USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1836/06, rješavajući apelaciju Emke Rizvanovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 7. jula 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Emke Rizvanovića, Esada Jahića, Ševke Gabele, Nurije Brajlovića, Edaeta Uglješe, Seje Alihodžića, Omera Kulenovića, Almira Nevesinjca, Murata Guše, Nevsada Buljaka, Nedžada Hrelje, Amira Zeca, Edina Herende, Almedina Korde, Adila Jelića, Smaila Salihspahića, Fahrudina Sipovića, Sejdalije Halilovića, Branimira Kvrgića, Sinana Fidahića, Elvira Kaljanca, Seada Vranešića, Sedina Bujaka, Elvedina Spreče i Admira Demira podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Goraždu br. 005-0-Gž-06 000 035, 005-0-Gž-06 000 045, 005-0-Gž-06 000 064, 005-0-Gž-06 000 062, sve od 20. aprila 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-Gž-06-000 067 od 25. aprila 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Emko Rizvanović i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, koje zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 23. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 005-0-Gž-06 000 035, 005-0-Gž-06 000 045, 005-0-Gž-06 000 064, 005-0-Gž-06 000 062, sve od 20. aprila 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-Gž-06-000 067 od 25. aprila 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Kantonalnog pravobranilaštva Bosansko-podrinjskog kantona, Goražde (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo), zatraženo je 11. jula 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. jula 2007. godine, a Kantonalno pravobranilaštvo 3. augusta 2007. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva dostavljeni su apelantima 10. aprila 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelanti su Općinskom sudu u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbe protiv Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (u daljnjem tekstu: BPK), Vlade Kantona, Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi). U tužbama su naveli da su zaposleni kod tuženog na poslovima policije, te da, kao radnici tuženog, prema odredbama člana 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH imaju pravo na naknadu za topli obrok za vrijeme posla, naknadu (regres) za korištenje godišnjeg odmora, pravo na uvećanje plaća od najmanje 35 % za rad noću, naknadu troškova za prijevoz na posao i sa posla, ukoliko je mjesto stanovanja od radnog mjesta udaljeno najmanje dva kilometra, a nije organiziran prijevoz. Apelanti su istakli da im u toku 2002, 2003. i 2004. godine, te do maja 2005. godine nije isplaćena naknada za ishranu (topli obrok), odnosno da je isplata izvršena u znatno manjem iznosu od pripadajućih 2% prosječne mjesečne plaće u Federaciji prema posljednjim objavljenim statističkim podacima. Dalje su naveli da im za 2002. i 2003. godinu nisu uopće isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora, a za 2004. godinu im je isplaćen regres manji od prosječnog prema članu 32. Kolektivnog ugovora, kao i da im u toku 2003, 2004. i 2005. godine nije isplaćena naknada za troškove za prijevoz na posao i sa posla u punom iznosu. Stoga, kako im tuženi odbija uplatiti dugovane iznose, apelanti su predložili da sud tuženog obaveže na izmirenje duga.
- 7.Presudama Općinskog suda broj P-249/05 od 28. novembra 2005. godine, broj P-253/05 od 18. januara 2006. godine, broj P-350/05 od 15. februara 2006. godine, broj P-354/05 od 15. februara 2006. godine i broj P-352/05 od 15. februara 2006. godine tuženi je obavezan apelantima isplatiti određene iznose za određene periode, kako je navedeno u izrekama prvostepenih presuda, prema osnovu naknade za topli obrok, regres, noćni rad i prijevoz sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
- 8.U obrazloženjima prvostepenih presuda se navodi da se, prema odredbama člana 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, na primanja plaća i drugih primanja i naknada na osnovu rada, a koja nisu utvrđena tim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Utvrđeno je da je posebni Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) zaključen 11. aprila 2000. godine, a na osnovu člana 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. U preambuli ugovora se navodi da je on zaključen uz prethodno pribavljenu saglasnost između ostalih i BPK prema Odluci broj 02-8405-1536/98 od 29. septembra 1998. godine. Uvidom u navedenu odluku koju je donijela Vlada BPK Goražde utvrđeno je da je prihvaćen prijedlog posebnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike organa uprave BPK. Istom odlukom predsjednik Vlade BPK je ovlašten da sa Samostalnim sindikatom radnika društvenih organa FBiH zaključi poseban Kolektivni ugovor za službenike i namještenike Federacije BiH.
- 9.U pogledu osporavanja činjenice zaključenja posebnog Kolektivnog ugovora i učestvovanja tuženog prvostepeni sud je naveo da se radi o aktu koji je javno objavljen, te da sudu nisu ponuđeni dokazi na okolnost postojanja procedure za utvrđivanje činjenice da tuženi nije učestvovao u njegovom zaključenju, odnosno proceduri istupanja tuženog iz ugovornog odnosa. Općinski sud je smatrao da se na radne odnose radnika uprave u BPK, a time i Ministarstva unutrašnjih poslova, trebaju primijeniti odredbe posebnog Kolektivnog ugovora. Stoga je u konkretnim slučajevima Općinski sud primijenio odredbe čl. 27, 30, 31. i 32. Kolektivnog ugovora, a koje se odnose na troškove noćnog rada, prijevoza, toplog obroka i regresa. Sud je, zatim, za svakog od apelanata pojedinačno, a na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrdio činjenično stanje u pogledu isplate navedenih naknada.
- 10.Protiv navedenih prvostepenih presuda tuženi je podnio žalbe. Kantonalni sud je presudama br. 005-0-Gž-06 000 035, 005-0-Gž-06 000 045, 005-0-Gž-06 000 064, 005-0-Gž-06 000 062 od 20. aprila 2006. godine i Presudom broj 005-0-Gž-06-000 067 od 25. aprila 2006. godine uvažio žalbe tuženog i preinačio presude Općinskog suda broj P-249/05 od 28. novembra 2005. godine, broj P-253/05 od 18. januara 2006. godine, broj P-350/05 od 15. februara 2006. godine, broj P-354/05 od 15. februara 2006. godine i broj P-352/05 od 15. februara 2006. godine, te odbio tužbene zahtjeve apelanata o tome da se tuženi obaveže da apelantima prema osnovu isplate toplog obroka, regresa, prijevoza i noćnog rada isplati pojedinačne iznose, kako je navedeno u izrekama presuda Kantonalnog suda. Apelanti su obavezani da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplate novčane iznose pobliže navedene u izrekama presuda u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
- 11.U obrazloženju presuda br. 005-0-Gž-06-000 035, 005-0-Gž-06 000 045 i 005-0-Gž-06-000 062 od 20. aprila 2006. godine Kantonalni sud navodi da je Kolektivni ugovor, koji je apelantima pravni osnov tužbe, prema svojoj vrsti poseban, granski kolektivni ugovor jer je zaključen za određenu djelatnost, a zaključen je 11. aprila 2000. godine i objavljen je u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 23/00. Da bi se Kolektivni ugovor primjenjivao na ugovorne strane, nastavlja dalje sud, one ga moraju zaključiti u proceduri propisanoj odredbom čl. 111. i 112. Zakona o radu ili mu se može naknadno pristupiti prema postupku propisanom odredbama člana 115. Zakona o radu i člana 73. stav 2. Kolektivnog ugovora. U konkretnom slučaju, u vrijeme zaključenja Kolektivnog ugovora Vlada BPK Goražde je odlukom od 29. septembra 1998. godine dala saglasnost na prijedlog posebnog kolektivnog ugovora, ali ne i ovlaštenje da u njezino ime kolektivni ugovor zaključi Vlada Federacije BiH. Kantonalni sud zaključuje da davanje takve saglasnosti ne znači ni naknadno pristupanje kolektivnom ugovoru, te se Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH ne primjenjuje na apelante kao zaposlenike MUP-a BPK niti obavezuje tuženog kao njihovog poslodavca. Na kraju, sud navodi da je odbio tužbene zahtjeve apelanata jer u postupku nisu dokazali da je tuženi bio u obavezi isplatiti apelantima potraživanja na ime toplog obroka, regresa, noćnog rada i prijevoza iz razloga navedenih u presudi.
- 12.U obrazloženju Presude broj 005-0-Gž-06 000 067 od 25. aprila 2006. godine i Presude broj 005-0-Gž-06 000 064 od 20. aprila 2006. godine navodi se da Kolektivni ugovor iz kojeg apelanti izvode pravo na isplate navedenih potraživanja i koji je bio osnov za utvrđivanje naknade za izostale isplate prema mišljenju vještaka finansijske struke, prema svojoj osnovi ima elemente posebnog Kolektivnog ugovora kao granski kolektivni ugovor. Kod takve vrste ugovora za određenu djelatnost zaposlenike zastupa samostalni sindikat djelatnosti, a poslodavce udruženje poslodavaca određene grane, odnosno njegov predsjednik ili do formiranja udruženja poslodavaca to može biti Vlada FBiH, odnosno Vlada Kantona u skladu sa članom 112. Zakona o radu, a kojim odredbama su regulirani kolektivni ugovori.
- 13.Kako se u konkretnom slučaju radi o spornoj činjenici je li tuženi Kolektivni ugovor zaključio ili mu je pristupio, navedena činjenica se, prema mišljenju Kantonalnog suda, morala utvrđivati. Kantonalni sud je naveo da se kod poznate činjenice ko je 11. aprila 2000. godine stavio potpis na taj ugovor nepoznatom treba cijeniti činjenica je li tuženi i kada stavio potpis na takav ugovor. Prema shvatanju Kantonalnog suda nepristupanje je propuštanje radnje pristupanja, te su apelanti bili u obavezi dokazati suprotno da je bilo radnje pristupanja ili kako smatraju zaključivanja, odnosno da je ovlašteni predstavnik BPK potpisao takav ugovor. Utvrđeno je da tu činjenicu apelanti nisu dokazali. Cijeneći odredbe člana 75. Kolektivnog ugovora i člana 115. Zakona o radu prema kojem "kolektivni ugovor je obavezan za strane koje su ga zaključile kao i za strane koje su mu naknadno pristupile" Kantonalni sud je smatrao da saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora prema sadržaju i neophodnoj proceduri za zaključivanje i pristupanje nije punomoć Vladi Federacije BiH da ona u ime BPK zaključi takav ugovor, odnosno da navedena saglasnost nije pristupanje tuženog tom ugovoru. Utvrđeno je da apelanti kroz postupak nisu dokazali da je tuženi pristupio Kolektivnom ugovoru, te zbog toga Kantonalni sud smatra pogrešnim zaključak prvostepenog suda da je sporni Kolektivni ugovor osnov iz kojeg apelanti izvode svoje pravo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Žale se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističu da su s ciljem ostvarivanja svojih potraživanja u tužbi i tokom postupka naveli odredbe Zakona o radu, Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaće i Kolektivnog ugovora.
- 15.Apelanti navode da je u obrazloženju presude Kantonalnog suda, koja je predmet apelacionog rješavanja pred Ustavnim sudom (broj predmeta AP 1314/06), sud istakao da u toku postupka apelanti nisu dokazali da je tuženi zaključio Kolektivni ugovor niti da mu je kasnije pristupio u smislu člana 73. Kolektivnog ugovora i čl. 111. i 112. Zakona o radu, te da je na apelantima bio teret dokazivanja činjenice je li tuženi zaključio ili pristupio navedenom Kolektivnom ugovoru. Navode da u preambuli objavljenog Kolektivnog ugovora stoji da ga je u ime Vlade FBiH zaključio federalni ministar pravde uz prethodno pribavljenu saglasnost, na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora, pored ostalih i Vlade BPK, iz čega, prema mišljenju apelanata, jasno i nedvosmisleno proizlazi da je Vlada FBiH navedeni Kolektivni ugovor zaključila u ime Vlade FBiH, te u ime vlada kantona koje su dale saglasnost na konačan i usaglašen tekst prijedloga Kolektivnog ugovora.
- 16.Dalje, apelanti ističu da su zatražili od samostalnog Sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH izjašnjenje o tome je li tuženi u proceduri usvajanja i objavljivanja Kolektivnog ugovora učestvovao u njegovom donošenju, prihvatanju i potpisivanju, te da je navedeni Sindikat punomoćniku apelanata dostavio kopiju originalnog zaključenog Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH iz kojeg se na posljednjoj stranici jasno dokazuje da je tuženi pored prethodne saglasnosti na usaglašen prijedlog Kolektivnog ugovora i formalno pristupio Kolektivnom ugovoru tako što ga je potpisao i ovjerio pečatom, a što je protokolirano pod brojem 07-34-267/00 od 18. maja 2000. godine. Ističu da je navedeni dokaz dostavljen na uvid Kantonalnom sudu koji "samo iznalazi razloge" za odbijanje tužbenih zahtjeva apelanata i da uporno pronalazi druge razloge da to učini a kada apelanti uklone "razlog" koji je Kantonalni sud istakao u prethodnoj presudi, što je očigledni dokaz pristranosti Kantonalnog suda na strani tuženog a sve na njihovu štetu. Ističu da su saznali da je zastupnik tuženog lično učestvovao u pripremama za usvajanje i potpisivanje "spornog" Kolektivnog ugovora, da mu je lično bilo poznato da ga je tuženi, kao i svi drugi potpisnici Kolektivnog ugovora, potpisao ali je zakonski zastupnik tuženog u dogovoru sa Kantonalnim sudom pokušao prikriti činjenicu potpisivanja ugovora tuženog, pa kada to nije uspjelo onda je dogovoreno da se ospori sama procedura potpisivanja što je nedopustivo. Kantonalnom sudu, ističu apelanti, nije bio dovoljan dokaz da je tuženi potpisao sporni ugovor, ni to da je vlada tuženog 10. augusta 2005. godine donijela Odluku broj 03-34-1558/05 ("Službene novine Kantona BP" broj 10/05) kojom se "poništava" sporni Kolektivni ugovor iz 2000. godine. U vezi sa navedenim, prema mišljenju apelanata, postavlja se pitanje zbog čega bi tuženi donosio odluku o njegovom poništavanju ako ga nije potpisao i ako taj ugovor nije obavezujući za njega.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer su osporene odluke Kantonalnog suda zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
- 18.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalno pravobranilaštvo navodi da je tačno da BPK nije zaključio posebni Kolektivni ugovor ("Službene novine FBiH" broj 23/00), niti da mu je kasnije pristupio u smislu člana 73. Kolektivnog ugovora i čl. 111. i 112. Zakona o radu. Navode da je istina da je BPK učestvovao u izradi posebnog Kolektivnog ugovora 1998. godine i da je usaglašen prijedlog ugovora koji je mogao "podnijeti" ovaj kanton i drugi siromašniji kantoni. Zbog toga je Vlada BPK, u skladu sa odredbama Zakona o radu, donijela odluku kojom je principijelno prihvatila taj prijedlog i njom ovlastila predsjednika Vlade da potpiše i zaključi takav usaglašeni tekst posebnog Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Ističu da taj prijedlog Kolektivnog ugovora predsjednik Vlade BPK nikada nije potpisao i zaključio, iako je u "Službenim novinama" broj 23/00, znači tek 2000. godine, objavljen neki drugi tekst tog ugovora u čijoj je preambuli stavljen broj odluke Vlade BPK, te da predsjednik Vlade BPK nikada nije potpisao ugovor niti ga je navedena Vlada zaključila.
- 19.Kantonalno pravobranilaštvo smatra da je tuženi u predmetnim postupcima izveo dokaze i dokazao navedene činjenice. Ističu da je ministar za pravdu BPK neovlašteno 18. maja 2000. godine potpisao - "pristupio" Kolektivnom ugovoru, s tim što Vlada BPK nikada nije donijela odluku kojom je dala saglasnost na takav potpis, a na osnovu čega bi se smatralo da je navedena Vlada pristupila navedenom ugovoru, a što je regulirano odredbama Zakona o radu, članom 112. stav 3. Prema mišljenju Kantonalnog pravobranilaštva, BPK je u sudskom postupku dokazao da nije zaključio predmetni ugovor niti mu je pristupio u skladu sa odredbama o kolektivnom ugovaranju iz Zakona o radu, te se, stoga, navedeni ugovor nije primjenjivao na području predmetnog kantona, pa, prema tome, ni prema apelantima. Smatra da je osporena odluka Kantonalnog suda zakonita i ustavna, te da bi suprotnim odlučivanjem bila povrijeđena ustavna prava, ne apelanata već ostalih 700 zaposlenika budžetskih korisnika BPK. Dalje se navodi da je s obzirom na stalan deficit u budžetu BPK navedeni kanton, koristeći ustavna ovlaštenja, donosio propise na osnovu kojih je vršio isplatu plaća i naknada plaća svih budžetskih korisnika, odnosno svim zaposlenicima na osnovu unaprijed utvrđenih kriterija, pravila i zakonito. Stoga, predlažu da se predmetna apelacija odbije, odnosno odbaci zbog toga što apelanti nisu koristili pravno sredstvo revizije.
V. Relevantni propisi
- 20.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 102.
(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
- 21.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Kantonalnog suda br. 005-0-Gž-06 000 035, 005-0-Gž-06 000 045, 005-0-Gž-06 000 064, 005-0-Gž-06 000 062 od 20. aprila 2006. godine i Presuda broj 005-0-Gž-06-000 067 od 25. aprila 2006. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporene presude br. 005-0-Gž-06 000 035, 005-0-Gž-06 000 045 i 005-0-Gž-06 000 064 apelanti su primili 24. aprila 2006. godine, Presudu broj 005-0-Gž-06 000 062 apelanti su primili 27. aprila 2006. godine, a Presudu broj 005-0-Gž-06-000 067 su primili 3. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 23. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana od dana prijema svih osporenih presuda kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelanti osporavaju presude Kantonalnog suda, navodeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 26.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 27.Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak odnosi na isplatu novčanog potraživanja prema osnovu radnog odnosa (regresa, toplog obroka, troškova prijevoza i noćnog rada). U odgovoru na pitanje je li član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj treba podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom i izvesti nesporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču "građanskih prava i obaveza", te se na postupke u vezi sa radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6. Evropske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 28.Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02).
- 29.Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju sporno da li Kolektivni ugovor, iz kojeg apelanti izvode pravo na isplatu traženih naknada za regres, topli obrok, troškove prijevoza i noćni rad, obavezuje tuženog u smislu zaključivanja, odnosno pristupanja tuženog navedenom Kolektivnom ugovoru.
- 30.Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud utvrdio da Kolektivni ugovor pravno obavezuje tuženog, te je na osnovu relevantnih odredaba Kolektivnog ugovora utvrđena obaveza tuženog da apelantima isplati naknadu za topli obrok i naknadu za korištenje godišnjeg odmora, kao i naknadu za prijevoz i noćni rad. Nasuprot tome, Kantonalni sud je usvojio suprotno stanovište, navodeći pri tome da apelanti u postupku nisu dokazali činjenicu zaključivanja, odnosno pristupanja tuženog spornom Kolektivnom ugovoru, odnosno nisu dokazali da je tuženi bio u obavezi isplatiti navedena potraživanja. Kantonalni sud je smatrao da sama saglasnost na prijedlog ugovora ne znači samim tim i pristupanje tom ugovoru, te da se samo navođenje u uvodu Kolektivnog ugovora BPK ne može tumačiti kao da je tuženi pristupio ugovoru i da ga taj ugovor obavezuje. Pri tome je Kantonalni sud naveo da nije bilo na tuženom da dokazuje proceduru da on nije učestvovao u zaključenju Kolektivnog ugovora, odnosno njegovom istupanju, kako je to utvrdio prvostepeni sud, već da su činjenicu zaključenja, odnosno pristupanja tuženog Kolektivnom ugovoru bili dužni dokazati apelanti.
- 31.U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatira da su apelanti svoje pravo na naknadu toplog obroka, regresa i troškova prijevoza i noćnog rada izvodili iz Kolektivnog ugovora. S obzirom na to da je u toku cijelog postupka tuženi osporavao činjenicu da ga navedeni ugovor obavezuje zbog toga što ga nije zaključio, odnosno nije mu pristupio, Ustavni sud smatra da su upravo apelanti bili u obavezi dokazati suprotno, a ne tuženi, kako to navodi i Kantonalni sud.
- 32.Apelanti navode da su Kantonalnom sudu, iako su smatrali nepotrebnim, s obzirom na činjenicu da je Kolektivni ugovor javno objavljen, dostavili dopunu odgovora na žalbu, tj. dokaze o činjenicama da je tuženi zaista ugovor potpisao i ovjerio potpis pečatom, a čiji se original nalazi u službenoj evidenciji samostalnog Sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Također, navode da su nakon podnošenja tužbi saznali i za Odluku Vlade BPK broj 03-34-1558/05 od 10. augusta 2005. godine objavljenu u "Službenim novinama Kantona BP" broj 10/05 kojom se poništava sporni Kolektivni ugovor. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o novim činjenicama i dokazima koje su apelanti bili dužni priložiti kao dokaz u prvostepenom postupku, odnosno na pripremnom ročištu, a najkasnije tokom glavne rasprave, ukoliko učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Dakle, proizlazi da navedene činjenice apelanti nisu mogli osnovano dostaviti Kantonalnom sudu tek uz odgovor na žalbu tuženog i dopunu odgovora na žalbu tuženog već mnogo ranije.
- 33.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelanti u predmetnim postupcima nisu dokazali činjenicu zaključivanja, odnosno pristupanja tuženog spornom Kolektivnom ugovoru iz kojeg apelanti izvode osnov za traženu naknadu, a na osnovu kojeg bi tuženi bio u obavezi apelantima naknaditi tražene naknade za topli obrok, regres, noćni rad i troškove prijevoza. Također, uvidom u odredbe člana 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98), te čl. 9, 10. i 11. Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaće ("Službene novine FBiH" broj 44/98), na koje se apelanti pozivaju, Ustavni sud smatra da se navedene odredbe odnose na službenike u federalnim organima uprave, a ne na službenike u kantonalnim organima uprave kojima pripadaju apelanti. Ustavni sud podsjeća da je u neobjavljenoj Odluci broj AP 1314/06 od 29. marta 2008. godine usvojio isto stanovište. Razlozi dati u navedenoj odluci Ustavnog suda u cijelosti se odnose i na konkretan slučaj jer su u navedenom predmetu apelanti, također, zaposlenici tuženog i odbijeni su im zahtjevi za naknadu regresa, toplog obroka, prijevoza i noćnog rada.
- 34.Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su osporenim presudama Kantonalnog suda povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata. Ne može se zaključiti da je primjena zakona Kantonalnog suda bila proizvoljna ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, prema mišljenju Ustavnog suda Kantonalni sud je za svoju odluku dao jasne i precizne razloge.
- 35.U pogledu prigovora apelanata da je Kantonalni sud bio pristran, Ustavni sud navodi da, prema stavu 1. člana 6. Evropske konvencije, odluku na koju se taj član odnosi mora donijeti nezavisan i nepristran tribunal, uspostavljen prema zakonu. Pridjev "nezavisan" i "nepristran" izrazi su dva različita koncepta. Pojam "nezavisnosti" odnosi se na vezu između sudije i organa vlasti, a "nepristranost" mora postojati u odnosu prema stranama u sporu. Ustavni sud primjećuje da su apelanti imali mogućnost učestvovati u predmetnom postupku, predlagati dokaze u istoj mjeri kao i druga strana, a apelanti nisu naveli u čemu se ta pristranost ogleda niti su dostavili bilo kakve dokaze u vezi sa navedenim, te Ustavni sud navode apelanata smatra paušalnim i neosnovanim, te kao takvi moraju biti odbijeni.
- 36.Stoga, imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnog prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 37.Ustavni sud smatra da s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata.
VIII. Zaključak
- 38.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da Kolektivni ugovor, kao pravni osnov iz kojeg apelanti izvode svoje pravo na isplatu naknada za topli obrok, regres i troškove prijevoza i noćni rad obavezuje tuženog.
- 39.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 1836/06
Potpredsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine