USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1038/04, rješavajući apelaciju Behije Kašmo-Hastor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, sutkinja na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Behije Kašmo-Hastor, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Už-53/04 od 3. novembra 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Behija Kašmo-Hastor (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 26. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Už-53/04 od 3. novembra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 8. marta 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Apelacioni sud i Osnovni sud su 18. i 25. marta 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 22. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacione komisije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) putem Ureda za zastupanje Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koja je tužena u upravnom sporu, zatraženo je 8. marta 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
- 5.Apelaciona komisija je dostavila odgovor na apelaciju 28. marta 2005. godine.
- 6.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori Apelacionog suda, Osnovnog suda i Apelacione komisije su 1. jula 2005. godine dostavljeni apelantici.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 8.Rješenjem Osnovnog suda u Brčkom broj R-666/88 od 19. oktobra 1989. godine, u postupku utvrđivanja stanarskog prava na stanu razvedenih bračnih drugova, utvrđeno je da apelantica ostaje nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u ulici Braće Ribara br. 6 (sada Mehmedagića broj 10), te da se prema tome kod nadležnog organa ima izvršiti promjena statusa stanarskog prava u korist apelantice kao jedinog nosioca stanarskog prava u roku od 8 dana od dana pravosnažnosti rješenja. Također je utvrđeno da njenom bivšem suprugu Semizu Hastoru prestaje svojstvo nosioca stanarskog prava i da je on dužan iz njega iseliti sa stvarima i licima koja čine njegovo porodično domaćinstvo nakon što mu apelantica obezbijedi nužni smještaj. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 23. aprila 1990. godine.
- 9.Rješenjem Odjeljenja za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 11-474-3675/02 od 24. decembra 2003. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je predmetni stan rješenjem Komande garnizona Brčko, broj In. broj 35-208 od 21. decembra 1990. godine, dodijeljen na korištenje Spasoju Sekuliću, da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), broj 522-2231-1/1 od 4. juna 2003. godine, potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine Spasoje Sekulić bio u posjedu predmetnog stana, te da je Rješenjem Odjeljenja broj 23-400-1/99 od 2. aprila 2003. godine predmetni stan vraćen u posjed Spasoju Sekuliću koji je, 10. oktobra 2003. godine, uveden u njegov posjed. Na osnovu svega navedenog utvrđeno je da apelantica nije bila u posjedu predmetnog stana 30. aprila 1991. godine, čime nisu ispunjeni uvjeti iz člana 1. stav 1. i člana 12. Zakona o vraćanju napuštene imovine.
- 10.Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu, koju je Apelaciona komisija Rješenjem broj 11-475-3675/02-AP-09/04 od 11. maja 2004. godine odbila kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja se navodi da je Spasoje Sekulić bio u posjedu predmetnog stana u Brčkom 1. aprila 1992. godine, što je potvrđeno odlukom CRPC iz čega proizlazi da apelantica nije mogla istovremeno biti u posjedu tog stana, a što proizlazi i iz Rješenja Komande garnizona Brčko od 21. decembra 1990. godine, kojim je predmetni stan dodijeljen na korištenje Spasoju Sekuliću. Dalje je utvrđeno da niko od lica iz tačke 5. odluke CRPC nije pokrenuo postupak za ponovno razmatranje te odluke, kao i da CRPC prvostepenom organu nije dostavio obavijest o podnesenom zahtjevu za ponovno razmatranje odluke, te je time navedeni organ morao izvršiti odluku CRPC u skladu sa odredbama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. Također, navedeno je da ne stoje apelanticini navodi da je predmetni stan vraćen privremenom korisniku, s obzirom da je on vraćen imaocu odluke CRPC. Ne stoje ni navodi da prvostepeni organ nije utvrdio činjenicu da apelantica nije bila u posjedu svoga stana 30. aprila 1991. godine, s obzirom da je rješenjem Komande garnizona od 21. decembra 1990. godine predmetni stan dodijeljen na korištenje Spasoju Sekuliću, a da to rješenje nije stavljeno van snage, niti je apelantica dokazala da je u bilo kojem postupku osporavala spomenuto rješenje. Također, utvrđeno je da ne stoje apelanticini navodi da je prvostepeni organ nestručno i nepravilno primijenio član 1. stav 1. i član 12. Zakona o vraćanju napuštene imovine. Apelantica u konkretnom slučaju nije nosilac stanarskog prava, odnosno nije bila u posjedu stana na dan naveden u odredbama Zakona o vraćanju napuštene imovine, te time nisu ispunjeni uvjeti za vraćanje stana u posjed apelantici.
