Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3013/06, rješavajući apelaciju Ante Anića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Anto Anić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Polja, Dolac na Lašvi, podnio je 8. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine.
  • 2.
    Apelant je 6. marta 2008. godine dostavio drugu apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000778 od 16. oktobra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 583 od 18. januara 2007. godine. Navedena apelacija je prvobitno zavedena pod poslovnim brojem Ustavnog suda AP 749/08, a apelant je dopisom od 19. marta 2008. godine tražio spajanje postupka i donošenje jedinstvene odluke o apelacijama evidentiranim pod br. AP 3013/06 i AP 749/08.
  • 3.
    Dopunu apelacije od 8. novembra 2006. godine apelant je podnosio tri puta i to: 22. januara 2007. godine, te 21. i 31. januara 2008. godine. Dopunu apelacije, u odnosu na apelaciju podnesenu 8. novembra 2006. godine kao i apelaciju podnesenu 6. marta 2008. godine, apelant je podnio 30. oktobra 2008. godine.
  • 4.
    Dopunom apelacije od 7. oktobra 2008. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je Općinski sud u Sarajevu obustavio izvršenje koje je odredio svojim Rješenjem o izvršenju broj 065-0-I-06-006817 od 25. maja 2008. godine, kao i da Kantonalni sud ne donosi odluku o njegovom prijedlogu za obnavljanje postupka koji je podnio 24. decembra 2005. godine.
  • 5.
    Apelant je naveo da se radi zaštite svojih prava obraćao Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (prijava evidentirana pod brojem CH/02/11192 od 21. juna 2002. godine), ali da je njegova predstavka proglašena neprihvatljivom o čemu je odluku donijela Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine pod brojem CH/02/11192 od 1. februara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 6.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, dostavljanje odgovora na apelaciju zatraženo je od: a) Vrhovnog suda 15. novembra 2006. godine i 14. marta 2008. godine; b) Kantonalnog suda 15. novembra 2006. godine i 14. marta 2008. godine; c) Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 14. marta 2008. godine; i d) Federalnog pravobranilaštva FBiH (u daljnjem tekstu: Federalno pravobranilaštvo) 15. novembra 2006. godine, te 11. januara i 14. marta 2008. godine.
  • 7.
    Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, 18. decembra 2007. godine od Vrhovnog suda je zatražena informacija o statusu apelantove revizije izjavljene protiv Presude Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 583 od 18. januara 2007. godine.
  • 8.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 25. decembra 2007. godine, a od Općinskog suda 10. januara 2008. godine zatraženo da Ustavnom sudu dostave spis Općinskog suda broj P-10/00.
  • 9.
    Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 25. decembra 2006. godine zatražena fotokopija dostavnice o uručenju apelantu Presude Vrhovnog suda broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine, a od istog suda je 8. aprila 2008. godine zatražena fotokopija dostavnice o uručenju apelantu Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000 778 od 16. oktobra 2007. godine.
  • 10.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. aprila 2008. godine, a Kantonalni sud 7. decembra 2006. godine i 31. marta 2008. godine. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. decembra 2008. godine, a Federalno pravobranilaštvo 18. januara i 24. marta 2008. godine.
  • 11.
    Općinski sud je Ustavnom sudu dostavio traženi spis broj P-10/00 14. januara 2008. godine. Isti sud je 3. marta i 2. aprila 2008. godine dostavio Ustavnom sudu informaciju u vezi sa rješavanjem apelantovog prijedloga za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.
  • 12.
    Vrhovni sud je 10. januara 2008. godine obavijestio Ustavni sud o statusu revizije koju je apelant izjavio protiv Presude Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000583 od 18. januara 2007. godine.
  • 13.
    Kantonalni sud je 3. januara 2007. godine dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju apelantu Presude Vrhovnog suda broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine, a 16. aprila 2008. godine je dostavio Ustavnom sudu fotokopiju dostavnice o uručenju apelantu Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000 778 od 16. oktobra 2007. godine.
  • 14.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te Federalnog pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 20. februara i 8. aprila 2008. godine.
  • 15.
    Ustavni sud je dopisima od 6. decembra 2007. godine i 11. februara 2008. godine odgovorio apelantu povodom njegovih upita, zasnovanih na odredbama Zakona o slobodi pristupa informacijama u FBiH, od 30. novembra 2007. godine, te 1. i 15. februara 2008. godine. Apelantovi upiti su se odnosili na status i rješavanje njegovog predmeta pred Ustavnim sudom.
  • 16.
    S obzirom na to da je u konkretnom slučaju apelant dostavio Ustavnom sudu više zahtjeva iz njegove nadležnosti o pitanju koje se tiče istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je odlučio da, u skladu sa odredbama člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, apelaciju evidentiranu pod brojem AP 749/08 spoji sa apelacijom evidentiranom pod brojem AP 3013/06. Dakle, vodit će se jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3013/03.

Usvaja se apelacija Ante Anića.

III. Činjenično stanje

  • 17.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 18.
    Prije rata u Bosni i Hercegovini apelant je radio kao samostalni obrtnik i bio je vlasnik brojnih materijalno-tehničkih sredstava (kamioni za prijevoz tereta, građevinske mašine, odgovarajući alati i sl.). Apelantova sredstva su mobilizirana u ratu. Dio sredstava je djelimično uništen a dio je ostao u posjedu Armije RBiH nakon prestanka ratnih djelovanja.
  • 19.
    Apelant se 7. januara 1997. godine obratio Odjelu Ministarstva odbrane Općine Travnik zahtijevajući da se riješi pitanje povrata i obeštećenja njegovih materijalnih sredstava. Radi zaštite privatne imovine apelant se obraćao ombudsmenima Federacije BiH. Njihovom intervencijom zamjenik ministra odbrane FBiH je Sekretarijatu odbrane Travnik uputio Dopis broj 03-50-18/97-325 od 17. februara 1997. godine u kojem je naglasio da je potrebno odmah pozvati apelanta, te dogovoriti termin vraćanja njegovih sredstava. Što se tiče pitanja naknade štete, zamjenik ministra je napomenuo da apelanta treba uputiti na Vojno pravobranilaštvo Armije RBiH koje je nadležno za rješavanje u ovakvim slučajevima. Međutim, nadležni organi nisu bili voljni da bez sudskog spora riješe pitanje naknade štete i povrata apelantove imovine.
  • 20.
    Prvu tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine -odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi), radi povrata mobiliziranih sredstava i naknade štete, apelant je podnio Općinskom sudu 13. juna 1997. godine. Postupak se vodio pod poslovnim brojem P-262/97. Taj postupak je prekinut rješenjem Općinskog suda od 19. decembra 1997. godine uz obrazloženje da će se nastaviti nakon okončanja upravnog postupka pred nadležnim organima. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-176/98 od 9. oktobra 1998. godine ukinuo prvostepeno rješenje Općinskog suda od 19. decembra 1997. godine, te odbacio apelantovu tužbu uz obrazloženje da se odlučivanje o tužbenom zahtjevu ne ubraja u sudsku nadležnost.
  • 21.
    Apelant se ponovo obratio Odjelu Ministarstva odbrane Općine Travnik zahtjevom od 8. decembra 1998. godine. Tim zahtjevom je apelant tražio da se riješi pitanje povrata njegovih materijalno-tehničkih sredstava, zatim pitanje naknade za njihovo korištenje i naknade štete. S obzirom na to da odgovor nije dobio, apelant je 15. marta 1999. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu zbog "šutnje administracije". Apelant je tražio da se tuženi obaveže da donese rješenje o njegovom zahtjevu za povrat materijalno-tehničkih sredstava, naknadu za njihovo korištenje i naknadu štete. Kantonalni sud je Presudom broj U-29/99 od 17. juna 1999. godine usvojio apelantovu tužbu. Rješavajući o žalbi tuženog, Vrhovni sud je donio Rješenje broj Už-134/99 od 17. novembra 1999. godine. Tim rješenjem Vrhovni sud je usvojio žalbu i odbacio prvostepenu presudu Kantonalnog suda od 17. juna 1999. godine uz obrazloženje da nadležni organ uprave nije odlučio o apelantovom zahtjevu za naknadu štete, te da se u ovom slučaju radi o obligacionopravnom odnosu za čije su rješavanje nadležni redovni sudovi.
    • a)
      Činjenice u vezi sa postupkom okončanim Presudom Vrhovnog suda broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine
  • 22.
    Poslije presude Vrhovnog suda od 17. novembra 1999. godine apelant se još jednom, 29. decembra 1999. godine, obratio Vojnom pravobranilaštvu Federalnog ministarstva odbrane predlažući da se mirnim putem riješi pitanje povrata njegove imovine, naknade za njezino korištenje i naknade štete. Vojno pravobranilaštvo je Dopisom broj P-193/97 od 14. januara 2000. godine odgovorilo apelantu kako smatra da oni nisu nadležni za rješavanje njegovog zahtjeva, te da se treba obratiti Odjelu odbrane Općine Travnik. Nakon toga, apelant je 14. januara 2000. godine podnio drugu tužbu Općinskom sudu protiv tuženog, radi naknade štete koja uključuje naknadu vrijednosti za korištenje mobiliziranih nevraćenih sredstava kao i naknadu štete zbog izgubljene dobiti, te naknadu vrijednosti za uništena sredstva.
  • 23.
    Općinski sud je, nakon provedenog postupka, donio Presudu broj P-10/00 od 14. oktobra 2003. godine kojom je pretežno usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Struktura dispozitiva presude je sljedeća: a) U prvom pasusu tuženi se obavezuje da apelantu na ime mobiliziranih a nevraćenih materijalno-tehničkih sredstava i to: 1) utovarivač ULT 220; 2) kamion Damper 25T; 3) kamion kiper MAN 16.230; 4) nož za čišćenje snijega za utovarivač ULT 220 i kamion MAN 16.230; 5) posipač soli za MAN 16.230; i 6) mrežasti lanci, dva komada; nadoknadi njihovu vrijednost u ukupnom iznosu (zbroj pojedinačnih iznosa iz tač. od 1. do 6. prvog pasusa navedene presude) od 130.376,25 KM; b) U drugom pasusu tuženi se obavezuje da apelantu nadoknadi štetu za mobilizirana sredstva koja su u međuvremenu potpuno ili djelimično uništena i to: 1) utovarivač ULT 160; 2) autodizalica ČKD 28T; i 3) kamion kiper MAN 15.216; u ukupnom iznosu (zbroj pojedinačnih iznosa iz tač. od 1. do 3. drugog pasusa navedene presude) od 88.524,73 KM; c) U trećem pasusu tuženi se obavezuje da apelantu na ime naknade štete za izgubljenu dobit za mobilizirana a nevraćena sredstva i to: 1) utovarivač ULT 220; 2) kamion kiper MAN 16.230; 3) kamion Damper 25T; 4) utovarivač ULT 160; 5) autodizalica ČKD 28T; i 6) kamion kiper MAN 15.216; nadoknadi njihovu vrijednost u ukupnom iznosu (zbroj pojedinačnih iznosa iz tač. od 1. do 6. trećeg pasusa navedene presude) od 4.019.782,55 KM; i d) zakonska zatezna kamata za iznose pod tač. a) i b) utvrđena je od dana donošenja prvostepene presude pa do isplate, a zakonska kamata za iznos pod c) utvrđena je od 9. oktobra 1997. godine pa do isplate. Troškovi postupka apelantu su dosuđeni u iznosu od 257.493,19 KM. Prema tome, apelantu je prvostepenom presudom dosuđeno ukupno 4.238.686,55 KM u odnosu na iznos od 6.835.800,60 KM koliko je traženo predmetnom tužbom.
  • 24.
    Općinski sud je utvrdio da je apelant vlasnik navedenih sredstava i to: a) autodizalica ČKD 28T-utvrđeno na osnovu potvrde BNT "Promex" d.d. Novi Travnik od 26. jula 2000. godine, te na osnovu saslušanih svjedoka: Š.R., D.K. i M.H.; b) kamion kiper MAN 15.216-utvrđeno na osnovu potvrde i uvjerenja Policijske uprave Travnik od 16. juna 2000. godine i 2. marta 2001. godine; c) kamion Damper-25T-utvrđeno na osnovu Potvrde o mobiliziranju sredstava koju je izdao Samostalni inžinjerski bataljon broj 02/4-69 od 2. juna 1994. godine, zatim na osnovu nalaza vještaka mašinske struke Ive Gudelja, te izjave svjedoka A.M.; d) utovarivač ULT-220-utvrđeno na osnovu nalaza vještaka mašinske struke Ive Gudelja, te izjave svjedoka A.M.; e) kamion kiper MAN 16.230-utvrđeno na osnovu izjava svjedoka A.M., E.I. i Š.I.; f) utovarivač ULT-160-utvrđeno na osnovu nalaza vještaka mašinske struke Ive Gudelja. Vlasništvo nad dodatnom opremom (posipač soli, nož za čišćenje snijega i mrežasti lanci) utvrđeno je na osnovu nalaza vještaka mašinske struke Ive Gudelja, te iskaza svjedoka A.M.
  • 25.
    Apelantovu djelatnost Općinski sud je utvrdio na osnovu uvjerenja Porezne uprave Novi Travnik od 25. oktobra 1999. godine kao i dostavljanjem podataka istog organa od 11. juna 2003. godine. Iz tih dokumenata proizlazi da je apelant bio registrirani autoprijevoznik, te da se vodio kao porezni obveznik za period od 1980. do 1990. godine. Također je, iz navedenih dokumenata, utvrđeno da apelant u periodu od 1991. do 2003. godine nije aktivirao svoju djelatnost ali da je nije ni odjavio, te da je 13. novembra 1990. godine izvršio prijenos sjedišta djelatnosti u Bački Petrovac-Vojvodina, Republika Srbija. Uvidom u Informaciju o pronalaženju i uništavanju neeksplodiranih sredstava na lokaciji "Komar", koju je izdao Općinski štab Civilne zaštite Travnik pod brojem 06/3-82-106/91 od 13. marta 1991. godine, utvrđeno je da je apelant kao vlasnik p.p. "Rovokop" sa svojim mašinama izvodio radove na navedenoj lokaciji.
  • 26.
    Datum mobilizacije navedenih sredstava Općinski sud je utvrdio uvidom u Potvrdu Općinskog štaba Civilne zaštite Travnik broj 06/3-82-1-320/94 od 1. septembra 1994. godine. Iz te potvrde proizlazi da je Općinski štab Civilne zaštite, u periodu od 4. aprila 1992. godine do 3. juna 1993. godine, mobilizirao materijalno-tehnička sredstva koja su bila u apelantovom vlasništvu i to: 1) utovarivač ULT-220; 2) utovarivač ULT-160; 3) kamion kiper MAN 16.230; 4) kamion kiper MAN 15.216; 5) autodizalica ČKD 28T; i 6) kamion Damper 25T. Navedena sredstva mobilizirana su u svrhu angažiranja u jedinicu Civilne zaštite specijalizirane namjene za spašavanje iz ruševina općine Travnik. Navedena potvrda Općinskog štaba Civilne zaštite potkrijepljena je izjavama svjedoka A.K. i M.H., te M.M. koji je u iskazu naveo da je početkom rata obavljao funkciju komandanta Općinskog štaba Civilne zaštite, zatim da je poznavao apelanta i da je znao da on posjeduje "građevinsku tehniku-mašine", te su donijeli odluku o mobiliziranju građevinskih mašina koje su u apelantovom vlasništvu. Također su dogovorili i da navedena sredstva ostanu u apelantovom posjedu zbog toga što nije postojao odgovarajući prostor gdje bi mogla biti uskladištena. Ovaj svjedok je izjavio da zna da navedena sredstva nisu vraćena apelantu i da ih je kasnije preuzela Armija RBiH.
  • 27.
    Općinski sud je zaključio da je navedena sredstva, koja su bila u apelantovom vlasništvu, preuzela Armija RBiH nakon izbijanja sukoba sa jedinicama Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu: HVO). Tada je apelant bio primoran da napusti svoj dom i imovinu, što se, prema njegovoj izjavi, desilo 4. juna 1993. godine. Taj datum tokom postupka nije osporen bilo kakvim važećim dokazima. Ova činjenica (da je Armija RBiH preuzela apelantova sredstva) potkrijepljena je uvidom u Potvrdu Samostalnog inžinjerskog bataljona broj 02/4-69 od 2. juna 1994. godine. U potvrdi je navedeno da je od apelanta izuzeto motorno vozilo Damper. Dodatni dokaz o tome da su apelantova sredstva ostala u posjedu Armije RBiH za Općinski sud je bila Potvrda Komande 7. korpusa Armije RBiH broj 05/6-339-2 od 17. augusta 1994. godine. Tom potvrdom apelantu je odgovoreno na njegove zahtjeve za povrat izuzetih sredstava od 17. jula i 8. augusta 1994. godine. Naime, rečeno je da će vozila i ostala materijalna sredstva biti vraćena apelantu nakon okončanja rata u BiH pod uvjetom da budu u funkciji. Također, rečeno je da su vozila i ostala materijalna sredstva sada u funkciji potreba Armije RBiH, da se smatraju ratnim plijenom, te da se ne može izdati potvrda o izuzimanju u skladu sa relevantnim odredbama Odluke o izuzimanju MTS-a za potrebe Oružanih snaga RBiH. U prilog navedenom idu i izjave saslušanih svjedoka A.M., E.I. i Š.I. koji su izjavili da su vidjeli da se u toku rata koriste apelantova sredstva i to: kamion Damper 28T, utovarivač ULT-220 i kamion kiper MAN 16.230.
  • 28.
    Općinski sud je, uviđajem na licu mjesta u kasarni "Zijad Selman" Slimena, uz prisustvo vještaka mašinske struke Ive Gudelja, utvrdio da se u krugu kasarne, tj. u posjedu tuženog, nalaze apelantova sredstva i to: kamion Damper 25T i utovarivač ULT-220, kao i da su u neupotrebljivom stanju. Na osnovu nalaza vještaka mašinske struke Ibrahima Bazdulja, utvrđeno je da se ULT-160, autodizalica ČKD 28T i kamion kiper MAN 15.216 nalaze u apelantovom posjedu, ali da su u neupotrebljivom stanju. Nije bilo sporno da su navedena tri sredstva zatečena u neupotrebljivom stanju kada se apelant vratio svojoj kući nakon prestanka sukoba između jedinica Armije RBiH i HVO-a. Za preostalo apelantovo sredstvo (kamion kiper MAN 16.230) tokom postupka je nesporno utvrđeno da apelantu nije vraćeno, te da mu se krajem ratnih djelovanja gubi trag.
  • 29.
    Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je smatrao da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se dosudi naknada materijalne štete za uništena i oštećena sredstva kao i naknada za njihovo korištenje i izgubljenu dobit, u skladu sa relevantnim odredbama Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list RBiH" broj 19/92), kao i odredbama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85), te ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94). Općinski sud je naglasio da je Bosna i Hercegovina prestanak rata proglasila 22. decembra 1995. godine a neposredne ratne opasnosti 23. decembra 1996. godine, od kada je trebala (što u konkretnom slučaju nije uradila), prema službenoj dužnosti ili nakon podnesenog zahtjeva, donijeti odluku o vraćanju izuzetih sredstava apelantu i odluku o naknadi za njihovo korištenje.
  • 30.
    Pojedinačne i zbirne iznose naknade za uništena i oštećena sredstva, naknade za njihovo korištenje, te naknade na ime izgubljene dobiti, Općinski sud je donio na osnovu nalaza sudskog vještaka mašinske struke Ive Gudelja i nalaza sudskog vještaka mašinsko-metalske struke Miroslava Radoša. Navedeni vještaci su svoje nalaze dali odvojeno, ali su ih nakon iznijetih primjedbi uskladili i dali jedinstven nalaz koji je Općinski sud prihvatio.
  • 31.
    Na prvostepenu presudu Općinskog suda žalbe su izjavili apelant i tuženi. Rješavajući o žalbama, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine kojom je djelimično usvojio žalbe apelanta i tuženog, uz napomenu da je drugostepenom presudom apelantov tužbeni zahtjev pretežno odbijen kao neosnovan. U drugom stavu dispozitiva navedene presude odlučeno je da se apelantu na ime njegovih nestalih ili uništenih materijalno-tehničkih sredstava isplati: a) za kamion kiper MAN 16.230 iznos od 14.080,00 KM (iznos dosuđen prvostepenom presudom za isto sredstvo bio je 16.000 KM); b) za nož za čišćenje snijega za utovarivač ULT-220 i kamion kiper MAN 16.230 iznos od 2.745 KM (iznos dosuđen prvostepenom presudom za ista sredstva bio je 3.120 KM); c) za posipač soli za kamion kiper MAN 16.230 iznos od 37.180 KM (iznos dosuđen prvostepenom presudom za isto sredstvo bio je 42.250 KM); i d) za mrežaste lance iznos od 5.605,00 KM (iznos dosuđen prvostepenom presudom za ista sredstva bio je 6.370 KM). Kantonalni sud je smatrao da apelant ima pravo na naknadu nabrojanih iznosa u skladu sa relevantnim odredbama Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane. Također je naveo da je: "Visina naknade za izuzeta sredstva određena prema nadopuni vještačenja vještaka Miroslava Radoša od 29. jula 1994. godine, a prema vrijednosti izuzetih sredstava na dan 1. juni 1993. godine" (vidi Kantonalni sud, presuda od 20. septembra 2004. godine, str. 6, drugi pasus).
  • 32.
    Međutim, Kantonalni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje zašto, u pogledu pojedinačnih iznosa, ne prihvata iznose utvrđene prvostepenom presudom Općinskog suda koji su dosta veći, te zašto se poziva isključivo na dopunu vještaka Miroslava Radoša od 27. jula 1994. godine. Ovo se naglašava imajući u vidu da je na stranici 20. pasus 5. presude Općinskog suda od 14. oktobra 2003. godine navedeno: "U pogledu visine tužbenog zahtjeva, visine stvarne štete i izmakle koristi, sud je proveo vještačenje, posredstvom vještaka mašinske struke Ive Gudelja i stalnog sudskog vještaka Miroslava Radoša, koji su dali svoje nalaze i mišljenje, te nakon iznijetih primjedbi na raspravi održanoj 11. septembra 2003. godine, a prema članu 243. ZPPFBiH, vještaci su usaglasili svoje stavove i dali jedinstven nalaz i mišljenje koje ovaj sud prihvata u cijelosti kao objektivne, precizne, jasne i date na pravilima nauke i struke...".
  • 33.
    Trećim stavom dispozitiva presude od 20. septembra 2004. godine Kantonalni sud je apelantu dosudio iznos od 195.068,61 KM na ime naknade troškova za korištenje kamiona kiper MAN 16.230. Kantonalni sud je zaključio da je apelant prije rata u Bosni i Hercegovini imao registriran autoprijevoznički obrt kojim je ostvarivao dobit, tj. primanja koja su služila za život njegove porodice. Kako je zaključio Kantonalni sud, apelantu, stoga, pripada i naknada za korištenje navedenog sredstva u skladu sa odredbama člana 77. stav 1. tačka 1) Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane. Naknada je utvrđena na osnovu nalaza vještaka kojem je dat nalog da kao datum izuzimanja smatra 1. juni 1993. godine.
  • 34.
    Iz navedenog je vidljivo da je Kantonalni sud smatrao osnovanim apelantov tužbeni zahtjev samo u odnosu na naknade za kamion kiper MAN 16.230, te određenu opremu (nož za čišćenje snijega, posipač soli i mrežasti lanci). Za Kantonalni sud ostatak tužbenog zahtjeva nije bio osnovan.
  • 35.
    Naime, prvo je bio sporan datum mobilizacije. Kantonalni sud je kao datum mobilizacije uzeo 1. juni 1993. godine za koji je naveo da predstavlja početak rata između jedinica Armije RBiH i HVO-a. Za navedeni sud je neprihvatljivo da je sredstva, koja su bila u apelantovom vlasništvu, u periodu od 4. aprila 1992. godine do 3. juna 1993. godine mobilizirao Općinski štab Civilne zaštite Travnik. Navedene datume je, kao utvrđenu činjenicu, prihvatio Općinski sud na osnovu Potvrde Općinskog štaba Civilne zaštite Travnik broj 06/3-82-1-320/94 od 1. septembra 1994. godine. Svoje tvrdnje Kantonalni sud zasniva prvenstveno na iskazu svjedoka A.K. koji je naveo: "...koliko ja znam, nikada, bar dok sam ja bio u CZ, navedene mašine nisu angažirane za potrebe CZ...". Kantonalni sud nije obrazložio navode istog svjedoka o tome da je u štab Civilne zaštite Općine Travnik došao "...negdje u aprilu 1993. godine...", odnosno "...da se ne može izjasniti što se tiče perioda 1992. godine...", kao i da je, taj svjedok, apelantu lično izdao potvrdu od 1. septembra 1994. godine o mobilizaciji njegovih sredstava "...na osnovu evidencije jer apelantovo ime prolazi kroz evidencije štaba Civilne zaštite od njezinog startanja do 3. juna 1993. godine, što je datum od kada apelant više nije boravio na području koje je pokrivao štab Civilne zaštite...". Kantonalni sud se nije suočio sa iskazom M.M. koji je u relevantnom dijelu reproduciran u stavu 27. ove odluke. Također, nije odgovoreno ni na apelantove tvrdnje da je svoj dom napustio tek 4. juna 1993. godine, kao što nije odgovoreno ni na Potvrdu Komande 7. korpusa Armije RBiH broj 05/6-339-2 od 17. augusta 1994. godine i Potvrdu Samostalnog inžinjerskog bataljona broj 02/4-69 od 2. juna 1994. godine, koje su u relevantnom dijelu reproducirane u stavu 28. ove odluke.
  • 36.
    Osim datuma mobilizacije, za Kantonalni sud je sporan i obim mobilizacije preostalih sredstava u apelantovom vlasništvu. Kantonalni sud smatra da tri sredstva, koja su navedena u potvrdi Općinskog štaba Civilne zaštite Travnik a koja uključuju: a) utovarivač ULT-160; b) autodizalicu ČKD 28T; i c) kamion kiper MAN 15.216, nije izuzela Armija RBiH jer niko od saslušanih svjedoka nije vidio da su navedena sredstva izuzeta ili korištena u ratu, te da, stoga, tuženi nije obavezan da plati naknadu za njih. Kantonalni sud smatra da su ova sredstva uništena u sukobima jedinica Armije RBiH i HVO-a, a svoju tvrdnju zasniva na nalazu sudskog vještaka mašinske struke Ibrahima Bazdulja od 12. novembra 1997. godine. Vještak je u nalazu naveo: "...da je kod apelantove izgorjele kuće zatekao utovarivač ULT-160, autodizalicu ČKD 28T i kamion kiper MAN 15.216, te da je na autodizalici i kamionu bilo vidljivo da su ova vozila bila izložena utjecaju plamena...". Međutim, Kantonalni sud nije provodio niti jedan dokaz kako bi potkrijepio svoju konstataciju da su navedena sredstva zaista uništena u sukobu između jedinica Armije RBiH i HVO-a.
  • 37.
    Ostala su još dva sredstva koja su bila u apelantovom vlasništvu, koja se nalaze na potvrdi Općinskog štaba Civilne zaštite Travnik od 1. septembra 1994. godine, i to: utovarivač ULT-220 i kamion Damper 25T. Kantonalni sud ne smatra spornim da su navedena sredstva apelantovo vlasništvo niti da se nalaze u posjedu tuženog. To je utvrđeno na osnovu uviđaja koji je prvostepeni sud izvršio 7. oktobra 2002. godine u kasarni "Zijad Selman" Slimena, kada je uz prisustvo vještaka mašinske struke identificirao navedene mašine kao apelantovo vlasništvo, te ustanovio da se nalaze u krugu kasarne u kojoj je izvršen uviđaj. Osim toga, punomoćnik tuženog je u ranijem postupku koji je vođen pred Općinskim sudom pod brojem P-262/97 dao iskaz u kojem je izjavio da se u njegovom posjedu nalaze utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T.
  • 38.
    Na osnovu navedenih činjenica Kantonalni sud je zaključio da "...u situaciji kada je utvrđeno da su radne mašine ULT-220 i kamion Damper 28T apelantovo vlasništvo, te da se nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, apelant nije mogao tužbom zahtijevati da mu tuženi nadoknadi vrijednost ovih mašina, nego je mogao, u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine FBiH" broj 6/98), tužbom zahtijevati povrat ovih individualno određenih stvari, uz eventualan zahtjev za isplatu naknade vrijednosti mašina od trenutka izuzimanja do predaje...".
  • 39.
    Kantonalni sud je smatrao neosnovanim i apelantov zahtjev za naknadu izgubljene dobiti za sredstva ULT-220 i kamion Damper 28T. Prema navodima iz presude Kantonalnog suda od 20. septembra 2004. godine, nesporno je da je apelant prije početka izbijanja ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini imao registriran samostalni obrt kao autoprijevoznik. Također, nesporno je i da apelant nije imao registrirano preduzeće koje se bavilo građevinskom djelatnošću. Apelantova sredstva, ULT-220 i kamion Damper 28T, su građevinske mašine, a preduvjet da bi neko lice moglo stjecati dobit, radeći samostalno sa takvim mašinama ili ih iznajmljivati, jeste da ima registriranu djelatnost za ovu oblast u skladu sa Odlukom o standardnoj klasifikaciji djelatnosti u Federaciji BiH ("Službene novine FBiH" broj 28/98).
  • 40.
    Kantonalni sud je smatrao neosnovanim apelantov zahtjev za isplatu pripadajućih kamata, obrazlažući da se na iznose naknade za potraživanja nastala u toku rata ne obračunavaju kamate u smislu člana 6. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine FBiH" broj 43/01). S obzirom na to da je apelant samo djelimično uspio u parnici, Kantonalni sud je smatrao da svaka stranka treba da snosi svoje troškove postupka.
  • 41.
    Protiv presude Kantonalnog suda od 20. septembra 2004. godine reviziju su uložili apelant i tuženi. Rješavajući o uloženim revizijama, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine. Navedenom presudom Vrhovni sud je apelantovu reviziju pretežno odbio, a uvažio ju je u odnosu na: a) plaćanje zakonskih zateznih kamata; b) naknadu za korištenje apelantovih sredstava, koje je koristio tuženi, i to za utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T; i c) naknadu troškova postupka. Drugostepena presuda Kantonalnog suda preinačena je u dijelu odluke o kamati. Naime, tuženi je obavezan da na dosuđene iznose apelantu plati zakonsku zateznu kamatu počevši od 14. oktobra 2003. godine, kao dana presuđenja, pa do isplate. Vrhovni sud je smatrao da u ponovnom postupku pred Kantonalnim sudom treba utvrditi iznose naknade za korištenje apelantovih sredstava, koje je koristio tuženi, u odnosu na utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T. Na tu naknadu apelant ima pravo prema relevantnim odredbama člana 77. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane.
  • 42.
    Što se tiče dijela presude Kantonalnog suda u pogledu troškova parničnog postupka, Vrhovni sud smatra da je taj dio preuranjen s obzirom na to da je u jednom dijelu postupak vraćen na ponovno suđenje, te će Kantonalni sud, nakon donošenja odluke u dijelu u kojem mu se nalaže provođenje ponovnog postupka, donijeti i novu odluku o troškovima parničnog postupka.
  • 43.
    U svemu ostalom, Vrhovni sud revizionom odlukom podržava stavove iz presude Kantonalnog suda od 20. septembra 2004. godine, ne dajući bitno drugačije obrazloženje, osim u dijelu u kojem se obrazlažu stavovi iz drugostepene presude u pogledu odbijanja apelantovog zahtjeva za naknadu za izgubljenu dobit za utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T. Vrhovni sud naglašava kako je apelant uz reviziju priložio Potvrdu Odjela privrede Općine Novi Travnik broj 06-352-20 od 9. jula 1996. godine. Iz te potvrde je vidljivo da je od tog datuma apelant registriran kao samostalni obrtnik za obavljanje djelatnosti javnih građevinskih radova i zanatskih usluga za održavanje teških mašina. Međutim, tu potvrdu Vrhovni sud nije cijenio, jer prema odredbi člana 369. ranijeg Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH", br. 42/98 i 3/99) stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može uložiti.
    • b)
      Činjenice u vezi sa postupkom okončanim Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000 778 od 16. oktobra 2007. godine
  • 44.
    Nakon presude Vrhovnog suda od 20. jula 2006. godine, Kantonalni sud je na sjednici vijeća, bez održavanja javne i usmene rasprave, donio Presudu broj 006-0-Gž-06-000 583 od 18. januara 2007. godine. Tom presudom je obavezao tuženog da apelantu, na ime naknade za korištenje izuzetih sredstava, utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T, isplati ukupan iznos od 27.464,25 KM za period od 1. juna 1993. godine do 7. oktobra 2002. godine. Kantonalni sud je smatrao da apelant nije imao registriranu građevinsku djelatnost u vrijeme izuzimanja navedenih sredstava, kao i da se potvrda o registraciji za građevinske radove od 9. jula 1996. godine ne može razmatrati s obzirom na to da je priložena tek uz reviziju. Na osnovu činjenice da apelant nije bio registriran za obavljanje građevinskih radova u vrijeme izuzimanja, Kantonalni sud je zaključio da on "tim sredstvima nije ostvarivao dohodak za svoj život i život svoje porodice", te mu, stoga, pripada "naknada u visini prosječnog ličnog dohotka u privredi iz prethodnog mjeseca" u skladu sa odredbom člana 77. stav 1. tačka 2. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane. S obzirom na to da apelant nije imao registriranu građevinsku djelatnost u vrijeme izuzimanja, kada je bio registrirani autoprijevoznik, Kantonalni sud nije izvršio obračun naknada za izuzeta sredstva u skladu sa odredbom člana 77. stav 1. tačka 1. navedene Uredbe. Prema toj odredbi, apelantu bi pripadala naknada "...u visini primanja koja bi ostvario da je tim sredstvima vršio svoju djelatnost u vrijeme kada su ih koristile Oružane snage...".
  • 45.
    Kantonalni sud je naveo da nema potrebe da se raspravlja kako bi se utvrdio iznos naknade koju tuženi treba isplatiti apelantu zbog korištenja navedenih sredstava. Naglašeno je da su od Federalnog zavoda za statistiku službenim putem pribavljeni podaci o visini prosječnog ličnog dohotka u periodu od 1993. do 2003. godine. Na te iznose Kantonalni sud je primijenio "jednostavne matematičke radnje" u skladu sa važećim zakonskim i podzakonskim aktima o denominaciji valute u relevantnom periodu, te "nije bilo potrebe da vještak finansijske struke obavlja vještačenje". Napominje se da je prvostepenom presudom Općinskog suda od 14. oktobra 2003. godine tuženi obavezan da apelantu na ime korištenja utovarivača ULT-220 i kamiona Damper 28T isplati iznose od 38.261,25 KM i 24.375,00 KM, a ovom presudom Kantonalnog suda ta naknada je određena u zbirnom iznosu od 27.464,25 KM. Kantonalni sud ne daje obrazloženje zašto je utvrdio bitno nižu naknadu u odnosu na iznose dosuđene presudom prvostepenog suda koji su u prvostepenom postupku utvrđeni saglasnim nalazom dva stalna sudska vještaka.
  • 46.
    Kantonalni sud ponovo odbija apelantov zahtjev za naknadu izgubljene dobiti za utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T. Pri tome je dao suštinski isto obrazloženje (nije imao registriranu građevinsku djelatnost u vrijeme izuzimanja sredstava) kao i kada je odbio da apelantu obračuna naknadu za korištenje navedenih mašina na osnovu člana 77. stav 1. tačka 1. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane. Međutim, apelant je svoj zahtjev za naknadu izgubljene dobiti zasnovao i na članu 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima koji glasi: "Pri ocjeni izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji bi se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem".
  • 47.
    Protiv presude drugostepenog suda reviziju su uložili apelant i tuženi. Vrhovni sud je odlučio o reviziji Presudom broj 070-0-Rev-07-000778 od 16. oktobra 2007. godine tako što je u svemu ostavio na snazi Presudu Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000583 od 18. oktobra 2007. godine, osim u dijelu odluke o troškovima postupka. U tom dijelu je preinačio revizijom osporenu presudu, te obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 13.608 KM.
  • 48.
    Suštinski, Vrhovni sud podržava prethodnu presudu Kantonalnog suda. Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud ispravno postupio kada apelantu nije obračunao naknadu za korištenje utovarivača ULT-220 i kamiona Damper 28T u skladu sa odredbama člana 77. stav 1. tačka 1. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane, jer apelant u vrijeme izuzimanja nije imao registriranu građevinsku djelatnost. Što se tiče priloženog Rješenja broj 06-352-20 od 9. jula 1996. godine, kojim se apelant registrirao da kao samostalni obrtnik obavlja i djelatnosti koje se tiču izvođenja građevinskih radova i održavanja građevinskih mašina, Vrhovi sud naglašava: "Međutim, iz navedenog rješenja (kada bi se i razmatralo) se vidi da je apelantu organ uprave odobrio bavljenje građevinskom djelatnošću, počevši od 9. jula 1996. godine, pa je očigledno da i sa tim dokazom i bez tog dokaza ostaje jednako utvrđeno činjenično utvrđenje da apelant u vrijeme mobiliziranja navedenih MTS nije imao odobrenu (registriranu) građevinsku djelatnost i da mu, stoga, naknada zbog njihovog oduzimanja pripada u visini propisanoj odredbom člana 77. stav 1. tačka 2. navedene Uredbe".
  • 49.
    Vrhovni sud naglašava kako apelant ispravno tvrdi da su utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T ostali u posjedu tuženog i nakon prestanka neposredne ratne opasnosti (23. decembar 1996. godine), ali da on u svom preciziranom tužbenom zahtjevu od 11. septembra 2003. godine traži naknadu vrijednosti za njihovo korištenje u periodu od 4. aprila 1992. godine do 23. decembra 1996. godine. Stoga, Vrhovni sud ne može razmatrati navode koji su vezani za činjenicu da je tuženi posjedovao apelantova sredstva nakon 23. decembra 1996. godine. Što se tiče apelantovog zahtjeva za naknadu izgubljene dobiti zbog nekorištenja utovarivača ULT-220 i kamiona Damper 28T za period od 23. decembra 1996. godine pa ubuduće, koji je apelant precizirao podneskom od 11. septembra 2003. godine, Vrhovni sud navodi da je to pitanje već riješio u svojoj Presudi broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine. U toj presudi Vrhovni sud je podržao stav Kantonalnog suda da apelant nema pravo na naknadu izgubljene dobiti zbog nekorištenja ovih sredstava, jer u vrijeme njihove mobilizacije nije imao registriranu građevinsku djelatnost.
  • 50.
    Imajući u vidu navedeno, proizlazi da je okončanjem ovog postupka, tj. presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, apelantu konačno dosuđeno, uzimajući u obzir i troškove postupka, 295.751 KM u odnosu na iznos od 4.238.686,55 KM koliko je apelantu dosuđeno prvostepenom presudom Općinskog suda, a prema postavljenom tužbenom zahtjevu na iznos od 6.835.800,60 KM.
    • c)
      Činjenice u vezi sa donošenjem odluke u razumnom roku
  • 51.
    Postupak u ovoj pravnoj stvari je započet 7. januara 1997. godine kada se apelant obratio Odjelu Ministarstva odbrane Općine Travnik zahtjevom da se riješi pitanje povrata i obeštećenja njegovih materijalnih sredstava. Radi zaštite svoje privatne imovine apelant se obraćao ombudsmenima Federacije BiH koji su Ministarstvu odbrane Federacije BiH uputili akt broj 46/97-ZE od 4. februara 1997. godine. Zamjenik ministra odbrane Federacije BiH je uputio Dopis broj 03-50-18/97-325 od 17. februara 1997. godine Sekretarijatu odbrane Travnik naglasivši da treba hitno riješiti apelantov zahtjev. Međutim, nadležni organi nisu bili voljni da bez sudskog spora riješe pitanje naknade štete i povrata apelantove imovine.
  • 52.
    Prvu tužbu apelant je podnio Općinskom sudu 13. juna 1997. godine. Postupak se vodio pod poslovnim brojem P-262/97. U okviru ovog postupka održana su četiri ročišta i to 8. augusta, 8. oktobra, 15. septembra i 12. novembra 1997. godine. Apelant je bio prisutan na svim ročištima lično ili u pratnji punomoćnika. Kao dokaz je izveden uviđaj uz prisustvo stalnog sudskog vještaka i apelanta. Tuženi nije bio prisutan na dva ročišta iako je dostavljanje bilo uredno. U ovom dijelu postupka izveden je dokaz saslušanjem svjedoka M.H. i A.L. Ovaj postupak je prekinut rješenjem Općinskog suda od 19. decembra 1997. godine. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-176/98 od 9. oktobra 1998. godine ukinuo prvostepeno rješenje Općinskog suda od 19. decembra 1997. godine i odbacio apelantovu tužbu.
  • 53.
    Apelant se ponovo obratio Odjelu Ministarstva odbrane Općine Travnik zahtjevom od 8. decembra 1998. godine. Zahtjevom je tražio da se riješi pitanje povrata njegovih materijalno-tehničkih sredstava, zatim pitanje naknade za njihovo korištenje i naknade štete. S obzirom na to da odgovor nije dobio, apelant je 15. marta 1999. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu zbog "šutnje administracije" tražeći da se tuženi obaveže da donese rješenje o njegovom zahtjevu. Kantonalni sud je Presudom broj U-29/99 od 17. juna 1999. godine usvojio apelantovu tužbu. Rješavajući o žalbi tuženog, Vrhovni sud je donio Rješenje broj Už-134/99 od 17. novembra 1999. godine kojim je usvojio žalbu i odbacio prvostepenu presudu Kantonalnog suda od 17. juna 1999. godine. Apelant se još jednom, 29. decembra 1999. godine, obratio Vojnom pravobranilaštvu Federalnog ministarstva odbrane, predlažući da se mirnim putem riješi pitanje povrata njegove imovine. Apelantu je odgovoreno Dopisom broj P-193/97 od 14. januara 2000. godine u kojem je istaknuto da svoj zahtjev treba da podnese Odjelu odbrane Općine Travnik.
  • 54.
    Nakon toga, apelant je 14. januara 2000. godine podnio drugu tužbu Općinskom sudu. U okviru ovog postupka održano je 16 ročišta i to 9. juna, 11. augusta i 8. novembra 2000. godine, zatim 10. januara, 14. februara, 7. marta, 22. augusta i 28. novembra 2001. godine, te 23. januara, 19. marta, 30. aprila, 18. septembra i 13. novembra 2002. godine i 18. juna, 6. oktobra i 11. septembra 2003. godine. Apelant je prisustvovao svim ročištima lično ili u prisustvu punomoćnika. Tuženi nije bio prisutan na prvih osam ročišta iako je dostavljanje bilo uredno, a prvi put se pojavio na ročištu od 23. januara 2002. godine. Na ročištu održanom 30. aprila 2002. godine tuženi je tražio da se spis proslijedi Vrhovnom sudu kako bi taj sud odredio drugi sud da sudi u ovoj pravnoj stvari, jer je navodno Općinski sud pod utjecajem javnosti. Vrhovni sud je rješenjem od 31. maja 2002. godine odbio zahtjev tuženog. U ovom postupku bila su angažirana dva stalna sudska vještaka mašinske i mašinsko-metalske struke. U prisustvu stalnog sudskog vještaka 7. oktobra 2002. godine izvršen je uviđaj u kasarni "Zijad Selman" Slimena, a iz zapisnika od 28. februara 2003. godine vidljivo je da je drugi stalni sudski vještak izvršio uviđaj na istom mjestu. Predmet vještačenja oba puta su bile apelantove mašine, utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T. Općinski sud je 14. oktobra 2003. godine donio Presudu broj P-10/00.
  • 55.
    Održavši prethodno jednu raspravu 3. septembra 2004. godine, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine odlučio o žalbama strana u postupku protiv Presude Općinskog suda od 14. oktobra 2003. godine. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine odlučio o revizijama strana u postupku protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine. U ponovnom postupku pred Kantonalnim sudom, taj sud je na sjednici vijeća donio Presudu broj 006-0-Gž-06-000 583 od 18. januara 2007. godine. Protiv navedene presude Kantonalnog suda reviziju su ponovo uložile stranke u postupku o čemu je Vrhovni sud odlučio Presudom broj 070-0-Rev-07-000778 od 16. oktobra 2007. godine.
    • d)
      Činjenice u vezi sa izvršnim postupkom i postupkom povodom podnesenog prijedloga za njegovu obnovu
  • 56.
    Apelant je 21. novembra 2006. godine Općinskom sudu u Sarajevu podnio prijedlog za izvršenje, protiv tuženog, na osnovu pravosnažne Presude Kantonalnog suda broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine. Općinski sud u Sarajevu je donio Rješenje o izvršenju broj 065-0-I-06-006817 od 6. aprila 2007. godine. Dopisom broj 065-0-I-06-006817 od 8. oktobra 2007. godine Općinski sud u Sarajevu je obavijestio apelanta da je rješenje o izvršenju od 6. aprila 2007. godine postalo pravosnažno, te da je 13. septembra 2007. godine dostavljeno UPI banci na provođenje. Zaključkom broj 065-0-I-06-006817 od 23. januara 2008. godine apelant je pozvan da se izjasni na podnesak tuženog, izvršenika, od 6. decembra 2007. godine. Apelant se izjasnio podnescima od 1. i 2. februara 2008. godine. Nakon toga, Općinski sud u Sarajevu je Zaključkom broj 065-0-I-06-006817 od 2. aprila 2008. godine pozvao apelanta da se izjasni na podnesak UPI banke d.d. Sarajevo od 28. marta 2008. godine. U spisu apelacije nema navedenog podneska UPI banke od 28. marta 2008. godine kao ni podneska tuženog, izvršenika, od 6. decembra 2007. godine. Apelant navodi da je Općinski sud u Sarajevu donio Rješenje o obustavljanju izvršnog postupka broj 065-0-I-06-006817 od 28. maja 2008. godine (navedeno rješenje se ne nalazi u spisu apelacije). Apelant je na navedeno rješenje izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu 6. juna 2008. godine (žalba se, također, ne nalazi u spisu apelacije). Prema apelantovim navodima, predmet se još uvijek (tada je to bio 4. oktobar 2008. godine), nalazi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.
  • 57.
    Apelant je 24. decembra 2005. godine Kantonalnom sudu podnio prijedlog za ponavljanje postupka koji je okončan pravosnažnom Presudom tog suda broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine. S obzirom na to da je protiv iste presude bila podnijeta revizija, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Gvl-06-000003 od 20. jula 2006. godine. Tim rješenjem je odlučeno da se nastavlja postupak o revizijama stranaka u predmetu Rev-8/05, a postupak o prijedlogu za ponavljanje postupka se prekida do okončanja postupka o revizijama. Nakon toga, donijeta je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine. Zatim, u ponovnom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 006-0-Gž-06-000 583 od 18. januara 2007. godine. I konačno, Vrhovni sud je odlučio o novoj reviziji Presudom broj 070-0-Rev-07-000778 od 16. oktobra 2007. godine. Apelant je 24. januara 2008. godine Kantonalnom sudu podnio "prijedlog za nastavak postupka". Naglasio je da je Vrhovni sud rješenjem od 20. jula 2006. godine prekinuo postupak o zahtjevu za ponavljanje postupka, zatim da je nakon toga vođen postupak pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 16. oktobra 2007. godine, te da treba donijeti odluku o njegovom zahtjevu za ponavljanje postupka od 24. decembra 2005. godine. Apelant navodi da još uvijek nije odlučeno o njegovom zahtjevu za ponavljanje postupka.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

IV. Apelacija

Ukidaju se:

a) Navodi iz apelacije

  • 58.
    Apelant navodi da su mu, proizvoljnim utvrđivanjem odlučnih činjenica, te proizvoljnom primjenom prava, povrijeđena osnovna prava na pravično suđenje, zatim pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantovi navodi se mogu sažeti na sljedeći način:
    • a)
      Kantonalni sud je proizvoljno utvrdio datum mobilizacije njegovih sredstava. Arbitrarno je odredio da je to 1. juni 1993. godine ("što je, ustvari, datum kada je počinjen zločin nad Hrvatima u Bugojnu") iako postoji važeća potvrda Općinskog štaba Civilne zaštite iz koje je vidljivo da je mobilizacija izvršena 4. aprila 1992. godine, te da je nesporna činjenica da je on svoj dom morao napustiti 4. juna 1993. godine. Svoj zaključak Kantonalni sud zasniva na dijelu iskaza svjedoka A.K. koji interpretira na proizvoljan način, ne obazirući se na cjelinu tog iskaza iz kojeg je vidljivo da se u evidencijama Civilne zaštite apelantova sredstva vode kao mobilizirana. Kantonalni sud ne obrazlaže ni iskaze svjedoka M.M. i M.H. koji su u štabu Civilne zaštite bili od početka rata, za razliku od svjedoka A.K., te koji su potvrdili da su sredstva zaista mobilizirana, ali su iz tehničkih razloga (nedostatak prostora za čuvanje) ostala u apelantovom posjedu uz njegovu obavezu da ih stavi na raspolaganje čim se to od njega zatraži;
    • b)
      Proizvoljno je utvrđen i obim mobilizacije apelantovih sredstava. Sva apelantova sredstva se vode kao mobilizirana, o čemu je Općinski štab Civilne zaštite Travnik izdao potvrdu od 1. septembra 1994. godine. Međutim, Kantonalni sud tvrdi da su mobilizirani samo kamion kiper MAN 16.230, ULT-220 i kamion Damper 25T jer postoje svjedoci koji su vidjeli da su ta sredstva mobilizirana i korištena u ratu. Sa druge strane, Kantonalni sud smatra da tuženi nije mobilizirao sljedeća apelantova sredstva: autodizalicu ČKD 28T, utovarivač ULT-160 i kamion kiper MAN 15.216 jer "niko od svjedoka nije vidio da ih je Armija RBiH mobilizirala i koristila". Stoga, Kantonalni sud zaključuje da su ta sredstva uništena kad je zapaljena apelantova kuća, a da tuženi ne treba ništa da plati. Međutim, Kantonalni sud nije izveo niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi utvrdio da su navedena sredstva zaista uništena prilikom oružanih sukoba. Kantonalni sud ne obrazlaže čak ni zašto smatra da ta sredstva nisu bila mobilizirana počevši od datuma početka rata pa do izbijanja sukoba između jedinica Armije RBiH i HVO-a, tj. u okviru vremenskog perioda koji je naveden u potvrdi štaba Civilne zaštite od 1. septembra 2004. godine;
    • c)
      Proizvoljno je utvrđena naknada za korištenje izuzetih apelantovih sredstava: utovarivač ULT-220 i kamion Damper 25T. Kantonalni sud paušalno utvrđuje naknadu za njihovo korištenje, koja je ispod svakog minimuma, ne otvarajući postupak i ne tražeći pomoć stručnog lica;
    • d)
      Također je proizvoljno utvrđeno da apelant nema pravo da traži naknadu izgubljene dobiti. Kantonalni sud ne obrazlaže kako je to apelant mogao, prije rata, imati registriranu djelatnost za obavljanje građevinskih radova prema propisima Federacije BiH iz 1998. godine. Zatim, ne obrazlaže se da li je apelant zaista bio obavezan da se registrira za obavljanje građevinske djelatnosti jer su utovarivač ULT-220, utovarivač ULT-160, autodizalica ČKD 28T i kamion Damper 25T mašine koje se voze, tj. mogu samostalno učestvovati u saobraćaju, a apelant je bio registrirani autoprijevoznik što je bilo dovoljno za legalno korištenje ovih mašina, a što se dokazuje njihovim korištenjem, odnosno izvođenjem radova u periodu prije rata u BiH. Dakle, Kantonalni sud ne obrazlaže da li je, u vremenu prije rata u BiH, samostalni obrtnik registriran kao autoprijevoznik morao imati posebnu registraciju za navedene mašine ili ih je mogao koristiti za obavljanje srodnih djelatnosti;
    • e)
      Daljnja proizvoljnost, pri utvrđivanju nepostojanja osnova za potraživanje izgubljene dobiti za utovarivač ULT-220 i kamion Damper 25T, ogleda se u tome što u obzir nije uzeta činjenica da su te mašine nezakonito u posjedu tuženog preko deset godina nakon prestanka rata i neposredne ratne opasnosti u BiH, a apelant je nakon rata i formalno bio registriran za obavljanje građevinskih radova i održavanje građevinskih mašina. Osim toga, nije napravljena razlika između određivanja naknade u smislu odredaba iz Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane i člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, što se odnosi i na utovarivač ULT-220 i kamion Damper 25T, a posebno u pogledu određivanja naknade za kamion MAN 16.230 za koji je imao registriranu djelatnost i prije i nakon rata u BiH;
    • f)
      Apelant naglašava da postupak predugo traje. Ističe da nije donijeta odluka u razumnom roku o njegovom zahtjevu za ostvarivanje građanskih prava koji je podnijet prije više od 15 godina, te traži da mu se zbog toga dosudi pravična naknada;
    • g)
      Za apelanta je sporno računanje zakonskih zateznih kamata jer smatra da kamate treba dosuditi od datuma nastanka štete, a ne od datuma donošenja prvostepene presude, kako smatraju redovni sudovi. Dakle, apelant navode o povredama na pravično suđenje i imovinu dovodi u vezu sa diskriminacijom prema osnovu nacionalne pripadnosti, što je zabranjeno prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije. Naglašava da posjeduje presude kojima su licima bošnjačke nacionalnosti zakonske zatezne kamate obračunate od dana nastanka štete. Osim toga, apelant navodi da je, također, diskriminiran prema osnovu nacionalne pripadnosti i zbog toga što nadležni organi konstantno odbijaju da mu vrate njegovu imovinu, a posjeduje potvrde iz kojih je vidljivo da je imovina slična njegovoj (vozila, mašine) vraćena licima bošnjačke nacionalnosti;
    • h)
      Apelant navodi da se ne provodi izvršni postupak koji je pokrenuo pred Općinskim sudom u Sarajevu, kao i da Kantonalni sud ne donosi odluku o njegovom zahtjevu za obnavljanje postupka.
  • 59.
    Osim navedenog, apelant se pozvao i na povredu prava na zabranu torture iz člana 3. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije, prava na osiguravanje djelotvornog pravnog lijeka iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
  • 60.
    Navode iz dopuna predmetnih apelacija od 22. januara 2007. godine, 21. i 31. januara 2008. godine, te dopune od 30. oktobra 2008. godine Ustavni sud nije razmatrao jer su podnesene izvan roka od 60 dana računajući od dana podnošenja apelacija, dakle, od 8. novembra 2006. godine i 6. marta 2008. godine. Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama br. AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine i AP 1718/05 od 21. decembra 2006. godine utvrdio da se dopuna apelacije može podnijeti u roku od 60 dana nakon podnošenja apelacije, osim ako se u dopuni apelacije ne iznose činjenice ili dokazi koji objektivno nisu mogli biti navedeni u apelaciji. U konkretnom slučaju, predmetne dopune apelacije sadrže apelantove komentare u vezi sa činjeničnim i pravnim pitanjima koja su utvrđivana tokom postupaka koje je vodio pred redovnim sudovima. Također, dokumentacija koja se prilaže je, u suštini, ona koja je korištena u toku tih postupaka, a ne postoje navodi koji ukazuju da nije mogla biti priložena kada su podnesene apelacije.
    • -
      Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000778 od 16. oktobra 2007. godine;

b) Odgovor na apelaciju

  • 61.
    Vrhovni sud i Kantonalni sud se pozivaju na razloge iz svojih presuda koje se osporavaju apelacijom. Općinski sud, u pogledu dužine trajanja postupka, navodi da je apelant tome doprinio jer je "koristio svoje pravo da predlaže izvođenje dokaza" što je postupak značajno produžilo, a taj sud je, osim toga, suočen sa velikim brojem predmeta. Federalno pravobranilaštvo, također, smatra da presudama koje se osporavaju apelacijom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
    • -
      Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-Gž-06-000 583 od 18. januara 2007. godine;

V. Relevantni propisi

  • 62.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94)

Član 187.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189. st. 1. i 3.

Oštećenik ima pravo, kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja.

  • 63.
    Uredba o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list RBiH" broj 19/92)

Član 77. stav 1. tač. 1) i 2)

Naknada za korištenje sredstava iz čl. 53, 66, 70. i 75. ove uredbe, koja pripadaju građanima, a izuzeta su za potrebe oružanih snaga i drugih korisnika, određuje se prema sljedećem:

(1) građanima, koji datim sredstvima ostvaruju dohodak za život svoje porodice, pripada naknada u visini primanja koja bi ostvarili da su datim sredstvima vršili svoju djelatnost u vrijeme kada su sredstva koristili oružane snage i drugi korisnici sredstava u mjestu prebivališta, odnosno boravišta.

(2) građanima, koji datim sredstvima ne ostvaruju dohodak za život svoje porodice, pripada naknada u visini prosječnog ličnog dohotka u privredi Republike iz prethodnog mjeseca.

  • 64.
    Zakon o samostalnom privređivanju ("Službeni list SRBiH" broj 26/89)

Član 3. st. 1. i 2.

Za obavljanje djelatnosti samostalni privrednik osniva samostalnu radnju, odnosno dobiva odobrenje u skladu sa odredbama ovog Zakona.

Samostalni privrednik može osnovati jednu ili više samostalnih radnji i može u njima obavljati jednu ili više djelatnosti.

  • 65.
    Zakon o preduzećima ("Službeni list SFRJ" broj 77/88)

Član 149.

Preduzeće može da zaključuje ugovore i obavlja druge poslove prometa roba i usluga samo u okviru djelatnosti za koju je upisan u sudski registar.

Preduzeće može bez upisa u sudski registar da vrši i druge djelatnosti, u manjem obimu, koje služe djelatnosti koja je upisana u sudski registar, koja se uobičajeno vrši uz te djelatnosti, u manjem obimu ili povremeno, ili koje doprinose potpunijem iskorištavanju kapaciteta i materijala koji se upotrebljavaju za obavljanje upisane djelatnosti.

  • 66.
    Zakon o privrednim društvima ("Službene novine FBiH", br. 23/99, 45/00, 2/02 i 29/03)

Član 8.

Društvo može obavljati poslove samo u okviru djelatnosti upisane u sudski registar.

Društvo može obavljati i druge poslove koji se uobičajeno obavljaju uz djelatnosti upisane u sudski registar, u obimu i na način koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovne djelatnosti.

  • 67.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", br. 42/98 i 3/99)

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 369.

Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti.

Član 378.

Ako revizioni sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti osporenu presudu.

Ako revizioni sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku osporene presude, rješenjem će prihvatiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu prvostepenog i drugostepenog ili samo presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću prvostepenog, odnosno drugostepenog suda.

  • -
    Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine;

VI. Dopustivost

  • 68.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 69.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 70.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Vrhovnog suda br. Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine i 070-0-Rev-07-000 778 od 16. oktobra 2007. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelant je primio 11. septembra 2006. godine i 11. januara 2008. godine, a apelacije su podnesene 8. novembra 2006. godine i 6. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.