Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1070/06, rješavajući apelaciju Milice Mirković-Kalinić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik David Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. marta 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Milica Mirković-Kalinić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa suprug Dragan Kalinić, podnijela je 2. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1733/04 od 17. septembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-377/02 od 5. marta 2004. godine. Ova apelacija je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP 942/04. Ustavni sud je Odlukom broj AP 942/04 od 15. juna 2005. godine ovu apelaciju odbacio kao preuranjenu, jer je bio u toku revizijski postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Po okončanju revizijskog postupka pred Vrhovnim sudom i ponovnog postupka pred Kantonalnim sudom, apelantica je u dva navrata podnijela nove apelacije i to protiv Presude Vrhovnog suda broj Rev-969/04 od 2. juna 2005. godine, Presude Kantonalnog suda broj Gž-1733/04 od 17. septembra 2004. godine, Presude Kantonalnog suda broj Gž-2742/05 od 2. marta 2006. godine i Presude Općinskog suda broj Pr-377/02 od 5. marta 2004. godine. Ove apelacije su u Ustavnom sudu registrirane pod br. AP 1070/06 i AP 1174/06.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iste apelantice o istom pravnom i činjeničnom pitanju, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1070/06. Spojene su apelacije broj AP 1070/06 i AP 1174/06.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Energoinvesta"-Institut za materijale i kvalitet IMK, Sarajevo, 28. aprila 2006. godine, kao učesnika u postupku, zatražen je odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. maja 2006. godine, Vrhovni sud 23. maja 2006. godine i Kantonalni sud 25. maja 2006. godine, dok "Energoinvest"-Institut za materijale i kvalitetu IMK nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
  • 5.
    Radi jasnijeg uvida u cjelokupni spis, Ustavni sud je 10. oktobra 2006. godine zatražio i 20. oktobra 2006. godine dobio od Kantonalnog suda cjelokupan spis tog suda pod brojem Gž-2742/05 na uvid, koji je opet 1. novembra 2006. godine vraćen Kantonalnom sudu.

