USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 329/06, rješavajući apelaciju Zorana Radivojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Zoran Radivojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Gorjana Popadić, advokatica iz Banje Luke, podnio je 15. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj P.žp 1251/05 od 13. decembra 2005. godine i Rješenja Suda za prekršaje Čelinac (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj P-691/04 od 15. marta 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Okružnog i Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 21. septembra 2007. godine i 26. oktobra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Okružni sud je 3. oktobra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Osnovni sud 8. novembra 2007. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 25. januara 2008. godine.
Usvaja se apelacija Zorana Radivojevića
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješenjem Suda za prekršaje broj-691/04 od 15. marta 2005. godine apelant je proglašen krivim što 28. oktobra 2004. godine u 9,15 sati u mjestu Zeleni Vir, općina Čelinac, upravljajući u saobraćaju putničkim motornim vozilom marke "Vento", reg. broja 125-J-394, nije držao svoje vozilo što bliže desnoj ivici kolovoza da, s obzirom na brzinu kretanja, uvjete saobraćaja i stanje puta ne ugrožava druge učesnike u saobraćaju, pa je djelimično prešao na traku namijenjenu za saobraćaj vozila iz suprotnog smjera zbog čega je prednjim lijevim dijelom svoga vozila udario u bočni dio teretnog vozila koje se kretalo iz suprotnog smjera i na vozilima je pričinjena materijalna šteta, čime je učinio prekršaj iz člana 41. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOOBS), pa je na osnovu člana 227. stav 1. tačka 5. tog propisa kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 150,00 KM. Sud je utvrdio da je apelant na ime troškova vještačenja i troškova postupka dužan platiti iznos od 200,00 KM, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 7.U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je Policijska stanica za bezbjednost saobraćaja Banja Luka (u daljnjem tekstu: PS) svojim aktom broj 13156/04 od 10. novembra 2004. godine podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zbog prekršaja opisanog u izreci rješenja, da je apelant negirao da je u navedeno vrijeme, upravljajući predmetnim vozilom, prešao na lijevu saobraćajnu traku u pravcu kretanja i da je na taj način izazvao saobraćajnu nezgodu, navodeći pri tome da je vozač teretnog vozila, koji se kretao iz suprotnog pravca, jednim djelom prešao na njegovu stranu i zakačio njegovo vozilo tako da je slomio retrovizor, a potom da ga je odnio na svoju kolovoznu traku. Sud je dalje naveo da je proveo dokazni postupak saslušanjem u svojstvu svjedoka policajca PS Zorana Kokana, koji je navedenog dana bio na uviđaju na licu mjesta predmetne saobraćajne nezgode, da je izvršen uvid u Zabilješku o saobraćajnoj nezgodi, u fotografije lica mjesta i nalaz vještaka saobraćajne struke, te je na osnovu utvrđenog stanja našao da je apelant počinio djelo prekršaja za koje se tereti. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu svjedoka Zorana Kokana, smatrajući da je na jasan i decidan način opisao zatečeno lice mjesta. Sud je, također, u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, koje je ocijenio kao precizno i uvjerljivo, nalazeći da iz njega proizlazi da je apelant prouzrokovao saobraćajnu nesreću. Apelantovu odbranu sud je u cijelosti odbio kao neosnovanu i neuvjerljivu, smatrajući da je smišljena zbog izbjegavanja prekršajne odgovornosti, budući da je apelant u tom pravcu ponudio kao dokaz vlastite fotografije lica mjesta saobraćajne nezgode, koje sud nije prihvatio jer se ne podudaraju sa izjavom samog apelanta, a ni sa ostalim provedenim dokazima. Sud je zaključio da je odgovornost apelanta u potpunosti dokazana, odnosno da se u opisanim apelantovim radnjama stiču sva bitna obilježja prekršaja iz člana 41. stav 2. ZOOBS-a, te je, cijeneći apelantove olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, apelanta proglasio krivim i izrekao mu navedenu novčanu kaznu.
- 8.Okružni sud je Rješenjem broj P.žp 1251/05 od 13. decembra 2005. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Suda za prekršaje. U obrazloženju rješenja sud je naveo da nije našao da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka u smislu odredaba člana 236. stav 3. Zakona o prekršajima, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje ili pogrešno primijenio materijalno pravo, nalazeći da je prvostepeni sud u toku dokaznog postupka proveo sve potrebne dokaze, a u obrazloženju rješenja dao valjane i potpune razloge za svoju odluku koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Drugostepeni sud je, također, ocijenio da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka za saobraćaj, Vojislava Subotića, potpuno i pravilno riješio pitanje uzroka nastanka saobraćajne nezgode, te da su stoga apelantovi žalbeni navodi u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovani. U pogledu odluke o kazni drugostepeni sud je ocijenio da je novčana kazna pravilno odmjerena i da u svemu odgovara težini učinjenog prekršaja, stepenu prekršajne odgovornosti apelanta i okolnostima pod kojima je prekršaj i počinjen, te da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja kako sa aspekta specijalne tako i generalne prevencije.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
IV. Apelacija
Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj P.žp 1251/05 od 13. decembra 2005. godine.
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što je prvostepeni sud svoju odluku o njegovoj krivičnoj odgovornosti utemeljio isključivo na iskazu policajca Zorana Kokana, saslušanog u svojstvu svjedoka, koji je i podnio prekršajnu prijavu a da pri tome njemu nije data mogućnost da prisustvuje tom saslušanju, odnosno da se sa svjedokom suoči iako je to od suda tražio. Apelant također navodi da je sud temeljio svoju odluku i na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, a da prethodno nije dao i njemu mogućnost da se izjasni o izboru i nalazu vještaka. Također, ističe da prvostepeni sud nije razmatrao njegove dokaze koje je ponudio, zbog čega smatra da postupak nije vođen pravično, te da je samim tim povrijeđeno njegovo pravo na "jednak pristup sudu", a samim tim i pravo na odbranu. Osim prvostepenog, apelant dalje navodi, niti drugostepeni sud, odlučujući o njegovoj žalbi, nije cijenio činjenicu što apelant nije prisustvovao saslušanju navedenog svjedoka i što mu nije data mogućnost da se izjasni o izboru i nalazu vještaka, već da je žalbu odbio kao neosnovanu, smatrajući da su njegova procesna prava u svemu ispoštovana.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.Osnovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da je prvostepeno rješenje doneseno prema odredbama tada važećeg Zakona o prekršajima, te da je utemeljeno na dokazima, koje je sud razmatrao kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti i izveo zaključak da su u apelantovim radnjama ostvarena sva bitna obilježja prekršaja za koji je proglašen krivim. Također, ovaj sud je naveo da raniji Zakon o prekršajima nije predviđao obavezu "direktnog i unakrsnog" ispitivanja, te da samim tim pred tim sudom nije bilo kršenja prava navedenih u apelaciji koja su zagarantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
- 11.Prema ocjeni Okružnog suda, istaknutoj u odgovoru na apelaciju, predmetni prekršajni postupak je vođen u cijelosti u skladu sa odredbama Zakona o prekršajima ("Službeni glasnik RS" broj 12/94 sa izmjenama i dopunama), kako pred prvostepenim, tako i u postupku po žalbi pred drugostepenim sudom. Okružni sud ističe da prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije bio u obavezi voditi usmeni pretres, nalazeći da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je "pojedinačno-odvojeno", u toku vođenja postupka ispitao apelanta, zatim saslušao policajca svjedoka, te naložio saobraćajno-tehničko vještačenje vještaka saobraćajne struke. Prema ocjeni ovog suda prvostepeni sud je u toku postupka proveo sve raspoložive dokaze i na osnovu tih dokaza izveo pravilan zaključak u pogledu postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti apelanta, navodeći pri tome da osporenim rješenjima nije povrijeđeno ni jedno od apelantovih ustavnih prava na koje se poziva. Okružni sud ističe da u cijelosti ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju svoje odluke i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
V. Relevantni propisi
- 12.Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01 i 96/03) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 73.
Sud koji vodi prekršajni postupak dužan je da istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su od važnosti za donošenje rješenja o prekršaju. On je dužan da sa jednakom brižljivošću ispita kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u prilog.
Član 75.
Prekršajni postupak se vodi brzo i kratko, ali tako da se to ne odražava na pravilnost i zakonitost odluke koju treba donijeti
Član 179.
Okrivljeni može biti suočen sa svjedokom ili drugim okrivljenim ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Suočeni će se ispitati o svakoj okolnosti u kojoj se njihovi iskazi ne slažu i njihovi odgovori unijeti u zapisnik.
Član 190.
Ako je za utvrđivanje ili za ocjenjivanje neke važne činjenice neophodno stručno znanje kojim ne raspolaže sud, koji vodi prekršajni postupak odredit će se vještak radi vještačenja. Vještačenje se može povjeriti i stručnoj ustanovi (bolnici, hemijskoj laboratoriji i dr.).
Član 193.
Okrivljeni, podnosilac zahtjeva i oštećeni mogu zahtijevati izuzeće vještaka.
O zahtjevu iz prethodnog stava rješava sudija za prekršaje koji vodi postupak.
ŽŽalba na rješenje kojim se odbija zahtjev za izuzeće vještaka odlaže izvršenje vještačenja, ukoliko ne postoji opasnost od odlaganja.
Član 208. stav 1.
Usmeni pretres može se odrediti ako sudija za prekršaje ocijeni da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari.
Na usmeni pretres pozivaju se okrivljeni, njegov branilac, svjedoci i vještaci i obavještava se podnosilac zahtjeva. Ako je okrivljeno pravno lice, na usmeni pretres poziva se i predstavnik pravnog lica."
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
VI. Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 15.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj P.žp 1251/05 od 13. decembra 2005. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 11. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 16.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 17.Apelant osporava navedena rješenja Suda za prekršaje i Okružnog suda, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 18.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 19.Član 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:
- 19.
"1. Š...ĆPrilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
c. Š...Ć da se brani lično ili uz pomoć branioca Š...Ć
d. Š...Ć da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbeŠ...Ć."
- 20.Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta.
- 21.Ocjena je li neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja, te priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.
- 22.Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo preodgajanje, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne, prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima, jeste omogućavanje sigurnosti saobraćaja na javnim putevima što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji.
- 23.S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterija prirode prekršaja, da se radi o "krivičnoj" optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantne (vidi Evropski sud za ljudska prava, zturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna, kao i da se izrečena novčana kazna pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti kaznom zatvora, što, također, upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi.
- 24.U konkretnom slučaju apelant se žali da mu nije data mogućnost da učestvuje u postupku prilikom saslušanja policajca Zorana Kokana u svojstvu svjedoka i da mu nije omogućeno da se s njim suoči, te da mu nije data mogućnost da se izjasni o izboru i nalazu vještaka saobraćajne struke. Također se žali da je prvostepeni sud svoje rješenje zasnovao isključivo na iskazu saslušanog svjedoka policajca i na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, te ga na osnovu toga i proglasio krivim, povređujući time njegovo pravo na raspravljanje pred sudom i pravo na odbranu, što je prihvatio i drugostepeni sud odbijajući njegove žalbene navode. U skladu sa navedenim Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije.
- 25.Ustavni sud konstatuje da zahtjev "pravičnog saslušanja" u principu podrazumijeva pravo strana da budu lično prisutne na suđenju. To pravo je tijesno povezano sa pravom na usmeno saslušanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presudu od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11) i pravo da se može pratiti postupak (vidi Evropski sud za ljudska prava, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetu Colozza Evropski sud za ljudska prava je smatrao da, mada to nije izričito spomenuto u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, cilj i svrha navedenog člana kao cjeline pokazuje da osoba "optužena za krivični prekršaj" ima pravo da sudjeluje na saslušanju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Colozza protiv Italije, presudu od 12. februara 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14). Izuzetaka od ovog principa može biti kada se radi o drugostepenom i trećestepenom suđenju. Odgovor na pitanje je li takav izuzetak dopušten zavisi od okolnosti slučaja. Prvenstveno, čini se da je izuzetak dopustiv samo ako optuženi ima pravo da bude prisutan na saslušanju pred prvostepenim organom. U predmetu Ekbatani protiv Švedske Evropski sud za ljudska prava je naveo da pojam "pravičnog suđenja" podrazumijeva da osobe optužene za krivični prekršaj, kao princip, imaju pravo da budu prisutne na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presudu od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13. i 14). Međutim, ne izgleda da postoji imalo prostora za izuzetak od tog principa. U gotovo svim kasnijim slučajevima Evropski sud je zaobilazio pitanje kada optuženom nije dato pravo da prisustvuje na drugostepenom i trećestepenom suđenju, već je izričito pažnju posvećivao samo činjenici da je osoba bila prisutna na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jan-Ake Andersson protiv Švedske, presudu od 29. oktobra 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46).
- 26.Iz navedenog proizlazi da strane u postupku imaju pravo lično biti na suđenju, te da je navedeno pravo tijesno vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo da se može pratiti postupak. Stoga, svrha i cilj člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. podrazumijevaju prisustvo okrivljenog na suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presudu od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, stav 25). U krivičnim predmetima suđenje u odsustvu okrivljenog ili jedne strane dozvoljava se samo u izuzetnim okolnostima, ukoliko su sudske vlasti postupile sa dužnom revnošću ali nisu mogle obavijestiti relevantnu osobu o ročištu i mogu biti dozvoljene u interesu provođenja pravde u nekim slučajevima bolesti. Nadalje, Ustavni sud konstatuje da pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tač. c. podrazumijeva pravo da se optuženi brani sam, pravo na pravnu pomoć, uključujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo da optuženi prisustvuje svim radnjama u postupku.
- 27.Uvidom u priloženu dokumentaciju u konkretnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud za prekršaje apelanta proglasio krivim zbog prekršaja iz člana 41. stav 2. ZOOBS-a, zbog čega je na osnovu člana 227. stav 1. tačka 5. istog propisa kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 150,00 KM. Apelant je u prvostepenom postupku usmeno saslušan u vezi sa kritičnim događajem. Nakon toga sud je na odvojenim ročištima saslušao svjedoka policajca Zorana Kokana i proveo vještačenje vještaka saobraćajne struke. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu u kojoj je predlagao da sud ukine pobijano rješenje i u ponovnom postupku mu omogući suočenje sa svjedokom policajcem jer se ne slaže sa njegovom izjavom. Drugostepeni sud nije uvažio niti apelantov prijedlog da mu se omogući da se izjasni na nalaz i mišljenje vještaka, već je odbio apelantovu žalbu utvrdivši da je pravilno utvrđeno činjenično stanje u provedenom dokaznom postupku i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.
- 28.U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presudu od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za krivične predmete, gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovaj princip "jednakosti pred sudom" čak je važniji, a primjenjuje se, mada u manjoj mjeri, i na upravne postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Feldbrugge protiv Holandije, presudu od 29. maja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovaj princip može imati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi sa mnogo pitanja. Princip "jednakosti pred sudom" podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni imaju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropsku komisiju za ljudska prava, Lynas protiv Švicarske, odluku od 6. oktobra 1976. godine, broj 7317/75, Yearbook XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj se strani mora dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana.
- 38.Ustavni sud dalje konstatuje da je pravo da se pozovu i ispitaju svjedoci iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije tijesno povezano s pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno ravnopravnošću stranaka. Opće načelo je, prema tome, da optuženim osobama mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije se svjedočenje oslanja tužilac. Naime, procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva jednakost sredstava. U načelu, svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi sa mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78).
- 39.U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da apelant u predmetnom prekršajnom postupku nije imao priliku da se sa svojim navodima suprotstavi argumentima druge strane. Naime, prvostepeni sud je činjenično stanje u postupku utvrdio na osnovu saslušanja policajca Zorana Kokana i nalaza vještaka saobraćajne struke, što je prihvatio i drugostepeni sud, ne vodeći pri tome računa da apelant nije učestvovao u prvostepenom postupku prilikom saslušanja svjedoka, kojom prilikom bi mogao isticati svoje argumente i suprotstaviti ih argumentima saslušanog svjedoka, a posebno imajući u vidu i činjenicu da je navedena osoba podnosilac prekršajne prijave protiv apelanta. Osim toga, nesporna je i činjenica da apelantu nije data mogućnost da se izjasni o izboru vještaka saobraćajne struke, njegov nalaz mu nije dostavljen prije održavanja ročišta, niti mu je ostavljeno vrijeme da bi mogao dati eventualne primjedbe na njega. Ustavni sud zaključuje da u provedenom postupku apelantu nije bilo omogućeno da učestvuje na pretresu na kojem bi bio u mogućnosti iznijeti svoju odbranu, te svojim argumentima suprotstaviti se navodima suprotne strane.
- 40.Ustavni sud ne može prihvatiti navode drugostepenog suda čija se suština svodi na tvrdnje da je prvostepeni sud u toku postupka proveo relevantne dokaze koji nisu protivrječni u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica na osnovu kojih je izveo pravilan zaključak u pogledu postojanja prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti, te da prvostepeni sud nije imao obavezu da odredi usmeni pretres tokom postupka, a što je u skladu sa odredbama Zakona o prekršajima. Ustavni sud naglašava da je upravo odredbama Zakona o prekršajima propisan usmeni pretres, koji sud u svakom slučaju može da vodi radi boljeg razjašnjenja stvari, a što je bilo nužno u konkretnom slučaju.
- 41.Zadatak Ustavnog suda je da ukaže na obavezu poštivanja principa koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Prema tome, čl. II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuju obavezu Bosne i Hercegovine da svojim građanima osigura najviši stepen poštivanja međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad svim ostalim zakonima. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, ono se primjenjuje na sve slučajeve u kojim se "utvrđuje osnovanost krivične optužbe" kao što je bilo u konkretnom predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obavezu provođenja kontradiktornog postupka, koja se mora poštivati kada se radi o redovnom prekršajnom postupku, jer se i u tom postupku utvrđuje "osnovanost krivične optužbe".
- 42.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 43.Prekršeno je apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije u slučaju kada je pred prvostepenim sudom saslušan svjedok, a apelant nije prisustvovao njegovom saslušanju, te kada je određeno i provedeno vještačenje sudskog vještaka saobraćajne struke, a apelantu nije data prilika da se izjasni o izboru vještaka kao ni o njegovom nalazu prije donošenja prvostepene odluke.
- 44.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 45.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.