USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1989/06, rješavajući apelaciju Ljubice Uzelac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ljubice Uzelac.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-86/05 od 26. aprila 2006. godine i ostavlja na snazi Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-11/05 od 13. septembra 2005. godine.
Ova odluka dostavlja se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske u Banjoj Luci radi osiguranja ustavnih prava podnositeljici apelacije koja su joj povrijeđena.
Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske u Banjoj Luci da, u smislu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana prijema ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Ljubica Uzelac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Zlatan Ljubljanac, advokat iz Gradiške, podnijela je 8. jula 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-86/05 od 26. aprila 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Fond), zatraženo je 20. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. augusta 2006. godine. Fond je dostavio odgovor na apelaciju 4. septembra 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Fonda dostavljeni su apelantici 28. februara 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Rješenjem Fonda, Filijala Prijedor, broj 1044371089 od 12. maja 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Fonda, Odjeljenje Banja Luka, broj 1044371089 od 19. jula 2004. godine, apelantici je priznato pravo na starosnu penziju u iznosu od 174,50 KM mjesečno počevši od 10. maja 2004. godine.
- 7.U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je dan od kada apelantici pripada pravo na penziju utvrđen na osnovu odredbe člana 135. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), odnosno od dana uplate doprinosa za PIO.
- 8.Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu koju je Okružni sud Presudom broj U-11/05 od 13. septembra 2005. godine uvažio i poništio drugostepeno rješenje.
- 9.U obrazloženju ove presude se navodi da među strankama nije sporno da je apelantica ostvarila pravo na starosnu penziju, ali je sporno od kada to pravo pripada apelantici - da li od momenta uplate doprinosa, kako to smatra Fond, ili od ispunjavanja uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu penziju, kako to tvrdi apelantica. Istaknuto je da iz spisa proizlazi da je apelantica 2. oktobra 2002. godine podnijela Fondu zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju i da je Fond rješenjem od 20. aprila 2004. godine priznao apelantici pravo na starosnu penziju počevši od 6. decembra 2003. godine u iznosu od 170,56 KM mjesečno za ukupan penzijski staž od 35 godina, da joj je radni odnos prestao 30. juna 2002. godine, da je poslodavac za apelanticu 10. maja 2004. godine izvršio pojedinačnu uplatu doprinosa za PIO u iznosu od 242,79 KM za period od 1. januara do 30. juna 2002. godine (službena zabilješka tužene od 11. maja 2004. godine). Uvidom u apelanticinu radnu knjižicu broj 24/64, izdatu od NRBiH, NO Općina Prijedor, konstatirano je da je apelantici upisan radni staž za period od 1. aprila 1965. godine do 30. juna 2002. godine sa prekidom od 1. novembra 1965. godine do 23. marta 1966. godine, od 1. novembra 1966. godine do 7. februara 1967. godine i od 29. maja 1967. godine do 6. decembra 1968. godine.
- 10.Okružni sud je ukazao Fondu na pogrešan stav izražen u osporenom aktu u pogledu utvrđivanja datuma priznavanja prava na starosnu penziju i naveo da je odredbom člana 135. stav 1. Zakona o PIO propisano da "pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani ovim zakonaom", te da je stavom 2. istog člana propisano da "ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i porodičnu penziju podnesen nakon ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada najviše za šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva, ako je podnosilac ispunjavao uvjete za stjecanje prava i na taj dan". Dalje, sud se pozvao na odredbu člana 26. Zakona o PIO kojim je propisano da se vrijeme provedeno u svojstvu osiguranika na osnovu obaveznog osiguranja po osnovu radnog odnosa računa u penzijski staž. Ovo je navedeno zbog toga što svojstvo osiguranika utvrđuje Fond na osnovu propisane prijave osiguranja koju, prema propisima o matičnoj evidenciji, podnosi poslodavac u smislu člana 18. Zakona o PIO. S obzirom na to da se radi o obaveznom osiguranju i da je zakonodavac propisao poseban i efikasan način zaštite prava osiguranja (fonda), čl. 25. i 43, i pojačane sankcije za neplaćanje doprinosa (naplate zateznih kamata), te mogućnosti podnošenja prekršajne prijave (član 187), Fond ne može negirati zaposlenom radniku-osiguraniku, koji nije ni obveznik doprinosa, pravo na priznanje staža osiguranja za vrijeme dok je bio u radnom odnosu zato što njegov poslodavac nije uplatio doprinose za njega (isti pravni stav je iznio Upravni sud Hrvatske u Odluci Us-1012/95 od 14. maja 1997. godine). Okružni sud se, također, u obrazloženju pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 311/04.
- 11.Dalje, sud je utvrdio da je poslodavac Željezne rude "Ljubija" iz Prijedora 10. maja 2004. godine izvršio pojedinačnu uplatu doprinosa za apelanticu iako je rješenjem Poreske uprave izvršen reprogram obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Istaknuto je da odredba člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 110/03), na koju se Fond poziva u osporenom aktu, jeste povoljnost za poslodavca, jer se njome daje mogućnost poslodavcu da izvrši pojedinačnu uplatu doprinosa za zaposlene radnike ako time radnici stječu pravo na dio staža osiguranja koji nedostaje za ostvarivanje prava na penziju, te da se njom ne derogiraju odredbe zakona koje propisuju uvjete kada lice stječe pravo na penziju i načini njihovog ostvarivanja. Prema mišljenju Okružnog suda, sama činjenica da je izvršen reprogram obaveza, koji je odobrilo Ministarstvo finansija - Poreska uprava u skladu sa Odlukom Vlade, predstavlja osnov da se sporni period za koji nisu uplaćeni doprinosi za PIO za apelanticu treba da prizna u staž osiguranja. Stoga, pošto je apelantica 30. juna 2002. godine ostvarila ukupan penzijski staž od 35 godina, pravo na starosnu penziju, prema mišljenju Okružnog suda, pripada joj od 1. jula 2002. godine s obzirom na to da je zahtjev podnijela 2. oktobra 2002. godine.
- 12.Protiv navedene presude Fond je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje koji je uvažio Vrhovni sud Presudom broj Uvl-86/05 od 26. aprila 2006. godine, te presudu Okružnog suda preinačio tako što je apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu.
- 13.U obrazloženju ove presude se navodi da iz spisa Fonda proizlazi da je apelantica zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnijela 11. marta 2004. godine, te da je prethodno rješenjem od 10. juna 2003. godine odbijen njen zahtjev za priznavanje tog prava s obzirom na to da nisu bili ispunjeni uvjeti za priznavanje staža osiguranja zato što za period od 1. januara do 30. juna 1998. godine nisu bili uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Utvrđeno je da su doprinosi za PIO za taj period uplaćeni 10. maja 2004. godine, od kada je apelantici priznato pravo na isplatu starosne penzije. Konstatirano je da činjenično stanje utvrđeno u provedenom upravnom postupku, koje je sadržano u obrazloženju presude Okružnog suda, nije sporno među strankama u predmetnom sporu.
- 14.Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 41. Zakona o PIO ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02 i 110/03) kojim je propisano da se staž osiguranja, u smislu čl. 27. do 36. navedenog zakona, računa osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za PIO. Dalje je navedeno da, prema odredbi člana 167. spomenutog zakona, pravo na ličnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani Zakonom o PIO, a ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnesen nakon ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada od dana podnošenja zahtjeva, ako je podnosilac ispunjavao uvjete za stjecanje prava i na taj dan.
- 15.Na osnovu navedenog Vrhovni sud je utvrdio da je Fond osporenim aktom pravilno primijenio navedene zakonske odredbe kada je početak isplate penzije odredio od dana kada su ispunjeni uvjeti za ostvarivanje tog prava s obzirom na to da su doprinosi poslodavca za apelanticu izmireni 10. maj? 2004. godine. Nasuprot tome, Vrhovni sud je utvrdio da je nepravilan stav Okružnog suda da apelantici pripada pravo na starosnu penziju počevši od dana prestanka radnog odnosa, jer su tada ispunjeni uvjeti za ostvarivanje tog prava. Prema mišljenju Vrhovnog suda, takvo zaključivanje Okružnog suda je suprotno spomenutim odredbama Zakona o PIO. Navedeno je da pozivanje Okružnog suda na podatke iz apelanticine radne knjižice, kao javne isprave u kojoj je upisan staž osiguranja, ne može utjecati na odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari. Prema ocjeni Vrhovnog suda, radnom knjižicom se potvrđuje vrijeme koje je apelantica provela na radu, a ne i uplata doprinosa za PIO koja u konkretnom slučaju nije ni izvršena. Stoga, podaci iz radne knjižice o stažu osiguranja ne mogu biti podaci iz službene evidencije da bi se taj dokaz smatrao javnom ispravom u smislu člana 152. Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni glasnik RS" broj 13/02).
- 16.Vrhovni sud, na osnovu navedenog, zaključio je da su ostvareni razlozi iz člana 19. stav 2. Zakona o upravnom sporu, te je zahtjev Fonda uvažen na osnovu člana 49. stav 1. navedenog zakona i presuda Okružnog suda preinačena na osnovu stava 2. spomenute zakonske odredbe. Dalje je navedeno, kako je Fond pravilno primijenio odredbu čl. 41. i 135. Zakona o PIO na činjenično stanje u provedenom upravnom postupku tužba je odbijena kao neosnovana, jer nisu ispunjeni razlozi iz odredbe člana 10. ZUS-a za poništenje osporenog akta.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 17.Apelantica se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji je apelantica iznijela hronologiju predmetnog postupka, te navela da joj je Vrhovni sud osporenom presudom, podržavajući nezakonito postupanje Fonda, uskratio pravo na penziju kao stečeno imovinsko pravo, te time povrijedio njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu s obzirom na to da joj je pravo na starosnu penziju priznato od 10. maja 2004. godine, od kada su za nju bili uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. januara do 30. juna 1998. godine. S obzirom na to da se prema relevantnim odredbama Zakona o PIO, na koje se sud pozvao u obrazloženju presude, staž osiguranja, u smislu navedenog zakona, računa osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu osnovani apelanticini navodi da je povrijeđeno njeno pravo na imovinu pošto je podnijela zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju 11. marta 2004. godine, a prethodno je njen zahtjev odbijen 10. juna 2003. godine, jer nisu bili ispunjeni uvjeti za priznavanje prava na starosnu penziju zbog neplaćenih doprinosa.
- 19.U odgovoru na apelaciju Fond navodi da je u predmetnom postupku Vrhovni sud pravilno proveo dokazni postupak i primijenio materijalni propis, te da nije bilo kršenja apelanticinih prava.
V. Relevantni propisi
- 20.U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05) relevantne odredbe glase:
"Član 11. st. 1. i 2. tačka 1.
Osiguranicima, u smislu ovog zakona, smatraju se lica koja su obavezno osigurana na penzijsko i invalidsko osiguranje u Fondu i lica kojima je, u skladu sa ovim zakonom, priznato svojstvo osiguranika u dobrovoljno osiguranje.
Obavezno su osigurani na penzijsko i invalidsko osiguranje:
- 1.lice u radnom odnosu;
Član 24.
Obveznik uplate doprinosa koji ne uplati doprinos u roku dospjelosti obavezan je da uz dospjeli iznos doprinosa plati kamatu po kamatnoj stopi propisanoj važećim propisima.
Član 24.a
Obveznik je dužan da doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati za sve zaposlene radnike-osiguranike prilikom isplate plaća i drugih primanja po osnovu rada na koja se, u skladu sa zakonom, plaća d?prinos. Ako poslodavac zaposlenim radnicima u određenom mjesecu nije isplatio plaću i druga primanja po osnovu rada, dužan je da uplati doprinos do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, prema osnovici koju predstavlja iznos plaće na koju radnik ima pravo za taj mjesec, prema zakonu i kolektivnom ugovoru.
Izuzetno, poslodavac koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nije uplatio doprinos u smislu stava 1. ovog člana može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad, ako tim radnici stječu pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Ukoliko ne postoji poslodavac, doprinos može da uplati pravni sljednik poslodavca ili sam radnik.
Odredbe stava 2. ovog člana mogu se primjenjivati najdalje godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 25. st. 1. i 4.
Fond vodi evidenciju i vrši kontrolu obračunavanja i plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Ako obveznik uplate doprinosa ne uplati utvrđeni iznos dugovanja u roku određenom zapisnikom o izvršenoj kontroli, Fond dostavlja zapisnik Poreskoj upravi radi prinudne naplate utvrđenog iznosa dugovanja.
Član 41.
Staž osiguranja u smislu čl. 26. do 34. ovog zakona računa se osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Član 46. st. 1, 2, 3. i 4.
Pravo na starosnu penziju stječe osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja.
Osiguranik iz stava 1. ovog člana koji nema 20 godina staža osiguranja stječe pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 25 godina penzijskog staža.
Osiguranik koji navrši 40 godina staža osiguranja stječe pravo na starosnu penziju bez obzira na godine života.
Osiguranik kojem je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju, u smislu člana 42. ovog zakona, stječe pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života.
Član 133.
Postupak za ostvarivanje prava na starosnu i invalidsku penziju pokreće se na zahtjev osiguranika. Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju može se podnijeti nakon prestanka osiguranja.
Član 135. st. 1. i 2.
Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani ovim zakonom.
Ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i porodičnu penziju podnesen nakon ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada od dana podnošenja zahtjeva, ako je podnosilac ispunjavao uvjete za stjecanje prava i na taj dan."
VI. Dopustivost
- 21.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Uvl-86/05 od 26. aprila 2006. godine, kojom je usvojen zahtjev Fonda, Odjeljenje Banja Luka, za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-11/05 od 13. septembra 2005. godine, tako što je apelanticina tužba odbijena kao neosnovana. Protiv navedene presude nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 11. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 8. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 26.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
" Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu; "
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
" Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. "
- 27.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
- 28.Evropski sud je naveo u više navrata da "koncept 'imovine' u članu 1. Protokola broj 1 ima autonomno značenje koje, nesumnjivo, nije ograničeno na vlasništvo na fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao 'imovinska prava' i na taj način kao 'imovina' u smislu ove odredbe" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54).
- 29.Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju predmet apelacije pravo na penziju, te da ovo pravo, prema praksi Ustavnog suda, predstavlja pravo na imovinu koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 5/00 od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 1/01).
- 30.Značajno je istaći da Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava smatraju: (1) da su penzijska prava imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju uvijek kad je pravo na penziju zasnovano, u potpunosti ili djelimično, na plaćanju doprinosa socijalnom osiguranju ili drugim socijalnim beneficijama, ali (2) da je zahtjev za zakonsko pravo na penziju ili druge socijalne beneficije na osnovu zakona i pravnih odluka imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, bilo da postoji ili ne doprinos fondu iz kojeg se vrši isplata (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Gaygusuz protiv Austrije, Izvještaj od 11. januara 1995. godine-VI, st. 37-41, i odluku o dopustivosti Evropskog suda za ljudska prava, predmet Wessels-Bergevoet protiv Holandije, aplikacija broj 34462/97, odluka od 3. oktobra 2000. godine, i presuda u meritumu u istom predmetu od 4. juna 2002. godine, st. 40-43).
- 31.Stoga, Ustavni sud zaključuje da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju.
- 32.Iako se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelanticino pravo na imovinu, jer je osporenom odlukom Vrhovni sud, usvajajući zahtjev Fonda za vanredno preispitivanje, preinačio presudu Okružnog suda kojom je apelantica zadovoljna, tako što je apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu.
- 33.Za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
- 34.Ustavni sud konstatira da je u predmetnom postupku među stranama, apelantice kao obavezno osiguranog lica i Fonda kao korisnika osiguranja, sporna činjenica u vezi sa datumom ostvarivanja prava na penziju, odnosno datumom početka isplate penzije.
- 35.Vrhovni sud, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o PIO u osporenoj odluci, usvojio je pravni stav da je uvjete za stjecanje starosne penzije apelantica stekla tek naknadnom poslodavčevom uplatom doprinosa za PIO, te da je prema tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, Fond pravilno odlučio.
- 36.Ustavni sud konstatira da pravo na starosnu penziju, u smislu člana 46. Zakona o PIO, osigurano lice stječe kada navrši određene godine života kombinirane sa navršenjem određenih godina staža osiguranja, odnosno penzijskog staža. U staž osiguranja, u smislu člana 41. ovog zakona, računa se ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za PIO. Na osnovu navedenog proizlazi da neuplaćivanje doprinosa isključuje mogućnost da se osiguranom licu vrijeme za koje nisu uplaćeni doprinosi uračuna u staž osiguranja, a što ima kao posljedicu da osigurano lice ne može ispuniti uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Međutim, Ustavni sud smatra da je odredbom člana 24.a Zakona o PIO data mogućnost obvezniku uplate, odnosno poslodavcu da retroaktivno plati doprinose ako time radnici stječu pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Navedenom odredbom nije eksplicitno propisano da od momenta naknadne uplate doprinosa počinje i isplata starosne penzije. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, retroaktivnom uplatom doprinosa poslodavca, kao obveznika osiguranja, uz plaćanje zatezne kamate Fondu kao korisniku osiguranja, otklanjaju se samo posljedice neurednog ispunjenja zakonske obaveze poslodavca, a u korist radnika, kako bi stekao uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, navedena retroaktivna uplata doprinosa ne može utjecati na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije naročito ako se uzme u obzir da se naknadna uplata doprinosa vrši uz plaćanje zatezne kamate Fondu. Prema mišljenju Ustavnog suda, sve suprotno predstavljalo bi prevelik teret za apelanticu koja bi bila u situaciji da, zbog neizvršenja zakonske obaveze poslodavca prema Fondu kao korisniku osiguranja, a koji, također, ima zakonsku obavezu da kontrolira obveznika osiguranja i preduzima odgovarajuće zakonske mjere u slučaju neplaćanja doprinosa, snosi posljedice neurednog plaćanja doprinosa poslodavca (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1330/06 od 6. jula 2007. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 79/07, tačka 28).
- 37.Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da se početak ostvarivanja prava na penziju, odnosno početak isplate penzije određuje u smislu odredaba člana 133. Zakona o PIO, a u vezi sa članom 135. Zakona o PIO.
- 38.Stoga, Ustavni sud zaključuje da je tumačenje Vrhovnog suda relevantnih odredaba Zakona o PIO proizvoljno zbog čega osporena odluka ne zadovoljava traženi princip "zakonitosti" odluke kojom se miješa u apelanticinu imovinu, te da je, zato, povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 39.Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju proizvoljnim tumačenjem Vrhovnog suda relevantnih odredaba Zakona o PIO povrijeđen princip "zakonitosti" osporene odluke zbog čega je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 40.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 41.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 1989/06
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.