Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1895/05, rješavajući apelaciju Mehmeda Omeraševića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05) u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. januara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mehmeda Omeraševića, Age Omeraševića, Rasima Kalesića, Jasminke Rušiti i Melihe Mujezinović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-411/04 od 5. maja 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-257/03 od 16. marta 2004. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-878/01 od 21. novembra 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Mehmed Omerašević, Ago Omerašević, Rasim Kalesić, Jasminka Rušiti i Meliha Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Amila Kunosić-Ferizović, advokatica iz Tuzle, podnijeli su 10. septembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-411/04 od 5. maja 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-257/03 od 16. marta 2004. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-878/01 od 21. novembra 2002. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji, izdao sljedeće naloge: a) zabranio naplatu sudskih troškova u iznosu od 9.523 KM u korist Općine Tuzla i kompletnog iznosa sudskih taksi u korist budžeta Tuzlanskog kantona i b) zabranio Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Tuzli da izvrši knjiženje prava vlasništva, na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda u Tuzli broj P-878/01, u korist Katoličkog školskog centra "Sveti Franjo" Tuzla.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Federacije Bosne i Hercegovine, Općine Tuzla i Ordinarijata Vrhbosanske nadbiskupije (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi) zatraženo je 5. juna da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 14, 20. i 21. juna 2006. godine, dok su prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi odgovore na apelaciju dostavili 13, 20. i 23. juna 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, svi odgovori dostavljeni su apelantima 20. jula 2006. godine.
  • 5.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1895/05 od 13. oktobra 2005. godine, kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje predložene privremene mjere.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Pravnom predniku apelanata, Omeru Omeraševiću je odlukom državnog organa iz 1957. godine, radi izgradnje stambenog objekta, dodijeljeno na besplatno i trajno korištenje građevinsko zemljište u površini od 120 m (upisano kao k.č. br. 9/400 z.k. uložak br. 5275 K.O. Tuzla), s pravom da se u zemljišnim knjigama uknjiži kao vlasnik na sagrađenom objektu, koji će biti izgrađen na navedenom zemljištu. Pravni prednik apelanata je izgradio stambeni objekat površine 85,97 m, te se uknjižio kao njegov zemljišno-knjižni vlasnik, dok je na dodijeljenom zemljištu imao uknjiženo pravo trajnog korištenja. Navedeni objekat i građevinsko zemljište nalazili su se u Tuzli, u Ulici dr. Milana Jovanovića br. 3 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje su nakon smrti Omera Omeraševića prešle u suvlasništvo apelanata, što je utvrđeno ostavinskim Rješenjem Općinskog suda broj O-133/99 od 29. aprila 1999. godine.
  • 8.
    Trećetuženi je podnio 19. oktobra 1998. godine prijedlog za potpunu eksproprijaciju predmetnih nekretnina. Nadležni organ Općine Tuzla je, postupajući po navedenom prijedlogu, donio Rješenje broj 07-473-11/98 od 14. septembra 1999. godine kojim je određena potpuna eksproprijacija predmetnih nekretnina. Prije donošenja navedenog rješenja o eksproprijaciji nadležni organ Općine Tuzla odobrio je, rješenjem od 3. marta 1999. godine, trećetuženom izvođenje radova radi izgradnje Katoličkog školskog centra "Sveti Franjo", na zemljištu koje obuhvata i predmetne nekretnine. Nakon toga, Rješenjem Vlade Federacije BiH broj 203/99 od 14. oktobra 1999. godine odobreno je trećetuženom stupanje u posjed predmetnih nekretnina, ranije eksproprisanih rješenjem nadležnog organa Općine Tuzla od 14. septembra 1999. godine, prije nego što je to rješenje postalo pravosnažno.
  • 9.
    Izvršavajući navedeno rješenje, nadležni organ Općine Tuzla donio je Rješenje o izvršenju broj 07-473-11/98 od 3. novembra 1999. godine, kojim je apelantima naloženo da predmetne nekretnine predaju u posjed korisniku eksproprijacije, tj. trećetuženom do 12. novembra 1999. godine, te s obzirom da apelanti nisu postupili po tom izvršena je njihova deložacija iz predmetnih nekretnina 22. decembra 1999. godine, nakon čega je srušena njihova kuća i započelo se sa izgradnjom Katoličkog školskog centra, čija je izgradnja završena tako da se taj objekat sada nalazi i na predmetnim nekretninama, koje su na navedeni način oduzete od apelanata (zemljište površine 120 m i stambeni objekat površine 85,97 m izgrađen na navedenom zemljištu). U ovom slučaju, Ombudsmen za ljudska prava Federacije BiH donio je odluku o kršenju prava na imovinu apelanata broj T-1261/99-III od 7. decembra 1999. godine, te donio preporuku da se obustavi zakazano izvršenje rješenja o eksproprijaciji.
  • 10.
    Apelanti su izjavili žalbu na rješenje o eksproprijaciji od 14. septembra 1999. godine, koja je odbijena Rješenjem nadležnog organa Federacije BiH broj 05-31-2-722/99 od 31. januara 2000. godine. Apelanti su tužbom pokrenuli upravni spor pred Vrhovnim sudom, koji je Presudom broj U-444/00 od 8. juna 2000. godine uvažio tužbu apelanata te poništio rješenje od 31. januara 2000. godine, uz obrazloženje da u konkretnom slučaju eksproprijacija nije mogla biti provedena jer prethodno nije, u skladu sa zakonom, utvrđen opći interes za izgradnju Katoličkog školskog centra.
  • 11.
    U ponovljenom postupku nadležni organ Federacije BiH donio je Rješenje broj 05-31-2-722/00-1 od 28. juna 2000. godine, kojim je poništio rješenje o eksproprijaciji predmetnih nekretnina broj 07-473-11/98 od 14. septembra 1999. godine, te predmet vratio nadležnom organu Općine Tuzla na ponovni postupak. Rješavajući u ponovnom postupku o zahtjevu za eksproprijaciju od 19. oktobra 1998. godine, nadležni organ Općine Tuzla donio je Rješenje broj 07-473-11/98 od 21. juna 2001. godine, kojim je odbio zahtjev za eksproprijaciju predmetnih nekretnina koji je podnio trećetuženi. Žalba trećetuženog, protiv rješenja kojim je odbijen njihov zahtjev za eksproprijaciju, odbijena je Rješenjem nadležnog organa Federacije BiH broj 05-31-2-653/01 od 11. oktobra 2001. godine. Suština navedenih rješenja je da u konkretnom slučaju nije utvrđivan opći interes za eksproprijaciju predmetnih nekretnina, niti je takav opći interes predviđen postojećim Regulacionim planom. Trećetuženi nije tužbom pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog rješenja, kojim je odbijen njegov zahtjev za eksproprijaciju, prema potvrdi Vrhovnog suda broj Ur-157/01 od 24. decembra 2001. godine, što znači da je zahtjev za eksproprijaciju predmetnih nekretnina pravosnažno odbijen, jer protiv njega nije tužbom pokrenut upravni spor, a prethodno je o njemu konačno odlučeno u postupku pred organima uprave.
  • 12.
    Apelanti su 3. maja 2001. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu radi naknade materijalne i nematerijalne štete protiv prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog. Tužbeni zahtjev je konačno preciziran 28. oktobra 2002. godine, kada su apelanti tražili da sud obaveže sve tužene da im solidarno isplate ukupan iznos od 179.149,64 KM na ime naknade materijalne štete za nezakonito porušeni stambeni objekat kao i za oduzeto zemljište, što će se isplatiti prema njihovim suvlasničkim dijelovima, te ukupan iznos od 180.000 KM na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah, bol i patnju, što će se također isplatiti prema njihovim suvlasničkim dijelovima.
  • 13.
    Općinski sud je donio Presudu broj P-878/01 od 21. novembra 2002. godine, kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanata u pogledu naknade za materijalnu štetu, te svim tuženima naložio da apelantima solidarno naknade iznos od 110.604,26 KM na ime naknade materijalne štete. Osnov za odlučivanje u pogledu naknade materijalne štete Općinski sud je našao u utvrđenim činjenicama koje se tiču nezakonitosti same eksproprijacije, tj. oduzimanja zemljišta i stambenog objekta od apelanata i njegovog rušenja, da bi tu zatim bio kasnije izgrađen Katolički školski centar "Sveti Franjo", s obzirom da je deložacija apelanata izvršena prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, a u konačnici je odbijen prijedlog trećetuženog za eksproprijaciju predmetnih nekretnina koje su vlasništvo apelanata. Visinu naknade materijalne štete Općinski sud je utvrdio na osnovu nalaza vještaka građevinske struke, na koji niko od stranaka u postupku nije imao suštinskih primjedbi. Općinski sud je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete. Odluku, u pogledu odbijanja zahtjeva apelanata za naknadu nematerijalne štete, Općinski sud je zasnovao na odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, kojim su propisani oblici nematerijalne štete, pod koje se ne može podvesti predmetni slučaj koji se, po mišljenju Općinskog suda, desio apelantima.