Djelomično se usvaja apelacija Milice Mirković-Kalinić.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelantica je 2. septembra 2002. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv "Energoinvesta"-Institut za materijale i kvalitet IMK (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja rješenja od 1. oktobra 1992. godine kojim joj je prestao radni odnos; priznavanja radno-pravnog statusa; povratka na posao i raspoređivanja na novo radno mjesto; izmirenja obaveza iz osnova radnog odnosa (doprinosa iz penzijskog, invalidskog i zdravstvenog osiguranja); isplate plaća od 1. aprila 1992. godine do januara 2004. godine u iznosu od 86.010 KM, sa kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate i isplate naknade u iznosu od 35.000 KM za pretrpljenu patnju.
  • 8.
    Općinski sud je u provedenom postupku utvrdio da je apelantici radni odnos kod tuženog prestao 1. oktobra 1992. godine, a da joj je rješenje o prestanku radnog odnosa uručeno 12. juna 1996. godine. Tuženi nije odgovorio na apelantičin prigovor izjavljen na ovo rješenje. Stupanjem na snagu Zakona o radnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 32/00), apelantica se obratila Kantonu Sarajevo - Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), koja je Rješenjem broj 13-04-34-ž-430/00 od 17. jula 2001. godine naložila tuženom da apelantici uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla do 5. maja 2000. godine, da za apelanticu utvrdi visinu otpremnine i s njom zaključi ugovor o otpremnini, u skladu s članom 143. Zakona o radu. Ovo rješenje po apelantičinoj žalbi potvrdila je i Federalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), koja je Rješenjem broj UP-03-34-234/02 od 9. jula 2002. godine odbila žalbu apelantice, nezadovoljne zbog nerješavanja njenog zahtjeva za povratak na posao. Tuženi je postupio po navedenim rješenjima Kantonalne i Federalne komisije.
  • 9.
    U skladu s utvrđenim, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-377/02 od 5. marta 2004. godine, kojom je utvrdio da je apelantici radni odnos prestao 5. maja 2000. godine jer tuženi apelanticu nije ponovo pozvao na rad, te da joj je za to vrijeme uspostavljen status zaposlenika na čekanju i utvrđena otpremnina, kako je određeno rješenjima Kantonalne i Federalne komisije, sve prema odredbi člana 143. Zakona o radu. Dalje, Općinski sud je utvrdio da apelantici ne pripada naknada plaće za vrijeme "čekanja" jer apelantica u tom smislu nije opredijelila svoj zahtjev niti predložila izvođenje dokaza. Stoga je Općinski sud apelantičine tužbene zahtjeve navedenom presudom odbio kao neosnovane, dok se u odnosu na zahtjev za obavezivanje tuženog na uplatu doprinosa iz penzijskog, invalidskog i zdravstvenog osiguranja proglasio nenadležnim, s obrazloženjem da se radi o odnosu između nositelja osiguranja (poslodavca) i fonda osiguranja, koji se rješava u upravnom postupku.
  • 10.
    Rješavajući o apelantičinoj žalbi na navedenu presudu, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1733/04 od 17. septembra 2004. godine žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u cijelosti. Uzimajući u obzir apelantičine žalbene navode koji su se odnosili na pogrešnu primjenu materijalnog prava i pogreške učinjene u procesnom smislu, Kantonalni sud nije našao niti jednu od povreda na koju je apelantica ukazivala, što je u svojoj presudi i obrazložio.
  • 11.
    Odlučujući o apelantičinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-969/04 od 2. juna 2005. godine djelomično uvažio apelantičinu reviziju, ukinuo drugostepenu presudu u dijelu u kojemu je potvrđena prvostepena presuda pa je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom novčane naknade apelantici u iznosu od 86.010,00 KM na ime isplate plaće za vrijeme čekanja posla i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu. U ostalom dijelu Vrhovni sud je apelantičinu reviziju odbio.
  • 12.
    Kantonalni sud je, postupajući po navedenoj presudi Vrhovnog suda, donio Presudu broj Gž-2742/05 od 2. marta 2006. godine, kojom je utvrdio da je tuženi dužan apelantici isplatiti iznos od 45 KM s kamatama od 2. septembra 1999. godine pa do isplate, budući da je tuženi istakao prigovor zastare iz člana 106. Zakona o radu, po kojem potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine. Naknada je utvrđena prema Odluci poslodavca, kojom je određen iznos naknade za sve zaposlenike na čekanju.
  • 13.
    Na navedenu presudu apelantica je Vrhovnom sudu dostavila akt naslova "Prigovor u vezi presude po tužiteljičinoj žalbi na prvostepenu presudu" - "Zahtjev za ponavljanje suđenja u vanparničnom postupku". Vrhovni sud je, uz dopis broj 070-0-Gr1-06-000115 od 14. aprila 2006. godine, navedeni apelantičin akt uz dostavljene priloge uputio Kantonalnom sudu na postupanje, s obrazloženjem da je taj apelantičin podnesak pogreškom dostavljen Vrhovnom sudu. Općinski sud je Rješenjem broj Pr-377/02 od 23. maja 2006. godine ovaj apelantičin akt odbacio, s obrazloženjem da akt nije sadržavao potrebne elemente iz člana 240. Zakona o parničnom postupku, a da apelantica u ostavljenom joj roku nije otklonila nedostatke na način kako joj je bilo naloženo Rješenjem istog broja od 18. aprila 2006. godine. Dakle, apelantica nije izjavila reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2742/05 od 2. marta 2006. godine, a prema zakonu je u konkretnom slučaju imala mogućnost koristiti reviziju kao pravni lijek.

Utvrđuje se povreda u odnosu na pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

IV. Apelacija

Djelomično se ukida Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-969/04 od 2. juna 2005. godine, Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1733/04 od 17. septembra 2004. godine i Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-377/02 od 5. marta 2004. godine, u dijelovima koji se odnose na proglašavanje sudova nenadležnim za odlučivanje o zahtjevu za uplatu doprinosa iz osnova penzijskog, invalidskog i zdravstvenog osiguranja.

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelantica smatra da su sudovi nezakonito odbili njen zahtjev za donošenjem odluke kojom bi se poslodavac obavezao uplatiti doprinose u njenu korist, da su pristrano sudili u korist tuženog, što potkrjepljuje navodom da je sutkinja u prvom stepenu "primila kuvertirani materijal od zastupnika tuženog i stavila ga u ladicu, odgovarajući na protivljenje apelantičinog zastupnika na ovu radnju, da je u pitanju odgovor na tužbu, te da je primajući kovertu bila za tu gestu vidno zahvalna zastupniku tuženog", da su bez obrazloženja odbili rješavati njen zahtjev za povratak na posao, iako je to jasno isticala tokom cijelog postupka, pogotovo u odnosu na činjenicu da je njoj radni odnos prestao na nezakonit način, retroaktivnim uručenjem rješenja o otkazu, zbog čega se u njenom slučaju trebalo rješavati pitanje nezakonitog otkaza, a ne primjenjivati član 143. Zakona o radu, da je sam postupak predugo trajao, a da je sve zajedno posljedica diskriminacije koju su provodili prema njoj, kao pripadnici nacionalne manjine i ženskog spola, kako tuženi tako i sudovi. Na ovaj način, smatra apelantica, njoj je, zbog pristranosti suda, suđenja u nerazumno dugom roku i pogrešne primjene materijalnih propisa povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Sarajevu, koji je dužan u hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    Općinski sud u svom odgovoru, navodeći radnje preduzete u cjelokupnom postupku, ističe da je apelacija u potpunosti neosnovana.
  • 16.
    Vrhovni sud u odgovoru predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 17.
    Kantonalni sud u odgovoru ostaje kod donesenih presuda, smatrajući ih ispravnim te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove Odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05)

"Član 117.

Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja osiguravaju se iz doprinosa, prihoda iz osnova dobrovoljnog osiguranja, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nositelj osiguranja i drugih prihoda. Najmanji iznos sredstava potrebnih za rad nositelja osiguranja utvrdit će Vlada Federacije.

Član 118.

Doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje su:

doprinos iz plaće i drugih primanja osiguranika;

doprinos na isplaćenu plaću na teret poslodavca;

dodatni doprinos za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem.

Stope doprinosa iz stava 1. ovog člana utvrđuju nositelji osiguranja u istoj visini. Na stope doprinosa suglasnost daje Vlada Federacije.

Član 119.

Obveznici doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje iz člana 118. stav 1. tačka 1. su osiguranici iz člana 8. do 12, člana 13. stav 1. tačka 1, člana 14. stav 1. tačka 4. i člana 17. ovog zakona. Obveznici doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje iz člana 118. stav 1. tačka 2. ovog zakona su poslodavci na čiji je teret isplaćena plaća odnosno naknada plaće. Obveznik doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje iz člana 118. stav 1. tačka 3. ovog zakona su poslodavci za zaposlenike koji rade na radnim mjestima na kojima se staž osiguranja računa s uvećanim trajanjem. Obveznik doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje iz člana 118. stav 1. tač. 1. i 2. ovog zakona za osiguranike koji primaju naknadu plaće za vrijeme spriječenosti za rad po propisima o zdravstvenom osiguranju je mjerodavna organizacija zdravstvenog osiguranja. Obveznik doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje iz člana 118. stav 1. tačka 1. i 3. ovog zakona za osiguranike iz člana 13. stav 1. tačka 2. ovog zakona je organizacija za upošljavanje.

Član 128.

S ciljem kontrole pravilnosti obračuna i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, nositelj osiguranja obavlja poslove finansijskog nadzora i poslove ekonomsko-finansijske revizije uplate doprinosa kod obveznika uplate doprinosa i vrši uvid u evidencije naplate i rasporeda uplaćenih doprinosa organizacija nadležnih za platni promet.

Nositelj osiguranja i obveznik uplate doprinosa mogu tokom upravnog postupka, kojim se utvrđuje visina i iznos uplate doprinosa zaključiti poravnanje, potpuno ili u pojedinim spornim tačkama, o čemu sačinjavaju zapisnik.

Nositelj osiguranja može smanjiti dug na osnovu kamata i pristati na obračun i uplatu duga u dužem roku ali ne dužem od šest mjeseci.

Zapisnik o zaključenom poravnanju iz stava 2. ovog člana ima snagu rješenja donesenog u upravnom postupku.

Član 129.

Utvrđena dugovanja za koja nije sačinjen zapisnik o poravnanju iz člana 128. stav 4. realiziraju se tako što se obvezniku uplate doprinosa rješenjem nalaže obaveza uplate doprinosa i rok u kojem se ta obaveza trebala izvršiti.

