Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1661/06, rješavajući apelaciju Ljubomira Barišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Ljubomir Barišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 6. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-875/05 od 4. aprila 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1298/04 od 7. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1146/96 od 16. jula 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud donio odluku da se zabrani Melihi Družić (u daljnjem tekstu: tužena) otuđenje spornih nekretnina koje su bile predmet ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 8. augusta 1994. godine između njega i tužene.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 1661/06 od 27. juna 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te tužene, kao učesnika u postupku, zatraženo je 13. juna 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 18. septembra 2006. godine, Kantonalni sud 20. juna 2006. godine, Općinski sud 23. juna 2006. godine, a tužena 29. juna 2006. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. septembra 2006. godine.

Odbija se apelacija Ljubomira Barišića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-875/05 od 4. aprila 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1298/04 od 7. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1146/96 od 16. jula 2004. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelant je uz pomoć svoga punomoćnika, u vrijeme dok je boravio u Njemačkoj, zaključio ugovor o zamjeni nekretnina sa tuženom, 8. augusta 1994. godine, u Zenici, a potpisi ugovarača su ovjereni kod Općinskog suda u Zenici pod br. Ov-576/94. Ovim ugovorom je apelant na tuženu prenio svoje vlasničko pravo u odnosu na nekretnine označene kao k.č. br. 482/30 kuća i dvorište u površini od 500 m, iz z.k. ul. br. 1144 k.o. Raspotočje, kojoj po novom premjeru odgovara k.č. br. 660 iz p.l. br. 79/01 iste k.o Raspotočje. Istim ugovorom tužena je na apelanta prenijela svoje vlasničko pravo u odnosu na nekretnine označene kao k.č. br. 182/2 voćnjak Bašča u Kljakovcu, u površini od 2212 m, zajedno sa zgradom iz z.k. ul. br. 571 k.o. Grabarje, općina Slavonski Brod, Republika Hrvatska. Tužena je uknjižena kao vlasnica predmetnih nekretnina sa 1/1 dijela, a u katastarskom operatu je evidentirana kao posjednica tih nekretnina također sa 1/1 dijela. Isto tako, apelant je u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Slavonskom Brodu uknjižen kao vlasnik nekretnina iz z.k. ul. br. 571 k.o. Grabarje sa 1/1 dijela. Istovremeno je tužena brisana kod Područnog ureda za katastar Slavonski Brod iz evidencije, tako da se više ne vodi ni kao posjednica tih nekretnina.
  • 8.
    Apelant je 18. septembra 1996. godine podnio tužbu Općinskom sudu i predložio da se usvoji njegov tužbeni zahtjev tako što će se utvrditi da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina ništav pravni posao, te da ne proizvodi pravno dejstvo kako među parničnim strankama tako i svim trećim licima. Tužena je podnijela protutužbu kod istog suda s tužbenim zahtjevom da sud utvrdi da su parnične strane na dobrovoljan i zakonit način, na temelju predmetnog ugovora, prenijele svoja vlasnička prava na spornim nekretninama. Općinski sud je izvršio spajanje navedenih spisa radi zajedničkog raspravljanja i postupak je nastavljen pod zajedničkim brojem P-1146/96.
  • 9.
    Presudom Općinskog suda broj P-1146/96 od 16. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1298/04 od 7. aprila 2005. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Općinski sud je utvrdio da je apelant svoja prava u odnosu na sporne nekretnine prenio tuženoj na dobrovoljan i zakonit način na osnovu spornog ugovora o zamjeni, te da je apelant dužan trpjeti da upis prava vlasništva i korištenja u zemljišnim knjigama ostane neizmijenjen. Apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove spora u iznosu od 5.610,00 KM, a po presudi Kantonalnog suda da tuženoj nadoknadi i troškove drugostepenog postupka u iznosu od 1.001,00 KM.
