Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2581/05, rješavajući apelaciju Vlade Adamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica David Feldman, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Tudor Pantiru, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. marta 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Vlado Adamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 16. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV BiH) broj 08-1052-18102005 od 18. oktobra 2005. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije VSTV BiH (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj DŽVA 3/05 od 30. augusta 2005. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije VSTV BiH (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj VSTV-07-0245-18032005, DCVA 6/2004 od 24. februara 2005. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio "daljnju zabranu izvršenja osporenih odluka".

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od VSTV BiH je zatraženo 25. januara 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    VSTV BiH je dostavilo odgovor na apelaciju 13. februara 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 22. februara 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Ured disciplinskog tužitelja je 23. decembra 2004. godine podnio VSTV BiH disciplinsku optužnicu protiv apelanta, sudije Suda Bosne i Hercegovine, zbog disciplinskih prekršaja iz člana 56. tač. 19. i 23. Zakona o VSTV BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 25/04, stupio na snagu 1. juna 2004. godine). Disciplinskom optužnicom stavljena su mu na teret ukupno dva disciplinska prekršaja - namjerno davanje lažne, obmanjive i nedovoljne informacije u vezi s prijavama za radno mjesto (član 56. tačka 19. Zakona o VSTV BiH) i ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost ili kredibilitet sudstva (član 56. tačka 23. Zakona o VSTV BiH). Prvostepena komisija je, nakon izvedenih dokaza koje su ponudili disciplinski tužitelj i apelant, donijela Odluku broj VSTV-07-0245-180320055, DCVA 6/2004 od 24. februara 2005. godine, kojom je odbila optužbe da je apelant počinio prekršaje iz člana 56. stav 1. tačka 19. i 23. Zakona o VSTV BiH. Nasuprot tome, istom odlukom je utvrdila apelantovu odgovornost za disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 8. Zakona o VSTV BiH, za nemar i nepažnju u vršenju službene dužnosti, pa mu je na osnovu člana 58. stav 1. tačka c. Zakona o VSTV BiH izrekla disciplinsku mjeru smanjenja plaće za iznos od 25% na period od šest mjeseci.
  • 7.
    U obrazloženju ove Odluke Prvostepena komisija je, nakon provedenog postupka, utvrdila da je apelant po proteku 30 dana od promjene adrese (zamjene stana i preseljenja u novi), bio u obavezi da VSTV dostavi svaku relevantnu informaciju nakon podnošenja zahtjeva - prijave za mjesto predsjednika Vrhovnog suda FBiH i sudije Suda BiH, a to nije učinio ni prilikom prijave i podnošenja druge aplikacije za mjesto predsjednika Suda BiH od 29. aprila 2004. godine. Prvostepena komisija smatra, imajući u vidu sve relevantne činjenice, da u konkretnom slučaju kod apelanta i u njegovom postupanju ne postoji element namjere, kao sastavni dio disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 19. Zakona o VSTV BiH, odnosno da disciplinski tužitelj nije dokazao element namjere, pa je za ovaj disciplinski prekršaj odbila tužbu, nalazeći da se radi o apelantovom propuštanju da prijavi podatak o svom stambenom statusu, zbog nemara i nepažnje. Komisija smatra da apelantov nemaran odnos prema obavezi prijavljivanja promjena u svom stambenom statusu nema karakter ponašanja koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti koje bi trebalo dovesti u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet sudstva, zbog čega smatra da ne postoje ni bitna obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 23. Zakona o VSTV, te je i za taj prekršaj odbila tužbu. Međutim, Prvostepena komisija smatra da je apelant odgovoran za prekršaj iz člana 56. stav 1. tačka 8. Zakona o VSTV BiH, nemar i nepažnju u vršenju službene dužnosti, jer je u vrijeme prijave za mjesto predsjednika Suda BiH (30. april 2004. godine) propustio VSTV-u dostaviti sve relevantne informacije o svom trenutnom stambenom statusu, iako je u to vrijeme bio u statusu sudije Vrhovnog suda FBiH odnosno Suda BiH, pa je to bila njegova službena dužnost i trajna obaveza.
