Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2497/06, rješavajući apelaciju Šerifa Melkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Šerifa Melkića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Unsko-sanskom kantonu da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Šerifu Melkiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

Nalaže se Unsko-sanskom kantonu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šerifa Melkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-0000190 od 28. juna 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-11/97 od 16. februara 2006. godine, u odnosu na ostale apelacione navode zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Šerif Melkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Šaban Mujčinović, advokat iz Tuzle, podnio je 24. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u krivičnom postupku protiv njega koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000190 od 28. juna 2006. godine. Apelacijom je osporena i Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-0000190 od 28. juna 2006. godine, te Presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-11/97 od 16. februara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 1. septembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je 7. septembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalno tužilaštvo 18. septembra 2006. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 3. jula 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Činjenice vezane za apelantov pritvor u vezi sa krivičnim postupkom

  • 6.
    Viši javni tužilac je 4. aprila 1989. godine tadašnjem Višem sudu u Bihaću podnio protiv apelanta i R.T. zahtjev za provođenje istrage zbog krivičnog djela pokušaja ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona SRBiH u vezi sa članom 19. Krivičnog zakona SFRJ. Apelantu je rješenjem od 1. aprila 1989. godine određen pritvor koji je nekoliko puta produžen u toku 1989. godine, tako da je apelant bio u pritvoru do novembra 1989. godine kada je naloženo njegovo puštanje na slobodu. Nakon toga apelantu više nije bio određen pritvor.