- 11.Protiv navedenog rješenja apelantica je pokrenula upravni spor tužbom, koju je Osnovni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj U-42/04 od 3. augusta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Už-53/04 od 3. novembra 2004. godine.
- 12.Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da apelantica nije bila u posjedu predmetnog stana 1. aprila 1992. godine, a što je vidljivo iz odluke CRPC broj 522-2231-1/1 od 4. juna 2003. godine, kojom je potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine u posjedu navedenog stana bio Spasoje Sekulić, te da ne stoje navodi tužbe da je on bio samo privremeni korisnik. Činjenicu da apelantica nije bila u posjedu predmetnog stana potvrdio je apelanticin punomoćnik u izjavi od 23. januara 2004. godine, ističući da je apelantica pred rat otišla na rad u inozemstvo. Dalje, navodi se da je sud apelanticine navode iz tužbe o tome da je stekla stanarsko pravo ocijenio paušalnim, s obzirom da apelantica u tužbi, a ni u upravnom postupku koji je prethodio tužbi, nije ponudila niti jedan dokaz svojih tvrdnji, kojim bi dovela u sumnju odluku CRPC. Također je utvrđeno da iz samog spisa proizlazi da je predmetni stan, Rješenjem Komande garnizona Brčko broj IM-35-208 od 21. decembra 1990. godine, dodijeljen na korištenje Spasoju Sekuliću, kao i da o izjavi svjedoka Jelenke Petrović apelantica, kao bivša supruga Semiza Hastora koji je bio nosilac stanarskog prava, nikada nije podnosila Vojnoj stambenoj komisiji zahtjev za prijenos stanarskog prava sa bivšeg supruga na nju, što je imalo za posljedicu dodjeljivanje stana Spasoju Sekuliću.
- 13.Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je u razlozima prvostepenog rješenja organa uprave navedeno da je apelantica bivši nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a da je trenutni nosilac stanarskog prava na stanu Spasoje Sekulić i to na osnovu Rješenja Komande garnizona broj IM-35-208 od 21. decembra 1990. godine, koji se nalazi u njegovom posjedu. Stoga je odbijen apelanticin zahtjev kojim je tražila da potpiše ugovor o korištenju predmetnog stana na osnovu Rješenja Osnovnog suda u Brčkom broj R-666/88 od 19. oktobra 1989. godine. Dalje se navodi da apelantica nije bila u posjedu predmetnog stana 1. aprila 1992. godine, nego je to bio Spasoje Sekulić kojem je stan u postupku povrata napuštene imovine vraćen u posjed. To da apelantica 1. aprila 1992. godine nije bila u posjedu predmetnog stana slijedi i iz izjave apelanticinog punomoćnika od 23. januara 2004. godine, koji je istakao da je apelantica pred rat otišla na rad u inozemstvo i da je u proteklom periodu samo jedanput, u toku 1999. godine, dolazila na prostor Brčkog. Apelantica u posjedu predmetnog stana nije bila ni 30. aprila 1991. godine, s obzirom da iz potvrde o useljivosti stana slijedi da je bio useljiv 26. novembra 1990. godine i da je primopredaja stana izvršena 21. decembra 1990. godine Spasoju Sekuliću na osnovu rješenja o korištenju stana od 21. decembra 1990. godine koje apelantica nikada nije osporila. Sud je, dalje, naveo da je apelanticin žalbeni prigovor o tome da prvostepeni sud nije procijenio sudsko Rješenje broj R-666/88 od 19. oktobra 1989. godine irelevantan s obzirom da apelantica nije Spasoju Sekuliću osporila stanarsko pravo na predmetnom stanu, niti je u upravnom niti u prvostepenom sudskom postupku dokazala da joj to pravo nije prestalo, niti je 30. aprila 1991. godine i 1. aprila 1992. godine, bila u posjedu predmetnog stana.
