USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1616/06, rješavajući apelaciju Džemile Babić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Džemile Babić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-446/04 od 1. februara 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1828/03 od 16. augusta 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2106/02 od 14. maja 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Džemila Babić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijela je 30. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-446/04 od 1. februara 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1828/03 od 16. augusta 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2106/02 od 14. maja 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda kao i od učesnika u postupku, Ministarstva unutrašnjih poslova, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. juna 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. jula 2006. godine, Okružni sud 13. jula 2006. godine, Osnovni sud 5. jula 2006. godine, a tuženi 6. jula 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 7. januara 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda broj P-2106/02 od 14. maja 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-1828/03 od 16. augusta 2004. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju stana koji je 21. maja 1985. godine zaključila sa SIZ-om stanovanja Banja Luka, te na osnovu kojeg je apelantica tvrdila da je nositeljica stanarskog prava na dvosobnom stanu u Bulevaru vojvode Živojina Mišića broj 43, u Banjoj Luci. Istom presudom je, također, odbijen apelanticin zahtjev o tome da drugotuženi N.Ž. iseli iz predmetnog stana i da ga slobodan od lica i stvari preda apelantici u posjed i slobodno raspolaganje u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Također, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
- 7.U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da među strankama nisu sporne činjenice da je apelantica 1985. godine zaključila ugovor o korištenju stana, te da je kao nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu živjela u njemu sve do 1995. godine kada je napustila stan u koji je nakon toga uselio drugotuženi N.Ž, kao i da apelantica nije pokretala postupak za povrat stana pred nadležnim sudom, Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka ili Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. Sud je utvrdio da je među strankama sporno to je li apelantica još uvijek nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. S obzirom na to da apelantica nije u predviđenom roku podnijela nadležnim organima zahtjev za povrat stana, sud je zaključio da je apelantici, u smislu člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01"; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), stanarsko pravo prestalo ex lege, te je stoga njezin tužbeni zahtjev neosnovan. Sud je, također, zaključio da nisu povrijeđena apelanticina prava, garantirana članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ni prava garantirana članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je apelantica prema Zakonu o prestanku primjene imala mogućnost u određenom roku podnijeti zahtjev za povrat stana nadležnom organu uprave, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, što ona nije učinila.
- 8.Presudom Vrhovnog suda broj Rev-446/04 od 1. februara 2006. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj Gž-1828/03 od 16. augusta 2004. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantica nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana do krajnjeg roka, odnosno do 19. aprila 2000. godine, te da u trenutku podnošenja tužbe, 16. septembar 2002. godine, apelantica nije bila nositeljica stanarskog prava, pa nije legitimirana za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Sud je zaključio da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stana iz člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene materijalnopravni prekluzivni rok čijim se propuštanjem gubi pravo na preduzimanje određene radnje i taj propust dovodi do gubitka samog prava u materijalnom smislu, a što proizlazi iz stava 2. navedenog člana. Stoga je prestankom apelanticinog stanarskog prava prema sili zakona prestalo i pravno djelovanje ugovora o korištenju stana zaključenog 21. maja 1985. godine. Vrhovni sud je, također, naveo da su neosnovani apelanticini navodi vezani za član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da Zakon o prestanku primjene predstavlja opravdano i zakonito uplitanje vlasti u apelanticino pravo na imovinu što odgovara društvenim potrebama, te da postoji proporcionalnost između tog uplitanja i cilja kojem se teži u smislu da vremensko ograničavanje podnošenja zahtjeva za povrat stana predstavlja opravdanu potrebu radi