Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1249/06, rješavajući apelaciju Tome Mihajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Tomo Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Ramo Ajkić, advokat iz Zenice, je podnio 24. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-483/05 od 8. marta 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-35/00 od 2. juna 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od Kantonalnog suda je zatraženo 3. maja 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovori na apelaciju su zaprimljeni od Vrhovnog suda 8. maja 2006. godine, a od Kantonalnog suda 10. maja 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 6. marta 2007. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Tome Mihajlovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-483/05 od 8. marta 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj K-35/00 od 2. juna 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Nakon provedenog krivičnog postupka, a postupajući po Optužnici Kantonalnog tužilaštva u Zenici broj Kt-230/97 od 17. maja 2000. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj K-35/00 od 2. juna 2005. godine, kojom je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 154. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98), na način: izvršenjem radnje povrede tjelesnog integriteta nanošenjem teških tjelesnih povreda i povreda ličnog dostojanstva I.G. i M.R., izvršenjem radnje fizičkog zlostavljanja E.R., H.M., M.K. i I.Š. i izvršenjem radnje silovanja A.I., sve u toku 1992. godine u mjestima na području općine Teslić, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Istom presudom apelant je oslobođen od optužnice za izvršenje radnje odvođenja M.Š., koji se vodi kao "nestao" i njegovih sinova S.Š., F.Š. i H.Š., koji su ubijeni, te za optužnicu za izvršenje radnje silovanja G.H.
  • 7.
    Kantonalni sud je navedenu presudu donio na osnovu utvrđenih činjenica u dokaznom postupku koji je proveden izvođenjem sljedećih dokaza: saslušanjem 35 svjedoka, čitanjem iskaza 24 svjedoka i jednog zaštićenog svjedoka, čiji iskazi su pribavljeni u ranijim fazama postupka odnosno od vijeća u drugom sastavu, a uz saglasnost obje strane, čitanjem nalaza i mišljenja sudskog vještaka, uvidom u materijalne dokaze koji su predstavljali različita pismena koja su se odnosila na nestale osobe, te materijalne dokaze (uniforma, fotografije, legitimacija), koji su se odnosili na utvrđivanje činjenice da je apelant u vrijeme izvršenja djela za koje se optužnicom teretio bio pripadnik rezervne policije.
  • 8.
    Kantonalni sud je analizom i ocjenom svih provedenih dokaza u cjelini našao da je apelant kriv za počinjenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a da, prema utvrđenom stanju, nema dovoljno uvjerljivih dokaza da je počinio krivične radnje za koje je oslobođen. Ovaj sud je razmatrao pojedinačno sve prigovore koje je odbrana tokom postupka isticala, a koji u suštini predstavljaju žalbene razloge date u žalbi podnesenoj Vrhovnom sudu, odnosno apelacijske, jer su na kraju svi ti isti razlozi ponovljeni i u samoj apelaciji. Posebno je obrazložen i prigovor odbrane da je u ovom postupku faza istrage provedena nezakonito, i to tako što je vođena bez prisustva optuženog apelanta, a što je suprotno članu 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, Kantonalni sud je ovaj prigovor ocijenio paušalnim iz sljedećih razloga: istraga protiv optuženog je provedena po Rješenju Kantonalnog suda broj Ki-341/97 od 25. septembra 1997. godine na osnovu člana 159. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90), zbog opasnosti od odlaganja u odsustvu optuženog, dok je sama osuđujuća presuda osnovana isključivo na dokazima izvedenim na glavnim pretresima od 27. aprila 2004. godine do 27. maja 2005. godine pred sudskim vijećem koje je i donijelo presudu, da su optuženi i njegov branitelj koristili puno pravo na odbranu kod izvođenja svakog pojedinačnog dokaza, da se sud samo izuzetno, i to radi potpunije ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka, i to isključivo u korist optuženog, koristio iskazima iz istrage, a za razliku od odbrane koja se mnogo više koristila ovim iskazima kada su išli u korist optuženog, a kada im nije smetalo što su to iskazi pribavljeni u istrazi.
  • 9.
    Kantonalni sud nije prihvatio kao utvrđene dokaze koji su se odnosili na izvršenje radnji odvođenja M.Š., S.Š., F.Š. i H.Š. i silovanja G.H., za što je u svojoj presudi također dao detaljna obrazloženja, navodeći zbog čega nije poklonio povjerenje svjedokinji S.Š. i G.H.
  • 10.
    Odlučujući o žalbi apelanta i tužitelja na Presudu Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj Kž-483/05 od 8. marta 2006. godine, kojom su žalbe odbijene, a Presuda Kantonalnog suda potvrđena u cijelosti.
  • 11.
    Na sjednici vijeća, na kojoj su bili prisutni i apelant i njegov branitelj, razmatrajući pojedinačno apelantove žalbene navode, Vrhovni sud je utvrdio sljedeće: da pozivanje Kantonalnog suda na Ženevsku konvenciju i njezin protokol ne čini Presudu nerazumljivom, jer se u svakom slučaju radi o izricanju kazne za krivično djelo predviđeno Krivičnim zakonom Federacije BiH; da navođenje "silovanje žena" u izreci presude, umjesto "silovanje žene" ne čini bitnu odnosno nikakvu povredu, s obzirom da se radi o običnoj pogrešci u pisanju, a iz samog oslobađajućeg dijela Presude, kao i obrazloženja, je sasvim jasno za kakvo i koje djelo je apelant osuđen; da je nemogućnost utvrđivanja tačnog vremena izvršenja radnje silovanja nad A.I., kao i još neke druge nesaglasnosti u iskazima svjedoka, već elaborirao Kantonalni sud, i to na način sa kojim se slaže i Vrhovni sud; da se iskazi svjedoka-oštećenih E.R., H.M., M.K. i I.Š. u bitnim crtama dopunjuju i saglasni su; da je istraga provedena u skladu s zakonskim propisima - pokrenuta na osnovu rješenja Kantonalnog suda prema zahtjevu Kantonalnog tužilaštva, a izjave svjedoka istražni sudija je uzimao na zapisnik uz sva potrebna upozorenja, u skladu sa zakonskim propisima.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant smatra da mu je u provedenim postupcima prvog i drugog stepena povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), sljedećim radnjama sudova: navođenjem u izreci prvostepene presude "silovanjem žena" umjesto "silovanje žene"; navođenjem u izreci prvostepene presude da je apelant počinio tešku povredu Ženevske konvencije, a bez dokaza kojim radnjama je apelant izvršio ovu povredu; donošenjem zaključaka o izvršenim radnjama krivičnih djela tjelesnih povreda bez medicinskog vještačenja, uzimanjem u obzir iskaza svjedoka A.I. kao vjerodostojnog, a nepoklanjanjem vjere iskazima svjedoka I.M., P.B., D.K. i P.M. koji su išli u korist apelanta; zanemarivanjem činjenice da niti oštećena nije mogla precizirati tačno vrijeme kada je izvršena radnja silovanja, kao i zanemarivanjem i drugih činjenica koje su bile kontradiktorne a odnosile su se također na ovo krivično djelo; provođenjem istrage bez prisustva apelanta i njegovog branitelja, kojom prilikom su uzimane izjave svjedoka pod kojim utjecajem su kasnije sve vrijeme suđenja bile sudije, te nedostavljanjem rješenja o provođenju istrage apelantu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Vrhovni sud navodi da su svi apelacijski navodi isticani već u prvostepenom, kasnije po žalbi i u drugostepenom postupku, te da je na njih već dat odgovor, kod kojih Vrhovni sud i dalje ostaje.
  • 14.
    Kantonalni sud također smatra da s obzirom na razloge presude date u obje presude nema potrebe posebno odgovarati na navode apelacije.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98)

"Član 154. stav 1.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu čine ubojstva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protuzakonito odvođenje u koncentracijske logore i druga protuzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfisciranje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protuzakonito izdavanje novca ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili dugotrajnim zatvorom."

  • 16.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90)

"Član 159. st. 1. i 2.

(1) Kad istražni sudija primi zahtjev za provođenje istrage, razmotrit će spise i ako se složi sa zahtjevom, donijet će rješenje o provođenju istrage, koje treba da sadržava podatke iz člana 158. stav 3. ovog zakona. Rješenje će se dostaviti javnom tužitelju i okrivljenom.

(2) Prije donošenja rješenja istražni sudija će ispitati osobu protiv koje se zahtijeva provođenje istrage, osim ako postoji opasnost od odlaganja."

  • 17.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98)

"Član 13.

(1) Sud, nadležni tužitelj i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, te da prije početka postupka i u tijeku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniteljima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist.

Član 14.

Pravo suda, nadležnog tužitelja i organa unutrašnjih poslova da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojega je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-483/05 od 8. marta 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijana presuda je donesena 8. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 24. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 22.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 24.
      Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 25.
    Apelant se žali protiv odluka donesenih u krivičnim postupcima zbog: navođenja u izreci prvostepene presude "silovanje žena" umjesto "silovanje žene"; navođenja u izreci prvostepene presude da je apelant počinio tešku povredu Ženevske konvencije, a bez dokaza kojim radnjama je apelant izvršio ovu povredu; donošenja zaključaka o izvršenim radnjama krivičnih djela tjelesnih povreda bez medicinskog vještačenja, uzimanja u obzir iskaza svjedoka A.I. kao vjerodostojnog, a nepoklanjanja vjere iskazima svjedoka I.M., P.B., D.K. i P.M. koji su išli u korist apelanta; zanemarivanja činjenice da niti oštećena nije mogla precizirati tačno vrijeme kada je izvršena radnja silovanja, kao i zanemarivanja i drugih činjenica koje su bile kontradiktorne a odnosile su se također na ovo krivično djelo; provođenja istrage bez prisustva apelanta i njegovog branitelja, kojom prilikom su uzimane izjave svjedoka pod kojim utjecajem su kasnije cijelo vrijeme suđenja bili sudije, te nedostavljanja rješenja o provođenju istrage apelantu.
  • 26.
    Prema vlastitoj jurisprudenciji Ustavni sud nije, općenito, mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). Ovakvu je praksu imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
  • 27.
    U konkretnom slučaju, na sve žalbene navode odgovore su već dali redovni sudovi. Na navod da je u provostepenoj presudi navedeno da je apelant osuđen za "silovanje žena" umjesto "silovanje žene", Vrhovni sud je odgovorio da je iz cjelokupne presude sasvim jasno za što je apelant osuđen, te da u vezi s tim ne može biti govora o bilo kakvoj bitnoj povredi; također, u odnosu na apelantov navod da se u presudi navodi i povreda Ženevske konvencije koja zatim uopće nije objašnjena, Vrhovni sud je zaključio da je u presudi sasvim jasno naznačeno i objašnjeno za koje krivično djelo i na osnovu kojeg zakona je apelant osuđen, zbog čega niti ovaj razlog za apelantov prigovor ne smatra bitnim u cijeloj stvari. Što se tiče apelantovog navoda da je osuđen za nanošenje tjelesnih povreda a bez medicinskog vještačenja, Kantonalni sud i Vrhovni sud su razmatrali i ovaj apelantov navod, te zaključili da u vrijeme izvršenja radnje ovog djela oštećeni nisu mogli zatražiti liječničku pomoć iz razloga koji su svima poznati. Osim toga, Ustavni sud ovdje želi dodati da su sudovi, u skladu s članom 14. Zakona o krivičnom postupku važećem u vrijeme predmetnog suđenja, slobodni od bilo kakve formalne obaveze u pogledu izvođenja dokaza. Ovo se također odnosi i na apelantov prigovor u odnosu na način na koji su sudovi cijenili iskaze određenih svjedoka. Naime, prema apelantovom mišljenju sudovi su iskaze svjedoka optužbe cijenili tako da su zanemarivali sve kontradiktornosti i nesaglasnosti koje su bile prisutne kod ovih iskaza, dok iskaze svjedoka odbrane nisu uzimali kao relevantne bez valjanog razloga. Prema mišljenju Ustavnog suda, čiji zadatak, kako je gore već navedeno, nije da cijeni način na koji su sudovi izvršili radnje provođenja dokaza i načina izvođenja zaključaka po provedenom dokaznom postupku, osim ukoliko sudovi svojim postupcima nisu prekršili neko od ustavnih prava, odnosno ukoliko je primjena prava bila proizvoljna ili diskriminacijska ili ukoliko je došlo do povrede procesnih prava, redovni su sudovi dali jasna i nedvosmislena obrazloženja za sve svoje zaključke, koja su logična i ne dovode u sumnju niti u jednom dijelu pravičnost provedenog postupka. Ovo pogotovo ako se imaju u vidu svi iscrpni odgovori redovnih sudova koji su dati na prigovore apelanta i njegovog branitelja.
  • 28.
    Što se tiče apelantovih navoda da on nije bio obaviješten o istrazi pokrenutoj protiv njega, odnosno da njemu nije bilo dostavljeno Rješenje o pokretanju istrage, iako je to predviđeno članom 159. stav 1. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku i iako je to apelant isticao u prvostepenom kao i u drugostepenom postupku, redovni sudovi nisu dali objašnjenja za ovakvo postupanje, koje predstavlja propust učinjen u istražnoj fazi postupka, iako su dalje sasvim detaljno dali objašnjenja u smislu da se glavni razlozi ove presude zasnivaju na iskazima svjedoka datih na glavnom pretresu, a ne u fazi istrage. Ovdje Ustavni sud naglašava da uvijek promatra postupak suđenja u cjelini, odnosno zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
  • 29.
    Naime, iako je očigledno da je nedostavljanje Rješenja o pokretanju istrage osumnjičenom ozbiljan propust kojeg je učinio istražni sudija, odnosno da je takvo postupanje suprotno izričitoj zakonskoj odredbi, Ustavni sud opaža da se, s obzirom na složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi mogu ispraviti u nekoj od narednih faza postupka. Nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presudu od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluku U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 30.
    U ovom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o predmetu koji se može dovesti u vezu s navedenom praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, s obzirom da su se u jednom dijelu krivičnog postupka pojavili proceduralni nedostaci (apelantu nije dostavljeno rješenje o pokretanju istrage), da bi u kasnijem dijelu krivičnog postupka ti nedostaci bili ispravljeni, jer je apelant na glavnom pretresu bio u prilici izjasniti se u odnosu na iskaze svjedoka uzetih za vrijeme istrage i pobijati ili priznavati njihove navode.
  • 31.
    Dakle, u cijelom ovom slučaju, kako u postupku pred prvostepenim tako i u postupku pred drugostepenim sudom, apelant i njegov branitelj su imali puno pravo pristupa sudu, sa svim jednakim pravima kao i suprotna strana. Sudovi su sve vrijeme na sve načine vodili računa o tome da daju detaljna i logična obrazloženja za sve svoje zaključke, a pogotovo za one kojima je apelant tokom postupka prigovorio. Stepen svog uvjerenja o apelantovom izvršenju radnji krivičnog djela sudovi su jednako uvjerljivo objasnili kao i neuvjerenost u izvršenje radnji za oslobađajući dio presude. Čitajući tako presudu u cjelini, bez obzira na propust koji je učinio istražni sudija u istražnoj fazi ovog krivičnog postupku, pri tome imajući u vidu bitnu činjenicu da je presuda donesena na dokazima pribavljenim za vrijeme glavnog pretresa, ne može se ni na koji način steći utisak da su sudovi u bilo kojem dijelu ovog postupka postupili na štetu apelantovog prava na pravično suđenje na način na koji je ovo pravo zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i na koji se štiti u praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava.
  • 32.
    Slijedom svega navedenog, Ustavni sud smatra da je ova apelacija koja je podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u potpunosti neosnovana.

VIII. Zaključak

  • 33.
    Nema povrede prava na pravično suđenje zagarantovanog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije u slučaju kada apelant smatra da su sudovi proveli dokazni postupak i donijeli određene zaključke suprotno načinu na koji bi sam apelant postupio, bez obzira na činjenicu da je u istražnoj fazi postupka istražni sudija učinio propust u vidu nedostavljanja rješenja o pokretanju istrage apelantu, ukoliko se u postupanju redovnih sudova promatranom u cjelini, kao i u donesenim presudama, ne može naći niti jedan od elemenata koji bi ukazivali na mogućnost da je pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije povrijeđeno suštinski, odnosno sa bilo kojeg aspekta sa kojeg se to pravo štiti u praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava.
  • 34.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke.
  • 35.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i ob?vezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.