  • 8.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi na odluku Prvostepene komisije, Drugostepena komisija za sudije VSTV BiH je donijela Odluku broj VSTV-02-0864-05092005 DŽVA 3/2005 od 30. augusta 2005. godine, kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažila, te povodom žalbe i po službenoj dužnosti odluku Prvostepene komisije preinačila upravo u dijelu kojim je utvrđena apelantova odgovornost, tako što je apelant umjesto za disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 8. Zakona o VSTV ("Službeni glasnik BiH" broj 25/04) - nemar i nepažnja u vršenju službene dužnosti, odgovoran za prekršaj iz člana 40. tačka 17. Zakona o VSTV BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 15/02) zbog davanja lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u vezi sa prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim stvarima koje su u nadležnosti vijeća. Prvostepena odluka preinačena je i u dijelu izrečene disciplinske mjere, tako što je apelantu umjesto izrečene disciplinske mjere za prekršaj iz člana 56. tačka 8. Zakona o VSTV smanjenja plaće za iznos od 25% na period od šest mjeseci za disciplinski prekršaj iz člana 40. stav 1. tačka 17. Zakona o VSTV BiH izrečena disciplinska sankcija novčane kazne kojom se apelantu umanjuje plaća za iznos od 20% na period od pet mjeseci.
  • 9.
    U obrazloženju odluke, Drugostepena komisija je navela da je optužnicom apelantu stavljeno na teret da je počinio prekršaje iz člana 56. tačka 19. i 23. Zakona o VSTV, i to prilikom popunjavanja prijave za visoka sudska i tužilačka mjesta 4. oktobra 2002. godine, i prijave za mjesto predsjednika Suda BiH 30. aprila 2004. godine, kojom prilikom je naveo netačne podatke o stanu kojeg koristi i u koji je uselio 19. septembra 2002. godine. Navedena komisija je preinačila pobijanu prvostepenu odluku nalazeći da je njome prekoračen tužbeni zahtjev i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer su disciplinski prekršaji koji se apelantu stavljaju na teret počinjeni prije stupanja na snagu Zakona o VSTV iz 2004. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 25/04, stupio na snagu 1. juna 2004. godine), pa nije bilo mjesta retroaktivnoj primjeni ovog zakona. Prvostepena komisija, po mišljenju Drugostepene, nije uočila niti ispravila ovaj nedostatak, pa je Drugostepena, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, preinačila pobijanu odluku primjenjujući Zakon o VSTV BiH koji je bio na snazi u vrijeme počinjenog prekršaja ("Službeni glasnik BiH" broj 15/02). Primjenom navedenog zakona, prihvatajući činjenično stanje koje je utvrdila Prvostepena komisija, Drugostepena komisija je izvela zaključak da su se u apelantovom postupanju stekla sva bitna obilježja disciplinskog prekršaja (kako je utvrdila i Prvostepena) iz člana 40. stav 1. tačka 17, a koji predstavlja: davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u vezi sa prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim stvarima koji su u nadležnosti Vijeća. Za ovaj prekršaj nije bitan element namjere, već je dovoljno da su takve informacije date, bilo namjerno ili iz nehata. Upravo je zbog nepostojanja namjere Prvostepena komisija, pogrešnom primjenom materijalnog prava, po mišljenju Drugostepene komisije, odbila tužbu za prekršaje koji su se apelantu optužnicom stavljali na teret i istovremeno izašla izvan okvira tužbenog zahtjeva, nalazeći da je apelant počinio prekršaj koji optužnicom nije bio obuhvaćen. I ova komisija, kao i Prvostepena, prihvata da apelant nije počinio disciplinski prekršaj podnoseći prijavu 4. oktobra 2002. godine (jer novi stan nije koristio duže od 30 dana), ali isto tako prihvata da je apelant bio u obavezi da nakon isteka ovog perioda dostavi informaciju VSTV, što nije učinio, pa čak ni prilikom popunjavanja nove prijave od 30. aprila 2004. godine za mjesto predsjednika Suda BiH, čime je počinio disciplinski prekršaj iz člana 40. stav 1. tačka 17. Zakona o VSTV BiH iz 2002. godine. Za ovaj prekršaj, prema mišljenju Drugostepene komisije, apelant je odgovoran u smislu odredbe iz člana 38. Zakona o VSTV BiH, pa mu je u odnosu na pobijanu odluku u dijelu disciplinske sankcije izrekla blažu mjeru - umanjenje plaća za iznos od 20% na period od pet mjeseci, u skladu s članom 42. stav 1. tačka 3. Zakona o VSTV BiH.
  • 10.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv odluke Drugostepene komisije, VSTV je donijelo Odluku broj 08-1052-18102005 od 18. oktobra 2005. godine kojom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena odluka Drugostepene komisije. U obrazloženju ove Odluke je navedeno da žalbeni navodi ne ukazuju da je odlukom Drugostepene disciplinske komisije počinjena povreda pravila postupka, niti da je povrijeđeno pravo na apelantovu štetu, a odluka VSTV je konačna i u skladu s članom 55. stav 2. Poslovnika VSTV BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 59/04).