osiguranja principa pravne sigurnosti i sprečavanje nemarnosti i zloupotrebe prava građana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica iz Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 10.Apelantica navodi da stanarsko pravo predstavlja ustavnu kategoriju koju garantiraju odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Predmetni stan je apelantica napustila i privremeno prestala koristiti uslijed ratnih okolnosti u Banjoj Luci. Osporenim presudama sudova utvrđeno je da je apelantica prestala biti nositeljica stanarskog prava ex lege, jer nije blagovremeno podnijela zahtjev za povrat stana, pri čemu je sam sud propustio primijeniti član 110. stav 1. Ustava Republike Srpske koji zabranjuje retroaktivno djelovanje zakona. Stanarsko pravo, kako navodi apelantica, predstavlja pravo sui generis koje obuhvata određene imovinske interese i predstavlja ustavnu kategoriju. Apelantica se, također, poziva i na odredbe Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka koja garantira da se stečena prava, a stanarsko pravo je takvo pravo, ne mogu ukidati zakonskim propisima. Apelantica navodi da se pod izrazom "bez obzira na okolnosti pod kojim ga je nosilac stanarskog prava napustio" krije nezakonito istjerivanje i oduzimanje stanova i pokriva politika etničkog čišćenja i zato navedene odredbe entitetskih zakona nemaju i ne mogu imati pravni standard zakonske norme kojom država osigurava uživanje i zaštitu stanarskog prava kao ustavnog. S obzirom na to da entitet nije država, on svojim aktima nije mogao ukidati stečena prava, nego je to mogla samo država Bosna i Hercegovina. Na kraju, apelantica predlaže da se osporene odluke ukinu kao protivustavne, te da se utvrdi da je ugovor o korištenju stana koji je apelantica 21. maja 1985. godine zaključila sa SIZ-om stanovanja Banja Luka pravno valjan.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da ovaj sud ostaje pri navodima koje je iznio u osporenoj presudi Vrhovnog suda, smatrajući da nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava.
- 12.U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da apelantica nije podnosila zahtjev za povrat stana u skladu sa odredbama člana 16. Zakona o prestanku primjene. Stoga, Okružni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelanticini stavovi da su joj povrijeđena ustavna prava na koja se poziva. Ako bi se, kako navodi Okružni sud, zahtjevi za povrat stana mogli podnositi i nakon proteka roka propisanog zakonom, došlo bi do pravne nesigurnosti, pa zbog toga zakonodavac ima pravo odrediti rok do kojeg se može podnijeti zahtjev za povrat stana. Okružni sud navodi da je apelantica imala dovoljno vremena da podnese taj zahtjev, ali to pravo nije blagovremeno iskoristila, pa apelaciju stoga treba odbiti kao neosnovanu.
- 13.U odgovoru Osnovnog suda je iznesena hronologija rada na predmetu apelacije, ali se sud nije izjasnio o navodnom kršenju apelanticinih ustavnih prava.
- 14.U odgovoru tuženog na apelaciju se navodi da je pravilan stav sudova da apelantica nije iskoristila zakonom priznata prava. Pošto se radi o poštovanju roka koji je prekluzivne prirode, propuštanjem radnje podnošenja zahtjeva do tog roka gubi se samo pravo u materijalnopravnom smislu, odnosno samo stanarsko pravo. Apelantica je, navodi se dalje u odgovoru na apelaciju tuženog, izgubila stanarsko pravo na osnovu važećih zakonskih propisa. Tuženi, stoga, predlaže da se apelacija odbaci kao neosnovana zbog nepostojanja kršenja ustavnih prava koje navodi apelantica.
V. Relevantni propisi
- 15.U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list BiH" br. 14/76, 12/85 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93 i 12/99) relevantne odredbe glase:
"Član 2.
Građanin koji se uselio u stan u društvenom vlasništvu na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, i da ga trajno i nesmetano koristi (u daljnjem tekstu: stanarsko pravo).
Š...Ć
Stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji su predviđeni zakonom.
Š...Ć"
- 16.U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) relevantne odredbe glase:
"Član 16.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od 16 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik RS" br. 31/99, 2/00, 39/00 i 69/01) stanarsko pravo mu prestaje."
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-446/04 od 1. februara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 30. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Apelantica osporava navedene odluke, tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica iz Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 22.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku;
- k)Pravo na imovinu Š...Ć."
Pravo na dom
- 23.Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 24.Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C).
- 25.Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere, odnosno odluke upravnih i sudskih organa na koje se apelantica poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje tog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
- 26.Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio djelokrug člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
- 27.Iz dokumentacije spisa i navoda apelacije proizlazi da je apelantica 1985. godine zaključila ugovor o korištenju stana i kao nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu živjela u njemu sve do 1995. godine kada je napustila stan. S obzirom na to da apelantica nije u predviđenom roku podnijela nadležnim organima zahtjev za povrat stana, sud je zaključio da je apelantici u smislu člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene stanarsko pravo prestalo, te je stoga njezin tužbeni zahtjev neosnovan. Ona je, dakle, prema Zakonu o prestanku primjene imala mogućnost u određenom roku podnijeti zahtjev za povrat stana nadležnom organu uprave, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, što nije učinila. U obrazloženjima osporenih odluka sudovi su naveli da apelantica nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana do krajnjeg roka, odnosno do 19. aprila 2000. godine i da joj je u trenutku podnošenja tužbe, 16. septembar 2002. godine, to pravo prestalo. Sudovi su zaključili da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stana iz člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene materijalnopravni prekluzivni rok čijim se propuštanjem gubi pravo na preduzimanje određene radnje, a taj propust dovodi i do gubitka samog prava u materijalnopravnom smislu, a što proizlazi iz stava 2. navedenog člana. Stoga je prestankom apelanticinog stanarskog prava prema sili zakona prestalo i pravno djelovanje ugovora o korištenju stana zaključenog 21. maja 1985. godine.
- 28.Imajući u vidu da je osporenim odlukama apelantici uskraćeno pravo na povrat spornog stana u posjed, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud, stoga, mora ispitati je li miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano ono mora biti "u skladu sa zakonom". Također, Ustavni sud treba razmotriti je li miješanje u apelanticina prava, pod uvjetom da je to miješanje bilo u skladu sa zakonom, "neophodna mjera u demokratskom društvu", u vezi sa jednim od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U ovom kontekstu Ustavni sud treba razmotriti je li predmetna odluka imala legitiman cilj i je li predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu kako bi se postigao taj cilj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stav 43).
- 29.Kao što je to već navedeno u ovoj odluci, apelanticin zahtjev za povrat spornog stana je odbijen primjenom člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Tom odredbom je utvrđeno da nosiocima stanarskog prava to pravo prestaje ako do 19. aprila 2000. godine nisu podnijeli zahtjev za povrat stanova tako da se u pogledu osporenih odluka radi o "zakonitom miješanju" u apelanticino pravo na poštivanje doma. Nadalje, a u skladu sa navedenim, može se zaključiti da utvrđivanje roka za podnošenje zahtjeva radi osiguranja pravne sigurnosti predstavlja opravdan cilj za miješanje u apelanticino pravo na poštivanje njezinog doma u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da je to miješanje u apelanticino pravo na poštivanje njezinog doma bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su zakonom propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići (vidi Ustavni sud, odluke br. U 49/02 od 28. novembra 2003. godine i AP 239/03 od 30. novembra 2004. godine).
- 30.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 31.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
- 2.Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 32.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lnnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- 33.Pojam "imovina" podrazumijeva širok raspon vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica moglo bi se primijeniti na njezin slučaj ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
- 34.Također, u skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji su ekonomska vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). U konkretnom slučaju, apelantici je ex lege prestalo stanarsko pravo na spornom stanu, jer nije podnijela zahtjev za povrat stana iz razloga koji su izneseni u činjenicama ove apelacije i obrazloženi u dijelu odluke koji se tiče navodne povrede prava na dom. Sud je, također, naveo da su neosnovani apelanticini navodi vezani za član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da Zakon o prestanku primjene predstavlja opravdano i zakonito uplitanje vlasti u apelanticino pravo na povrat stana koje odgovara društvenim potrebama, te postoji razmjera između tog uplitanja i cilja kojem se teži u smislu da ograničavanje rokova za povrat stana predstavlja opravdanu potrebu radi osiguranja principa pravne sigurnosti i sprečavanje nemarnosti i zloupotrebe prava građana.
- 35.Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom predmetu nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
- 36.U vezi sa zaključcima o navodnim povredama člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
- 37.Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, odnosno član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je apelantica propustila blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana, jer joj je stanarsko pravo u skladu sa članom 16. Zakona o prestanku primjene ex lege prestalo, te da je miješanje u pravo na dom i na imovinu u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom, da ima legitiman cilj od općeg interesa i da je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava i općeg interesa.
- 38.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 39.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 1616/06
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.