  • 10.
    Presudom Vrhovnog suda broj Rev-875/05 od 4. aprila 2006. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1298/04 od 7. aprila 2005. godine, kao i zahtjev tužene da joj apelant naknadi troškove odgovora na reviziju.
  • 11.
    Osporenim odukama je utvrđeno da je apelant u vrijeme zaključenja Ugovora sa svojom porodicom nalazio u Njemačkoj, dok je tužena bila u Zenici. Prije zaključenja ugovora apelant je opunomoćio svog prijatelja Dragu Grbavca iz Zenice, pa su pregovori oko zaključenja ugovora trajali oko tri mjeseca. Prije zaključenja spornog ugovora nekretnine tužene u Slavonskom Brodu je obišao apelantov rođak koji je obavijestio apelanta da te nekretnine nisu jednake njegovim i da se radi o vikend kući s garažom i voćnjakom, prizemljem i potkrovljem. Nakon razgovora s rođakom apelant se ipak odlučio na zaključenje Ugovora o zamjeni, a dva mjeseca po zaključenju Ugovora apelant je lično došao u Slavonski brod, obišao zamijenjene nekretnine i izvršio provođenje ugovora o zamjeni u zemljišnim knjigama. Inače, prema mišljenju i nalazu vještaka građevinske struke razlika u vrijednosti nekretnina tužene u odnosu na vrijednost apelantovih nekretnina je ispod 5%. Dalje, sudovi su konstatovali da je sam apelant na zapisnik od 6. aprila 1999. godine, a što nije mijenjao ni na glavnoj raspravi, izjavio da je svojevoljno i na svoju inicijativu izvršio zamjenu nekretnina sa tuženom, ističući da je njegova volja bila da zamijeni svoju nekretninu za nečiju drugu i da je zbog toga opunomoćio Dragu Grbavca, a istovremeno dao i ponudu ovlaštenoj Agenciji za promet nekretnina, te ovlastio punomoćnika da zaključi taj pravni posao. Sudovi su utvrdili da tužena nije uticala, niti da je mogla uticati na apelantovu volju, posebno jer je on boravio u Njemačkoj, što ukazuje da se ne radi o zaključenju ugovora pod utjecajem sile, prinude ili prevare. Iz navedenih razloga je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina kao neosnovan, a usvojen je tužbeni zahtjev tužene, te utvrđeno da je apelant na dobrovoljan zakonit način prenio na tuženu svoja prava na nekretnine u Zenici.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant se poziva na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i ističe da su u postupku okončanom pobijanim presudama povrijeđena njegova ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da se pobijane odluke zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno člana 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti i čl. 60. i 61, te čl. 103, 110. i 141. ZOO-a, što je dovelo do povrede navedenih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Apelant navodi da činjenično utemeljenje navedenih presuda proizlazi iz nesporno ratnih okolnosti, sukoba u Zenici između Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane, koje su uticale na apelantovu odluku da zaključi ugovor koji, kako tvrdi, nikada ne bi zaključio u normalnim okolnostima, s obzirom da je u Zenici njegov dom u kojem je rođen i odrastao i živio sve do ratnih događanja. Apelant također ističe da su u postupku koji je okončan pobijanim presudama Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo tako da je odstupio od usvojene i obavezujuće sudske prakse i bez jasnog i valjanog obrazloženja u njegovom slučaju postupio drukčije u istim pravnim pitanjima. U tom smislu apelant je citirao presude Vrhovnog suda broj Rev-182/05 od 28. februara 2006. godine i broj Rev-683/05 od 23. februara 2006. godine. Apelant se također pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj U 15/99, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/01.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo kako smatra da pobijanom odlukom nisu prekršena apelantova ustavna prava.
  • 14.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su pobijane presude zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.
  • 15.
    Općinski sud u odgovoru na apelaciju je istakao da u svemu ostaje kod navoda i obrazloženja koje je dao u svojoj presudi, a u vezi sa zaštićenim pravima apelanta.
  • 16.
    Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da je revizijski sud, kao i prvostepeni i drugostepeni, u konkretnoj pravnoj stvari pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio odredbe materijalnog zakona pri čemu nije učinjena ni jedna bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zatim, tužena je navela hronologiju događaja u vezi sa zaključenjem predmetnog ugovora, citirajući relevantne propise Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Zakona o prometu nepokretnosti i Zakona o izvršenju odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija). Dalje, tužena je istakla da apelant nije dokazao postojanje bilo kakvih drugih razloga za ništavost, a ni pobojnost ugovora, te da ne postoji automatizam po kojem bi se svi pravni poslovi zaključeni u vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini automatski mogli smatrati ništavim. Uredbom sa zakonskog snagom o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti nije bio ograničen promet nekretnina u privatnom vlasništvu ni u jednom periodu, što znači da su fizička lica slobodno mogla raspolagati vlastitim nekretninama, kao što su to u ovom konkretnom slučaju učinili i apelant i tužena zaključenjem ugovora o zamjeni nekretnina. Princip dobrovoljnog raspolaganja, odnosno prijenosa prava vlasništva priznat je i inauguriran i Okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski sporazum) prema članu 11. Aneksa 7. Zbog toga odluke Komisije samo potvrđuju pravo posjeda ili vlasništva nekretnina 1. aprila 1992. godine (što je slučaj i u odluci na koju se poziva apelant, a što i nije sporno), dok svako postojanje takve odluke ne podrazumijeva automatsko poništenje pravnih poslova koji su nastali nakon tog datuma. Tužena dalje navodi da je upravo radi toga i donesen Zakon o izvršenju odluka Komisije, koji daje mogućnost da se u sudskom postupku preispita svaki zaključeni pravni posao.
  • 17.
    Dalje, tužena je navela da je u toku sudskih postupaka dokazano da nije postojao ni jedan razlog koji bi ovaj ugovor činio nevažećim. Apelantov tužbeni zahtjev je očigledno bio usmjeren na poništenje ugovora o zamjeni radi "prekomjernog oštećenja", odnosno očigledne nesrazmjere uzajamnih davanja. Članom 139. stav 2. ZOO-a propisano je da "pravo da se zahtijeva poništenje ugovora prestaje istekom jedne godine od njegovog zaključenja." Kako je ugovor o zamjeni između apelanta i tužene zaključen 8. augusta 1994. godine, a tužba sudu podnesena tek 18. septembra 1996. godine, dakle dvije godine od zaključenja, istekao je zakonom propisan rok za podnošenje tužbe iz ovog osnova.
  • 18.
    Tužena navodi da apelantova volja i nije da se vrati u Zenicu nego da istu nekretninu proda, jer se apelant stalno nastanio u Republici Hrvatskoj, gdje živi i radi u Šibeniku. Dakle, svrha apelantovog vođenja cijelog postupka nije realizacija Aneksa 7, odnosno želja i namjera za povratkom u Zenicu kao svoje predratno prebivalište, kako se to neuvjerljivo nastoji prikazati u apelaciji. Upravo iz te činjenice nesporno proizlazi da apelantu nije povrijeđeno pravo na dom s obzirom da je zasnovao trajnu ekonomsku zajednicu života u drugoj državi. Imajući u vidu sve navedeno, tužena je predložila da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ("Službene novine FBIH" broj 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 15/02)

"Član 17.b) stav 2.

U slučaju spora o valjanosti prenosa prava vlasništva, nadležni organ će u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku kojima se rješavaju prethodna pitanja, postupak prekinuti i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom. Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98) teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da je pravo na nekretninama stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedna od prometovanih nekretnina nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da prenos vlasništva na nekretnini nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostavljanja stanja prije izvršenog prenosa prava vlasništva."

  • 20.
    Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list RBiH" br. 21/92, 3/93, 17/93,13/94, 18/94 i 33/94)

"Član 21.a.

Jednostrane izjave volje kao i drugi pravni poslovi koji su zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine kojima je vlasnik nepokretnosti u vlasništvu građana odnosno pravno lice koje je nosilac prava raspolaganja na nepokretnosti u društvenoj vlasništvu, odnosno mješovitoj vlasništvu pod djelovanjem prinude, prevare i sile prenijelo pravo vlasništva na drugo fizičko lice ili pravno lice, ništave su i ne predstavljaju osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

Ništavi su i ugovori na osnovu kojih su treća lica stekla pravo vlasništva na nekretninama pod uvjetima iz stava 1. ovog člana.

Svi upisi vlasništva u javnim knjigama o evidenciji nekretnina izvršeni na osnovu jednostranih izjava volje i pravnih poslova iz st. 1. i 2. ovog člana, ništavi su i ne proizvode pravno dejstvo".

  • 21.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03)

"Član 103.

Ugovor, koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo."

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-875/05 od 4. aprila 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koji su, prema članu II/2. Ustava, dio prava Bosne i Hercegovine i imaju prioritet nad svim drugim zakonima.

Pravo na pravično suđenje

  • 27.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 28.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 29.
    Ustavni sud podsjeća da se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga što ishod postupka treba biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U predmetnom slučaju se radi o postupku u kojem se ima utvrditi je li ništavan ugovor o zamjeni nekretnina zaključen za vrijeme rata. Dakle, radi se o sporu u kojem se imaju utvrditi građanska prava i obaveze, s obzirom da je ishod postupka odlučujući za povrat apelantove imovine, koja predstavlja njegovo građansko pravo. U konkretnom slučaju, pitanje valjanosti ugovora o zamjeni nekretnina moguće je riješiti jedino u parničnom postupku prema pravilima ZPP. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.
  • 30.
    Ustavni sud ukazuje, prije svega, na svoj ranije usvojen stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 31.
    Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). Apelant se žali na nepravičnost postupka pred sudovima usljed proizvoljne primjene zakona čime je, navodno, prouzrokovana povreda i njegovih prava na dom i imovinu, pa je zadatak Ustavnog suda u prvom redu da provjeri jesu li redovni sudovi u ovom predmetu rješavali na proizvoljan i arbitraran način.
  • 32.
    Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili da tužena nije uticala, niti je mogla uticati na apelantovu volju s ciljem zaključenja ugovora, a posebno to nije mogla učiniti jer je apelant boravio u Njemačkoj, što ukazuje da predmetni ugovor nije zaključen pod uticajem sile i prevare, a niti pod pritiskom ratnih okolnosti koje bi bitno ograničavale slobodu odlučivanja i samu apelantovu volju da se takav ugovor zaključi, te da zaključeni ugovor nije zelenaški, jer su ugovarači prije zamjene bili upoznati sa predmetom zamjene. Redovni sudovi su istakli da je apelant u svom iskazu datom na zapisnik od 6. aprila 1999. godine naveo da je svojevoljno zaključio ugovor o zamjeni nekretnina, a što nije mijenjao ni na glavnoj raspravi.
  • 33.
    Dalje, redovni sudovi su ocijenili da nisu ispunjeni uvjeti za poništenje ugovora iz člana 61. ZOO-a, prema kojima se "samo ugovorene strane mogu pozvati na ništavost ugovora", kao ni uvjeti iz člana 141. stav 1. ZOO-a, te da je bez osnova apelantovo pozivanje na član 21.a. Uredbe sa zakonskog snagom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti i u vezi s tim na odredbe čl. 60, 61, 103. i 110. ZOO-a. Vezano za apelantove žalbene navode u pogledu ništavosti spornog ugovora redovni sudovi su se pozvali i na odredbe člana 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ("Službene novine FBiH" broj 15/02), prema kojima je u članu 17.b) u izmijenjenom stavu 2. navedenog člana regulirano da će u slučaju spora o valjanosti prijenosa prava vlasništva nadležni organ u skladu s odredbama Zakona o upravnom postupku, kojima se rješavaju prethodna pitanja, postupak prekinuti i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom.
  • 34.
    Imajući u vidu navedene činjenice konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije da je apelant sporni ugovor o zamjeni nekretnina sa tuženom zaključio "protivno njegovoj volji i dobrovoljnosti", a zbog postojanja vanrednih okolnosti, te da se ova transakcija ne bi dogodila pod normalnim okolnostima, potpuno neosnovani. Nesporno je da je apelant izvršio zamjenu svojih nekretnina u Zenici za nekretnine tužene u Slavonskom Brodu za vrijeme ratnih sukoba na prostorima bivše zajedničke države. Međutim, u redovnom sudskom postupku je utvrđeno da je u vrijeme zaključivanja ugovora apelant boravio kao izbjeglica u SR Njemačkoj, te da tužena nije mogla niti je uticala na apelantovu volju da s njom zaključi ugovor o zamjeni nekretnina. Naposljetku, nesporno je da je apelant prije zaključenja spornog ugovora o zamjeni nekretnina bio upoznat s predmetom zamjene, te da je dva mjeseca nakon zaključenja ugovora obišao nekretnine u Slavonskom Brodu koje je dobio zamjenom za nekretnine tužene u Zenici, i izvršio provođenje ugovora o zamjeni nekretnina u zemljišnim knjigama.
  • 35.
    S obzirom na navedene činjenice predmetnog slučaja, Ustavni sud ne nalazi da su redovni sudovi u osporenim presudama proizvoljno primijenili materijalno pravo na način koji bi kršio apelantova ustavna prava. Naime, Ustavni sud konstatuje da je apelantu u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznese i brani svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na tri redovne sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio ni jednu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Dalje, sudovi su u odlučivanju uzeli u obzir sve apelantove navode i tvrdnje, pa i navode o pogrešnoj primjeni prava i o tome dali potpune i logične razloge. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da ne postoje indicije da su redovni sudovi na proizvoljan način primijenili materijalno pravo.
  • 36.
    U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud postupio različito u identičnim situacijama (presude Vrhovnog suda broj Rev-182/05 od 28. februara 2006. godine i broj Rev-683/05 od 23. februara 2006. godine), Ustavni sud konstatuje da je iz presuda Vrhovnog suda vidljivo da je Vrhovni sud u navedenim odlukama zauzeo drukčiji pravni stav, tako što je utvrdio da su ništavi ugovori o prodaji nekretnina koji su zaključeni tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Međutim, u navedenim presudama činjenična i pravna pitanja su naizgled slična, ali se ne radi o identičnim situacijama. Naime, u slučaju koji je okončan Presudom broj Rev-683/05 od 23. februara 2006. godine, kupoprodaja stana se dogodila u ratnim prilikama u vrijeme kada se prodavatelj zatekao u stanu u Visokom, dok se vodila politika etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. U slučaju koji je okončan Presudom broj Rev-182/05 od 28. februara 2006. godine, iz utvrđenja ove presude proizlazi da je prodavatelj zbog ratnih okolnosti zaključio ugovor o kupoprodaji stana nakon što je na njegov stambeni objekat postavljena eksplozivna naprava, pa je kao pripadnik manjinske nacionalnosti odlučio da proda stan i napusti Zenicu. Naposljetku, Ustavni sud konstatuje da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj U 15/99 ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01) jer se navedeni slučaj odnosio na drukčiju činjeničnu situaciju od situacije u ovoj predmetnoj stvari.
  • 37.
    Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • b)
      Ostali navodi
  • 38.
    U svjetlu zaključka u pogledu kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 39.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud je zaključio da redovni sudovi nisu primijenili materijalno-pravne propise arbitrarno, te da pobijane sudske odluke nisu povrijedile član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji su prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine dio prava Bosne i Hercegovine i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Ustavni sud smatra da su redovnih sudova jasno ustanovili i detaljno obrazložili da ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 8. augusta 1994. godine između apelanta i tužene, bez obzira što je zaključen u toku rata, nije ništav pravni posao u smislu relevantne odredbe člana 103. ZOO-a, te da u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoljne primjene prava.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.