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelantica navodi da je stekla stanarsko pravo na osnovu Odluke Osnovnog suda u Brčkom broj R-666/88 od 19. oktobra 1989. godine, te da je sa svojom malodobnom kćerkom živjela u predmetnom stanu ali da je bila na privremenom radu u Kopenhagenu, gdje se i sada nalazi jer se liječi zbog teške bolesti i nema uvjeta da se vrati u svoj stan koji joj je oduzet silom. Navodi da je predmetni stan 1992. godine, zbog agresije na Brčko, opljačkan i prinudno useljen bez njenog znanja i pitanja, odnosno da ga je silom zauzeo privremeni korisnik. Navodi da je privremeni korisnik od vlasti Republike Srpske dobio sve papire da je spomenuti stan njegov iako je ona bila u izbjeglištvu. Dalje, ističe da nije tačna konstatacija upravnog organa, niti Apelacionog suda, da ona nije bila nosilac stanarskog prava na stanu 30. aprila 1991. godine, jer je bila na radu u inozemstvu dok su njena prava u zemlji mirovala, te da je predmetni stan po odlasku u inozemstvo ostavila na čuvanje ocu i majci, ali da oni nisu smjeli dolaziti iz Gunje u Brčko. U toku rata privremeni korisnik je provalio u stan i uzeo ga za sebe. Apelantica također navodi da nije smjela niti mogla doći u Brčko u svoj stan jer bi bila likvidirana kao i mnogi drugi, tako da su vlasti izdale potrebnu dokumentaciju privremenom korisniku kako njemu odgovara da bi on dobio stan. Navodi da su vlasti Republike Srpske izdavanjem lažnih dokumenata utvrdili da je privremeni korisnik nosilac stanarskog prava, a ne ona. Apelantica ističe da se u konkretnom slučaju radi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Traži da Ustavni sud ukine sve dosadašnje akte nadležnih organa u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine i da joj se vrati njen stan.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud, između ostalog, navodi da apelantica do danas nije osporila stanarsko pravo Spasoju Sekuliću na predmetnom stanu, te da bi odlukom suda koja bi bila suprotna osporenoj bilo povrijeđeno pravo na dom imenovanom, a kako apelantica nije ni imala stanarsko pravo na navedenom stanu 30. aprila 1991. godine, ne može se ni smatrati da je kao nosilac stanarskog prava napustila stan, niti da je na bilo koji način povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 16.U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani i neargumentovani. Neosnovan je apelanticin navod da je 30. aprila 1991. godine bila nosilac stanarskog prava, s obzirom da je po svom vlastitom tvrđenju boravila u inozemstvu. Uvidom u kompletan spis upravnog organa utvrđeno je da apelantica, kao bivša supruga Semiza Hastora koji je bio nosilac stanarskog prava, nikada nije podnosila Vojnoj stambenoj komisiji zahtjev za prenos stanarskog prava sa bivšeg supruga na sebe, što je imalo za posljedicu dodjeljivanje stana drugom licu. Da apelantica nije bila u posjedu svoga stana 30. aprila 1991. godine govori potvrda o useljivosti stana iz koje slijedi da je stan bio useljiv 26. novembra 1990. godine, a primopredaja stana izvršena 21. decembra 1990. godine Spasoju Sekuliću na osnovu rješenja o korištenju stana od 21. decembra 1990. godine koje apelantica nikada nije osporila. Osnovni sud smatra da donošenjem pobijane presude nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu.
- 17.U odgovoru na apelaciju Apelaciona komisija navodi da je apelantica stekla stanarsko pravo na osnovu sudskog Rješenja broj R-666/88 od 19. oktobra 1989. godine, nakon razvoda braka. Navodi da je apelantica predmetni stan napustila i otišla u Dansku, te je svojom krivicom izgubila stanarsko pravo na predmetnom stanu u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima. Komanda garnizona u Brčkom je predmetni stan Rješenjem broj IM-35-208 od 21. decembra 1990. godine dodijelila Spasoju Sekuliću. Iz navedenog razloga je odbijen apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana u skladu sa članom 1. stav 1. i članom 12. Zakona o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Dalje, da apelantica nije bila u posjedu stana 1. aprila 1992. godine, a što je vidljivo iz odluke CRPC broj 522-2231-1/1 od 4. juna 2003. godine, kojom je potvrđeno da je u posjedu predmetnog stana 1. aprila 1992. godine bio Spasoje Sekulić. Iz svega navedenog se može utvrditi da apelantica nije raspolagala predmetnim stanom jer je izgubila stanarsko pravo odlaskom u inozemstvo, te prema tome nije moglo doći do kršenja ustavnog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana ili zbog zloupotrebe prava na podnošenje apelacije.