  • 14.
    Na prvostepenu presudu Općinskog suda žalbu su podnijele sve stranke u postupku. Rješavajući o žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-257/03 od 16. marta 2004. godine kojom je odlučio kako slijedi: a) potvrdio je prvostepenu presudu u odnosu na dosuđeni iznos materijalne štete u odnosu na trećetuženog, b) odbio je tužbu kao neosnovanu u odnosu na prvotuženog i drugotuženog i c) preinačio je prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na zahtjev za naknadu nematerijalne štete, tako da je smatrao osnovanim zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete, te je apelantu Mehmedu Omeraševiću dosudio iznos od 3.000 KM na ime naknade nematerijalne štete, dok je ostalim apelantima dosudio iznose od po 1.500 KM pojedinačno na ime naknade nematerijalne štete.
  • 15.
    Kantonalni sud je smatrao ispravnom konstataciju Općinskog suda da predmetni oblik naknade nematerijalne štete nije pravno priznat članom 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, u konkretnom slučaju Općinski sud je trebao direktno primijeniti odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te utvrditi povredu prava na imovinu iz navedenog člana Evropske konvencije, s obzirom da je nesporno da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu apelanata, jer su im prvo oduzeti kuća i zemljište, a kasnije je prijedlog za eksproprijaciju pravosnažno odbijen, pa je naknadu nematerijalne štete trebalo dodijeliti primjenom člana 50. Evropske konvencije, koji predviđa kompenzaciju kad se utvrdi da je došlo do kršenja osnovnih ljudskih prava i sloboda. S druge strane, nije postojao pravni osnov da se proglase solidarno odgovornim za nastalu štetu prvotuženi i drugotuženi, zbog toga što član 31. stav 11. Zakona o eksproprijaciji propisuje da je, u situaciji kada uđe u posjed eksproprisane nekretnine prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, za nastalu štetu odgovoran isključivo korisnik eksproprijacije, te je jedino korisnik eksproprisane nekretnine dužan da naknadi svu nastalu štetu vlasniku eksproprisane nekretnine.
  • 16.
    Reviziju apelanata Vrhovni sud je odbio, dok je reviziju trećetuženog Vrhovni sud djelimično uvažio Presudom broj Rev-411/04 od 5. maja 2005. godine u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete koju je dosudio Kantonalni sud, te je u tom dijelu preinačio presudu Kantonalnog suda i potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda, u odnosu na dio u kojem je odbijen zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete. U relevantnom dijelu presude Vrhovnog suda navedeno je: "Naime, sudovi kad raspravljaju i odlučuju u građanskim stvarima mjerodavni zakon tumače i primjenjuju u skladu s pravima i slobodama garantovanim Evropskom konvencijom i u njenim protokolima i pri tome nemaju ovlasti primjenjivati konvencijske odredbe koje se tiču Evropskog suda i pravila procedure koja su propisana za taj sud. Na osnovu toga, ovaj sud je mišljenja da drugostepeni sud nije imao uporište da pozivom na proceduralnu konvencijsku odredbu iz člana 50. (pravilno: član 41. revidiran Protokolom broj 11 od 1. novembra 1998. godine) pored pripadajućeg materijalnog obeštećenja neovisno o naknadi materijalne štete dosuđene u visini potpune naknade (član 190. u vezi sa članom 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima) dosuđuje i nematerijalnu štetu, koju su tužitelji tražili na ime pretrpljenog straha, bola i patnji zbog istjerivanja iz vlastitog objekta i gubitka stambenog prostora, odnosno roditeljskog doma, i rušenja objekta, budući da trećetuženi prema Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članu 1. njenog 1. Protokola ("Službeni glasnik BiH", međunarodni sporazumi broj 6/99) nije pasivno legitimisan za naknadu nematerijalne štete".

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelanti smatraju da su im povrijeđena ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni, porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Suština navoda apelanata svodi se na tvrdnje da im je nezakonito oduzeta imovina i porušena kuća u kojoj su se rodili i veći dio života živjeli, da je na kraju prijedlog za eksproprijaciju pravosnažno odbijen jer nije utvrđeno postojanje općeg interesa, te da im zbog svega toga treba dodijeliti naknadu za pričinjenu štetu za koju su, po mišljenju apelanata, osim trećetuženog odgovorni i prvotuženi i drugotuženi zbog toga što su nezakonito djelovali, tj. nisu poštovali zakon pri izdavanju odobrenja na osnovu koga je prvobitno trećetuženom izdato odobrenje za građenje, pa zatim rješenje o eksproprijaciji u njegovu korist, da bi on zatim bio uveden u posjed predmetnih nekretnina prije nego što je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    Redovni sudovi u odgovorima na apelaciju ostaju kod razloga iz svojih presuda, te smatraju da je apelacija neosnovana.
  • 19.
    Prvotuženi i drugotuženi se također pozivaju na razloge iz presuda redovnih sudova. Trećetuženi smatra da je apelacija neosnovana, te ističe da se u konkretnom slučaju radi o njegovoj imovini koja je ranije nacionalizirana, pa dodijeljena apelantima, da je on već obeštetio apelante, te za pričinjenu štetu nikako ne može biti odgovoran samo on, jer je radio na osnovu odobrenja koja su mu izdali prvotuženi i drugotuženi.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85, te "Službeni list Republike BiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94)

"Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, narušenosti, povreda ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodnom i društvenom svrhom."

  • 21.
    Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 i 38/88, te "Službeni list Republike BiH" broj 15/94)

"Član 10. stav 1.

Za eksproprisanu nepokretnost vlasniku pripada pravična naknada.

Član 13.

Ako je akt o izgradnji određenog objekta donijela Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, skupština općine ili Izvršno vijeće Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izvršno vijeće), smatra se da je tim aktom utvrđen opći interes za izgradnju tog objekta na zemljištu koje treba eksproprisati.

Opći interes se može utvrditi i posebnim aktom organa iz prethodnog stava (zakonom, uredbom, odlukom i rješenjem).

Član 14.

Opći interes za izgradnju objekta ili izvođenje drugih radova na području za koje je donesen regulacioni plan ili urbanistički projekat ili urbanistički plan sa planom parcelacije, smatra se utvrđen tim planom.

Član 15. stav 1.

U slučaju ako opći interes nije utvrđen po čl. 13. i 14. ovog zakona eksproprijacija se može predložiti tek pošto skupština općine, a na obrazloženi prijedlog korisnika eksproprijacije, donese rješenje da je izgradnja objekta na određenom zemljištu od općeg interesa i da se može pristupiti eksproprijaciji.

Član 25. stav 1. tačka 4. i st. 2. 3. i 4.

Uz prijedlog za eksproprijaciju mora se podnijeti:

  • 4.
    dokaz o utvrđivanju općeg interesa za izgradnju objekta,

Kao dokaz o utvrđivanju općeg interesa u smislu člana 13. ovog zakona, uz prijedlog za eksproprijaciju podnosi se akt o utvrđivanju općeg interesa, koji sadrži podatke o zemljištu za koje se predlaže eksproprijacija.

Kao dokaz o utvrđivanju općeg interesa u smislu člana 14. ovog zakona, uz prijedlog za eksproprijaciju podnosi se izvod iz regulacionog plana ili urbanističkog projekta ili urbanističkog plana sa planom parcelacije, koji se odnosi na granice zemljišta i svrhu za koju će biti upotrijebljeno.

Kao dokaz o utvrđivanju općeg interesa u smislu člana 15. ovog zakona, uz prijedlog za eksproprijaciju podnosi se rješenje o utvrđivanju općeg interesa.

Član 31. st. 1. 3. i 11.

Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen, a koji ne može pasti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.

Izuzetno, Izvršno vijeće može na zahtjev korisnika eksproprijacije riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed prije pravosnažnosti odnosno konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se otklonila znatnija šteta.

Ako je korisnik eksproprijacije stupio u posjed eksproprisane nepokretnosti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, a prijedlog za eksproprijaciju bude u daljnjem postupku pravosnažno odbijen, korisnik eksproprijacije dužan je naknaditi štetu koju je vlasniku nanio stupanjem u posjed nepokretnosti. Pravosnažno rješenje o odbijanju prijedloga za eksproprijaciju je izvršni naslov za vraćanje nepokretnosti u posjed vlasniku."

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-411/04 od 5. maja 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. jula 2005. godine a apelacija je podnesena 10. septembra, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da je došlo do povrede ustavnih prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni, porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 27.
    Povredu prava na pravično suđenje apelanti u ovom slučaju vide u odlukama redovnih sudova kojima je odbijen njihov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, pričinjene nezakonitim provođenjem eksproprijacije.
  • 28.
    Prije svega, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan provjeravati utvrđene činjenice i način na koji su organi uprave i redoviti sudovi protumačili materijalno pravo, osim u slučaju kad njihove Odluke krše ustavna prava. To će biti u slučaju kad odluke ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravedan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i drugi slučajevi (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).
  • 29.
    U konkretnom slučaju apelanti nisu pokrenuli niti jedno od gore navedenih pitanja. Naime, apelanti nisu dali navode da je tokom sudskih postupaka koje su vodili došlo do povrede njihovih procesnih prava, odnosno da im je tokom postupka uskraćeno i jedno procesno pravo garantirano zakonom. Uvidom u spis apelacije može se samo zaključiti da su tokom cjelokupnog postupka apelanti tretirani ravnopravno, te da suprotne stranke redovni sudovi nisu u bilo čemu favorizirali u odnosu na apelante.
  • 30.
    Ustavni sud primjećuje i da apelanti nisu dali relevantne navode u pogledu toga da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo, pa slijedom toga Ustavni sud nije ni obavezan da detaljnije ispituje je li u ovom slučaju pravo proizvoljno primijenjeno. Ustavni sud može samo naglasiti da ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili visinu iznosa materijalne štete koji trećetuženi treba isplatiti apelantima, s obzirom da je iznos štete utvrđen na osnovu nalaza sudskog vještaka građevinske struke, na koji niko od stranaka nije imao suštinskih primjedbi. Isto tako, ne može se reći da su proizvoljnom primjenom prava prvotuženi i drugotuženi oslobođeni obaveze na isplatu materijalne štete apelantima, s obzirom da se zaključak redovnih sudova zasniva na članu 31. stav 11. Zakona o eksproprijaciji, iz kojeg je jasno da je u ovom slučaju isključivo trećetuženi obavezan da apelantima naknadi materijalnu štetu. Na kraju, Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim zaključak Općinskog suda, koji je ostao na snazi nakon revizijske presude Vrhovnog suda, da zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete nije pravno priznat članom 200. Zakona o obligacionim odnosima, jer taj član zaista ne sadrži odredbu iz koje se može vidjeti da postoji pravo na naknadu nematerijalne štete u slučaju da je nezakonitim radnjama došlo do povrede doma ili imovine. Redovni sudovi su na nesporno utvrđeno činjenično stanje primijenili citiranu odredbu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, zaključkom da u ovom slučaju nisu ostvareni uvjeti za dosuđivanje nematerijalne štete.
  • 31.
    Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 32.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 33.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lnnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
  • 34.
    Prilikom ispitivanja je li došlo do povrede prava na imovinu, treba dati odgovore na pitanja kako slijedi: a) radi li se o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; b) je li bilo miješanja u imovinu; c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) slijedi li miješanje legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu; e) je li miješanje proporcionalno, tj. postoji li fer balans između zahtjeva za općim interesom zajednice i zahtjeva za zaštitom individualnih osnovnih prava; i f) je li miješanje u skladu s principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Latardis v. Greece, presuda od 25. marta 1999. godine).
  • 35.
    U konkretnom slučaju, imovina apelanata koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastoji se u "legitimnom očekivanju" apelanata da će ostvariti obeštećenje za oduzeto zemljište i porušeni objekat, u vidu naknade za pretrpljenu materijalnu i nematerijalnu štetu. Koncept "legitimnog očekivanja" koji je zaštićen članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjuje se u slučajevima koji se tiču polaganja prava na naknadu štete na osnovu zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava u predmetu Presos Compania Naviera protiv Belgije, presuda od 1995. godine, serija A-332). Takav slučaj postoji i u ovom predmetu, s obzirom da su apelanti na osnovu člana 31. stav 11. Zakona o eksproprijaciji polagali pravo na naknadu štete, nastale zbog toga što je korisnik eksproprijacije stupio u posjed predmetnih nekretnina prije nego što je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno, a kasnije je zahtjev za eksproprijaciju pravosnažno odbijen. Nastalu štetu apelanti su konkretizirali u vidu materijalne i nematerijalne štete, te su je potraživali na osnovu čl. 189, 190. i 200. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, postojalo je "legitimno očekivanje" apelanata da će ostvariti pravo na naknadu štete zbog nezakonite eksproprijacije predmetnih nekretnina, koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 36.