IV. Apelacija

Djelimično se usvaja apelacija Vlade Adamovića.

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant u svojoj apelaciji osporava odluke donesene u disciplinskom postupku koji je vođen protiv njega u tri instance, navodeći da mu je donošenjem navedenih odluka povrijeđeno ustavno pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, kao i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu prava na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima apelant vidi u činjenici što mu u postupku nije omogućeno da predloži svjedoke, sudije koji također nisu prijavili promjenu adrese ali zbog toga nisu disciplinski gonjeni, što niti jedna komisija nije prihvatila. Pored toga, smatra da je Prvostepena komisija izašla izvan okvira tužbenog zahtjeva, a Drugostepena "izmislila" odgovornost za prekršaj iz člana 40. tačka 17. Zakona o VSTV BiH prekoračujući tužbeni zahtjev, jer je utvrđivala činjenice i okolnosti vezane za postojanje namjere (koju Prvostepena kao bitan element nije našla), i to bez njegovog prisustva. Povredu prava na imovinu vidi najprije u činjenici što je disciplinski postupak vođen i "aktiviran" upravo u vrijeme kada se kandidovao na mjesto predsjednika Suda BiH (zbog kojeg je eliminisan), a da je postupak vođen po zakonu možda bi bio i izabran na to mjesto, a samim tim imao i veću plaću, jer je plaća predsjednika Suda BiH veća od sudijske. Dalja povreda ogleda se u tome što mu je pobijanim odlukama na period od pet mjeseci plaća umanjena 20%. Apelant ističe da mu je pravo na slobodu kretanja i prebivališta povrijeđeno tim što trpi posljedice legalnog prelaska iz stana u stan.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Izjašnjavajući se na navode apelacije, učesnik u postupku VSTV istakao je da su navodi apelacije u odnosu na povredu prava na pravično saslušanje u krivičnim i građanskim stvarima neosnovani te da ih, kao takve, treba odbiti iz sljedećih razloga: Poslovnikom VSTV BiH (član 39) određeno je da se u svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, a koja nisu obuhvaćena zakonom i Poslovnikom, dosljedno primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenog prekršaja. Disciplinski postupak protiv apelanta je vođen u skladu s odredbama Zakona i Poslovnika VSTV, uz supsidijarnu primjenu Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, jer je apelant sudija tog suda, pri čemu mu konačno nije izrečena mjera razrješenja od dužnosti. Apelantu je, prema tvrdnji VSTV, data razumna mogućnost da iznosi svoje stavove i odbranu u toku disciplinskog postupka u kojem je i lično učestvovao, što je iskoristio. Iskoristio je i mogućnost izjavljivanja žalbe, a sve radnje u postupku preduzimane su u okviru zakonom propisanih rokova. Kako su u postupku supsidijarno primjenjivane odredbe Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, VSTV je istaklo da prema članu 7. stav 2. odnosnog Zakona sud primjenjuje materijalno pravo prema vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Dalje, članom 188. istog Zakona, drugostepeno vijeće ispituje prvostepenu odluku u onom dijelu koji se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, te presudu može preinačiti (član 196. stav 4) ako smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno ali je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Prema članu 197. drugostepeno vijeće ne može presudu preinačiti na štetu stranke, ako je samo ona izjavila žalbu. Zbog navedenog, prema mišljenju VSTV, neosnovani su navodi apelacije, jer je disciplinski postupak proveden po Zakonu o VSTV BiH i Poslovniku VSTV, uz supsidijarnu primjenu ZPP-a pred Sudom BiH. U pogledu povrede prava na imovinu, VSTV u svom odgovoru ističe da je izrečena disciplinska mjera - smanjenje plaće za 20% na period od pet mjeseci donijeta u zakonom propisanom postupku, sa ciljem od javnog interesa - sprečavanje ponašanja koje dovodi u pitanje ugled povjerene javne funkcije, bez da je njome narušena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg interesa - osiguranje nezavisnog, nepristranog i profesionalnog pravosuđa i zahtjeva za zaštitu prava pojedinca na imovinu. U pogledu neizbora na mjesto predsjednika Suda BiH, VSTV ističe da je odluka donijeta 4. oktobra 2004. godine, a disciplinska tužba protiv apelanta podnijeta 23. decembra 2004. godine, dakle dva mjeseca nakon završenog imenovanja, što ni na koji način nije moglo uticati na izbor. Konačno, u pogledu povrede prava na slobodu kretanja i prebivališta, VSTV je istaklo da ni jedna odluka koju apelant osporava ne sadrži odredbe kojima bi na bilo koji način bila narušena ili ograničena apelantova sloboda kretanja i nastanjivanja.