Činjenice vezane za krivični postupak

  • 7.
    Nakon provedene istrage protiv apelanta i R.T. Više javno tužilaštvo je 18. maja 1989. godine podiglo optužnicu kojom su apelant, kao prvooptuženi i R.T., kao drugooptuženi (u daljnjem tekstu: drugooptuženi), optuženi za krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona SRBiH u vezi sa članom 19. Krivičnog zakona SFRJ.
  • 8.
    Viši sud u Bihaću je 22. juna 1989. godine održao glavni pretres na koji su pristupila oba optužena, usvojen je apelantov prijedlog da se izvrši rekonstrukcija inkriminiranog događaja uz prisustvo vještaka balističara, kao i uz prisustvo vještaka sudske medicine. Nijedan od optuženih, javni tužilac ni pozvani svjedoci nisu pristupili narednom glavnom pretresu koji je održan 21. novembra 1989. godine, a glavni pretres od 11. januara 1990. godine odgođen je zbog nepostojanja procesnih pretpostavki za održavanje jer su apelantovi advokati otkazali punomoć apelantu. Predmetnim spisom je u oktobru 1990. godine zadužen novi sudija. Kako je drugooptuženi u međuvremenu napustio Veliku Kladušu nadležni sudija je 11. juna 1993. godine dao dnevnu naredbu za pronalazak njegove nove adrese za koju je, prema stanju u spisu, zaključeno da se nalazi u Republici Sloveniji.
  • 9.
    Postupajući sudija je 19. februara 1997. godine ponovo zatražio od nadležne stanice javne sigurnosti da obavijesti Kantonalni sud o mjestu boravišta apelanta i drugooptuženog kako bi se moglo postupiti u predmetu. S obzirom na to da se nije postupilo prema ovim traženjima, sudija je ponovo u maju i aprilu 1997. godine urgirao da se pronađe adresa drugooptuženog, a u junu 1997. godine je zatraženo od stanice javne sigurnosti da se osigura dolazak drugooptuženog na suđenje iz Republike Slovenije u kojoj je privremeno boravio. Kantonalni sud je 1. augusta 1997. godine obavijestio Kantonalno tužilaštvo o nemogućnosti da se postupak nastavi dok se ne osigura prisustvo drugooptuženog.
  • 10.
    Kantonalni sud je 7. jula 1999. godine od Policijske uprave Velika Kladuša zatražio ponovno utvrđivanje tačne adrese drugooptuženog radi raspisivanja potjernice i određivanja pritvora, nakon čega je sud obaviješten da je utvrđeno da drugooptuženi nema ni stalnu adresu u Republici Sloveniji niti zaposlenje.
  • 11.
    Usprkos nemogućnosti da se osigura prisustvo drugooptuženog zakazan je i održan glavni pretres 5. oktobra 1999. godine na koji je apelant pristupio ali nije pristupio drugooptuženi. Poziv za ovaj pretres je uručen bratu drugooptuženog koji je pristupio pretresu i od kojeg je zatraženo da obavijesti drugooptuženog da dođe na pretres jer će u protivnom za njim biti raspisana međunarodna potjernica i određen pritvor. Novi glavni pretres je održan 25. januara 2000. godine kada je apelant pristupio, a drugooptuženi nije, zbog čega je pretres odgođen na neodređeno vrijeme. Na glavnom pretresu je ponovo zatraženo da se pribavi adresa drugooptuženog. Kantonalno tužilaštvo je 8. decembra 2000. godine zatražilo od Kantonalnog suda da preduzme radnje radi ubrzanja postupka protiv apelanta i drugooptuženog.
  • 12.
    Kantonalni sud je, nakon što je ponovo dva puta od Policijske uprave Velika Kladuša bezuspješno tražio utvrđivanje adrese drugooptuženog, 12. oktobra 2004. godine donio naredbu o raspisivanju potjernice, a drugooptuženi je 26. decembra 2005. godine proveden na izdržavanje mjere pritvora nakon što je graničnom rutinskom kontrolom pronađen i priveden.
  • 13.
    Apelantu je 4. januara 2006. godine postavljen branilac prema službenoj dužnosti, a glavni pretres je održan 18. januara 2006. godine na koji su pristupili apelant i drugooptuženi, a pretres je odgođen za 6. februar 2006. godine.
  • 14.
    Kantonalni sud je Presudom broj K-11/97 od 16. februara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000190 od 28. juna 2006. godine, proglasio apelanta i drugooptuženog krivim za krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 36. stav 1. KZSRBiH u vezi sa članom 19. preuzetog KZSFRJ. Apelant i drugooptuženi su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Kantonalni sud je u toku dokaznog postupka izveo dokaze saslušanjem svjedoka-očevica, zatim je vještak balističke struke izvršio vještačenje i vještak je saslušan na pretresu, uz saglasnost stranaka pročitani su iskazi svjedoka saslušanih u istrazi, pročitani su i pismeni nalaz i mišljenje, te iskaz vještaka medicinske struke, i izvršen je uvid u materijalne dokaze koji su, između ostalih, uključivali i zapisnik o rekonstrukciji događaja i crtež lica mjesta i fotodokumentaciju lica mjesta o obavljenom uviđaju. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud u cijelosti prihvatio kao istinite i valjane nalaz i mišljenje, te iskaze vještaka medicinske struke i vještaka balističara, te nalaz i mišljenje balističkog vještačenja koje je izvršio raniji RSUP Sarajevo. Također je navedeno da apelant i drugooptuženi ovim nalazima i mišljenjima nisu prigovorili, niti su, u pogledu iskaza saslušanog svjedoka, iznijeli razuman i prihvatljiv razlog da navedeni svjedok ne govori istinu ili da je pristran u korist jednog od optuženih, a radilo se o očevicu događaja koji je međusobno pucanje između optuženih iz vatrenog oružja posmatrao iz neposredne blizine, a tok odvijanja događaja sudu jasno i uvjerljivo prikazao. Iskaz ovog svjedoka, kako je nadalje navedeno u presudi, potvrđen je pronađenim materijalnim dokazima prilikom vršenja uviđaja. Kantonalni sud je odbio apelantov prijedlog za saslušanje svjedoka na okolnost da je apelant dan prije inkriminiranog događaja pucao ispred njegove kuće iz pištolja, obrazlažući tu odluku činjenicom da je od inkriminiranog događaja proteklo 17 godina, da predloženi svjedok na te okolnosti nikada nije saslušavan niti ispitivan, a apelant je ovog svjedoka pozvao tek onda kada je saznao da je na njegovim uzetim parafinskim rukavicama vještačenjem utvrđeno prisustvo barutnih čestica, te to ukazuje na to da je apelantova odbrana izmišljena i usmjerena na izbjegavanje krivične odgovornosti. Također je navedeno da je drugim dokazima i to iskazom očevica događaja, čahurama pronađenim na licu mjesta od ispaljenih metaka iz pištolja i vještačenjem parafinskih rukavica skinutih sa apelantovih ruku nesumnjivo utvrđeno da je on zaista pucao iz pištolja prema drugooptuženom kritičnog dana navedenog u optužnici, te iskaz predloženog svjedoka odbrane ne bi bio relevantan u ovom kontekstu. Apelantov prijedlog za ponovnu rekonstrukciju događaja je odbijen uz obrazloženje da je u toku istrage istražni sudija već izveo ovaj dokaz, a iz iskaza vještaka balističke struke nesporno je utvrđeno da se ponovnom rekonstrukcijom na licu mjesta ne bi moglo utvrditi drugačije činjenično stanje jer bi situacija bila potpuno ista. Vrhovni sud je, odgovarajući na apelantove navode da mu je odbijanjem prvostepenog suda da provede navedene dokaze onemogućen ravnopravan položaj u odnosu na tužilaštvo, zaključio da su navodi neosnovani jer je prvostepeni sud dao podrobna obrazloženja za svoju odluku da ne odobri izvođenje ovih dokaza.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelant je naveo da pritvor koji mu je određen i produžavan u periodu prije početka suđenja nije zadovoljio standarde opravdanosti trajanja pritvora s obzirom na to da je trajao pet mjeseci i 27 dana, čime mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo i to da nije zadovoljen standard hitnog postupanja u smislu člana 5. Evropske konvencije s obzirom na to da je apelantu određena mjera pritvora 31. marta 1989. godine, a rješenje o provođenju istrage je doneseno tek 5. aprila 1989. godine.
  • 16.
    Apelant je, dalje, naveo da je krivični postupak protiv njega trajao nerazumno dugo čime mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, apelant je naveo da je on cijelo vrijeme postupka bio dostupan sudu i da nadležni sud, iako je to mogao, nije u odnosu na njega razdvojio postupak čime je postupak mogao biti okončan još 1989. godine. Zbog tako dugog trajanja postupka apelantu je, kako je naveo, bila ograničena sloboda kretanja i prebivališta protivno članu II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant nije mogao dobiti uvjerenje da se protiv njega ne vodi krivični postupak. Također, kako je nadalje navedeno u apelaciji, u predmetnom krivičnom postupku nije ispoštovan princip ravnopravnosti stranaka jer apelantu nije bilo omogućeno da u potpunosti iznese i provede dokaze odbrane niti je u postupku imao činjenice i dokaze sa kojima je raspolagala optužba. U ovom kontekstu je za apelanta sporno to što Kantonalni sud, iako je usvojio njegov zahtjev za ponovnu rekonstrukciju događaja, to ipak nije učinio nego je izvršen uvid u zapisnik sa rekonstrukcije koja je obavljena 1989. godine, a, također, ni vještak balističar iz Zagreba nije izvršio novo vještačenje nego je pročitan nalaz i mišljenje vještaka balističara koji je dat ranije u postupku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    U vezi sa apelantovim navodima o nerazumno dugom trajanju krivičnog postupka, Vrhovni sud je naveo da su navodi neosnovani jer postupak nije mogao biti dovršen u "razumnijem" roku zbog toga što je vođen protiv dvojice optuženih od kojih je jedan bio odsutan iz zemlje. U vezi sa apelantovim navodom o odbijanju provođenja određenih dokaza, Vrhovni sud je naveo da su u osporenim presudama dati obrazloženi razlozi zbog kojih je to učinjeno. Apelantove tvrdnje da mu nisu bili dostupni dokazi Vrhovni sud smatra proizvoljnim jer nisu ničim potkrijepljeni.
  • 18.
    Kantonalno tužilaštvo je navelo da je tačan apelantov navod da je predmetni krivični postupak dugo trajao, ali da su za to postojali opravdani objektivni razlozi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana jer nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    Zakon o krivičnom postupku - zakon koji je bio u primjeni u dijelu predmetnog krivičnog postupka ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90)