    Miješanje u imovinu apelanata izvršeno je kroz osporene presude, i to u pogledu: a) dosuđene visine iznosa materijalne štete, b) odbijanja postavljenih tužbenih zahtjeva apelanata za naknadu materijalne i nematerijalne štete u odnosu na prvotuženog i drugotuženog i c) odbijanja tužbenog zahtjeva apelanata u pogledu isplate nematerijalne štete. Navedeno miješanje u imovinu apelanata može se razmatrati u sklopu drugog pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 37.
    Slijedi li miješanje legitimne ciljeve u javnom i općem interesu? Na navedeno pitanje Ustavni sud će dati prvo odgovor u odnosu na: a) dosuđenu visinu iznosa materijalne štete i b) odbijanja postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata za naknadu materijalne i nematerijalne štete u odnosu na prvotuženog i drugotuženog.
  • 38.
    S tim u vezi, naglašava se da Ustavni sud neće ulaziti u visinu iznosa dosuđene naknade na ime materijalne štete za bespravno porušeni objekat u suvlasništvu apelanata i za oduzeto zemljište na kojem su imali pravo trajnog korištenja, jer utvrđivanje visine iznosa naknade materijalne štete spada prvenstveno u nadležnost redovnih sudova. Ustavni sud naglašava da je dosuđeni iznos naknade za materijalnu štetu utvrđen na osnovu nalaza sudskog vještaka, nakon čega je materijalna šteta dosuđena na osnovu odredaba čl. 189. i 190. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, miješanje u imovinu apelanata je izvršeno na osnovu zakona, koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, što znači da miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu. Miješanje je i proporcionalno, s obzirom da je apelantima dosuđen iznos u vrijednosti porušenog objekta koji je bio u njihovom suvlasništvu, kao i u vrijednosti oduzetog zemljišta na kojem su imali pravo trajnog korištenja. Time je ispoštovan i princip pravne sigurnosti, s obzirom da je miješanje izvršeno na osnovu zakona i nakon provedenog sudskog postupka.
  • 39.
    Slijedi li da je miješanje u legitimne ciljeve u javnom i općem interesu, u pogledu odbijanja postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata za naknadu materijalne i nematerijalne štete u odnosu na prvotuženog i drugotuženog? Ustavni sud smatra da slijedi, zbog toga što je tužbeni zahtjev apelanata, u odnosu na prvotuženog i drugotuženog, odbijen na osnovu člana 31. stav 11. Zakona o eksproprijaciji. Navedeni zakon ispunjava kriterije Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, dok on ne nameće ni "pretjeran teret" s obzirom da mu je svrha da korisnik eksproprijacije na sebe preuzme sav rizik za naknadu materijalne štete, ukoliko korisnik eksproprijacije bude tražio da bude uveden u posjed, i ukoliko bude uveden u posjed, eksproprisane nekretnine prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, a kasnije zahtjev za eksproprijaciju bude pravosnažno odbijen. U konkretnom slučaju, korisnik eksproprijacije je, na osnovu svog zahtjeva, bio uveden u posjed predmetnih nekretnina prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, da bi kasnije njegov zahtjev za eksproprijaciju bio pravosnažno odbijen. Stoga je tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete mogao biti usmjeren samo na njega, a s obzirom da su apelanti postavili tužbeni zahtjev i u odnosu na prvotuženog i drugotuženog, koji nisu bili korisnici eksproprijacije predmetnih nekretnina, sud je u odnosu na njih odbio tužbeni zahtjev o pitanju naknade materijalne štete. Navedeno miješanje slijedi i princip pravne sigurnosti jer je izvršeno na osnovu zakona i nakon provedenog sudskog postupka.
  • 40.
    Slijedi li miješanje legitimne ciljeve u javnom i općem interesu, u pogledu odbijanja tužbenog zahtjeva apelanata za isplatu nematerijalne štete? Ustavni sud smatra da slijedi. Naime, Općinski sud i Vrhovni sud zauzeli su stav prema kojem se nematerijalna šteta u ovom slučaju ne može podvesti pod član 200. Zakona o obligacionim odnosima, s obrazloženjem da u konkretnom slučaju, gdje se dogodila nezakonita eksproprijacija i iseljenje iz doma apelanata, postoji osnov za dosuđenje materijalne, ali ne i nematerijalne štete, na način kako to predviđa član 200. navedenog zakona. Općinski sud i Vrhovni sud, u postupcima u kojima nije došlo do proizvoljnog utvrđivanja činjenica niti proizvoljne primjene prava, kako je to utvrđeno u ovoj odluci u dijelu koji se odnosi na pravično suđenje, donijeli su odluke koje su u skladu s legitimnim ciljem koji je uspostavljen u javnom i općem interesu. Naime, ovi sudovi su u skladu s članom 200. Zakona o obligacionim odnosima, koji predviđa naknadu nematerijalne štete u slučajevima kada sudovi utvrde posljedice konkretnog događaja i štete, što jeste legitiman cilj ove odredbe, u zakonito provedenim postupcima utvrdili da apelantima, osim dosuđene naknade za materijalnu štetu, ne pripada pravo i na naknadu nematerijalne štete. Što se tiče odluke Kantonalnog suda, ovaj sud načinio je pogrešku tako što je nematerijalnu štetu dodijelio na osnovu proceduralnih odredaba Evropske konvencije, koje omogućuju Evropskom sudu za ljudska prava da dosudi kompenzaciju kad utvrdi povredu prava iz Konvencije. U tom smislu ispravan je zaključak Vrhovnog suda da za tako nešto Kantonalni sud nije imao uporišta u zakonu.
  • 41.
    Iz navedenih razloga, Ustavni sud je mišljenja da u ovom slučaju nije došlo do povrede prava apelanata na imovinu, zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 42.
    U svjetlu navoda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 9. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 43.
    Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da redovni sudovi svoje odluke nisu utemeljili na proizvoljno utvrđenim činjenicama niti su proizvoljno primijenili materijalno pravo. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada su odluke zasnovane na zakonskim propisima koji su doneseni u općem interesu, kao da niti ne može biti povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada se osporavanim odlukama uopće nije odlučivalo o domu apelanata.
  • 44.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 45.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.