Ukida se Odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 08-1052-18102005 od 18. oktobra 2005. godine.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 15/02, 26/02, 35/02 ,42/03)

"Pravni status

Član 3.

Vijeće ima svojstvo pravnog lica.

Nezavisna sudska vlast

Član 4.

Vijeće je samostalni organ u Bosni i Hercegovini, čiji je zadatak da osigura nezavisno, nepristrano i profesionalno sudstvo, te uspostavu profesionalnog i djelotvornog sudskog sistema i tužilačke funkcije na nivou Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta, kao i da koordinira primjenu ovih standarda u entitetima i Brčko Distriktu kako to određuje ovaj zakon.

Član 18.

Sudovi, tužilaštva i vladini organi u Bosni i Hercegovini, kao i sudije, tužioci, zamjenici tužilaca, sudije porotnici i službenici sudova i tužilaštava u cijeloj Bosni i Hercegovini dužni su postupati u skladu sa zahtjevima Vijeća u pogledu davanja informacija, dokumenata i drugih materijala u vezi sa određenim provjeravanjem.

Disciplinski prekršaji sudija

Član 40. u relevantnom dijelu glasi:

Disciplinske prekršaje u smislu člana 38. čine:

  • 17.
    davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u vezi s prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim stvarima koje su u nadležnosti Vijeća;
  • 20.
    ponašanje koje šteti ugledu sudijske funkcije ili
  • 21.
    bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet sudstva.

Disciplinski organi

Član 43.

Disciplinski organi Vijeća su:

  • 1.
    Disciplinski tužilac;
  • 2.
    Prvostepena disciplinska komisija i
  • 3.
    Drugostepena disciplinska komisija.

Vijeće usvaja Pravila o disciplinskom postupku kojim se uređuju osnivanje, članstvo i funkcioniranje disciplinskih organa, te provođenje disciplinskih postupaka u skladu sa odredbama ovog zakona.

U svim slučajevima disciplinski organi koji su ovlašteni da rješavaju stvari iz oblasti disciplinske odgovornosti sudija imaju u svom sastavu većinu sudija koji su trenutno na funkciji.

U svim slučajevima disciplinski organi ovlašteni da rješavaju stvari iz oblasti disciplinske odgovornosti tužilaca imaju u svom sastavu većinu tužilaca koji su trenutno na funkciji.

Sastav i nadležnost disciplinskih komisija

Član 44.

(...)

Prvostepena i Drugostepena disciplinska komisija su nezavisne i imaju isključivu nadležnost rješavanja disciplinskih stvari. Odluke Drugostepene disciplinske komisije su konačne i obavezujuće i ne mogu biti predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljeg sudskog postupka, osim u skladu sa odredbama ovog zakona.

U slučajevima kada Drugostepena disciplinska komisija predloži disciplinsku sankciju smjenjivanja, takav prijedlog mora se uputiti Vijeću kao cjelini, koje mora potvrditi odluku većinom glasova u skladu s primjenjivim odredbama o kvorumu. Ako Vijeće ne potvrdi sankciju smjenjivanja, Vijeće može izreći drugu sankciju predviđenu ovim zakonom."

  • 14.
    Zakon o visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/04, stupio na snagu 1. juna 2004. godine) u relevantnim odredbama glasi:

"Član 1.

(2) Vijeće je samostalan organ Bosne i Hercegovine i ima svojstvo pravnog lica.

Član 17.

Vijeće ima sljedeće nadležnosti:

(...)

(5) odlučuje o žalbama u disciplinskim postupcima

Član 54.

Opće odredbe o disciplinskoj odgovornosti za disciplinske prekršaje

Sudija, tužilac, dodatni sudija ili sudija porotnik, uključujući i predsjednike sudova, glavne tužioce i njihove zamjenike, disciplinski su odgovorni za zakonom propisane disciplinske prekršaje koje su učinili s umišljajem ili iz nehata.

Član 55.

Nadležnost za vođenje disciplinskih postupaka

Vijeće preko svojih disciplinskih organa vrši svoja ovlaštenja u disciplinskom postupku.

Član 56.

Disciplinski prekršaji sudija

Disciplinski prekršaji sudija su:

(...)

(8) nemar i nepažnja u vršenju službenih dužnosti;

Član 58.

Vrste disciplinskih mjera

(1) Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:

(a) pismenu opomenu koja se javno ne objavljuje;

(b) javnu opomenu;

(c) smanjenje plaće za iznos do 50 posto, na period do jedne godine;

(d) privremeno ili trajno upućivanje u drugi sud ili tužilaštvo

(e) premještanje s mjesta predsjednika suda na mjesto sudije, ili s mjesta glavnog tužioca ili zamjenika glavnog tužioca na mjesto tužioca,

(f) razrješenje od dužnosti.

Član 60.

Vođenje disciplinskog postupka i žalbe

(1) Disciplinski postupak vode:

(e) Prvostepena disciplinska komisija i

(f) Drugostepena disciplinska komisija

(6) Protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može se uložiti žalba Vijeću. Ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, Vijeće može izreći drugu mjeru predviđenu ovim zakonom. Članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije imaju pravo učestvovati, osim ako se njihovo izuzeće traži iz razloga drugačijeg od razloga njihovog ranijeg učešća u donošenju odluke o istoj stvari".

  • 15.
    Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP BiH) ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/04)

"Član 184.

Drugostepeno vijeće odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Drugostepeno vijeće zakazat će raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred ovim vijećem utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim vijećem.

Drugostepeno vijeće održat će sjednicu, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog vijeća primi spise po žalbi.

Drugostepeno vijeće donijet će odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od zaključenja rasprave.

Član 188.

Drugostepeno vijeće ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 191.

Drugostepeno vijeće može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:

(...)

(5) preinačiti prvostepenu presudu.

Član 196.

Drugostepeno vijeće će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

(...)

(5) ako utvrdi da je prvostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtjev".

Predmet se vraća Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese novu odluku u disciplinskom postupku, u skladu i sa svim garancijama koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 18.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u dijelu koji se odnosi na navodne povrede člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."

  • 19.
    Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotr-Tiszazugi Vzgazdlkodsi Trsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava.
  • 20.
    Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, ali nije konkretno obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. U suštini, ovdje se apelantovi navodi tiču nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, jer "trpi posljedice legalnog prelaska iz stana u stan".
  • 21.
    Međutim, apelant nije naveo ni jednu radnju, mjeru ili postupak koje su preduzeli organi koji su postupali u disciplinskom postupku kojom bi ga na direktan ili indirektan način, trajno ili privremeno, onemogućili u uživanju ovih prava. Iz osporenih odluka proizlazi da je apelant propustio prijaviti promjenu adrese, zbog čega mu je izrečena disciplinska mjera u pogledu smanjenja plaće za određeni period, pa Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta paušalni, te ih je, na osnovu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, valjalo odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovane.
  • 22.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Odluka VSTV BiH od 18. oktobra 2005. godine, kojom je apelantova žalba odbijena i potvrđena odluka Drugostepene komisije, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Navedenu odluku apelant je primio 18. oktobra 2005. godine, a apelaciju podnio 16. decembra 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u svome preostalom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u svome preostalom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Adamovića podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 08-1052-18102005 od 18. oktobra 2005. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, broj DŽVA 3/2005 od 30. augusta 2005. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj VSTV-07-0245-18032005, DCVA 6/2004 od 24. februara 2005. godine, u odnosu na pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelant osporava odluke disciplinskih komisija i VSTV BiH, smatrajući da su mu njihovim donošenjem prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

Pravo na pravično suđenje

  • 25.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 26.
      Član 6. st. 1. i 3. tač. b. i d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe".

  • 27.
    Povredu prava na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, kao i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, kao segmentu prava na pravično suđenje, apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, povredi pravila postupka, povredi odredaba materijalnog prava i neosnovano izrečenoj sankciji. Apelant ističe da je osuđen za prekršaj za koji nije tužen, jer je Prvostepena komisija odbila optužbe za prekršaje koji su bili obuhvaćeni disciplinskom tužbom, ali je izlazeći iz okvira tužbenog zahtjeva utvrdila odgovornost za drugi prekršaj i izrekla mu disciplinsku sankciju. Drugostepena disciplinska komisija je, rješavajući apelantovu žalbu, preinačila prvostepenu odluku upravo u dijelu u kojem mu je neosnovano (izvan tužbenog zahtjeva) utvrđena odgovornost, kako je u obrazloženju odluke Drugostepena disciplinska komisija i konstatovala. Iz navedenog, prema apelantovom mišljenju, proizlazi da su izreka i obrazloženje Drugostepene disciplinske komisije kontradiktorni.
  • 28.
    Ustavni sud, prije svega, u pogledu dopustivosti člana 6. Evropske konvencije želi podsjetiti da je klasifikacija prema domaćem zakonodavstvu samo preliminarno polazište za ocjenu primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, jer određeno djelo, iako kvalifikovano kao disciplinski prekršaj, u svojoj biti može biti krivično. Prema odredbama Zakona o visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03), davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u vezi sa prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim stvarima koje su u nadležnosti vijeća, predstavlja disciplinski prekršaj, a ne krivično djelo. Međutim, formalna priroda djela, dakle njegovo određivanje kao disciplinski prekršaj ili krivično djelo, ne određuje primjenjivost člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept - dakle, neko djelo koje je u domaćem zakonodavstvu klasifikovano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. Evropske konvencije, iako suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi nije krivičan, nego građanski. Iz tog razloga država ne može izbjeći obavezu pravičnog postupka jednostavnim klasifikovanjem nekog djela prekršajnim u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Ozturk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50; M.P. i T.P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998-VI, str. 2492, stav 56; Janošević protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, Izvještaji 2002-VII, stav 65).
  • 29.
    Priroda prekršaja sadrži dva potkriterija: obim prekršajne norme i svrhu kazne. Da bi prekršaj koji nije krivični po domaćem zakonodavstvu bio krivični u smislu člana 6. Evropske konvencije, oba potkriterija moraju biti kumulativno ispunjena, odnosno domašaj prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćanje i kažnjavanje određenog ponašanja. Stoga, nije bitan broj onih kojima je ta norma upućena već njihov položaj unutar specifične skupine u kombinaciji sa interesima koji su zaštićeni propisom. Obim ili domašaj prekršajne norme, u pogledu samo određene skupine ljudi (u konkretnom slučaju sudija) upućuje na zaključak da je konkretna norma disciplinska. Međutim, konkretan disciplinski prekršaj nije ekskluzivno ograničen samo na sudije nego se može odnositi i na svu populaciju. Naime "davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije...", sadržano je i u određenim krivičnim djelima za koje su predviđene krivične sankcije, pa stoga takvo ponašanje predstavlja "krivično djelo" u smislu drugog kriterija i uživa zaštitu po članu 6. Evropske konvencije.
  • 30.
    U pogledu prirode i strogosti kazne, gledano sa stanovišta sudske prakse člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet u pogledu mogućnosti izricanja opomene, novčane kazne i razrješenja s funkcije, u suštini po svojoj prirodi krivična. Dakle, disciplinska tužba protiv apelanta ima karakter krivične optužbe, te je apelant imao pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju optuženim osobama u utvrđivanju osnovanosti krivične optužbe protiv njih koje je zagarantovano odredbama člana 6. Evropske konvencije.
  • 31.
    Naposljetku, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj praksi zaključio da je disciplinski postupak koji se vodi pred VSTV BiH i koji rezultira disciplinskom sankcijom, prema svojoj suštini, izjednačen s postupkom u kojem se "utvrđuje krivična optužba" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine). Budući da je u konkretnom slučaju vođen disciplinski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, član 6. Evropske konvencije je primjenjiv.
  • 32.
    Ustavni sud konstatuje da, u principu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Da bi ispitao povrede navoda iz apelacije, koje otvaraju ozbiljna pitanja iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud je doveo u vezu konkretan disciplinski postupak koji je uređen Zakonom o VSTV BiH, Poslovnikom VSTV BiH uz supsidijarnu primjenu ZPP BiH s kriterijima iz člana 6. Evropske konvencije, analizirajući svaki pojedinačno.
  • 33.
    Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak okončan osporenim odlukama VSTV bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
  • 34.
    Član 6. Evropske konvencije garantuje svakom protiv koga je podignuta krivična optužba, između ostalog, pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred "nezavisnim sudom", pravo na odbranu i ravnopravan položaj s tužiocem, odnosno pravo da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe.
  • 35.
    Ustavni sud napominje da se garancije po članu 6. Evropske konvencije ne primjenjuju samo i isključivo u toku trajanja postupka, već i na one faze koji mu prethode odnosno koje slijede, dakle na postupak u cjelini. Zbog toga, organ koji provodi postupak, u konkretnom slučaju disciplinska komisija, kao "nezavisan i nepristran" tribunal, mora osigurati poštivanje načela ravnopravnosti u postupku. Dakle, svakoj strani mora se omogućiti da iznese svoje argumente u uvjetima koji je neće dovesti u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. U kontekstu autonomnog koncepta "krivične optužbe", disciplinska tužba se može opisati kao "zvanično obavještenje nadležne vlasti dato pojedincu o tvrdnji da je počinio krivično djelo", u konkretnom slučaju disciplinski prekršaj, te ga treba shvatiti u značaju koji mu daje Evropska konvencija.
  • 36.
    U konkretnom slučaju, disciplinski tužitelj je podigao optužnicu za izvršenje dva disciplinska prekršaja kojom prilikom je apelantovo ponašanje okarakterisano kao "svjesno i namjerno", jer je bitan element disciplinskih prekršaja koji su mu stavljeni na teret namjera. Prvostepena disciplinska komisija je, obrazlažući svoju odluku, istakla da je u ovom slučaju najvažnije bilo utvrditi je li apelantovo postupanje bilo namjerno, kako tvrdi optužba, ili je to pak produkt nemara i nepažnje, pa je nakon provedenih dokaza i relevantnih odlučnih činjenica utvrdila da u apelantovom postupanju nije bilo namjere, odnosno da disciplinski tužitelj nije dokazao element namjere, zbog čega je optužba u tom dijelu odbijena. Nasuprot tome, izlazeći izvan okvira tužbenog zahtjeva, Prvostepena disciplinska komisija je utvrdila odgovornost za disciplinski prekršaj "nemar i nepažnja u vršenju službene dužnosti", nalazeći da je takvim ponašanjem apelant opstruirao djelatnost VSTV-a, izričući mu disciplinsku sankciju adekvatnu vrsti prekršaja i stepenu disciplinske odgovornosti. Ovakvo postupanje Prvostepene disciplinske komisije otvara pitanje poštivanja principa "nezavisnog i nepristranog" tribunala i "ravnopravnosti stranaka u postupku". Naime, "ispravljanjem greške" iz disciplinske tužbe, koja je u isključivoj dispoziciji disciplinskog tužitelja, ovaj princip je narušen s obzirom da apelantu nije dato pravo da na propisan način bude upoznat s navodima o disciplinskom prekršaju i dokazima koji ukazuju na te navode, kao ni pravo da da svoj odgovor na te navode niti da na njih predloži dokaze.
  • 37.
    Pored navedenog, Ustavni sud primjećuje da je Drugostepena disciplinska komisija preinačila odluku Prvostepene disciplinske komisije upravo u onom dijelu u kojem je Prvostepena komisija neosnovano i nezakonito utvrdila postojanje prekršaja (jer nije bio obuhvaćen disciplinskom tužbom). Naime, u izreci odluke Drugostepene disciplinske komisije navedeno je da se apelantova žalba djelimično uvažava i odluka Prvostepene disciplinske komisije preinačava u dijelu u kojem je utvrđena apelantova odgovornost, tako što je "umjesto za nemar i nepažnju u vršenju službene dužnosti odgovoran za disciplinski prekršaj iz člana 40. tačka 17. Zakona o VSTV broj 15/02, i to: davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u vezi s prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim stvarima koje su u nadležnosti Vijeća". Iz navedenog proizlazi da je odluka Prvostepene disciplinske komisije potvrđena u dijelu kojim je odbijena optužba za disciplinske prekršaje koji su apelantu disciplinskom tužbom stavljeni na teret. Drugostepena disciplinska komisija u obrazloženju svoje odluke navodi da je Prvostepena disciplinska komisija prekoračila tužbeni zahtjev i pogrešno primijenila materijalno pravo. Ali ipak se, nasuprot toj konstataciji, prihvatajući činjenično stanje koje je utvrdila Prvostepena disciplinska komisija u žalbenom postupku, bavi upravo disciplinskim prekršajem za koji je apelantu neosnovano izrečena sankcija i za koji konstatuje da je produkt prekoračenja tužbenog zahtjeva. U kontekstu navedenog proizlazi da apelantu ni u ovoj fazi postupka nisu pružene garancije člana 6. Evropske konvencije. Naime, apelant nije imao saznanje za koji disciplinski prekršaj će mu Drugostepena disciplinska komisija, pravilnom primjenom materijalnog prava, utvrditi odgovornost, a kako je to učinila upravo u pobijajućem dijelu prvostepene odluke, za koji je konstatovano da je produkt prekoračenja tužbenog zahtjeva, proizlazi da apelantu ni u ovoj fazi postupka nije bilo omogućeno da ima saznanje za prekršaj za koji se tereti, te da u skladu s tim predloži svoje dokaze i iznese svoju odbranu. Ovakvim postupanjem Drugostepene disciplinske komisije prekršen je član 6. Evropske konvencije.
  • 38.
    Dakle, Prvostepena disciplinska komisija je u konkretnom slučaju prekoračila tužbeni zahtjev utvrđujući apelantu odgovornost za disciplinski prekršaj koji nije bio obuhvaćen disciplinskom optužnicom, a Drugostepena disciplinska komisija je na apelantovu žalbu preinačila prvostepenu odluku i utvrdila apelantovu odgovornost upravo u pobijanom dijelu, za kojeg je konstatovala da je produkt prekoračenja tužbenog zahtjeva. Zbog toga, apelant nije imao sve garancije koje pruža član 6. Evropske konvencije koji garantuje svakom protiv koga je podignuta "krivična optužba" pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred "nezavisnim i nepristranim sudom", pravo na odbranu i ravnopravan položaj s tužiocem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, ne analizirajući ostale apelantove navode koji upućuju na povrede učinjene u disciplinskom postupku koji je protiv njega vođen, zaključuje da su u konkretnom disciplinskom postupku povrijeđena apelantova prava iz člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 39.
    S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na imovinu.

VIII. Zaključak

  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje donošenjem odluka u disciplinskom postupku pred VSTV BiH, jer je disciplinski postupak u svojoj suštini izjednačen s postupkom u kojem se utvrđuje "krivična optužba", a koji je po svojoj prirodi "autonoman", pa se u njemu moraju obezbijediti garancije koje pruža član 6. Evropske konvencije, dakle pravo na pravično suđenje i javnu raspravu pred nezavisnim i nepristranim sudom, pravo na odbranu i ravnopravan položaj s tužiocem.
  • 41.
    S obzirom na odluku o dopustivosti i meritumu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 42.
    Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 43.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.