USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1522/05, rješavajući apelaciju Ranka Krnete, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ranka Krnete.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- -Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1052/05 od 2. februara 2006. godine i
- -Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2177/04 od 17. maja 2005. godine.
- -Potvrđuje se Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-549/02 od 16. jula 2004. godine.
Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Ranko Krneta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva je podnio 19. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2177/04 od 17. maja 2005. godine. Apelant je 14. marta 2006. godine podnio novu apelaciju u kojoj je osporio Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1025/05 od 2. februara 2006. godine, koja je donesena po reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 17. maja 2005. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-815/06. S obzirom da se obje apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 1522/05 i AP 815/06, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1522/05.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda je 8. novembra 2006. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud i Kantonalni sud su 17. novembra 2006. godine dostavili odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog suda su dostavljeni apelantu 23. novembra 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Općinski sud u Sarajevu je Presudom broj Pr:549/02 od 16. jula 2004. godine, u postupku po apelantovoj tužbi, poništio rješenja tuženog Ministarstva unutrašnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) br. 07/4-120-415 od 7. marta 1996. i 02/2-34-2-758/99 od 17. januara 2003. godine. Tuženom je naloženo da apelantu isplati iznos od 66.000,00 KM na ime plaća za period od 1. januara 1996. do maja 2004. godine, kao i da mu uspostavi radno-pravni status počevši od 1. oktobra 1994. godine. Apelantova tužba je odbačena u dijelu koji se odnosi na izvršavanje obaveze prema zdravstvenom i PIO fondu za period od 1994. godine do pravosnažnosti presude zbog apsolutne nenadležnosti suda. Općinski sud je poništio rješenje tuženog od 7. marta 1996. godine, na temelju kojeg je apelantu kod tuženog prestao radni odnos od 1. oktobra 1994. godine do kada je apelant radio kod tuženog, iz razloga što apelantu rješenje nije bilo lično uručeno, odnosno dostava je izvršena putem oglasne ploče zbog čega apelant nije mogao iskoristiti zakonsku mogućnost za ulaganje prigovora. Rješenje tuženog od 17. januara 2003. godine, kojim je apelantu uspostavljen radno-pravni status radnika na čekanju, a na temelju prethodno donesenih rješenja Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, Općinski sud je poništio zbog toga što se, po mišljenju suda, u apelantovom slučaju nije mogao primijeniti član 143. stav 2. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) jer je prethodno poništeno rješenje tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa od 7. marta 1996. godine. Tuženi je protiv presude uložio žalbu Kantonalnom sudu.
- 6.Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2177/04 od 17. maja 2005. godine djelimično uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu, i to u dijelu odluke o poništenju rješenja i dijelu odluke o uspostavi radno-pravnog statusa tako što je odbijen zahtjev za poništenje rješenja tuženog broj 02/2-34-2-758/99 od 17. januara 2003. i zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa počevši od 1. oktobra 1994. godine, zatim i u dijelu odluke o isplati plaća za period od 1. januara 1996. godine do maja 2004. godine tako što je tuženi obavezan da na ime naknade za vrijeme čekanja posla za period od 8. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine isplati tužitelju iznos od 3.503,10 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. septembra 2000. godine do isplate. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena, a u nepobijanom dijelu presuda je ostala neizmijenjena. Apelant je u toku postupka pred Kantonalnim sudom povukao žalbu na prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se u tom postupku nije mogao primijeniti član 143. stav 2. Zakona o radu. Taj svoj stav Kantonalni sud je obrazložio tumačenjem da činjenica da je poništeno rješenje tuženog od 7. marta 1996. godine nije davala valjan osnov za zaključak da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 143. stav 2. Zakona o radu, tim prije što je razlog ništavosti rješenja od 7. marta 1996. godine, upravo u odredbi člana 143. stav 2. Zakona o radu prema kojoj se apelant po sili zakona smatrao zaposlenikom na čekanju pa mu ni radni odnos nije mogao prestati 1. oktobra 1994. godine. Osim toga, kako je navedeno dalje u presudi, o apelantovom zahtjevu za uspostavljanje radno-pravnog statusa je odlučeno u skladu sa čl. 143. i 143.a Zakona o radu, rješenjima nadležnih komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu, pa je apelantov zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa, u parničnom postupku, bio neosnovan. Na kraju je zaključeno da je pogrešnom primjenom materijalnog prava iz člana 143. stav 2. i člana 143.a Zakona o radu prvostepeni sud poništio Rješenje tuženog broj 02/2-34-2-758/99 od 17. januara 2003. godine i naložio tuženom da uspostavi radno-pravni status apelantu.
- 7.Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Apelant je u reviziji osporio zaključak drugostepenog suda o primjeni člana 143. Zakona o radu i naveo da je drugostepeni sud morao odbaciti žalbu tuženog na prvostepenu presudu kao neblagovremenu.
- 8.Vrhovni sud je Presudom broj Rev-1025/05 od 2. februara 2006. godine odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju presude je navedeno da apelant u tužbi neosnovano navodi da se na njegov slučaj ne može primijeniti član 143. Zakona o radu, odnosno da je drugostepeni sud u osporenoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo. Taj svoj zaključak Vrhovni sud obrazlaže činjenicom da se apelant zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu, odnosno do 5. februara 2000. godine, pismeno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa pošto u međuvremenu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Vrhovni sud je, također, naveo da su neosnovane tvrdnje u reviziji da je žalba tuženog na prvostepenu presudu neblagovremena, jer iz podataka spisa slijedi da je dostavljanje prvostepene odluke tuženom izvršeno u skladu sa čl. 186. i 337. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05). Naime, kako je navedeno u presudi, tuženi je odluku primio 15. septembra 2004. godine, a žalbu predao neposredno sudu 21. septembra 2004. godine, dakle u zakonskom roku od 15 dana od dana prijema presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu prava na pravično suđenje apelant, prvenstveno, vidi u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalni zakon. Naime, po apelantovom mišljenju na njegov slučaj je pogrešno primijenjen član 143. Zakona o radu jer je on bio u radnom odnosu sve do 1994. godine, a taj član se primjenjuje na radnike koji su bili u radnom odnosu do 31. decembra 1991. godine, a uspostavu radno-pravnog statusa tražili tek 8. novembra 1999. godine. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici da drugostepeno sudsko vijeće nije bilo "multietničko" što je, po njegovom mišljenju, suprotno ustavnim amandmanima o konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda u BiH, a što je za njega od životne važnosti. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog činjenice da je drugostepeni sud prihvatio i meritorno rješavao o žalbi tuženog koju je trebalo odbaciti kao neblagovremenu. Apelant je detaljno opširno obrazložio ovaj svoj navod, koji se u suštini svodi na to da je žalba tuženog trebala biti odbačena kao neblagovremena jer je u pouci o pravnom lijeku prvostepene presude navedeno da je dozvoljena žalba protiv te presude u roku od 15 dana od dana donošenja, a ne od dana prijema presude kako je to protumačio Vrhovni sud u svojoj presudi. Apelant je naveo da je "na ročištu pred drugostepenim sudom od 17. maja 2005. godine, istakao prigovor neblagovremenosti što je drugostepeno vijeće odmah prihvatilo, odbacilo žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu, da bi potom tužena strana istakla da je presudu primila 15. septembra 2004. godine, a žalbu uložila 21. septembra 2004. godine, na osnovu čega je drugostepeno vijeće, iz neobjašnjivih razloga, promijenilo svoju odluku i prihvatilo žalbu." U vezi s pitanjem blagovremenosti žalbe apelant je dalje naveo da su "tužitelj (apelant) i tuženi na posljednjem ročištu prvostepenog postupka bili obaviješteni da će presuda biti donesena u zakonskom roku od 30 dana, te da ju treba preuzeti u pisarnici Suda. I apelant i tuženi imaju sjedište u Sarajevu gdje se nalazi i nadležni sud, tako da nema osnova niti ikakvih posebnih okolnosti zbog kojih bi im se vršila dostava prema članu 337, a u vezi sa članom 186. Zakona o parničnom postupku." Apelant je, također, naveo da je uredno preuzeo presudu odmah po donošenju, što je i tuženi morao učiniti. Apelant je naveo da je evidentno da je Kantonalni sud pristran, s obzirom da je tužena strana Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, kao državni organ. Takvim postupanjem redovnog suda apelant je, kako je navedeno u apelaciji, bio doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženog. U kontekstu izlaganja činjenica i navoda o povredi prava na pravično suđenje apelant je naveo i da mu je povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu, ali nije posebno obrazložio te navode.
- 10.Povredu prava na zabranu diskriminacije u vezi s pravom na rad apelant vidi u činjenici da mu je tuženi odbio uspostaviti radno-pravni status, odnosno da ga nije primio na posao, a također i u činjenici da mu je uspostavljen status radnika na čekanju kada tužena uopće nije imala kategoriju radnika na čekanju i prema tome mu je trebala biti isplaćena naknada plaća, a ne naknada koja se određuje zaposlenicima na čekanju.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.Vrhovni sud je naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i predložio je da se apelacija odbije. Vrhovni sud je naveo da se ne može izjasniti o blagovremenosti žalbe izjavljene na prvostepenu presudu jer ne raspolaže potrebnim podacima koji se nalazi u spisu koji je dostavljen prvostepenom sudu.
- 12.Kantonalni sud je dao obrazloženje u vezi s pitanjem blagovremenosti žalbe na prvostepenu presudu. Navedeno je da, prema stanju spisa Općinskog suda broj P2-549/00, nakon donošenja presuda od 16. jula 2004. godine nije bila uredno dostavljena zastupniku tužene. Punomoćnik tužitelja (apelanta) je, kako je navedeno u odgovoru, nakon toga podneskom od 16. augusta 2004. godine predložio da prvostepeni sud rješenjem o ispravci u zaglavlju prvostepene presude ispravi pogrešno naveden broj predmeta, tako da umjesto oznake Pr-549/02 treba da stoji broj Pr-549/00. Također je navedeno da je nakon donošenja rješenja o ispravci od 19. augusta 2004. godine data naredba da se tuženom na ruke zastupnika dostavi rješenje o ispravci presude od 19. augusta 2004. godine, uz prvostepenu presudu od 16. jula 2004. godine. U spisu se nalazi povratnica o uručenju navedenih odluka zastupniku tužene s datumom 23. august 2004. godine. Navedeno je da je zastupnik tužene podneskom od 15. septembra 2004. godine obavijestio prvostepeni sud da uz rješenje od 19. augusta 2004. godine sud nije dostavio prvostepenu presudu od 16. jula 2004. godine, pa ga moli da mu presudu naknadno dostavi. U spisu je dostavnica o uručenju presude od 16. jula 2004. godine zastupniku tuženog sa datumom 15. septembar 2004. godine, a kako je žalba protiv navedene presude izjavljena 21. septembra 2004. godine ona je blagovremena.
V. Relevantni propisi
- 13.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05)
"Član 185.
Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude. Ako jedna od stranaka nije bila prisutna glavnoj raspravi, sud će je pismeno obavijestiti o datumu donošenja presude.
Stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici, dužni su sami preuzeti presudu u zgradi suda, te im sud neće dostavljati presudu u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavi.
Ako su stranke bile uredno obaviještene o datumu donošenja presude, rok za žalbu protiv presude počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja presude.
Član 186.
U iznimnim okolnostima, sud može na zahtjev stranke odlučiti da se dostava presude obavi na način predviđen odredbama ovog zakona o dostavi.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o datumu donošenja presude, sud će u svakom slučaju dostaviti presudu u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavi.
Član 189.
U slučajevima iz člana 186, 187. i 188. ovog zakona, rok za podnošenje pravnog lijeka počinje teći prvog narednog dana nakon dostave prijepisa presude.
Član 337.
Pismena se dostavljaju preko pošte, preko ovlaštene pravne osobe registrirane za obavljanje poslova dostave ili preko ovlaštene službene osobe.
Član 422.
Rok za podnošenje žalbe na presudu odnosno rješenje iz radnih odnosa iznosi 15 dana."
VI. Dopustivost
- 14.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-1025/05 od 2. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 2. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 18.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 19.Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se u postupku po apelantovoj tužbi odlučivalo o njegovom radno-pravnom statusu, pravu na naknadu plaća iz radnog odnosa kao i uplati doprinosa penzijskog i zdravstvenog osiguranja, što nesumnjivo predstavlja njegova građanska prava. Ustavni sud će stoga razmotriti apelantove navode da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 20.Ustavni sud će ispitati osnovanost apelantovih navoda o neblagovremenosti žalbe tuženog na prvostepenu presudu. Ukoliko se utvrdi da su ovi navodi osnovani Ustavni sud smatra da neće biti potrebno ulaziti u ispitivanje ostalih navoda koji se tiču povrede ovog člana.
- 21.Iz spisa predmeta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je presuda Općinskog suda donesena 16. jula 2004. godine, a u pouci o pravnom lijeku je navedeno da je protiv te presude dozvoljena žalba Kantonalnom sudu u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
- 22.Tuženi je žalbu na prvostepenu presudu uložio 21. septembra 2004. godine, dakle 65 dana nakon njenog donošenja.
- 23.Iz analize relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku proizlazi da će nakon zaključenja glavne rasprave sud prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude (član 185. stav 1). Stavom 2. navedenog člana propisano je da su stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici dužni sami preuzeti presudu u zgradi suda, te im sud neće dostavljati presudu u skladu s odredbama ovog zakona o dostavi. Ako su stranke bile uredno obaviještene o datumu donošenja presude, rok za žalbu protiv presude počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja presude (član 185. stav 3). U konkretnom slučaju, s obzirom da se radi o postupku iz radnih odnosa, prema članu 422. Zakona o parničnom postupku, rok za podnošenje žalbe je 15 dana, kako je i navedeno u pouci o pravnom lijeku prvostepene presude.
- 24.U izuzetnim okolnostima, prema članu 186. Zakona o parničnom postupku, sud može na zahtjev stranke odlučiti da se dostava presude izvrši na način predviđen odredbama ovog zakona o dostavi (čl. 337 - 355) i u tom slučaju rok za podnošenje žalbe počinje teći prvog narednog dana nakon dostave prepisa presude (član 189).
- 25.U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz spisa predmeta, Općinski sud je uredno obavijestio i apelanta i zastupnika tuženog, koji su bili prisutni na zaključenju glavne rasprave, o datumu donošenja presude i da tu presudu treba preuzeti u pisarnici suda, te samim tim isključio mogućnost dostave presude na način predviđen odredbama Zakona o parničnom postupku, u izuzetnim okolnostima.
- 26.Prema tome, apelant i tuženi su bili dužni preuzeti presudu u pisarnici suda, što je apelant i uradio, i rok za žalbu počeo je teći prvog narednog dana nakon donošenja presude.
- 27.Prigovor neblagovremenosti žalbe tuženog, apelantov punomoćnik je istakao na ročištu pred drugostepenim vijećem Kantonalnog suda održanim 17. maja 2005. godine, što je drugostepeno vijeće prihvatilo, odbacilo žalbu tuženog i potvrdilo prvostepenu presudu, da bi potom nakon što je tužena strana istakla da je presudu primila 15. septembra 2004, a žalbu uložila 21. septembra 2004, drugostepeno vijeće promijenilo svoju odluku i prihvatilo žalbu tuženog.
- 28.Polazeći od navedenog, Ustavni sud smatra da su ovakvim postupanjem redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo na štetu apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje. Pored toga, činjenica da je drugostepeno vijeće najprije odbacilo, pa zatim prihvatilo žalbu tuženog, ozbiljno dovodi u sumnju nepristranost suda u konkretnom slučaju, što dovodi do neprihvatljive opasnosti za povjerenje koje sud mora uživati u demokratskom društvu. S druge strane, objektivan pristup sudu davao je šansu apelantu za uspjeh u ovom postupku, imajući u vidu činjenicu da je apelant povukao žalbu na prvostepenu presudu na raspravi pred Kantonalnim sudom 17. maja 2005. godine.
- 29.Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali navodi
- 30.S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale apelantove navode.
VIII. Zaključak
- 31.Ustavni sud je zaključio da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da je drugostepeni sud meritorno rješavao po neblagovremenoj žalbi koju je izjavio tuženi u postupku pokrenutom po apelantovoj tužbi.
- 32.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 33.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.