USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1518/06, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tač. 4, 9. i 13, člana 59. stav 2. alineja 1.i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 29. marta 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Zorana Opačića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu i sa svim garancijama koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-78/04 od 27. septembra 2006. godine, u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-78/04 od 27. septembra 2006. godine, u odnosu na član 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-06-00051 od 21. juna 2006. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-33/03 od 27. septembra 2006. godine zato što je apelant propustio u ostavljenom roku dopuniti/precizirati apelaciju.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je 26. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine. Pored toga, apelant je 6. jula 2006. godine podnio i apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-06-00051 od 21. juna 2006. godine, koja je zavedena pod brojem AP 1979/06, zatim 15. decembra 2006. godine apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj Uvl-78/04 od 27. septembra 2006. godine, koja je zavedena pod brojem AP 3347/06, i 25. decembra 2006. godine apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj Uvl-33/03 od 27. septembra 2006. godine, koja je zavedena pod brojem AP 247/07.
- 2.Apelant je uz apelaciju broj AP 1518/06 od 26. maja 2006. godine zahtijevao donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine i omogućio mu bavljenje advokatskom profesijom do donošenja odluke o apelaciji.
- 3.Ustavni sud je Odlukom broj AP 1518/06 od 13. juna 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 4.Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio spojiti u jedan predmet apelacije br. AP 1518/06, AP 1979/06, AP 3347/06 i AP-247/07 pod brojem AP 1518/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda prema istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 5.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i učesnika u postupku, Advokatske komore Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 30. juna 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 6.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. septembra 2006. godine, Okružni sud 19. jula 2006. godine, a Advokatska komora Republike Srpske 20. jula 2006. godine.
- 7.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. oktobra 2006. godine.
- 8.Na osnovu člana 93. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, u radu i odlučivanju o apelaciji nije učestvovao sudija Krstan Simić.
III. Činjenično stanje
- 9.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 10.Upravni odbor tužene je 13. maja 1996. godine donio Rješenje broj 01-02-128/70/95/1996 kojim je brisao apelanta iz svog imenika advokata. Apelant je tuženoj podnio zahtjev za proglašenje ništavim navedenog Rješenja Upravnog odbora tužene. S obzirom na to da tužena nije donijela odluku o apelantovom zahtjevu u zakonom određenom roku, Okružni sud je Presudom broj U-10/03 od 11. juna 2003. godine naložio tuženoj da u roku od 30 dana odluči o apelantovom zahtjevu za proglašavanje ništavim rješenja kojim ga je brisala iz imenika advokata.
- 11.Nakon toga, Izvršni odbor tužene je o apelantovom zahtjevu donio Rješenje broj 01-VI-09/03 od 1. septembra 2003. godine kojim je predmetni zahtjev odbijen kao neosnovan.
- 12.Apelant je protiv tužene podnio tužbu i pokrenuo upravni spor radi poništenja navedenog rješenja od 1. septembra 2003. godine. Presudom Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine, usvojena je apelantova tužba i poništeno je osporeno Rješenje Izvršnog odbora tužene broj 01-VI-09/03 od 1. septembra 2003. godine. Istom presudom proglašeno je ništavim navedeno rješenje tužene od 13. maja 1996. godine o apelantovom brisanju iz imenika advokata tužene.
- 13.U obrazloženju Presude Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine konstatirano je kako je apelant od maja 1995. godine do 1998. godine boravio u Americi, da je Snježanu Kudrić, advokaticu iz Banje Luke, ovlastio da ga zastupa pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, a koja je punomoć otkazala 11. septembra 1995. godine. Okružni sud je, nadalje, naveo da nema dokaza da je Snježana Kudrić postavljena za likvidatora apelantove kancelarije, niti dokaza da je ona, nakon otkazivanja punomoći, koristila apelantov pečat, da je pod njegovim imenom pisala podneske ili da je podnijela zahtjev za apelantovo brisanje iz imenika advokata. Nadalje, da bi se donijelo rješenje, prema službenoj dužnosti, o brisanju advokata iz imenika advokata, u smislu tada postojećeg Zakona o advokaturi, Okružni sud konstatira da je potrebno prethodno provesti postupak pred nadležnim organom tužene, u kojem advokatu mora biti omogućeno izjašnjavanje u odnosu na zahtjev. Okružni sud je zaključio da takav postupak prema stanju dokaza nije proveden, da nema dokaza da je podnesen zahtjev za apelantovo brisanje iz imenika advokata, te da, stoga, nisu ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja o apelantovom brisanju iz imenika advokata.
- 14.Tužena je podnijela zahtjev Vrhovnom sudu za izvanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine, koji je rješavajući o njezinom zahtjevu Presudom broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine, uvažio zahtjev tužene i preinačio osporenu presudu Okružnog suda tako što je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju navedene presude, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je iz svih provedenih dokaza, kao i na osnovu same apelantove izjave da je bio odsutan do maja 1998. godine, jasno da nadležni organ tužene nije mogao osigurati tužiočevo prisustvo i tražiti njegovo izjašnjenje u pogledu zahtjeva za njegovo brisanje iz imenika advokata, jer je bio nedostupan organima tužene preko tri godine. Iz navedenog slijedi, kako navodi Vrhovni sud, da se apelant mogao ponovo upisati u imenik advokata tužene, pa nisu prihvatljivi razlozi kojima se tvrdi da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje rješenja o apelantovom brisanju iz imenika tužene.
- 15.Apelant je, kao i tužena, Vrhovnom sudu podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine, u kojem je predložio da se ta presuda preinači u dijelu u kojem je proglašeno ništavim Rješenje tužene broj 01-02-128/70/95/1996 od 13. maja 1996. godine, tako što bi se donijelo rješenje kojim bi se navedeno rješenje tužene poništilo. Povodom ovog apelantovog zahtjeva, Vrhovni sud je donio Rješenje broj Uvl-78/04 od 27. septembra 2006. godine, kojim je njegov zahtjev odbačen, jer se radi o već pravosnažno presuđenoj upravnoj stvari o kojoj je o istovjetnom zahtjevu tužene Vrhovni sud već donio Presudu broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine.
- 16.Protiv Presude Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine, apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za njezino izvanredno preispitivanje. Apelantov zahtjev Vrhovni sud je odbacio Rješenjem broj 118-0-Uvp-06-000051 od 21. juna 2006. godine, navodeći da se u smislu člana 35. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za izvanredno preispitivanje može podnijeti protiv pravosnažne odluke Okružnog suda, ali da takva mogućnost nije data za podnošenje istih zahtjeva protiv pravosnažnih presuda Vrhovnog suda u upravnom sporu.
- 17.Apelant je, također, podnio Vrhovnom sudu i zahtjev za izvanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-10/03 od 11. juna 2003. godine. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan ovaj zahtjev Presudom broj Uvl-33/03 od 27. septembra 2006. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 18.Apelant smatra da su sudovi odlukama koje osporava proizvoljno primijenili pravo i da su mu na taj način povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te član 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
- 19.U apelacijama koje je podnio protiv Presude Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj Uvl-78/04 od 27. septembra 2006. godine, apelant navodi da su osporene presude donesene u vijeću od pet sudija, a da su trebale biti donesene u vijeću od troje sudija, da nije izvršeno spajanje predmeta i donesena jedinstvena odluka, iako je to trebalo učiniti, s obzirom na to da su i tužena i apelant podnijeli zahtjev za izvanredno preispitivanje iste presude Okružnog suda, te da je Vrhovni sud ranije riješio zahtjev tužene, iako je apelant hronološki ranije podnio zahtjev. Pored toga, apelant navodi da Presuda Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine nije zasnovana na zakonu i da je "donesena krajnjom proizvoljnošću i grubim kršenjem dužnosti korektne primjene materijalnog prava". U vezi sa Rješenjem Vrhovnog suda broj Uvl-78/04 od 27. septembra 2006. godine, kojim je odbačen apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Okružnog suda, jer je prema istovjetnom zahtjevu Vrhovni sud u istoj upravnoj stvari donio pravosnažnu Presudu broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine, navodi da se ne radi o istovjetnom zahtjevu, jer je on zahtijevao da se povodom njegovog zahtjeva donese presuda, a ne rješenje. Nadalje, apelant smatra da je Presuda Okružnog suda broj U-208/04 donesena na osnovu tužbenog zahtjeva koji on nikada nije podnio i u postupku izvršenja, a ne u upravnom sporu, pa se saglasno toj činjenici i ne može protiv nje podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje presude.
- 20.U apelacijama kojima osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-06-00051 od 21. juna 2006. godine, i Presudu Vrhovnog suda broj Uvl-33/03 od 27. septembra 2006. godine, apelant u većem dijelu ponavlja navode u ranije podnesenim apelacijama i posebno ističe da su u odnosu na njegov zahtjev za izvanredno preispitivanje Presude Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine, koji je odbačen citiranim rješenjem, proizvoljno i zlonamjerno povrijeđene odredbe zakona. Naime, apelant smatra da je Vrhovni sud, cijeneći okolnost da je apelant zahtjev za izvanredno preispitivanje podnio 26. maja 2006. godine, primijenio sadašnji Zakon o upravnim sporovima u kojem odredba člana 68. stav 1. određuje da će se postupak prema izvanrednim pravnim sredstvima nastaviti pred Vrhovnim sudom prema odredbama Zakona o sudovima i sudskoj službi, a navedeni Zakon u odredbi člana 20. stav 1. tačka 4, nalaže da Vrhovni sud odlučuje o pravnim lijekovima protiv odluka vijeća Vrhovnog suda, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Nadalje, apelant ukazuje da je zakon povrijeđen i samim tim što je sudija Vrhovnog suda, Fikret Kršlaković, bio sudija izvjestilac prilikom donošenja Presude broj Uvl-79/04 i član vijeća koje je donijelo osporeno rješenje.
- 21.U pogledu osporene Presude Vrhovnog suda broj Uvl-33/03, koja je donesena povodom apelantovog zahtjeva za izvanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-10/03 od 11. juna 2003. godine, apelant navodi da je osporena presuda tendenciozno i zlonamjerno donesena izvan hronološkog reda rješavanja predmeta, kako bi se prethodno donijele odluke br. Uvl-79/04 i Uvl-78/04, kojima je konačno negativno odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu protiv tužene. Naime, apelant tvrdi da je Presudom Okružnog suda broj U-10/03, kojom je odlučeno da tužena u roku od 30 dana odluči o apelantovom zahtjevu za proglašavanje ništavim rješenja Upravnog odbora tužene, konačno riješen upravni spor između njega i tužene, te da je u toku izvršenja te presude donesena i Presuda Okružnog suda broj U-208/04 kojom je usvojena apelantova tužba i poništeno Rješenje Izvršnog odbora tužene broj 01-VI-09/2003. od 1. septembra 2003. godine, o odbijanju apelantovog zahtjeva za proglašavanje ništavim Rješenja Upravnog odbora tužene broj 01-02-128/70/95/1996 od 13. maja 1996. godine. Istom presudom proglašeno je ništavim navedeno rješenje tužene o apelantovom brisanju iz imenika advokata tužene. S obzirom na ove okolnosti, apelant smatra da se protiv Presude Okružnog suda broj U-208/04 i nije mogao ulagati zahtjev za izvanredno preispitivanje presude, pa su stoga nezakonite odluke Vrhovnog suda br. Uvl-78/04 i Uvl-79/04. Upravo zbog toga, tvrdi apelant, Vrhovni sud je morao prvo riješiti njegov zahtjev za izvanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-10/03, jer bi o rješavanju tog zahtjeva ovisilo i rješavanje u predmetima br. Uvl-78/04 i Uvl-79/04, tim prije što je taj zahtjev hronološki ranije primljen u Vrhovni sud.
- b)Odgovori na apelacije
- b)
- 22.Izjašnjavajući se na navode apelacije, Vrhovni sud je dostavio izjavu sudije izvjestioca u apelantovom predmetu koji ističe da je u toku donošenja odluke postupao u skladu sa pravilima struke i zakona, te da nisu osnovani apelantovi navodi koji se odnose na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 23.Okružni sud je naveo da se navodi apelacije odnose u najvećoj mjeri na Presudu Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine, a da su bez osnova u dijelu u kojem se odnose na Presudu Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine.
- 24.Tužena u opširnom odgovoru daje pravni komentar toka postupka u kojem je doneseno rješenje o apelantovom brisanju iz imenika advokata, ponavljajući i navode koje je iznosila u toku upravnog spora. Navodi se, također, da je cijeli postupak proveden na osnovu pozitivnih pravnih propisa, da je zahtjev za apelantovo brisanje iz imenika advokata podnijela Snježana Kudrić, koja je bila i likvidator apelantove kancelarije, da apelant duže od 6 mjeseci bez opravdanog razloga nije obavljao advokatsku djelatnost čime je ostvaren uvjet za njegovo brisanje iz imenika advokata, kao i da se apelant mogao ponovo upisati u imenik advokata što, nakon brisanja do dostavljanja odgovora na apelaciju, nije učinio. Apelaciju i apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere tužena smatra potpuno neosnovanim.
V. Relevantni propisi
- 25.Zakon o advokaturi ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/92, 12/93 i 26/93)
"Član 42.
Advokatu prestaje pravo na vršenje advokatske djelatnosti u slučajevima utvrđenim statutom.
Statutom se određuje organ koji donosi rješenje o prestanku prava na vršenje advokatske djelatnosti iz razloga određenih u Statutu.
Rješenje o prestanku prava na vršenje advokatske djelatnosti može se donijeti samo ako je prethodno proveden postupak u kojem su utvrđeni razlozi za prestanak prava i ako je tom advokatu omogućeno da se izjasni o razlozima za prestanak prava na vršenje advokatske djelatnosti.
Protiv rješenja o prestanku prava na vršenje advokatske djelatnosti ne može se izjaviti žalba, a može se pokrenuti upravni spor."
- 26.Statut Advokatske komore Republike Srpske donesen na Skupštini Advokatske komore Republike Srpske 1. novembra 1993. godine
"Član 41. stav 1.
Upravni odbor Komore može rješenjem odrediti prestanak vršenja advokatske djelatnosti nakon provedenog postupka pred nadležnim organom Komore, u kojem advokatu protiv koga se vodi postupak mora biti omogućeno izjašnjavanje.
Član 42. stav 1.
Rješenjem kojim se utvrđuje prestanak prava na vršenje advokatske djelatnosti određuje se likvidator kancelarije."
- 27.Zakon o općem upravnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02)
"6. Oglašavanje rješenja ništavim
Član 252.
Ništavim se oglašava rešenje:
- 1.koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku;
- 2.koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo prema krivičnom zakonu;
- 3.čije izvršenje nije moguće;
- 4.koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka nije naknadno izričito ili prešutno pristala;
- 5.koje sadrži nepravilnost koja je prema nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti."
- 28.Zakon o upravnim sporovima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05)
Zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke
"Član 35.
Protiv pravosnažne odluke okružnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev) Vrhovnom sudu Republike Srpske, putem nadležnog suda.
Zahtjev iz stava 1. se podnosi zbog povrede zakona, drugog propisa ili općeg akta, ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari.
Član 36.
Zahtjev za izvanredno preispitivanje predaje se okružnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev, na način predviđen članom 16. ovog zakona.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.
O zahtjevu za izvanredno preispitivanje odlučuje nadležni sud u vijeću od troje sudija.
Član 39.
Vrhovni sud rješava o zahtjevu iz člana 35. ovog zakona, u sjednici vijeća od troje sudija, a osporenu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 35. stav 2. ovog zakona.
Član 40.
Sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 35. ovog zakona.
Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana usvaja, sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.
Ako Vrhovni sud ukine sudsku odluku, predmet vraća okružnom sudu čija je odluka ukinuta."
VI. Dopustivost
- 29.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 30.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 31.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u dijelu koji se odnosi na Rješenje Vrhovnog suda broj Uvl-78/04 od 27. septembra 2006. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 9.Apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom."
- 32.U odnosu na apelantove navode da mu je Rješenjem Vrhovnog suda broj Uvl-78/04 od 27. septembra 2006. godine povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotr-Tiszazugi Vzgazdlkodsi Trsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava.
- 33.Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je Vrhovni sud, navodno, osporeno rješenje donio uslijed pogrešne primjene materijalnog prava i sugerira na zaključke suprotne od onih za koje se sud opredijelio. Međutim, apelant samo paušalno ukazuje na navodne povrede navedenih ustavnih prava i ne nudi nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa, stoga, te povrede ne izgledaju vjerovatno. Pored toga, navode koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa i ocjenu pojedinih dokaza, apelant je iznosio i tokom redovnog postupka i sud je povodom tih navoda detaljno izvršio ocjenu činjenica i dokaza, uz jasno i odgovarajuće obrazloženje, i na osnovu te ocjene primijenio materijalno pravo. Ujedno, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima je sud zasnovao svoje odluke brižljivo cijenjeni i jasno obrazloženi. Dakle, nasuprot osporenog rješenja Vrhovnog suda, apelant osim drugačijeg tumačenja pravnih normi, paušalnih navoda i nezadovoljstva konačnim ishodom postupka ne nudi činjenice ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su povrede prava na koje se poziva i stvarno moguće.
- 34.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih ustavnih prava, nema ničega što bi ukazalo da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te čl. 13. i 17. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
- 35.U odnosu na apelantove navode da mu je Rješenjem Vrhovnog suda broj Uvl-78/04 od 27. septembra 2006. godine povrijeđeno pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud ističe da navedeno pravo nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koj? se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 7. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima (iz 1996. godine) sa njegovim protokolima. Uživanje prava iz ovog međunarodnog dokumenta je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine - "Nediskriminacija". S obzirom na to da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju ovog prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima nedopuštena, jer je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 36.Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije u kojem apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-06-00051 od 21. juna 2006. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
"1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 4)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 4)Protekao je rok za podnošenje apelacije."
- 37.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira na to radi li se o redovnom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
- 38.Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proizlazi da je apelant podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje Presude Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Uvp-06-000051 od 21. juna 2006. godine odbacio kao nedopušten apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje navedene presude, s obzirom na to da se takav zahtjev u smislu odredbe člana 35. stav 1. Zakona o upravnom sporu može podnijeti samo protiv pravosnažnih odluka Okružnog suda. Ustavni sud konstatira da je u ovom slučaju zahtjev za izvanredno preispitivanje navedene presude nedjelotvoran pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine.
- 39.S obzirom na to da je 17. aprila 2006. godine apelantu uručena Presuda Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine, a da je apelacija u ovom dijelu podnesena Ustavnom sudu 6. jula 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Vrhovnog suda.
- 40.Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije u kojem apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj Uvl-33/03 od 27. septembra 2006. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 13. Pravila Ustavnog suda.
- 37.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 4. tačka 13. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
Š...Ć
- 13.Apelant je propustio u ostavljenom roku dopuniti/precizirati apelaciju."
- 41.Budući da apelacija u ovom dijelu nije sadržavala elemente iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, tj. apelant uz apelaciju nije dostavio osporenu Presudu Vrhovnog suda broj Uvl-33/03 od 27. septembra 2006. godine, od apelanta je zatraženo da u smislu člana 20. stav 1. Pravila Ustavnog suda dopuni/precizira apelaciju. Međutim, apelant u ostavljenom roku nije dopunio/precizirao apelaciju.
- 42.Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 13. i člana 20. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelant propustio u ostavljenom roku dopuniti/precizirati apelaciju, Ustavni sud je ovaj dio apelacije odbacio kao nedopušten jer apelant nije dopunio/precizirao apelaciju.
- 43.Naposljetku, u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine, Ustavni konstatira da nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je u ovom dijelu podnesena 26. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 44.Imajući u vidu konstataciju iz prethodne tačke, Ustavni sud želi podsjetiti da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u pogledu zahtjeva za izvanredno preispitivanje sudske odluke u upravnom sporu, u više navrata utvrdio da ovi postupci u kojima se traži izvanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju djelotvorne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res iudicata (vidi Ustavni sud, neobjavljene odluke broj AP 1105/ 06 od 5. aprila 2007. godine, AP 1496/06 od 9. novembra 2006. godine, AP 1744/06 od 20. oktobra 2006. godine). Naime, Ustavni sud je slijedio praksu Evropskog suda prema kojoj se zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske presude u krivičnom postupku ne može smatrati djelotvornim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom pravnom lijeku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1128/04 od 12. aprila 2005. godine, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi, mutatis mutandis, Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243).
- 45.S obzirom na sve naprijed navedeno, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u dijelu koji se odnosi na Presudu Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Meritum
- 46.Apelant, dakle, osporava Presudu Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine, smatrajući da mu je donošenjem te presude prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 47.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 48.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 48.
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 49.Povredu prava na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, arbitrarnoj primjeni pravila postupka i odredaba materijalnog prava. Apelant ističe da nije podnio zahtjev za njegovo brisanje iz imenika advokata, da takav zahtjev nije podnijela ni Snježana Kudrić koju je ovlastio da ga zastupa samo u Osnovnom sudu u Banjoj Luci, da mu nije bilo omogućeno da se u postupku pred tuženom izjasni o razlozima koji su doveli do prestanka vršenja advokatske djelatnosti, iako je tuženoj bila poznata njegova adresa, da je osporena presuda donesena u vijeću od pet sudija, a da je trebala, u smislu zakonskih odredaba, biti donesena u vijeću od troje sudija, te da je donesena prije nego je izvršeno spajanje sa predmetom istih stranaka povodom iste pravne stvari, na istom sudu, koji je ranije primljen u sud prema njegovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje iste presude Okružnog suda.
- 50.Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, osim ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, Odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
- 51.Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, pa prema tome, i primjena materijalnog prava na način koji neće biti proizvoljan.
- 52.U konkretnom slučaju, predmet apelacije je postupak u kojem je apelant brisan iz imenika advokata tužene. Presudom Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine, usvojen je apelantov zahtjev i proglašeno je ništavim Rješenje tužene broj 01-02-128/70/95/1996 od 13. maja 1996. godine o apelantovom brisanju iz imenika advokata. Nakon provedenog postupka, Okružni sud je detaljno i iscrpno analizirao svaki dokaz cijeneći ga i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa ostalim dokazima, dajući ujedno razložna i logična objašnjenja zbog čega je neke od dokaza prihvatio i smatrao značajnim za donošenje odluke, a zašto druge dokaze nije cijenio na takav način. Isto tako, sud je razjasnio zbog čega je između suprotstavljenih dokaza oko neke od činjenica vjerovao nekim dokazima, a drugima nije. Također, s ciljem potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja Okružni sud je održao i javnu raspravu radi neposrednog izjašnjavanja stranaka. Apelant je pristupio na javnu raspravu i bio saslušan kao stranka, za razliku od tužene koja nije ni opravdala svoje odsustvo. Za Okružni sud, prema stanju dokaza u predmetu, nije sporno da apelant nije podnio zahtjev za njegovo brisanje iz imenika advokata tužene, da je Snježanu Kudrić opunomoćio samo za zastupanje pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, da je nije postavio za svog zamjenika u kancelariji, niti je ovlastio za zastupanje ili podnošenje zahtjeva kod drugih organa ili sudova, pa prema tome, ni zahtjeva za brisanje iz imenika advokata tužene, niti da je taj zahtjev ona uopće podnijela. Nadalje, Okružni sud, citirajući odredbe Zakona o advokaturi i Statuta tužene koji su važili u vrijeme donošenja rješenja o apelantovom brisanju iz imenika tužene, vrlo razložno i jasno tumačeći odredbe Zakona i Statuta na koje se poziva, zaključuje da se brisanje advokata iz imenika advokata bez zahtjeva, koji u konkretnom slučaju nije postojao, može izvršiti i prema službenoj dužnosti, ali nakon prethodno provedenog postupka pred nadležnim organima tužene, o čemu nema dokaza u spisima predmeta, niti sporno rješenje sadrži navode o ovom zakonskom uvjetu. Nadalje, Okružni sud zaključuje da tužena ne nudi nikakve dokaze o osnovanosti za donošenje rješenja o apelantovom brisanju iz imenika advokata, te da cijeneći i nespornu činjenicu da je apelant duže vrijeme bio odsutan i da je Snježana Kudrić otkazala punomoć za zastupanje pred Osnovnim sudom, tužena bez apelantovog zahtjeva nije mogla donijeti sporno rješenje, već je bila dužna, u smislu člana 25. stav 3. Statuta tužene, postaviti apelantu zamjenika iz reda advokata i regulirati njegova prava i obaveze. Iz navedenih razloga, Okružni sud je rješenje o apelantovom brisanju iz imenika advokata tužene proglasio ništavim.
- 53.Rješavajući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine, Vrhovni sud je Presudom broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine uvažio zahtjev i preinačio presudu Okružnog suda na taj način što je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
- 54.Ustavni sud konstatira da je jedan od važnih elemenata "pravičnog suđenja" i zahtjev za to da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana. Kolika je ta dužnost ovisi o "prirodi odluke" i može samo biti procijenjeno u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, str. 12). Međutim, sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, str. 20).
- 55.Povodom presude Vrhovnog suda, a imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da su konstatacije Vrhovnog suda, koje su izrečene u obrazloženju osporene presude, nedovoljno obrazložene i paušalne, te kao takve izvan standarda pravičnog suđenja. Prije svega, presuda Vrhovnog suda kojom je preinačena presuda Okružnog suda je donesena na osnovu činjeničnog stanja koje je prema konstataciji Vrhovnog suda pravilno utvrdio Okružni sud i koje nije sporno među strankama, osim dopisa Snježane Kudrić od 11. septembra 1995. godine, čiju zakonitost apelant osporava. Konstatacija Vrhovnog suda o tome da činjenice koje su utvrđene nisu sporne među strankama potpuno je neosnovana i netačna. Naime, Okružni sud je utvrdio da Snježana Kudrić, koja je to potvrdila svojom izjavom u spisu, niti je imala ovlaštenje da podnosi zahtjev za apelantovo brisanje iz imenika advokata tužene, niti je takav zahtjev podnijela. Nasuprot ovom zaključku Okružnog suda, Vrhovni sud, iako ovu činjenicu smatra nesporno utvrđenom, svoju presudu obrazlaže tako što, između ostalog, navodi da tužena tvrdi kako je upravo Snježana Kudrić predala takav zahtjev. Ovu protivrječnost Vrhovni sud nije ni pokušao otkloniti ili obrazložiti.
- 56.Nadalje, Vrhovni sud konstatira da tužena nije mogla osigurati apelantovo prisustvo i tražiti njegovo izjašnjenje u provedenom postupku, ne dajući razloge na osnovu kojih je utvrdio da je tuženoj bila nedostupna apelantova adresa i zbog čega nije bilo moguće zatražiti njegovo izjašnjenje, osim činjenice da apelant u vrijeme donošenja rješenja o brisanju iz imenika advokata nije boravio u Banjoj Luci. Isto tako, Vrhovni sud konstatira da je činjenično stanje u osporenoj presudi nesporno, a činjenice koje je utvrdio Okružni sud u toj istoj presudi su takvog karaktera da potvrđuju apelantove navode kako je rješenje kojim je brisan iz imenika advokata tužene nezakonito. Naime, Okružni sud je utvrdio da zahtjev za brisanje iz imenika advokata nije podnesen, da nema dokaza u spisu da je proveden postupak u nadležnom organu tužene, u skladu sa relevantnim odredbama, niti obrazloženje osporenog akta tužene sadrži bilo kakve navode o tome, kao i da tužena nije ponudila nikakve dokaze o osnovanosti svojih razloga za donošenje rješenja o apelantovom brisanju iz njezinog imenika advokata. Iz navedenog slijedi zaključak Okružnog suda da nije ni bilo osnova za donošenje takvog rješenja. Okružni sud, također, konstatira da je Snježana Kudrić otkazala punomoć i da tužena nije apelantu postavila zamjenika iz redova advokata, iako je smislu člana 25. stav 3. svog Statuta bila dužna to učiniti. U odnosu na navedene konstatacije Okružnog suda, Vrhovni sud nije uopće dao nijedan razlog zbog čega ovako činjenično stanje smatra pravilno ili nepravilno utvrđenim, što bi bilo izuzetno značajno, jer je u svojoj odluci zaključio suprotno i na osnovu takvog zaključka donio drugačiju presudu. Prema mišljenju Ustavnog suda, izostanak obrazloženja činjenica na osnovu kojih je donesena presuda stvara pravnu konfuziju i nesigurnost, posebno ako se uzme u obzir da je te činjenice utvrdio Okružni sud i o njima dao valjane i jasne razloge.
- 57.Ustavni sud posebno ukazuje na nepotkrijepljen i protivrječan zaključak Vrhovnog suda kako "iz navedenog slijedi da se tužilac mogao ponovo upisati u imenik advokata Advokatske komore RS, pa nisu prihvatljivi razlozi kojima se tvrdi da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje rješenja o tužiočevom brisanju iz Imenika Advokatske komore RS". Prije svega, predmetni spor nije vođen zbog nemogućnosti apelantovog upisa u imenik advokata tužene, nego zbog osporavanja zakonitosti rješenja o njegovom brisanju iz imenika advokata tužene. Iz citiranog zaključka Vrhovnog suda proizlazi da su činjenice i dokazi provedeni kako bi se utvrdilo može li se apelant upisati u imenik advokata tužene, nakon čega Vrhovni sud utvrđuje da se apelant mogao upisati u imenik advokata tužene, pa stoga nisu prihvatljivi razlozi osporavanja zakonitosti rješenja o njegovom brisanju iz imenika advokata. Dakle, za Vrhovni sud presudan razlog kod donošenja odluke o zakonitosti rješenja tužene o apelantovom brisanju iz imenika advokata tužene predstavlja apelantovu mogućnost da se ponovo upiše u imenik advokata tužene. Osim što upis u imenik advokata tužene nije bio predmet spora, krajnje je nelogično i arbitrarno ocjenjivati zakonitost rješenja o brisanju iz imenika advokata tužene sa apelantovim pravom da može zahtijevati ponovni upis u isti imenik. Činjenica o ovom apelantovom pravu ni na koji način nije smjela utjecati na donošenje odluke o zakonitosti rješenja koje je apelant osporavao. Prema tome, Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda u osporenoj odluci, u navedenom smislu, nije zadovoljilo princip pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 58.Pored iznesenog, Ustavni sud primjećuje da je u osporenoj odluci Vrhovnog suda pogrešno citiran i zakonski propis na koji se Vrhovni sud poziva u presudi. U dijelu presude u kojem se poziva na stjecanje uvjeta iz člana 266. stav 1. tačka 4. Zakona o općem upravnom postupku, koji je važio u vrijeme donošenja osporenog akta, Vrhovni sud navodi da taj član odgovara sadašnjem članu 252. stav 1. tačka 4. sada važećeg Zakona o upravnim sporovima. Iako se može zaključiti da je u pitanju lapsus calami i da se Vrhovni sud, ustvari, poziva na sadašnji Zakon o općem upravnom postupku, Ustavni sud smatra da je i do ovog propusta Vrhovnog suda došlo uslijed nedovoljno brižljivog i savjesnog pristupa u donošenju presude koju apelant osporava.
- 59.Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju zbog proizvoljnosti u utvrđivanju relevantnih činjenica i nenavođenja jasnih i preciznih razloga na kojima je zasnovao osporenu odluku, Vrhovni sud povrijedio apelantova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 60.S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostali dio apelacije koji se odnosi na Presudu Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine.
VIII. Zaključak
- 61.Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada redovni sud iskaže proizvoljnost u utvrđivanju relevantnih činjenica i ne navede jasne i precizne razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku.
- 62.S obzirom na odluku o dopustivosti i meritumu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
- 63.Na osnovu člana 16. st. 2. i 4. tač. 4, 9. i 13, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 64.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 1518/06
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.