Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu>

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2617/06, rješavajući apelaciju Miroslava Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Mato Tadić, sudija na sjednici održanoj 10. janaura 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU</b>>

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Miroslav Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-472/04 od 23. januara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 14. novembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. decembra 2007. godine, Osnovni sud je dostavio odgovor 3. decembra 2007. godine, a Okružno tužilaštvo 27. novembra 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 18. decembra 2007. godine.

Usvaja se apelacija Miroslava Kneževića.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Osnovni sud je Presudom broj K-472/04 od 23. januara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. juna 2006. godine, apelanta proglasio krivim za krivično djelo skidanja ili povrede službenog pečata ili znaka iz člana 394. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske i osudio ga na novčanu kaznu od 500 konvertibilnih maraka (KM). Apelant je osuđen zato što je "tačno neutvrđenog dana u augustu 2003. godine došao do kuće Mile Bijelić, koja se nalazi u Mišin-Hanu, općina Banja Luka, i tom prilikom je sa vrata poslovnog prostora iste kuće skinuo službeni pečat koji su prethodno stavila ovlaštena službena lica Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Banja Luka radi osiguranja predmeta i prostorije i u njih ulazio", te je tako skinuo pečat koji je ovlašteno službeno lice stavilo radi osiguranja predmeta i prostorije, čime je počinio navedeno krivično djelo.
  • 7.
    U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nesporno za sud da su vrata poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) kuće u vlasništvu M.B. zapečatila službena lica Ministarstva za izbjeglice i raseljana lica Odsjek Banja Luka, jer ta činjenica proizlazi iz zapisnika o pečaćenju od 20. juna 2002. godine, te 17. februara 2004. godine, kada je poslovni prostor ponovo zapečaćen. Navedeno je da je, također, nesporno da su u spornom poslovnom prostoru, koji je ranije koristio apelant, ostala burad koja su njegovo vlasništvo i koja su tačno evidentirana prilikom prvog pečaćenja, a zatim nakon povrede pečata i 17. februara 2004. godine. U obrazloženju je, dalje, navedeno, kada se uporede dva zapisnika, da je evidentno da je prilikom drugog pečaćenja utvrđeno da nedostaje 17 plastičnih buradi od 50 litara i dva metalna bureta. U zaključku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti navedeno je: "mada optuženi negira da je skinuo službeni pečat sa vrata poslovnog prostora, te da, navodno, nije uzeo spornu burad, ipak, prema ocjeni ovog suda, a na osnovu analize dokaza optužbe, niko drugi nije mogao povrijediti pečat, tj. skinuti osim optuženog, jer je on očigledno za to imao interes. Tu činjenicu potvrđuje i činjenica da je optuženi nakon pečaćenja kod sebe imao ključ od poslovnog prostora, pa čak da ga je dao svjedoku Milošu Kutiću da uđe i uzme bure za šljive." Također je u zaključku navedeno da je potpuno jasno da je apelant bio svjestan da je postupao sa direktnim umišljajem, jer je znao da je sporni poslovni prostor zapečaćen, a ipak je skinuo pečat radi uzimanja svojih buradi.
  • 8.
    Apelant je u žalbi na prvostepenu presudu ukazao na propuste prvostepenog suda u pogledu analize i ocjene izvedenih dokaza, navodeći da je osuđen na osnovu pretpostavke da je imao ključ od poslovnog prostora sa kojeg je skinut službeni pečat.
  • 9.
    Okružni sud, u vezi sa žalbenim navodima, zaključio je da je prvostepeni sud do činjeničnih i pravnih zaključaka došao nakon ocjene izvedenih dokaza kako zasebno, tako i dovodeći izvedene dokaze u međusobnu vezu, te u vezu sa navodima odbrane, zbog čega sud žalbene navode smatra neosnovanim. U obrazloženju presude drugostepenog suda ponovljeno je obrazloženje prvostepene presude.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

IV. Apelacija

Ukidaju se:

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Do navedene povrede, prema apelantovom mišljenju, došlo je zbog toga što su redovni sudovi u činjeničnom i pravnom smislu paušalno zaključivali i zasnovali svoje presude na pretpostavkama, što po zakonu nije dopušteno. Niti jedan dokaz, prema apelantovom mišljenju, ne ukazuje na to da je on počinio krivično djelo za koje je osuđen, nego je zaključak redovnih sudova o njegovoj odgovornosti zasnovan na pretpostavci da "niko drugi nije mogao povrijediti pečat, tj. skinuti ga osim optuženog ŠapelantĆ, jer je on očigledno za to imao interes".
    • -
      Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. juna 2006. godine,

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Okružni sud je naveo da nisu učinjene povrede odredaba krivičnog postupka, ni povrede krivičnog zakona na apelantovu štetu, niti se na takve povrede ukazuje, nego se apelant bavi analizom i ocjenom izvedenih dokaza, što se ubraja u domen pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 12.
    Osnovni sud je naveo da smatra da nema povrede člana 6. Evropske konvencije, te da su navodi iz apelacije bili detaljno razmotreni i analizirani kako u postupku pred Osnovnim sudom, tako i u žalbenom postupku. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 13.
    Okružno tužilaštvo je navelo da apelacija upućuje na pogrešan zaključak redovnih sudova o odlučnim činjenicama pri čemu se zaboravlja da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje navedeno u odlukama redovnih sudova. S tim u vezi, navedeno je da je "na sudu da ocijeni da li su i koliko izjave predloženih svjedoka u toku postupka relevantne za predmet", te da član 6. Evropske konvencije ne propisuje pravila o prihvatljivosti dokaza. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
    • -
      Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-472/04 od 23. januara 2006. godine.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) u relevantom dijelu glasi:

"Član 287.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana."

  • 15.
    Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 394.

(1) Ko skine ili povrijedi službeni pečat ili znak koji je ovlašteno službeno lice stavilo radi osiguranja predmeta ili prostorije, ili ko bez skidanja ili povrede pečata ili znaka uđe u takvu prostoriju, ili otvori predmet na koji je bio stavljen službeni pečat ili znak."

Predmet se vraća Osnovnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. juna 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. septembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

Nalaže se Osnovnom sudu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv je na postupke u kojima se utvrđuje "krivična" optužba protiv nekog lica pri čemu se pojam "krivične optužbe" definira pomoću kriterija koje je ustanovio Evropski sud za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). U konkretnom slučaju je nesporno da se u postupku protiv apelanta utvrđivala krivična optužba, jer su osporene presude donesene u krivičnom postupku u kojem je apelant osuđen za krivično djelo. Dakle, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv. Stoga će Ustavni sud ispitati osnovanost apelantovh navoda o povredi prava na pravično suđenje.
  • 22.
    Ustavni sud ukazuje na princip prema kojem se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dalje, Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 23.
    Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem).
  • 24.
    Apelant je naveo da sud nije imao na raspolaganju niti jedan dokaz o tome da je on počinio krivično djelo za koje je osuđen, nego da je njegova osuda zasnovana na pretpostavci da je on to jedini mogao učiniti. Osnovni sud i Okružno tužilaštvo smatraju apelantove navode neosnovanim i naglašavaju da je riječ o navodima koje je već isticao u žalbi na prvostepenu presudu, a da to nisu navodi koji ukazuju na to da su povrijeđena njegova ustavna prava.
  • 25.
    Ustavni sud se neće upuštati u analizu ocjene koje dokaze su redovni sudovi prihvatili u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud smatra da je neophodno analizirati da li su sudovi dali jasne i razumljive razloge na kojima su zasnovali svoju odluku. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je apelant optužen, a zatim i osuđen za krivično djelo skidanja ili povrede službenog pečata ili znaka. Ustavni sud podsjeća da je prvostepeni sud bio dužan tokom postupka nesporno utvrditi da li je apelant preduzeo ijednu od radnji koje predstavljaju obilježje bića ovog krivičnog djela. Iz obrazloženja prvostepene presude ne može se zaključiti da je sud nesporno utvrdio ovu činjenicu, odnosno iz obrazloženja proizlazi da je zaključak o apelatovoj krivičnoj odgovornosti zasnovan na pretpostavci koju je iznijelo Tužilaštvo da niko drugi nije imao interes, osim apelanta, da skine, odnosno povrijedi službeni pečat. U žalbi na prvostepenu presudu apelant je ukazao na nedostatke prvostepene presude, posebno apostrofirajući navod da presuda ne sadrži ocjenu izvedenih dokaza, nego se zasniva na pretpostavkama.
  • 26.
    S obzirom na očigledni nedostatak u obrazloženju prvostepene presude, bilo je nužno da drugostepeni sud razmotri žalbene navode i da d adekvatno obrazloženje na navode. Međutim, drugostepeni sud je samo dao jedan općenit zaključak o tome da je prvostepeni sud potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio krivični zakon kada je u apelantovim radnjama našao elemente inkriminiranog djela. U najvećem dijelu obrazloženja presude je ponovljeno obrazloženje prvostepene presude. Dakle, i u drugostepenoj presudi je izostalo obrazloženje iz kojeg bi se moglo zaključiti da su redovni sudovi proveli temeljit dokazni postupak, odnosno da su proveli adekvatnu ocjenu dokaza kako zasebno, tako i dovedeći ih u međusobnu vezu. Ni u prvostepenoj, ni u drugostepenoj presudi, dakle, nisu dati razumljivi i jasni razlozi koji su rukovodili redovne sudove da utvrde apelantovu krivičnu odgovornost, odnosno obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju kriterije "obrazložene presude" koji su inherentni principu pravičnog suđenja.
  • 27.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

VIII. Zaključak

  • 28.
    Povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije postoji kada obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju kriterije "obrazložene presude" koji su inherentni principu pravičnog suđenja.
  • 29.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 30.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.