ŽŽalba na rješenje kojim se nalaže uplata doprinosa ne odlaže izvršenje rješenja i rješenje je izvršna isprava u postupku izvršenja radi naplate novčanih potraživanja."

  • 19.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 32/00)

"Član 102.

U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa zaposlenik može zahtijevati ostvarivanje tih prava kod poslodavca, pred nadležnim sudom i drugim tijelima, u skladu s ovim zakonu.

Član 143.

Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

Za vrijeme čekanja zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku."

Odbija se apelacija Milice Mirković-Kalinić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-969/04 od 2. juna 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1733/04 od 17. septembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-377/02 od 5. marta 2004. godine u odnosu na ostale navode u vezi s povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na garantiranje nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao neosnovana.

VI. Dopustivost

  • 20.
    U odnosu na apelantičine navode koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, u vezi s Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2742/05 od 2. marta 2006. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

"1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
  • 15)
    apelant nije iscrpio prave lijekove moguće prema zakonu".
    • 21.
      Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan za ispitivanje pobijane odluke kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
    • 22.
      U konkretnom slučaju, apelantica je, u skladu s odredbom člana 237. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05), s obzirom da je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2742/05 od 2. marta 2006. godine, donesenoj po nalogu revizijske odluke Vrhovnog suda, ponovo odlučivano samo o jednom dijelu apelantičinog tužbenog zahtjeva, i to o isplati neisplaćenih plaća u iznosu od 86.010 KM i nematerijalne štete u iznosu od 35.000 KM, ukoliko je bila nezadovoljna dosuđenim iznosom u ovoj presudi, mogla u roku od 30 dana od dana zaprimanja navedene presude pred Vrhovnim sudom izjaviti reviziju. Revizija je djelotvoran pravni lijek, podoban za ispitivanje pobijane odluke u pogledu povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a dopušten u svim slučajevima kada je vrijednost predmeta spora 10.000 KM i veća. Međutim, prema aktima dostavljenim uz apelaciju, apelantica na pobijanu presudu, koju je zaprimila 29. marta 2006. godine, nije podnijela reviziju, već je 31. marta 2006. godine Vrhovnom sudu dostavila podnesak naslova "Prigovor u vezi presude po tužiteljičinoj žalbi na prvostepenu presudu" - "Zahtjev za ponavljanje suđenja u vanparničnom postupku", koji je Vrhovni sud 10. aprila 2006. godine proslijedio na postupanje Kantonalnom sudu. Ovim podneskom apelantica nije osporavala dosuđenu joj naknadu, o čemu je jedino i odlučeno predmetnom presudom, već je od Vrhovnog suda tražila da se cjelokupna stvar iz prvobitno podnesenog tužbenog zahtjeva ponovo raspravi, navodeći da se nova odluka drugostepenog suda "ne odnosi ni na jedan segment žalbe na presudu prvostepenog suda od 5. marta 2004. godine", te da je "protuzakonita, kontradiktorna, jer u datom trenutku tužiteljica nema pravo da joj se isplati navedena suma - za takvu isplatu nema zakonske podloge jer je pod tim kontraverznim otkazom". Općinski sud je Rješenjem broj Pr-377/02 od 23. maja 2006. godine ovaj apelantičin podnesak odbacio, s obrazloženjem da nije sadržavao potrebne elemente iz člana 240. Zakona o parničnom postupku, a da apelantica u ostavljenom joj roku nije otklonila nedostatke na način kako joj je bilo naloženo rješenjem istog broja od 18. aprila 2006. godine.
    • 23.
      Prema tome, kako je apelantica propustila u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-2742/05 od 2. marta 2006. godine izjaviti reviziju kao djelotvoran pravni lijek, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je, u odnosu na navedenu presudu Kantonalnog suda, odlučio kao u izreci ove Odluke.
    • 24.
      U pogledu dopustivosti preostalog dijela apelacije, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj Rev-969/04 od 2. juna 2005. godine, u dijelu kojim je potvrđena drugostepena odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 27. jula 2005. godine, a apelacija je podnesena 2. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
    • 25.
      Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u pogledu dopustivosti preostalog dijela ispunjava uvjete dopustivosti.

Odbacuje se apelacija Milice Mirković-Kalinić, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2742/05 od 2. marta 2006. godine, kao nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

a) Pravo na pravično suđenje

  • 27.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 28.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

O pravu na pristup sudu

  • 29.
    Apelantica smatra da je odbijanjem sudova da odlučuju o njenom zahtjevu da se donese odluka kojom će se tuženi obavezati na uplatu doprinosa iz penzijskog, invalidskog i zdravstvenog osiguranja, s obrazloženjem da je to odnos između poslodavca i fonda koji se rješava u upravnom postupku, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, s obzirom da se tu radi o njenom ličnom pravu, odnosno pravima koja može uživati po uplaćenim doprinosima poslodavca.
  • 30.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da njegov zahtjev u vezi njegovih građanskih prava i obaveza razmotri sud ili tribunal; ovo podrazumijeva "pravo na sud" odnosno "pravo na pristup sudu", koje podrazumijeva pravo da se u građanskim stvarima pokrene postupak pred sudom. Pravo na pristup sudu nije apsolutno i po svojoj je suštini podložno reguliranju od države. Međutim, ta ograničenja ne smiju ograničiti ili smanjiti pristup sudu pojedincima na takav način odnosno do te mjere da se izgubi sama suština tog prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presudu od 27. augusta 1991. godine, serija A, broj 209, strana 20, stav 59). U toj presudi Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je, budući da aplikant nije mogao direktno i neovisno pokrenuti parnični postupak radi naplate svojih usluga iz određenih ugovora, nego su te postupke mogle pokrenuti treće osobe, povrijeđeno aplikantovo pravo na pristup sudu.
  • 31.
    U konkretnom slučaju, apelantica je tražila od Općinskog suda da tuženog obaveže na uplatu doprinosa iz radnog odnosa, ali je odbijena uz obrazloženje da apelantica nije ovlaštena to zahtijevati u parnici, jer u sistemu obaveznog osiguranja to nije obligacijsko-pravni odnos između apelantice i tuženog, već između tuženog kao poslodavca i mjerodavnog fonda penzijskog osiguranja, koji je uređen pravilima upravnog postupka. Ovo su tumačenje prihvatili Kantonalni sud i Vrhovni sud.
  • 32.
    U vezi s navedenim, čl. 128. i 129. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju je regulirano da se u upravnom postupku utvrđuju obaveze obveznika da uplati doprinose nositelju osiguranja, odnosno mjerodavnom fondu penzijskog osiguranja. U stavu 2. člana 128. istog zakona navedeno je da se tokom upravnog postupka može zaključiti poravnanje, o čemu se sačinjava zapisnik. Utvrđena dugovanja za koja nije sačinjen zapisnik realiziraju se na inicijativu mjerodavnog fonda, koji rješenjem nalaže obvezniku uplate doprinosa da uplati doprinos i rok u kojem to mora učiniti. Mjerodavni sudovi se u parničnom postupku po apelantičinoj tužbi nisu pozvali izričito na ove zakonske odredbe, ali iz obrazloženja presude proizlazi da su upravo ove odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju prepreka da sud postupi po apelantičinom zahtjevu.
  • 33.
    Ustavni sud smatra da se zaista i radi o obavezno-pravnom odnosu između obveznika uplate doprinosa, u konkretnom slučaju tuženog, i mjerodavnog fonda, kako je navedeno u pobijanim presudama. Međutim, Ustavni sud ne može prihvatiti stav redovnih sudova da apelantica nije aktivno legitimirana da traži od suda da tuženog obaveže na uplatu doprinosa. Naime, zaključenjem ugovora o radu nastaje obavezno-pravni odnos između poslodavca i zaposlenika, kojim, između ostalog, za poslodavca nastaje obaveza uplate doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje. Članom 102. Zakona o radu zaposleniku se daje pravo da u ostvarivanju svojih pojedinačnih prava iz radnog odnosa može zahtijevati zaštitu i pred mjerodavnim sudom. Ukoliko bi se prihvatio stav redovnih sudova da apelantica nije aktivno legitimirana da pred sudom i u parničnom postupku traži da se poslodavac obaveže na uplatu doprinosa, ostvarenje tih prava bi u potpunosti ovisilo o inicijativi mjerodavnog fonda. S tim u vezi, u slučaju kada mjerodavni fond ne vrši adekvatnu ekonomsko-finansijsku reviziju uplata doprinosa i ne pokreće upravne postupke radi naplate doprinosa, zaposlenici bi bili lišeni svake mogućnosti ostvarivanja ovog specifičnog prava iz radnog odnosa. Čak i ukoliko bi se zaposlenici mogli, eventualno, uključiti u upravni postupak, pokrenut radi naplate doprinosa, i tada bi situacija bila ista, jer bi pravo pokretanja postupka imao samo mjerodavni fond. Dakle, u konkretnoj situaciji apelantica bi bila potpuno ovisna o volji i inicijativi mjerodavnog fonda da pokrene odgovarajući upravni postupak naplate doprinosa. Ustavni sud je ranije zauzeo stav da je apelantica aktivno legitimirana da od poslodavca traži pred nadležnim sudom uplatu doprinosa iz radnog odnosa (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 311/04, "Službeni glasnik BiH" broj 60/05). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je odbijanje apelantičinog tužbenog zahtjeva, u dijelu koji se tiče obaveze tuženog da uplati doprinose, onemogućilo apelantici ostvarivanje same suštine njenog "prava na pristup sudu" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 34.
    Slijedom iznijetog, Ustavni je sud zaključio da je pobijanim presudama, u dijelu kojim se sudovi proglašavaju apsolutno nenadležnim za odlučivanje o apelantičinom zahtjevu da se poslodavac obaveže na uplatu doprinosa iz radnog odnosa, načinjena povreda apelantičinog prava na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

O činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava

  • 35.
    Apelantica smatra da su sudovi povrijedili njeno pravo na pravično suđenje i načinom na koji su u potpunosti "ignorirali" njen zahtjev da odluče o nezakonitom prekidu radnog odnosa retroaktivnim uručenjem rješenja o otkazu i o povratku na rad, odnosno uspostavi radno-pravnog statusa s poslodavcem.
  • 36.
    U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da je van nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu izvođenja i ocjene dokaza i primjene materijalnog prava, ukoliko se ova ocjena odnosno primjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi izvodili i usvojili dokaze kao dokaznu građu niti primijenili materijalno pravo. Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
  • 37.
    U konkretnom slučaju, redovni sudovi su u tri instance potvrdili da je zaposlenici prestao radni odnos 5. maja 2000. godine, prema rješenju poslodavca koji ga je morao donijeti provodeći rješenja Kantonalne i Federalne komisije. Član 143. Zakona o radu je specijalna norma materijalnog prava, koju je donio zakonodavac s ciljem jednakog rješavanja radno-pravnog statusa svih zaposlenika koji su u vrijeme izbijanja rata bili u radnom odnosu, koji im je za vrijeme rata prekinut iz različitih razloga a prouzrokovanih samim ratnim zbivanjima. Prema tome, iako apelantica navodi da joj je radni odnos sa tuženim prestao nezakonitim rješenjem iz 1992. godine, koje joj je uručeno retroaktivno 1996. godine, iz sudskih odluka sasvim jasno proizlazi da je po rješenjima Kantonalne i Federalne komisije, koje su postupile prema odredbama člana 143, 143.a. i 143.c. Zakona o radu, njen radni odnos prestao 5. maja 2000. godine, po novom rješenju poslodavca. Dalje, u skladu s navedenim rješenjima i sudskim odlukama, za to vrijeme apelantici je uspostavljen status zaposlenika na čekanju te određena i isplaćena otpremnina, u skladu sa zakonom. Osim toga, Presudom Vrhovnog suda broj Rev-969/04 od 2. juna 2005. godine, naloženo je Kantonalnom sudu da ponovo provede postupak u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade na ime neisplaćenih plaća, što je Kantonalni sud i učinio, odlučujući o tom pitanju Presudom broj Gž-2742/05 od 2. marta 2006. godine. Apelantica je na ovu presudu Kantonalnog suda imala pravo izjaviti reviziju, što nije iskoristila, kako je već pojašnjeno u tački 21. ove Odluke.
  • 38.
    Iz navedenog, Ustavni sud ne može zaključiti da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo na apelantičinu štetu, zbog čega ovaj apelantičin navod u odnosu na povredu prava na pravično suđenje smatra neosnovanim.

O pristranosti suda

  • 39.
    Provodeći subjektivni test o nepristranosti sudija u postupku, Ustavni sud ne može ustanoviti da je ponašanje sudija u prvostepenom postupku, koje cijeni jedino po apelantičinim navodima da je sutkinja "primila kuvertirani materijal od zastupnika tuženog i stavila ga u ladicu, odgovarajući po protivljenju zastupnika apelantice da se radi o odgovoru na tužbu, te da je primajući kovertu bila vidno zahvalna za tu gestu zastupniku tuženog" onog značaja koji im u svojoj apelaciji apelantica želi dati. Naime, Ustavni sud, provodeći subjektivni test, ne može na osnovu apelantičine izjave zaključiti da je sutkinja prvog stupnja bila na bilo koji način pristrana u ovom slučaju, te da je zbog toga povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje vjerujući izjavi jedne strane, a izvan konteksta cjelokupnog suđenja koje se odvijalo u tri instance i izvan konteksta rezultata objektivnog promatranja svih provedenih postupaka.
  • 40.
    Cijeneći objektivni kriterij, a polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava iz koje izdvaja stav "u okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja sutkinje, bilo dokažljivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njenu pristranost" (vidi Fey protiv Austrije, presudu od 24. veljače 1993. godine, stav 30). Ustavni sud nije mogao utvrditi niti jednu činjenicu, odvojeno od opisanog ponašanja sutkinje prvog stepena, koja bi upućivala na bilo kakvu pristranost kroz predmetni parnični postupak. Dalje, ovaj postupak je vođen u tri sudske instance u kojima je sud bio sastavljen u vijeću, što je, po mišljenju Ustavnog suda, omogućilo preispitivanje cjelokupnog postupka i svih provedenih radnji različitih sudova u sastavu potpuno drugih sudija. Po apelantičinom mišljenju, Kantonalni sud i Vrhovni sud, potvrđivanjem presude Općinskog suda u značajnom dijelu, samo znači još jednu povredu njenog prava na pravično suđenje u cjelokupnom slučaju pred sudovima, dok pri tome ponovo ne navodi u čemu se sastoji povreda na koju se poziva, niti nudi bilo kakav dokaz o tome.
  • 41.
    Stoga, cijeneći postupak u cjelini, Ustavni sud i ovaj apelantičin navod, koji se tiče povrede prava na pravično suđenje zbog pristranosti suda, smatra neosnovanim.

O suđenju u razumnom roku

  • 42.
    U odnosu na apelantičin navod da je cjelokupni postupak po njenoj tužbi trajao nerazumno dugo, Ustavni će sud ispitati period u kojem je postupak trajao, složenost predmeta, ponašanje apelantice i ponašanje suda u ovom slučaju.
  • 43.
    U konkretnom slučaju, postupak je počeo 2. septembra 2002. godine, kada je apelantica podnijela tužbu, i trajao do 2. marta 2006. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu nakon presude Vrhovnog suda koji je djelomično uvažio reviziju. Dakle, predmetni postupak je trajao tri godine i pet mjeseci. Nakon toga, apelantica je podnijela podnesak naslova "Prigovor na presudu Kantonalnog suda", koji je dopisom Vrhovnog suda od 10. aprila 2006. godine dostavljen na postupanje Kantonalnom sudu, zbog apelantičine pogreške u dostavljanju, koji je Rješenjem Općinskog suda broj Pr-377/02 od 23. maja 2006. godine odbačen.
  • 44.
    S obzirom da se radi o radnom sporu u kojem je bilo potrebno utvrditi prekid radnog odnosa za vrijeme rata i po apelantičinom zahtjevu pravo povratka na radno mjesto, isplate zaostalih primanja i naknade štete, odnosno u kojem nije bilo potrebe provoditi složene dokazne radnje, Ustavni sud ovaj predmet ne može ocijeniti osobito složenim.
  • 45.
    Iz dostavljenih sudskih odluka, zapisnika sa održanih rasprava kao i odgovora učesnika predmetnih postupaka, Ustavni sud ne može naći nikakve elemente koji bi upućivali na zaključak da je apelantica na bilo koji način svojim ponašanjem utjecala na odugovlačenje postupka.
  • 46.
    Po apelantičinoj tužbi podnijetoj 2. septembra 2002. godine Općinski sud je, nakon više rasprava, donio presudu 5. marta 2004. godine. Kantonalni sud je po izjavljenoj apelantičinoj žalbi na ovu presudu odluku donio 17. septembra 2004. godine. Po izjavljenoj reviziji protiv odluke Kantonalnog suda Vrhovni sud je donio odluku 2. juna 2005. godine, a po odluci Vrhovnog suda Kantonalni sud je, po održanoj raspravi, donio konačnu odluku 2. marta 2006. godine.
  • 47.
    Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije nije našao nikakve elemente koji bi davali naznake da su sudovi neopravdano odgađali provođenje bilo koje radnje, odnosno donošenje svojih odluka.
  • 48.
    Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je riječ o postupku vođenom u tri sudske instance i ponovnom odlučivanju u drugostepenom postupku, tri godine i pet mjeseci, prema mišljenju Ustavnog suda, nije nerazumno dug rok za predmetno suđenje. Stoga Ustavni sud i ovaj apelantičin navod smatra neosnovanim.
  • 49.
    Slijedom iznijetog, Ustavni sud je zaključio da pobijanim presudama u navedenom dijelu nije načinjena povreda apelantičinog prava na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • b)
      Nediskriminacija
  • 50.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 51.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 52.
    Prije svega, valja podsjetiti na nesamostalan karakter člana 14. Evropske konvencije. On ne može biti primijenjen ako nije uzet zajedno s nekim drugim članom Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava je u slučaju Rasmussen protiv Danske (28. novembar 1984, serija A, broj 87, strana 12, stav 29) jasno rekao da član 14. dopunjuje druge suštinske odredbe Evropske konvencije i protokola. On nije neovisan, pošto je djelotvoran jedino u vezi s "uživanjem prava i sloboda" koja su jamčena tim odredbama. On ne može biti primijenjen ako činjenice, o kojima je riječ, ne spadaju unutar obuhvata jedne ili više ovih odredbi (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, broj 70, strana 22, stav 43). Međutim, u slučaju da se u apelaciji poziva na član 14. zajedno s jednom od odredaba Evropske konvencije, on se može primijeniti čak i ako nije postojala povreda zahtjeva te odredbe. Evropski sud za ljudska prava već je ukazao na ovo u Belgijskom lingvističkom slučaju.
  • 53.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, presuda od 23.jula 1968. godine, serija A, broj 6, strana 86, stav 4. tačka 42). Pri tome je nebitno je li diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantiranih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine.
  • 54.
    Ustavni sud, dakle, mora utvrditi je li se prema apelantici postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
  • 55.
    Konkretno, u ovom slučaju, svoj navod u odnosu na povredu prava na nediskriminaciju apelantica vezuje za svoju nacionalnu i spolnu pripadnost, te ničim drugim ne opravdava odnosno ne potkrepljuje ovaj svoj navod - ničim ne obrazlaže čime je i u odnosu na koga bila diskriminirana u konkretnom postupku. Kako predočene činjenice cjelokupnog slučaja ni na koji način ne ukazuju na elemente koji bi mogli upućivati na eventualnu diskriminaciju, a sama apelantica ih svojim navodima ne čini izvjesnim, već ovu povredu samo paušalno navodi, Ustavni sud i ovaj apelantičin navod, u odnosu na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

  • 56.
    Nemogućnost pojedinca da svoja prava ostvari pred sudom zbog toga što je zakonskim normama obaveza zaštite njegovih prava data određenoj državnoj instituciji, u slučaju kada ova ne preduzima zakonom propisane mjere s ciljem te zaštite, predstavlja povredu prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u dijelu u kojem se apelantica žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku, jer postupanje prema zakonskim normama koje su uspostavljene s ciljem jednakog reguliranja velikog broja spornih slučajeva iz radnih odnosa prekinutih za vrijeme rata ne predstavlja kršenje prava pojedinaca, već zakonom uspostavljen jednak način rješavanja velikog broja spornih radno-pravnih odnosa na području Federacije Bosne i Hercegovine, koji su se imali rješavati po okončanju rata.
  • 57.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke.
  • 58.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.