Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3175/06, rješavajući apelaciju Pere Tutnjevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se apelacija Pere Tutnjevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Kž-06-000 081 od 13. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj K-318/05 od 9. februara 2006. godine, kao neosnovana.

Odluku objaviti u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", Službenom glasniku Republike Srpske" i Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Pero Tutnjević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 24. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Kž-06-000 081 od 13. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-318/05 od 9. februara 2006. godine. Istovremeno, u podnesenoj apelaciji apelant je zatražio od Ustavnog suda donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje krivične sankcije do okončanja postupka o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 3175/06 od 14. februara 2007. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 12. februara 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. marta 2007. godine, a Osnovni sud i Okružno tužilaštvo 26. februara 2007. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 26. marta 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Osnovno javno tužilaštvo u Doboju (u daljnjem tekstu: OJT) je Optužnicom broj Kt-69/00 od 17. septembra 2001. godine optužilo apelanta zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 2. istog člana, koje je propisano u Krivičnom zakoniku Republike Srpske, a koji je stupio na pravnu snagu 1. oktobra 2000. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 22/00 od 31. jula 2000. godine). OJT je na glavnom pretresu od 10. januara 2006. godine preciziralo optužnicu u činjeničnom opisu i pravnoj kvalifikaciji, predlažući da sud apelanta proglasi krivim za navedeno krivično djelo propisano u članu 186. stav 4. u vezi sa članom 181. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske - Posebni dio ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96; u daljnjem tekstu: KZ RS), s obzirom da je krivično djelo počinjeno 20. aprila 2000. godine, dakle prije stupanja na snagu Krivičnog zakonika Republike Srpske.
  • 8.
    Osnovni sud je Presudom broj K-318/05 od 9. februara 2006. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 186. stav 4. u vezi sa članom 181. stav 3. KZ RS. U činjeničnom opisu krivičnog djela, utvrđujući krivičnu odgovornost, taj sud je naveo "da je apelant kao učesnik u saobraćaju na putevima 20. aprila 2000. godine počinio navedeno krivično djelo jer se nije pridržavao saobraćajnih propisa, pa je zbog toga nastupila smrt jednog lica. Apelant je, na dijelu regionalnog puta Doboj-Stanari, upravljao motociklom marke "Honda" CVR 600 F, vozeći na zadnjem sjedištu Bojana Savića. Približavajući se lijevoj nepreglednoj krivini po kolovozu sa više udarnih rupa, koje je i ranije viđao na tom dijelu puta, krećući se brzinom od 77,08 km/h, iako je prilagođena brzina bila najviše 75,00 km/h, apelant je pokušao izbjeći udarne rupe. Međutim, olako je držao da će izbjeći udarne rupe pa je izvršio radnju bočnog pomjeranja udesno i silaska motocikla na desnu bankinu, nakon čega se, zbog neprilagođene brzine kretanja, nije uspio vratiti na operativnu površinu kolovoza, nego je motociklom udario u kosinu jarka iznad otvorenog betonskog poklopca za vodu sa desne strane. Nakon toga motocikl se prevrnuo na desnu stranu, u kanal, kojom prilikom je oštećeni Bojan Savić, udarivši glavom u kamenje koje se nalazilo na desnom rubu kanala, zadobio tešku, po život opasnu tjelesnu povredu u vidu preloma kostiju lubanje, što je imalo za posljedicu oštećenje po život važnih moždanih centara i smrt oštećenog. Dakle, apelant se kao učesnik u saobraćaju na putevima nije pridržavao saobraćajnih propisa i time je iz nehata ugrozio javni saobraćaj pa je zbog toga nastupila smrt jednog lica, čime je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 186. stav 4. u vezi sa članom 181. stav 3. KZ RS za koje je, na osnovu istog zakona, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine".
  • 9.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Kž-06-000 081 od 13. septembra 2006. godine, kojom je apelantovu žalbu uvažio i preinačio presudu Osnovnog suda u odluci o kazni, pa je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Taj sud je u obrazloženju presude istakao da su bez osnova apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, da je povrijedio krivični zakon na apelantovu štetu i da je kršio odredbe člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nasuprot tome, osnovano je, po mišljenju tog suda, prigovoreno da je kazna nepravilno odmjerena.
  • 10.
    Pored navedenog, u konkretnom slučaju se, prema mišljenju tog suda, ne može govoriti o povredi principa reformatio in peius pošto je praktično od prve optužnice pa sve do precizirane optužnice od 10. januara 2006. godine tužilac istrajavao na takvom činjeničnom opisu iz kojeg je nesumnjivo proizlazila pravna ocjena, upravo neprilagođena brzina kretanja, pa nije od značaja što je tužilac, pored neprilagođene brzine kretanja, u toku krivičnog postupka stavljao na teret apelantu i povrede drugih blanketnih normi. Na apelantov prigovor da mu sud nije dozvolio izjasniti se o preciziranoj optužnici, Okružni sud je utvrdio da prema sadržaju raspravnog zapisnika od 9. februara 2006. godine ne proizlazi da je tužilac na bilo koji način ponovo precizirao optužnicu, već je ona posljednji put precizirana na pretresu od 10. januara 2006. godine, a 9. februara 2006. godine apelantu je data mogućnost da se izjasni o ovako preciziranoj optužnici. Međutim, u pogledu odluke o kazni, taj sud smatra da je žalba djelomično osnovana te da prilikom odmjeravanja kazne nisu došle do izražaja olakšavajuće okolnosti za apelanta, pa je na temelju odredbe člana 387. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) Okružni sud preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni, tako što je apelanta za krivično djelo za koje je proglašen krivim osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koja je, po mišljenju tog suda, odgovarajuća društvenoj opasnosti i težini izvršenog krivičnog djela.

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici što su u toku krivičnog postupka vještačenje izveli vještak saobraćajne struke Slobodan Stanković, potom ekspertizu saobraćajne nezgode Fakultet za saobraćaj i komunikacije iz Sarajeva, a da pri tome, prema njegovom mišljenju, nije utvrđen stvarni uzrok nastanka saobraćajne nesreće. Smatra da se, zbog nedostatka materijalnih dokaza i djelomične rekonstrukcije događaja, uzrok nesreće samo pretpostavlja, na što je odbrana ukazala u žalbi na prvostepenu presudu. Međutim, Osnovni sud nije prihvatio prijedlog za novo vještačenje, zbog čega je, prema apelantovom mišljenju, načinjena povreda odredaba člana 6. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da je ovakvim postupanjem doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, a time je, prema njegovom mišljenju, ugrožena pravičnost postupka. Pored navedenog, apelant smatra da mu je ugroženo pravo da se izjasni o preciziranoj optužnici od 10. januara 2006. godine, jer je sud na sljedećem pretresu od 9. februara 2006. godine, konstatirao da je dokazni postupak okončan i da slijedi završna riječ stranaka, čime mu je povrijeđeno pravo na odbranu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani apelantovi navodi koji se tiču činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, jer je u tom pogledu drugostepena presuda dala široku i sveobuhvatnu analizu. Neosnovani su i apelantovi prigovori da mu sud nije dozvolio da se izjasni o preciziranoj optužnici, s obzirom da je optužnica posljednji put precizirana na pretresu 10. januara 2006. godine, a na pretresu održanom nakon toga 9. februara 2006. godine i braniocu apelanta i apelantu lično data je mogućnost da se izjasne o preciziranoj optužnici. U pogledu apelantovog prigovora koji se tiče validnosti nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Slobodana Stankovića i vještačenja Fakulteta za saobraćaj i komunikacije Sarajevo, Okružni sud smatra da oni ne mogu dovesti u pitanje ispravnost zaključaka prvostepenog suda, pa samim tim ni činjeničnu osnovu prvostepene presude. Ovo iz razloga što ni nalaz i mišljenje koje je na apelantov zahtjev uradio vještak Milovan Babić, koji je najvećim dijelom analizirao prethodna dva nalaza, ne dovode u pitanje, pa čak ni u sumnju stručnost, savjesnost i rezultate vještačenja vještaka Slobodana Stankovića i stručnog tima Fakulteta za saobraćaj i komunikacije Sarajevo. Ovdje se, kako ističe Okružni sud, ne radi o povredi stranaka na ravnopravan tretman, s obzirom da je po naredbi suda primarno određeno vještačenje vještaka pojedinca, a tek nakon rezultata njegovog vještačenja je, s ciljem potpunijeg i svestranijeg razjašnjenja svih odlučnih činjenica nastanka saobraćajne nezgode i utvrđivanja njenog uzroka, određeno da se formira stručni tim Fakulteta za saobraćaj i komunikacije koji će sačiniti ekspertizu saobraćajne nezgode, što je u rangu nadvještačenja. Zbog navedenog bilo je suvišno i neekonomično ponovno angažiranje novog vještaka saobraćajne struke na zahtjev odbrane, jer se njegovim vještačenjem ne diskvalificiraju nalazi i procjene ranijih vještačenja.
  • 13.
    Osnovni sud je, izjašnjavajući se o navodima apelacije, istakao da je apelacija neosnovana, jer je vještačenje određeno radi utvrđivanja i ocjene važnih činjenica, a u slučaju potrebe može se povjeriti i stručnoj ustanovi. U konkretnom slučaju, pored vještaka Slobodana Stankovića, sud je odredio i da vještačenje obavi Fakultet za saobraćaj i komunikacije Sarajevo, a nakon dostavljanja pismenih nalaza i mišljenja vještaci su saslušani na glavnom pretresu (ispred Fakulteta za saobraćaj i komunikacije Sarajevo saslušan je Osman Lindov, docent). Osnovni sud je najvećim dijelom prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Slobodana Stankovića i ekspertizu saobraćajne nezgode Fakulteta za saobraćaj i komunikacije Sarajevo, a kako je odbrana bez sudske naredbe angažirala vještaka koji je samoinicijativno ocijenio validnost dva prethodno navedena nalaza, sud takav nalaz nije ni prihvatio. Sud također nije prihvatio prijedlog odbrane da se provede novo saobraćajno- tehničko vještačenje, jer je sud utvrdio uzrok saobraćajne nesreće na osnovu vještačenja Slobodana Stankovića, čiji je nalaz baziran na analizi materijalnih tragova, brzini motocikla i stanju kolovoza. Taj nalaz potvrđen je ekspertizom nalaza Fakulteta za saobraćaj i komunikacije Sarajevo, pa bi se postupak prihvatanjem novog saobraćajno-tehničkog vještačenja nepotrebno odugovlačio. U pogledu izjašnjenja o optužnici, Osnovni sud smatra da apelantovi navodi također nisu osnovani, s obzirom da je optužnica precizirana 10. januara 2006. godine, nakon čega je apelantov branilac zatražio odgodu zbog pripremanja odbrane, čemu je udovoljeno i glavni pretres je odložen za 31. januar 2006. godine. Međutim, na pretresu 31. januara 2006. godine zatraženo je da se izuzme sudija koji je sudio, te je glavni pretres odložen za 7. februar 2006. godine. Pretres nakon kojeg je donesena prvostepena presuda održan je 9. februara 2006. godine, iz čega proizlazi da je odbrana imala dovoljno vremena da se izjasni o preciziranoj optužnici, da pripremi odbranu i da završnu riječ.
  • 14.
    Okružno tužilaštvo je, u odgovoru na navode iz apelacije, istaklo da je apelacija neosnovana i da su prvostepeni i drugostepeni postupak provedeni uz poštivanje svih zakonskih odredbi u koje su inkorporirana osnovna načela Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Krivični zakon Republike Srpske - Posebni dio ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:

"Ugrožavanje javnog saobraćaja

Član 181.

(1) Učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugog nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta preko tri hiljade dinara, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina,

(3) Ko djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se zatvorom do tri godine.

Teška djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja

Član 186.

(4) Ako je usljed djela iz člana 181. stav 3, člana 182. stav 2, člana 183. stav 2. i člana 184. stav 3. ovog Zakona nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina."

  • 16.
    Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 14/85, 26/86, 84/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94 i 6/97) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 241.

Vještačenje sud određuje kad za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od lica koje raspolaže potrebnim stručnim znanjem.

Član 242. stav 1.

Vještačenje određuje pismenom naredbom organ koji vodi postupak. U naredbi će navesti u pogledu kojih činjenica se vještačenje obavlja i kome se povjerava. Naredba se dostavlja i strankama."

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 013-0-Kž-06-000 081 od 13. septembra 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. oktobra 2006. godine, a apelaciju je podnio 24. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelant pobija navedene presude Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije.
  • 22.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 23.
      Član 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glase:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se obezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega.

  • 24.
    Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
  • 25.
    Apelant se žali na procesne i materijalne povrede zakona koje su rezultat, navodno, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sudskom postupku, bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešne primjene krivičnog zakona i odluke o kazni. U tom kontekstu navodi da sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje pravilne i zakonite odluke, da u postupku nije imao ista prava kao i tužilac jer mu nije dozvoljeno da po treći put izvede vještačenje vještak saobraćajne struke na okolnost utvrđenja uzroka saobraćajne nezgode, čime je, po njegovom mišljenju, ugrožena pravičnost postupka. Također ističe da mu nije dozvoljeno da se izjasni o preciziranoj optužnici, čime mu je povrijeđeno pravo na odbranu. Time je prejudicirana njegova krivica, odnosno vinost u predmetnom krivičnom postupku.
  • 26.
    Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). Dakle, nije zadatak Ustavnog suda da utvrđuje činjenično stanje i daje svoju ocjenu dokaza umjesto redovnih sudova, osim ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju očigledno proizvoljno i neprihvatljivo, već da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
  • 27.
    U vezi sa apelantovim prigovorom koji se tiče odbijanja prvostepenog suda da se na okolnost uzroka saobraćajne nesreće provede dokaz novim, trećim vještačenjem vještaka saobraćajne struke kojeg je lično angažirao, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. stav 3.d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da izvodi dokaze niti je obaveza suda koji vodi postupak da ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud koji vodi postupak ima zadatak da ocijeni bi li izvođenje drugih predloženih dokaza, konkretno novog vještačenja, bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome, iako sud koji vodi postupak ima određenu diskreciju o ovim pitanjima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine). To zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
  • 28.
    Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/05 i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78.i).
  • 29.
    Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju jeste da ocijeni jesu li redovni sudovi u pogledu izvedenih dokaza izostavili analizu, zadovoljava li takva analiza standarde propisane članom 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije, te jesu li dati jasni razlozi zbog kojih je odbijen apelantov prijedlog za provođenje novog dokaza vještaka saobraćajne struke, kojeg je lično angažirao, u smislu člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije. Okružni sud je, u vezi s ovim žalbenim navodom, istakao da se, prema odredbi člana 241. ZKP-a, vještačenje određuje kad za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od lica koje raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a prema odredbi člana 242. stav 1. ZKP-a vještačenje određuje pismenom naredbom organ koji vodi postupak. U konkretnom slučaju, kako je istakao Okružni sud, pored vještaka Slobodana Stankovića, prvostepeni sud je odredio da provede vještačenje Fakultet za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu. Nakon pribavljanja pismenih nalaza i mišljenja, vještaci su saslušani na glavnom pretresu te je nakon sveobuhvatne analize njihovih pismenih nalaza i mišljenja, te onoga što su izjavili na glavnom pretresu u vezi sa njima i ostalim spornim pitanjima proizašlim tokom postupka, prvostepeni sud pravilno utvrdio da ne mogu dovesti u pitanje činjeničnu osnovu pobijane presude. S obzirom da je odbrana u vlastitoj režiji angažirala vještaka Milovana Babića, bez sudske naredbe, koji je samoinicijativno ili po nalogu apelanta i njegovog branioca ocjenjivao validnost navedena dva vještačenja, pravilno je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud odbio prihvatiti takav dokaz kao validan. Naime, vještačenje koje je izvršeno izvan krivičnog postupka, kako je dalje obrazložio Okružni sud, ne može se koristiti ni onda kada je ono izvršeno i od priznatih stručnjaka, organa ili institucija.
  • 30.
    U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su u pobijanim presudama dati jasni, detaljni i logični razlozi zbog kojih je apelantov prijedlog za provođenje dokaza novim vještačenjem odbijen. Naime, redovni sudovi su zaključak o postojanju krivične odgovornosti i krivičnog djela utemeljili na cjelokupnom dokaznom postupku, pri čemu je data pažljiva ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, pa Ustavni sud u obrazloženjima pobijanih presuda ne nalazi elemente proizvoljnosti niti bilo šta ukazuje da je postupak proveden na apelantovu štetu.
  • 31.
    U pogledu žalbenog prigovora koji se odnosi na uskraćivanje mogućnosti apelantu i njegovom braniocu da se izjasne o preciziranoj optužnici, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, prilikom ocjene ovih žalbenih navoda, između ostalog, istakao da prema sadržaju raspravnog zapisnika od 9. februara 2006. godine uopće ne proizlazi da je tužilac na bilo koji način ponovo precizirao optužnicu, već je posljednji put precizirana na glavnom pretresu od 10. januara 2006. godine, kada je apelantov branilac tražio primjeren rok kako bi mogao pripremiti odbranu prema preciziranoj optužnici sa tog pretresa. Glavni pretres od 31. januara 2006. godine odgođen je i zakazan za 7. februar 2006. godine, pa je i taj pretres ponovo odgođen za 9. februar 2006. godine, kada je nastavljen glavni pretres i data mogućnost braniocu optuženog (apelanta) i samom optuženom da se izjasne o preciziranoj optužnici, kao i da daju završnu riječ. Ustavni sud zapaža da je od podizanja optužnice 17. septembra 2001. godine pa do njenog konačnog preciziranja 10. januara 2006. godine, OJT kontinuirano istrajavalo na činjeničnom i pravnom opisu krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret. Pravna ocjena djela, neprilagođena brzina kretanja, proizašla je upravo iz tog činjeničnog opisa, a apelant nije ponudio niti jedan dokaz iz kojeg bi se mogao izvući suprotan zaključak. Naime, iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da se optužnica suštinski nije promijenila od njenog podizanja do preciziranja, s tim što je prvobitna sadržavala povredu dvije blanketne norme, neprilagođenu brzinu kretanja i nedozvoljenu brzinu kretanja, a konačna, dakle precizirana optužnica samo neprilagođenu brzinu kretanja. Ustavni sud naglašava da je Okružni sud u pobijanoj presudi za ovaj žalbeni navod dao jasno i precizno obrazloženje, zbog čega su apelantovi navodi neosnovani.
  • 32.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici što redovni sudovi, prema njegovom mišljenju, nisu sa jednakom pažnjom ispitali činjenice koje ga terete i one koje idu u prilog njegovoj odbrani. Takvim postupanjem sudova, smatra apelant, povrijeđena je ravnopravnost stranaka u postupku. Ravnopravnost stranaka jedan je od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije, što znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, je da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. U odgovoru na pitanje je li apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužioca, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Iz osporene presude Okružnog suda proizlazi da je prvostepeni sud proveo veliki broj dokaza, u obrazloženju presude dao njihovu sveobuhvatnu analizu i izveo pravilan zaključak, kojeg je prihvatio i Okružni sud, da se osnovni uzrok saobraćajne nesreće sastoji u apelantovim propustima u vožnji, a da s druge strane postoji i doprinos u radnjama i propustima preduzeća koje je nadležno za održavanje puteva, međutim da je tu činjenicu prvostepeni sud ocijenio kao značajnu olakšavajuću okolnost. Potpuna krivična odgovornost nije mogla biti isključena zbog toga što je apelant i ranije prolazio oštećenim dijelom saobraćajnice i viđao na tom dijelu udarne rupe, pa je mogao i bio dužan da prilagodi brzinu kretanja svoga motocikla uvjetima puta, odnosno saobraćajnice.
  • 33.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi provedene dokaze ocijenili očigledno proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak. Osim toga, pobijana prvostepena presuda nije zasnovana isključivo na dokazu vještačenja vještaka saobraćajne struke, nego na osnovu cjelokupnog dokaznog postupka, pri čemu je za svaki dokaz kojeg je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, prvostepeni sud dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Osim toga, apelant u apelaciji ne nudi nikakve druge dokaze i argumente, različite od onih koje je već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud.
  • 34.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelantovi navodi u pogledu povrede navedenog prava odnose isključivo na to da su navodno pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje redovni sudovi, za koje, osim paušalnih navoda, apelant nije ponudio niti jedan dokaz, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, ne postoji ni povreda člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije, koji podržava načelo ravnopravnosti stranaka čak i kod predlaganja dokaza, jer su redovni sudovi dali jasno obrazloženje i naveli razlog zbog kojeg nije prihvaćen apelantov prijedlog za provođenje dokaza novim trećim vještačenjem. Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi postupali u skladu sa pozitivnopravnim propisima, u granicama svoje diskrecije, donošenjem presuda koje su jasne i potpuno obrazložene.
  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

AP 3175/06

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić