USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2323/06, rješavajući apelaciju Harisa Martinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Martinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kžk-7/05 od 15. maja 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. tačka a. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Harisa Martinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kžk-7/05 od 15. maja 2006. godine, u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. st. 1. i 2. tačka a. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Haris Martinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. augusta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kžk-7/05 od 15. maja 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 3. jula 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je 6. jula 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 23. jula 2007. godine, a Kantonalno tužilaštvo 16. jula 2007. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 12. marta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Kantonalni sud je Presudom broj K-92/04 od 1. juna 2005. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Apelant je osuđen na osnovu optužnice Kantonalnog tužilaštva od 29. septembra 2004. godine, koja je precizirana 29. aprila 2005. godine a potvrđena 29. septembra 2005. godine. Optužnicom je apelantu stavljeno na teret da je, nakon saznanja da je K.M. (u daljnjem tekstu: oštećeni) silovao njegovu maloljetnu sestru, 2. novembra 2003. godine u Sarajevu, poslije obavljenog telefonskog dogovora, kada je oštećeni došao na dogovoreno mjesto, u namjeri da ga liši života, iz neposredne blizine iz pištolja marke "Češka zbrojovka" cal. 9 mm u tijelo oštećenog ispalio devet hitaca i to u predio leđa i desne noge. Tom prilikom apelant je oštećenom nanio teške tjelesne povrede u vidu prostrjela jetre, pluća, te prostrjelnu ranu desne natkoljenice, uslijed čega je nastupilo unutrašnje i vanjsko krvarenje zbog čega je oštećeni podlegao na licu mjesta. Apelant je protiv presude izjavio žalbu Vrhovnom sudu.
- 7.U postupku povodom apelantove žalbe Vrhovni sud je ukinuo prvostepenu presudu i održao glavni pretres nakon čega je donio Presudu broj Kžk-7/05 od 15. maja 2006. godine kojom je apelanta proglasio krivim za izvršenje krivičnog djela ubistva u prekoračenju granica nužne odbrane i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. U presudi je navedeno da je federalni tužilac na pretresu od 8. maja 2006. godine, na osnovu člana 290. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, precizirao činjenični opis optužnice Kantonalnog tužilaštva, a da su apelant i njegov branilac prihvatili izmjenu, ne zahtijevajući odgađanje pretresa za pripremanje odbrane. Optužnica je izmijenjena u pogledu određenih činjenica i okolnosti pod kojima je izvršeno ubistvo, pa je u izreci osporene presude navedeno da je oštećeni apelantu prišao i povišenim glasom ga pitao: "Koga ćeš ti prijaviti?", te ga nakon toga udario pesnicom u predio glave. Apelant je pokleknuo od udarca nakon čega je oštećeni izvukao pištolj, usmjeravajući ga u predio apelantove glave, govoreći mu da će ga ubiti. Nakon toga je, prema optužnici, apelant uslijed afektivne razdraženosti, straha, ljutnje i bijesa, lijevom rukom iza pojasa izvadio pištolj marke "Češka zbrojovka" cal. 9 mm i iz neposredne blizine u oštećenog, iako je bio svjestan da ga može lišiti života, na što je i pristao, u prekoračenju nužne odbrane, ispalio 12 metaka od kojih je devet pogodilo oštećenog, nanijevši mu više teških tjelesnih povreda u vidu prostrjelnih rana u predjelu leđa, stražnjeg dijela grudnog koša, desne natkoljenice, desne potkoljenice, kao i smrtonosnu prostrjelnu ranu u predjelu desne strane trbuha, oštetivši vitalne dijelove tijela, jetru i pluća, uslijed čega je oštećeni na licu mjesta preminuo. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon detaljne analize svih provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, utvrdivši činjenično stanje inkriminiranog događaja, izmijenio tužiočevu preciziranu optužnicu na način opisan u dispozitivu presude, konstatirajući da je optuženi izvršio krivično djelo ubistva u prekoračenju granica nužne odbrane. Nadalje je navedeno da su izmijenjenom dopunom optužnice u njezin supstrat ugrađene određene činjenice i okolnosti pod kojima je došlo do inkriminiranog događaja koje nisu bile obuhvaćene optužnicom nadležnog tužioca, a bitne su za pravilno sagledavanje cjelokupnog inkriminiranog događaja, ne ugrožavajući pri tome identitet optužnice jer je i dalje inkriminirani događaj ostao predmet optužbe što je u skladu sa članom 312. stav 1. tačka j. Zakona o krivičnom postupku. Zaključak o tome da apelantova odbrana nije bila razmjerna napadu, odnosno da je prelazila granice nužne odbrane, Vrhovni sud je donio na osnovu činjenice da je apelant u pravcu oštećenog ispalio i ostale metke iz pištolja nakon ispaljenog prvog smrtonosnog metka i to u trenutku kada mu je oštećeni bio okrenut leđima, što znači kada je napad oštećenog već prestao i kada je on još bio živ. Ispaljivanje metaka, kako je navedeno u presudi, izvršeno je iz pištolja koji nema mehanizam automatskog ispaljivanja što znači da je ispaljivanje pojedinačno svakog zrna uvjetovano i pojedinačnim pritiskom na obarač, te je apelant, dakle, imao mogućnost kontrole ispaljivanja metaka iz pištolja. Također je istaknuto da se navedena nerazmjernost odbrane i napada "zasniva na sagledavanju preduzetih radnji optuženog, a ne na povezivanju nastupajuće posljedice, smrti oštećenog, sa redoslijedom tih radnji". Vrhovni sud se osvrnuo i na nalaz vještaka neuropsihijatrijske struke koji je i saslušan na pretresu pred tim sudom, naglasivši da se utvrđena nerazmjernost ne može anulirati ni apelantovom odbranom da je bio svjestan samo ispaljivanja prvog metka iz pištolja a ne i ostalih metaka, jer je to suprotno nalazu sudskog vještaka i njegovim iskazima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 8.U apelaciji je navedeno da je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. st. 1. i 2. tačka a. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka a. Evropske konvencije.
- 9.Povredu prava na život apelant je obrazložio navodima da je "štiteći i braneći svoje pravo na život od oštećenog, koji je to njegovo pravo ugrozio, preduzeo odbranu zaštite svog prava iz člana 2. stav 2. tačka a. Evropske konvencije, te korištenje sile koje je preduzeo opravdava lišenje života oštećenog kao napadača jer je ta sila bila razmjerna napadu". Prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je povrijedio apelantovo pravo prema članu 2. stav 2. tačka a. jer se pri donošenju svake ocjene lišenja života mora podvrgnuti najstrožijem ispitivanju što je u konkretnom slučaju propušteno.
- 10.Apelant je naveo da je tužiocu omogućena izmjena optužnice na apelantovu štetu "jer je na glavnom pretresu izmijenjena optužnica tako što je dodato: umjesto 12 metaka od kojih je devet pogodilo oštećenog". Prema apelantovom mišljenju, ovakvom izmjenom optužnice on je doveden u nepovoljniji procesnopravni položaj u odnosu na onaj kojeg je imao u prvostepenom postupku, a da pri tome tužilac nije ni uložio žalbu na prvostepenu presudu, te stoga nije ni mogao mijenjati optužnicu na njegovu štetu na pretresu pred drugostepenim sudom. Apelant je naveo da je Vrhovni sud, postupajući arbitrarno, prekršio princip zabrane reformatio in peius iz člana 332. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH jer je tužiocu, na njegov prijedlog, dopušteno izvođenje novih dokaza na glavnom pretresu što nije bilo dopustivo s obzirom na to da je tužilaštvo završilo svoj dokazni postupak u prvostepenom postupku. Također je, u ovom kontekstu, navedeno da je tužilac izveo i novi dokaz saslušanjem svjedoka koji nije predlagan ni saslušavan u prvostepenom postupku, te ponovo saslušao svjedoka vještaka tužilaštva. Navedeno je i to da je Vrhovni sud proizvoljno kvalificirao apelantovo djelo kao krivično djelo ubistva, jer, prema apelantovom mišljenju, iz činjeničnog opisa proizlazi da takvo djelo ne postoji u smislu člana 26. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH. Apelant je naveo da je prvostepeni sud proizvoljno zaključio da je apelant mogao kontrolirati koliko će metaka ispaliti i da je u tom smislu proizvoljna ocjena suda i suprotna nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatrijske struke, a da je to bio jedini dokaz izveden na okolnost o tome je li apelant mogao kontrolirati koliko će metaka ispaliti. Vrhovni sud, nadalje, nije prihvatio ovaj dokaz niti je dao razloge zbog čega ga ne prihvata iako je to bila odlučna činjenica u čemu apelant vidi proizvoljnost. U svemu navedenom, apelant vidi povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 11.U apelaciji je, nadalje, navedeno da je u postupku pred Vrhovnim sudom došlo do povrede apelantovih prava iz člana 6. stav 3. tačka a. Evropske konvencije. S tim u vezi, apelant je naveo da je činjenični opis optužnice izmijenjen u osporenoj presudi Vrhovnog suda u dijelu u kojem se navodi smrtonosna prostrjelna rana čime je povrijeđen objektivni identitet optužbe iz člana 295. ZKP. Apelant je naveo da je cijelo vrijeme svoju odbranu zasnivao na činjeničnom opisu optužnice Kantonalnog tužilaštva, ali da je ona izmijenjena i da mu tako nije data prilika da "iskoristi svoje pravo iz člana 6. stav 3. tačka a. Evropske konvencije da bude pravovremeno obaviješten o optužbi i razlogu optužbe protiv njega".
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Kantonalni sud je naveo da su u postupku pred redovnim sudovima u cijelosti poštovana apelantova prava, kako u skladu sa odredbama ZKP FBiH, tako i u skladu sa Evropskom konvencijom. U toku postupka, prema mišljenju ovog suda, poštovano je apelantovo pravo na pravično suđenje kao i pravo na privatnost.
- 13.Vrhovni sud je naveo da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te da presudom Vrhovnog suda apelantu nije ništa teže stavljeno na teret u odnosu na prvobitnu optužbu, niti se to ogleda kroz izrečenu kaznu. Navedeno je i to da su u osporenoj presudi dati razlozi za postupanje tog suda u vezi sa izmjenom činjeničnog dijela optužbe, te da je to postupanje dopušteno jer se radi o istom događaju i situaciji kada je prihvaćeno da je optuženi u izvršenju djela postupao u prekoračenju granica nužne odbrane. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 14.Federalno tužilaštvo je navelo da su neosnovani apelantovi navodi da nije imao pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka a. Evropske konvencije, te da mu je povrijeđeno pravo na život iz člana 2. Evropske konvencije. Navodi o povredi principa reformatio in peius su, prema njihovom mišljenju, neosnovani jer osporena presuda ni u jednom dijelu nije izmijenjena na apelantovu štetu u odnosu na presudu Kantonalnog suda od 1. juna 2005. godine. U odgovoru je navedeno da nema prekoračenja optužbe, a time ni objektivnog identiteta optužbe i presude, niti principa zabrane reformatio in peius ako sud u opis djela unese detalje koji nisu sadržani u optužbi i služe isključivo za tačnije određivanje djela kao što je to učinio Vrhovni sud u osporenoj presudi. Za sve zaključke, prema mišljenju Federalnog tužilaštva, u osporenoj presudi su dati valjani razlozi kroz izvedene dokaze, te je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a ne postoji nesaglasnost između izreke presude i njezinog obrazloženja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 15.Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04):
"Član 26.
Nužna odbrana
- 1.Nije krivično djelo ono djelo koje je počinjeno u nužnoj odbrani.
- 2.Nužna je ona odbrana koja je prijeko potrebna da počinilac od sebe ili od drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protivpravni napad, a koja je razmjerna napadu.
- 3.Počinilac koji prekorači granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje počinio zbog jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom, može se i osloboditi kazne.
Član 166. stav 1.
Ubistvo
- 1)Ko drugoga usmrti kaznit će se kaznom zatvora od najmanje pet godina."
- 16.Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04):
- 16.
"Član 290.
Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnoj raspravi izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavna rasprava se može odgoditi. U ovom slučaju se optužnica ne potvrđuje.
Član 312. stav 1. tačka j.
Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
- j)Ako je optužba prekoračena.
Član 322.
Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu."
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj KžK-7/05 od 15. maja 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 1. augusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud će dalje razmotriti zadovoljava li apelacija ostale uvjete dopustivosti.
a) Dopustivost apelacije u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. st. 1. i 2. tačka a. Evropske konvencije
- 20.Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na život iz člana 2. stav 1. Evropske konvencije, a da je štiteći i braneći svoje pravo na život od oštećenog, koji je to njegovo pravo ugrozio, on preduzeo odbranu zaštite svoga prava od nezakonitog nasilja oštećenog što garantira član 2. stav 2. tačka a. Evropske konvencije. Ustavni sud će utvrditi postoje li uvjeti za meritorno ispitivanje ovih navoda.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."
- 21.Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotr-Tiszazugi Vzgazdlkodsi Trsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 22.Ustavni sud apelantov navod o povredi prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. st. 1. i 2. tačka a. Evropske konvencije smatra očigledno neosnovanim, jer se na kršenje ovog prava može pozvati samo ono lice koje se može smatrati žrtvom kršenja prava u kontekstu krivičnog gonjenja zbog krivičnog djela ubistva, a žrtve mogu biti samo lica koja su u takvoj vezi sa licem lišenim života da im se može priznati takav status. Žrtva kršenja ovog prava, u navedenom kontekstu, ne može biti lice koje je nekoga lišilo života. Stoga, apelant se ne može u ovom kontekstu pozvati na prava iz člana 2. Evropske konvencije, odnosno ne može se smatrati žrtvom kršenja ovog prava. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. st. 1. i 2. tačka a. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
- 23.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b) Dopustivost apelacije u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. tačka a. Evropske konvencije
- 24.U odnosu na dio apelacije u kojem je navedeno da je osporenom presudom došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka a. Evropske konvencije, apelacija ispunjava uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 26.Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, kao i pravo iz člana 6. stav 3. tačka a. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- a)da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega."
- a)
- 27.Za Ustavni sud je nesporno da se na konkretan slučaj primjenjuju garancije iz člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da se u postupku donošenja osporene presude utvrđivala krivična optužba protiv apelanta. Stoga će Ustavni sud razmotriti apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i pravo na obavještenje o prirodi i razlogu optužbe protiv njega.
- 28.Apelant je naveo da je došlo do izmjene optužnice na glavnom pretresu tako što je povrijeđen princip reformatio in peius iz člana 322. Zakona o krivičnom postupku, jer je apelant doveden u teži procesnopravni položaj u odnosu na položaj koji je imao u prvostepenom postupku. Također, kršenje ovog principa apelant vidi i u činjenici da je tužilaštvu dopušteno izvođenje ovih dokaza na glavnom pretresu, što je nedopustivo, jer je tužilaštvo svoj dokazni postupak okončalo u prvom stepenu. U ovom se, prema apelantovom mišljenju, ogleda povreda prava na pravično suđenje.
- 29.Iako to nije eksplicitno navedeno u apelaciji, iz prethodnih navoda proizlazi da apelant smatra da nije zadovoljen princip ravnopravnosti stranaka kao jedan od principa pravičnog suđenja, odnosno da je tužilaštvo dovedeno u povoljniji položaj u odnosu na apelanta. Ustavni sud će, stoga, ove apelantove navode ispitati u vezi sa ovim principom.
- 30.U odnosu na apelantove žalbene navode u pogledu neravnopravnog položaja odbrane u odnosu na optužbu u predmetnom krivičnom postupku, Ustavni sud ukazuje na stav da pravo ravnopravnosti podrazumijeva da svako ko je strana u postupku mora imati razumnu mogućnost predstavljanja svog predmeta sudu pod uvjetima koji ga neće dovesti u nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Među stranama u postupku mora se uspostaviti pravična ravnoteža (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, broj predstavke 19983/92, objavljena u Izvještajima broj 1997-II, stav 53). Nadalje, svakoj strani se mora dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. Ovaj princip podrazumijeva da strane dobiju istu mogućnost da pozovu svjedoke, vještake i iznose druge dokaze.
- 31.Ustavni sud je utvrdio da je zaista došlo do izmjene činjeničnog dijela optužnice na pretresu pred Vrhovnim sudom, ali da su apelant i njegov branilac prihvatili izmjenu i nisu tražili odgađanje pretresa radi pripremanja odbrane. Apelantov navod da je optužnica izmijenjena na takav način da je povrijeđen princip reformatio in peius je neosnovan jer izmjenom optužnice nije krivičnom djelu dat novi, teži oblik, odnosno optužnica nije izmijenjena na njegovu štetu. Naprotiv, apelant je osporenom presudom osuđen za krivično djelo ubistva u prekoračenju granica nužne odbrane što je lakša kvalifikacija u odnosu na kvalifikaciju u optužnici Kantonalnog tužilaštva, a apelant je i osuđen na kaznu zatvora u manjem vremenskom trajanju u odnosu na kaznu izrečenu u ukinutoj presudi prvostepenog suda. Sve dokaze koji su izvedeni na pretresu, pa tako i saslušanje svjedoka tužilaštva koji nije bio saslušan ranije, apelant je imao priliku osporiti na glavnom pretresu i ni u tom smislu nije bila narušena ravnopravnost strana u postupku. I sam apelant je naveo da mu je bilo omogućeno iznošenje svih dokaza s ciljem utvrđenja činjeničnog stanja, te je stoga nesporno da je princip ravnopravnosti stranaka u potpunosti zadovoljen i u odnosu na postupak u cjelini. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da u ovom kontekstu nije bio narušen princip ravnopravnosti stranaka, odnosno nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.
- 32.Apelant je ukazao na navodnu proizvoljnost u presudi Vrhovnog suda u vezi sa kvalifikacijom krivičnog djela kao djela ubistva u prekoračenju nužne odbrane. Naime, prema apelantovom mišljenju, zaključak Vrhovnog suda u vezi sa prekoračenjem nužne odbrane je nerazumljiv i protivrječan, kako provedenim dokazima, tako i izrekom presude, odnosno nije zasnovan ni na jednom dokazu, a suprotan je dokazu vještaka neuropsihijatrijske struke koji je saslušan na pretresu pred Vrhovnim sudom. Za apelanta je sporno što ovaj dokaz, kao jedini izveden na okolnost apelantove mogućnosti da kontrolira ispaljivanje metaka, nije prihvaćen, niti su dati razlozi zbog čega nije prihvaćen. Ovakva arbitrarnost je, prema apelantovom mišljenju, dovela do povrede njegovog prava na pravično suđenje.
- 33.U vezi sa prethodnim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoj stav da nije u njegovoj nadležnosti da daje ocjenu prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, ali da može ispitati način na koji se postupilo sa dokazima kao bitnim elementom koji ukazuje na to je li postupak bio pravičan. Ovakav stav sadržan je i u nizu presuda Evropskog suda za ljudska prava (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Ustavni sud je utvrdio da je Vrhovni sud u osporenoj presudi dao detaljno obrazloženje u vezi sa pitanjem razmjernosti apelantove odbrane u odnosu na napad oštećenog. U vezi sa tom ocjenom, Vrhovni sud je cijenio i dokaz sudskog vještaka i zaključio da su apelantovi navodi o nepostojanju nerazmjernosti napada i odbrane u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem vještaka. Dakle, Vrhovni sud jeste cijenio ovaj dokaz i dao je svoje razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, suprotno apelantovim navodima.
- 34.Nadalje, apelant je naveo da je Vrhovni sud u osporenoj presudi izmijenio činjenični opis optužnice čime je povrijedio objektivni identitet optužbe. Prema apelantovom mišljenju, sud je zakoračio u pravo tužilaštva koje jedino određuje predmet suđenja, te je sud odabirući sam činjenice iz rezultata glavne rasprave, konstituirajući prema vlastitoj ocjeni drugo djelo, čime je ustvari preuzeo funkciju tužioca. Konkretno se ovaj navod odnosi na izmjenu činjeničnog opisa optužnice u dijelu u kojem je navedena smrtonosna prostrjelna rana u predjelu desne strane trbuha. Apelant je naveo da je cijelo vrijeme svoju odbranu zasnivao na činjeničnom opisu optužnice Kantonalnog tužilaštva iz 2004. godine, a da mu ovom izmjenom nije pružena prilika da iskoristi svoje pravo iz člana 6. stav 3. tačka a. Evropske konvencije da pravovremeno bude obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega.
- 35.Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava u presudi u kojoj su razmatrani navodi o kršenju člana 6. stav 3. tačka a. Evropske konvencije, da je u krivičnim stvarima pružanje pune, detaljne informacije o optužbama protiv osumnjičenog, i prema tome i o pravnim kvalifikacijama koje sud može prihvatiti u konkretnom slučaju, ključni preduvjet kako bi bio zadovoljen princip pravičnog suđenja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pellsisier i Sassi protiv Francuske, presuda od 25. marta 1999. godine, stav 52). U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je nesporno Vrhovni sud u supstrat optužnice ugradio određene činjenice i okolnosti za koje je sam sud utvrdio da su bile "bitne za pravilno sagledavanje cjelokupnog inkriminiranog događaja..." kako je to uostalom i navedeno u obrazloženju osporene presude. Međutim, Ustavni sud smatra da time nije narušen objektivni identitet optužnice na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje, jer je izmjenom sačuvan identitet s obzirom na to da je apelant osuđen za isto djelo za koje je i optužen. Naime, prema krivičnopravnoj teoriji, ne postoji prekoračenje optužbe ukoliko su u opis djela uneseni detalji koji nisu sadržani u optužbi a služe sa tačnije određivanje djela. Nije prihvatljiv apelantov navod da je izmjena izvršena na njegovu štetu jer je osuđen za djelo u prekoračenju nužne odbrane i lakše je kažnjen. Ne može se smatrati niti da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. stav 3. tačka a. Evropske konvencije jer je apelant bio obaviješten o činjeničnom supstratu djela kao i pravnoj kvalifikaciji. Naime, smrtonosna povreda koju je Vrhovni sud unio u činjenični supstrat presude konstatirana je u nalazu i mišljenju vještaka sudskomedicinske struke kojeg je apelant imao priliku ispitivati u prvostepenom postupku, a zatim ponovo se očitovati na njegov nalaz i mišljenje na pretresu pred Vrhovnim sudom. I sam je apelant u žalbi na prvostepenu presudu ukazao na nedostatke prvostepene presude u kojoj nije bila navedena smrtonosna povreda koju je konstatirao vještak sudskomedicinske struke, nego samo druge povrede koje je pretrpio oštećeni. Također, apelant je naveo da je svoju odbranu zasnovao na optužnici Kantonalnog tužilaštva iz 2004. godine, zanemarujući činjenicu da je na pretresu pred Vrhovnim sudom federalni tužilac precizirao činjenični opis optužnice Kantonalnog tužilaštva, a da su apelant i branilac prihvatili izmjenu i da nisu zahtijevali odgađanje pretresa za pripremanje odbrane. Sve navedene okolnosti su dovele do toga da Ustavni sud zaključi da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 6. stav 3. tačka a. Evropske konvencije.
- 36.Ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nije bio narušen princip ravnopravnosti strana u postupku na apelantovu štetu jer su izvedeni svi dokazi koje je apelant predložio, imao je mogućnost saslušanja svjedoka i osporavanja svih dokaza optužbe, kontinuirano je bio upoznat sa činjeničnim i pravnim elementima optužbe i u vezi s tim je imao adekvatnu mogućnost pripreme odbrane. Svi ovi elementi ukazuju da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
- 37.Ustavni sud je zaključio da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka a. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 38.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud navodi da svi ovi elementi ukazuju da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka a. Evropske konvencije. Ustavni sud je odbacio kao očigledno neosnovane navode o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. st. 1. i 2. tačka a. Evropske konvencije jer se apelant, kao lice koje je osuđeno za krivično djelo ubistva, ne može, u kontekstu ovog suđenja za ovo krivično djelo, smatrati žrtvom kršenja ovog prava.
- 39.Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 2323/06
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.