IV. Relevantni propisi
- 18.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89).
"Član 11.
(1) Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
(2) Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Š...Ć.
Član 20.
(1) Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima.
Š...Ć"
- 19.Zakon o vraćanju napuštene imovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", br. 5/01, 1/02,10/02, 17/04 i 38/04)
"Član 1.
(1) Ovaj zakon će se primjenjivati na svu nepokretnu imovinu u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, uključujući poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove sa stanarskim pravom koji su napušteni od 30. aprila 1991, bez obzira da li su ta nepokretna imovina ili stan proglašeni napuštenim ili ne, uz uvjet da je vlasnik izgubio posjed nad tom nepokretnom imovinom ili da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed nad stanom prije 19. decembra 1998. godine.
Š...Ć.
Član 12.
(1) Nosilac stanarskog prava stana napuštenog između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, smatrat će se izbjeglim ili raseljenim licem i imat će pravo da se vrati u svoj stan, bez obzira da li je stan registrovan kao napušten ili ne i bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe poslije 30. aprila 1991. godine pod uvjetom da je zahtjev podnesen u roku određenom relevantnim zakonima.
Š...Ć."
VI. Dopustivost
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Už-53/04 od 3. novembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, apelacija je Ustavnom sudu podnesena 26. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelantica navodi da se u konkretnom predmetu radi o povredi njenog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- k)Pravo na imovinu."
- 25.Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 25.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 26.Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
- 27.Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti u konkretnom predmetu je predstavlja li predmetni stan apelanticinu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je na osnovu Rješenja Osnovnog suda u Brčkom broj R-666/88 od 19. oktobra 1989. godine utvrđeno da apelantica nakon razvoda braka ostaje nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, u upravnom postupku i upravnom sporu pred sudom utvrđeno je da apelantica nije bila nosilac stanarskog prava i nije bila u posjedu predmetnog stana 30. aprila 1991. godine i 1. aprila 1992. godine, te da time nisu ispunjeni uvjeti iz člana 1. stav 1. i člana 12. Zakona o vraćanju napuštene imovine. Naime, utvrđeno je da apelantica, poslije donošenja Rješenja Osnovnog suda u Brčkom broj R-666/88 od 19. oktobra 1989. godine, nije podnosila zahtjev Vojnoj stambenoj komisiji za prenos stanarskog prava na predmetnom stanu sa bivšeg supruga na njeno ime. Također je utvrđeno da je navedeni stan Odlukom Komande garnizona Brčko od 21. decembra 1990. godine bio dodijeljen na korištenje Spasoju Sekuliću, te da je na osnovu tog rješenja izvršena primopredaja predmetnog stana imenovanom 21. decembra 1990. godine, kao i da je odlukom CRPC od 4. juna 2003. godine potvrđeno da je Spasoje Sekulić bio u posjedu predmetnog stana 1. aprila 1992. godine. Dalje je utvrđeno da je Spasoju Sekuliću, kao nosiocu stanarskog prava, rješenjem Odjeljenja za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Brčko Distrikta BiH od 2. aprila 2003. godine navedeni stan vraćen u posjed.
- 28.Ustavni sud smatra da apelantica u navedenim postupcima nije dokazala suprotno, niti je u nekom drugom postupku osporila stanarsko pravo Spasoju Sekuliću.
- 29.Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu apelantica nema pravno priznatu poziciju nosioca stanarskog prava na spornom stanu, tako da se sporni stan ne može smatrati njenom imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 30.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 31.Nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantica na spornom stanu nema pravno priznatu poziciju nosioca stanarskog prava.
- 32.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 33.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.