Član 14.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

  • 20.
    Zakon o krivičnom postupku - zakon koji je bio u primjeni u dijelu predmetnog krivičnog postupka ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98)

Član 12.

Sud je dužan nastojati da postupak provede bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

  • 21.
    Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04)

Član 14. stav 2.

Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 24.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je, nadalje, pošao od odredaba člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda koji glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

  • 25.
    Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Meztr-Tiszazugi Vzgazdlkodsi Trsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02) kao i kada se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
  • 26.
    Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, osporavajući opravdanost dužine pritvora koji mu je prvi put određen 1. aprila 1989. godine i koji je trajao do novembra 1989. godine. Ustavni sud smatra da se osporenim odlukama ni na koji način nije odlučivalo o apelantovom lišenju slobode koje se desilo 1989. godine, nego se o tom lišenju odlučivalo posebnim rješenjima koja nisu bila predmet osporavanja pred Ustavnim sudom. Da je to i bio slučaj, ne bi bilo u nadležnosti Ustavnog suda, ratione temporis, da odlučuje o tim navodima s obzirom na to da Ustavni sud ne može razmatrati slučajeve koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema navedenome, navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije su očigledno (prima facie) neosnovani.
  • 27.
    Apelantovi navodi o kršenju prava na ravnopravnost postupka, kao jednog od principa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnose se, prvenstveno, na činjenicu da je nadležni sud odbio apelantov zahtjev da se ponovo provede rekonstrukcija postupka na kojoj bi bio prisutan vještak balističar i da se sasluša jedan svjedok čije je saslušanje predložio apelant. Kantonalni sud je navedene apelantove zahtjeve odbio i dao za svoju odluku obrazloženje koje je kao pravilno i potpuno potvrdio i Vrhovni sud. Ovakvo postupanje nadležnih redovnih sudova ulazi u okvir diskrecione ocjene suda za koju Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bila proizvoljna. Sud je izveo druge dokaze koje je odbrana predložila, a također je izveden i niz drugih dokaza na kojima su zasnovani zaključci o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na ravnopravnost postupka očigledno (prima facie) neosnovani.
  • 28.
    Ustavni sud, također, zaključuje da su očigledno neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da nisu potkrijepljeni nikakvim argumentima ni dokazima.
  • 29.
    Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je, u odnosu na ovaj dio apelacije, odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost apelacije u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku

  • 30.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na apelantove navode u povredi prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud će u narednim stavovima meritorno ispitati ove navode.

VII. Meritum

  • 31.
    Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

a.a) Relevantni principi

  • 32.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 33.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 34.
    Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev posebno važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

a.b) Period koji se uzima u obzir

  • 35.
    Ustavni sud zapaža da je krivični postupak protiv apelanta pokrenut 1989. godine. Period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine kao datum na koji je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme od kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao 13 godina, a uzimajući u obzir stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak je ukupno trajao 19 godina.

a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 36.
    U konkretnom slučaju, radilo se o krivičnom postupku protiv apelanta i drugooptuženog koji je bio u određenoj mjeri složen zbog kompleksnosti dokaznog postupka. Na složenost postupka posebno je utjecala činjenica da je krivični postupak vođen protiv dva lica i da je drugooptuženi dugo vremena bio nedostupan organima gonjenja Bosne i Hercegovine.
  • 37.
    Iz činjenica predmeta proizlazi da apelant svojim radnjama ni na koji način nije utjecao na dužinu krivičnog postupka s obzirom na to da je cijelo vrijeme bio na raspolaganju nadležnim vlastima i da je pristupio svim pretresima koje je Kantonalni sud održao. Kašnjenja se u konkretnom slučaju mogu pripisati isključivo nadležnim organima vlasti, posebno u odnosu na činjenicu da u periodu od 1993. do 2005. godine nisu osigurali prisustvo drugooptuženog suđenju, tako da je apelant trpio posljedice kašnjenja i propusta u postupku. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati na stav Evropskog suda prema kojem su "države dužne organizirati svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku" (vidi Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine). U konkretnom slučaju je evidentno da su izostale bilo kakve procesne radnje u periodu od oktobra 1990. do juna 1993. godine kada je predmet zadužio novi sudija i prvi put data naredba za pronalazak adrese drugooptuženog, a neaktivnost se nastavila i u daljnjem periodu do februara 1997. godine kada je ponovo zatražena provjera adrese za drugooptuženog. Tek je 2004. godine raspisana potjernica za drugooptuženog i uskoro je drugooptuženi priveden sudu. S obzirom na to da je drugooptuženi pronađen ubrzo nakon raspisivanja potjernice, te se, dakle, ovaj mehanizam pokazao kao efikasan, jasno je da je mogao biti upotrijebljen mnogo ranije kako bi se osiguralo da ovaj krivični postupak bude okončan u razumnom roku. Cijeli ovaj period apelant trpi posljedice spornosti i kašnjenja nadležnih organa u privođenju drugooptuženog zbog čega se odugovlačenje ovog krivičnog postupka isključivo može pripisati nadležnim organima vlasti i za njega nema razumnog opravdanja.
  • 38.
    Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a.d) Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 39.
    Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja krivičnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 40.
    Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je dio krivičnog postupka protiv apelanta koji ulazi u vremensku nadležnost odlučivanja Ustavnog suda do donošenja osporene presude Vrhovnog suda trajao 11 godina, apelantu se određuje naknada štete u visini od 1.650 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Unsko-sanski kanton, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 41.
    Krivični postupak koji je vođen protiv apelanta od 1989. godine do 2006. godine, od čega u vremensku nadležnost odlučivanja Ustavnog suda ulazi period od 13 godina, prešao je granice razumnog roka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kašnjenja do kojih je došlo u postupku Ustavni sud je potpunosti stavio na teret nadležnih organa vlasti koji u periodu od 1993. do 2005. godine nisu osigurali prisustvo drugooptuženog suđenju, iako su imali na raspolaganju odgovarajuće mehanizme koji su se pokazali efikasnim kada su upotrijebljeni. Apelant ni na koji način nije doprinio odugovlačenju postupka.
  • 42.
    Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 43.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

AP 2497/06

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić