USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3619/08, rješavajući apelaciju Nasera Orića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Naser Orić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 19. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-KŽ-08-000433 od 5. novembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-KV-08 00 1723 (065-0-KPP-08-00 1085) od 30. oktobra 2008. godine. Apelant je 9. januara 2009. godine podnio novu apelaciju žaleći se na Rješenje Kantonalnog suda broj 650 K 064513 08 KŽ 3 od 26. decembra 2008. godine i Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 064513 08 Kv 3 od 18. decembra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana prijema odluke Ustavnog suda, izvede i sasluša apelanta pred nadležnim sudom na okolnosti produženja pritvora u vezi sa proširenjem istrage. Apelant je 19. januara 2009. godine dopunio apelacije tražeći da se spoje predmeti br. AP 3619/08 i AP 52/09, da se vodi jedinstven postupak i donese jedna odluka.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 12. decembra 2008. godine i 16. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelacije. Od Kantonalnog tužilaštva odgovor na apelacije je zatražen 12. februara 2009. godine.
- 3.Kantonalni sud je odgovore na apelaciju dostavio 4. decembra 2008. godine i 26. januara 2009. godine, Općinski sud 12. decembra 2008. godine i 26. januara 2009. godine, a Kantonalno tužilaštvo 17. februara 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu apelacije 17. februara 2009. godine i 5. marta 2009. godine.
- 5.Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji u jedan predmet apelacije br. AP 3619/08 i AP 52/09 pod brojem AP 3619/08, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda prema istom činjeničnom i pravnom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može da vodi jedan postupak i donese jednu odluku.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
AP 3619/08
- 7.Kantonalno tužilaštvo Sarajevo je 5. oktobra 2008. godine, pod brojem KT-2757/08, podnijelo prijedlog za određivanje pritvora za osumnjičenog i još dva lica (protiv kojih je, u međuvremenu, istraga obustavljena) na osnovu člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/03; u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Prijedlog za određivanje pritvora je podnesen zbog osnovane sumnje da je apelant počinio produženo krivično djelo iznude iz člana 295. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04; u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi sa članom 55. tog Zakona, i krivično djelo nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH. Osnovana sumnja je proistekla iz dokumentacije koju je tužilac priložio uz prijedlog za određivanje pritvora, uključujući i izjave svjedoka (oštećene) O. Đ. da je zbog ozbiljne prijetnje osumnjičenog da će joj likvidirati supruga, O. S., bila prisiljena da osumnjičenim predaje određene iznose novca, kao i da proda svoje putničko motorno vozilo, tako da je osumnjičenim ukupno predala 202.000 KM.
- 8.Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-KPP-08-001 085 od 5. oktobra 2008. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od jedan mjesec počevši od dana lišavanja slobode, tj. od 3. oktobra 2008. godine. U obrazloženju rješenja o određivanju pritvora navedeni su razlozi za određivanje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH. Sud je naveo da su osumnjičeni prijetili svjedoku i zastrašivali ga, da se svjedok nalazio u stalnom strahu, te da bi osumnjičeni, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, mogli utjecati na već zastrašenog svjedoka da promijeni iskaz, pa je, prema mišljenju suda, ispunjen poseban razlog pritvaranja iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Dalje je u obrazloženju navedeno da, pošto su osumnjičeni navodno u dužem vremenskom periodu, od 2002. godine, iznuđivali novac od oštećene, sud smatra da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo prema oštećenoj, pa je ispunjen i posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. I konačno, prema mišljenju suda, osumnjičenim je bilo neophodno odrediti pritvor i na osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH radi sigurnosti građana i njihove imovine. Sud je naveo da neophodnost određivanja pritvora radi sigurnosti građana proizlazi iz posebnog načina na koji je počinjeno krivično djelo koje se ogleda u iznuđivanju novca od oštećene u vremenskom periodu od oko sedam godina, otimanju vozila od oštećene, kao i težini prouzrokovane posljedice ako se ima u vidu da je od oštećene oduzeto 202.000 KM.
- 9.Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-Kv-08-001620 (065-OKPP-08-00 1085) od 8. oktobra 2008. godine djelimično je uvažena žalba branioca i apelanta. Naime, Rješenje sudije za prethodni postupak broj 065-0-KPP-08-001 085 od 5. oktobra 2008. godine preinačeno je u pogledu odluke o trajanju mjere pritvora, tako da se pritvor osumnjičenom apelantu treba računati od 3. oktobra 2008. godine od 21,45 sati pa dalje. Sud je ocijenio da je u odnosu na apelanta u izreci prvostepenog rješenja trebalo naznačiti da osumnjičenom mjera pritvora teče od 3. oktobra 2008. godine od 21,45 sati, a ne, kako je naznačeno u prvostepenom rješenju, od 16,00 sati.
- 10.Sud je naveo da postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U odnosu na tačku b) člana 146. ZKPFBiH, vijeće prvostepenog suda je utvrdilo da postoji bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi utjecati na svjedoka-oštećenu, kako je to konkretizovano prvostepenim rješenjem, a potkrijepljeno materijalnom dokumentacijom i iskazom oštećene. Sud je naveo i da postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni mogao ponoviti krivično djelo, što je, također, uvjet za određivanje pritvora iz tačke c) člana 146. ZKPFBiH. I najzad, visina zaprijećene kazne za izvršeno krivično djelo ukazuje na opravdanost potrebe da se apelantu odredi mjera pritvora.
- 11.Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-KV-08 00 1723 (065-0-KPP-08-00 1085) od 30. oktobra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-KŽ-08-000433 od 5. novembra 2008. godine, apelantu je produžen pritvor i utvrđeno da pritvor može trajati najviše dva mjeseca počevši od 30. oktobra 2008. godine ili do nove odluke suda.
- 12.U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da svjedoci K. DŽ. i O. Z., koji su bili osumnjičeni, nisu uopće saslušani tako da se na njih može utjecati. Time su se, osim već pokazane realne činjenice straha oštećene i njezinog muža, stekli uvjeti za određivanje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Sud je zaključio da postoji određena tzv. koluzijska opasnost koja se očituje u mogućem negativnom utjecaju osumnjičenog na kvalitet dokaznog postupka. Dalje je obrazloženo da je, kada se uzme u obzir upornost osumnjičenog u vršenju krivičnog djela, te način na koji je pokazivao svoj odnos prilikom njegovog vršenja, sud zaključio da su to sve naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo prema oštećenoj, pa je sud zaključio da su u potpunosti ispunjeni i uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. I konačno, sud je naveo da su, u pogledu primjene člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH ispunjena oba kumulativna uvjeta jer se radi o krivičnom djelu sa zaprijećenom kaznom zatvora od 10 godina i činjenici da bi neprocesuiranje učinjenog krivičnog djela izazvalo veliki strah i nesigurnost za slobodu i imovinu građana na području Kantona Sarajevo, pa i šire. I najzad, sud je naveo da je za određivanje pritvora, osim zakonskih razloga, uporište našao i u odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prema kojoj se kao osnovne tekovine čovjeka štite njegova sloboda i imovina, koje moraju na adekvatan način zaštititi prvenstveno sudovi od kojih građani s pravom očekuju zaštitu. Odbijajući kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca, Kantonalni sud je prihvatio razloge koje je naveo Općinski sud.
AP 52/09
- 13.Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 064513 08 Kv od 26. novembra 2008. godine apelantu je ukinut pritvor i određeno je da se pusti na slobodu odmah, odnosno 27. novembra 2008. godine.
- 14.Vijeće Općinskog suda je, odlučujući o mjeri produženja pritvora, utvrdilo da je prijedlog u cijelosti neosnovan. U pogledu osnova za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH vijeće je utvrdilo da su prestali razlozi koje je navodio tužilac koji, osim uopćene konstatacije da kod svjedoka postoji strah jer ih optuženi poznaje, nije konkretizovao radnje koje je optuženi preduzeo prema svjedoku od započinjanja krivičnog postupka. Dalje, u pritvorskim razlozima iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH vijeće je našlo da se samo uopćeno navodi da postoji opravdana bojazan da će boravkom na slobodi optuženi ponoviti krivično djelo, a kao razlog se navode radnje iz činjeničnog opisa krivičnog djela. Za produženje mjere pritvora sudu su trebali biti predočeni dokazi da se radi o višestrukom povratniku u vršenju istih ili sličnih krivičnih djela. Vijeće je usvojilo stav da mjera pritvora ne može zamijeniti zatvor kao vrstu sankcije zbog same svoje prirode, jer trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće neophodno vrijeme, a zatvor kao vrsta sankcije izriče se nakon okončanja glavnog pretresa, ukoliko se dokaže da je neko izvršio krivično djelo. I konačno, u pogledu osnova za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, vijeće je utvrdilo da uopćena konstatacija da je u Kantonu Sarajevo i šire u cijeloj Bosni i Hercegovini u stalnom porastu izvršenje krivičnih djela koja se stavljaju i optuženom na teret, ne može biti polazna osnova za zaključak da je time ispunjen uvjet iz tačke d) koja govori o sigurnosti građana i imovine od inkriminisanih radnji optuženog.
- 15.Vijeće Kantonalnog suda je Rješenjem broj 65 0 K 064513 08 Kž od 5. decembra 2008. godine djelimično uvažilo žalbu kantonalnog tužioca i ukinulo Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 064513 08 Kv od 26. novembra 2008. godine. Također je naložilo prvostepenom sudu da detaljno i pažljivo preispita da li i dalje egzistiraju svi kriteriji za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH. Kantonalni sud je ukazao da se radi o prijedlogu za produženje pritvora prema istom osnovu, pa je prvostepeni sud trebalo da ocijeni jesu li prestali razlozi za daljnje trajanje pritvora prema ovom osnovu. Dalje, kantonalni tužilac je trebalo da dokaže da se radi o licu koje je sklono vršenju krivičnih djela. U tom smislu je naveo da pitanje je li optuženi bio osuđivan ili nije ne može biti jedino i isključivo mjerilo za ocjenu da li postoje naročite okolnosti koje opravdavaju zaključak da postoji opasnost od ponavljanja krivičnih djela. I bez osuđivanosti može se zaključiti da optuženi može ponoviti krivično djelo (brojnost krivičnopravnih radnji-produženo krivično djelo, više krivičnih djela, način izvršenja krivičnih djela i dr.). Dalje, Kantonalni sud navodi da je i u pogledu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH izostalo obrazloženje prvostepenog suda o prestanku razloga za produženje mjere pritvora optuženom, već samo ponavlja činjenični opis iz krivičnog djela iznude.
- 16.Nakon toga, Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 064513 08 Kv od 5. decembra 2008. godine apelantu je određen pritvor koji prema ovom rješenju traje od dana i sata lišavanja slobode, a može trajati dva mjeseca, ili do nove odluke suda. Odlučujući o mjeri pritvora, sud je smatrao da postoje razlozi za određivanje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH. Vijeće Općinskog suda je smatralo da i dalje postoje razlozi navedeni u Rješenju Općinskog suda broj 065-0-Kv-08-001723 od 30. oktobra 2008. godine koji su kao takvi prihvaćeni i potvrđeni Odlukom Kantonalnog suda broj 009-0-Kž-08-000 433 od 5. novembra 2008. godine, jer postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti, odnosno dovršiti krivično djelo. U pogledu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, vijeće je utvrdilo da postoji osnov za određivanje mjere pritvora, jer se radi o krivičnom djelu sa zaprijećenom kaznom zatvora od 10 godina, kao i da je istim djelom prouzrokovana šteta i pribavljena imovinska korist koja prelazi iznos od 100.000 KM. Od oštećene je, također, traženo da proda nekretnine koje posjeduje, pa bi, zaključuje sud, puštanjem na slobodu optuženog bila ugrožena sigurnost građana i imovine.
- 17.Zatim, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 K 064513 08 Kz 2 od 12. decembra 2008. godine uvažio i žalbu branioca i optuženog, te Rješenje Općinskog suda broj 65-0-K 064513 08 KV od 5. decembra 2008. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Povodom prijedloga tužilaštva za produženje mjere pritvora, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u ponovnom postupku trebalo da provede istu proceduru zakazivanja sjednice vanraspravnog vijeća kao i ranije, a nakon potvrđene optužnice na koju se pozivaju obje strane u postupku zajedno sa braniocem optuženog, s ciljem da se optuženi neposredno izjasni pred sudom. Prvostepeni sud je 5. decembra 2008. godine, bez pozivanja stranaka na sjednicu vijeća, odlučio da se optuženom odredi mjera pritvora. Kantonalni sud u ovome vidi povredu, ne samo člana 312. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH nego i povredu člana 5. stav 3. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 18.I konačno, Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 064513 08 Kv 3 od 18. decembra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 650 K 064513 08 KŽ 3 od 26. decembra 2008. godine, apelantu je određen pritvor koji može trajati dva mjeseca, a koji se računa od 6. decembra 2008. godine od 10,15 sati kao dana i sata lišavanja slobode do nove odluke suda. Odlučujući o prijedlogu tužilaštva, vijeće Općinskog suda je utvrdilo da postoje razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH. Razloge iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH vijeće vidi u tome što iz samog činjeničnog opisa optužnice koja je stupila na pravnu snagu proizlazi da je optuženi u dužem vremenskom periodu iznuđivao novac od oštećene. Time je pokazao upornost u vršenju krivičnog djela što predstavlja naročitu okolnost koja opravdava bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo prema oštećenoj. Razloge iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH sud vidi u tome što se optuženom stavlja na teret krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora do 10 godina, kao i da način na koji optuženi vrši krivičnopravne radnje predstavlja opasnost za imovinu oštećenih.
Usvaja se apelacija Nasera Orića.
IV. Apelacija
Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na rješenja o određivanju i produženju pritvora, i to:
a) Navodi iz zahtjeva
- 19.Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi prvenstveno u tome što sud nije proveo dokaze i nesporno utvrdio da su osnovani razlozi za određivanje pritvora već je samo naveo zakonski tekst. Apelant dalje navodi da je sud donio navedena rješenja o određivanju i produženju pritvora, a da prije toga apelant nije izveden pred sudiju, te saslušan u "vezi sa pitanjima koja se odnose na produžavanje pritvora prema naredbi za proširenje istrage na druga djela". Apelant je detaljno iznio hronologiju postupka određivanja i produženja mjere pritvora, iznoseći argumente u svoju korist i osporavajući postojanje zakonskih osnova i razloga za određivanje te mjere. U principu, najveći broj tih razloga koje je apelant isticao u apelaciji već je navodio i u žalbama koje je izjavljivao na prvostepena rješenja (nepostojanje straha od utjecaja na svjedoke, neuvjerljivost dokaza o apelantovom utjecaju na tok istrage, dovođenje u pitanje sumnje da je apelant izvršio djela koja mu se stavljaju na teret, poricanje da je u dužem vremenskom periodu iznuđivao novac od oštećene, nedokazana prijetnja imovini građana, strah da će ponoviti krivično djelo i sl.). Apelant navodi da je sud samo paušalno naveo da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo prema oštećenoj, ne nudeći dokaze za to. I vezano za ostale pritvorske osnove, apelant navodi da osporena rješenja ne sadrže razloge o bitnim činjenicama za određivanje pritvora, odnosno da su ti razlozi kontradiktorni i nejasni, pa i suprotni sadržaju dokaza na koje se sud poziva. Konkretno, u pogledu pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH apelant navodi da se sud ne može bazirati na postojanje apstraktnog straha oštećene i njezinog muža, nego na konkretne dokaze da je apelant lično ili preko drugih lica pokušao da utječe na svjedoke ili tok istrage. U suštini, apelant osporava postojanje dokaza i razloga za određivanje i produženje pritvora iz svih zakonskih razloga na koje su se pozvali sudovi. Nije prihvatljivo, navodi apelant, oslanjati se na sumnju u pogledu krivice optuženog i na osnovu sumnji zaključivati da postoji osnov za bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo, što je stav koji je praksa Evropskog suda isključila (predmeti Stgmller protiv Austrije, Cloth protiv Belgije i dr.). Tužilac je, navodi se dalje u apelaciji, očigledno povrijedio zakon kada apelanta nije odmah pustio na slobodu.
- 20.Apelant je dalje naveo da je nedopustivo da se sud pri određivanju i produženju pritvora poziva na medijsku pažnju koju je izazvao konkretan slučaj, što je suprotno sudskoj praksi Evropskog suda (slučaj Campell, Fell i Hartly) u kojoj je izražen stav da podlijeganje vanjskim pritiscima predstavlja tipičan primjer povrede principa nezavisnosti sudstva. Sumirajući razloge za koje smatra da su doveli do povrede prava na slobodu i sigurnost, apelant navodi da su sudovi, donoseći osporena rješenja, pokazali proizvoljnost u odlučivanju o njegovom lišavanju slobode i sigurnosti. Posebno, postupajući protivno dokazima u spisu i pomjerajući vrijeme lišavanja slobode za pet sati u odnosu na vrijeme kada se ono desilo, sud je povrijedio pravo optuženog na tačnu registraciju vremena lišavanja slobode. I najzad, sud je navedena ustavna prava povrijedio kada nije dopustio braniocu da iznese argumente o navedenom propustu. Time je povrijeđen princip ravnopravnog razmatranja argumenata obje strane - i odbrane i optužbe. Povredu ovog principa apelant vidi u činjenici da su sudovi paušalno odbili argumente odbrane koja se protivila produženju pritvora. Apelant, konačno, navodi da mu je, u skladu sa članom 5. Evropske konvencije, "trebalo predočiti proširenje optužbe radi davanja iskaza na okolnosti produženja pritvora", pri tom se pozivajući na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 1812/07 od 16. jula 2007. godine.
- 21.Apelant smatra da je sud, također, zanemario obavezu da ispita zakonitost apelantovog daljnjeg zadržavanja u pritvoru u smislu člana 153. stav 3. ZKPFBiH, s obzirom na to da su nadležni organi dužni da odmah, a najkasnije u roku od 24 sata, predaju apelanta tužiocu, što su oni navodno učinili sa zakašnjenjem. Apelant, također, navodi da član 5. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast mora preispitati sva odlučna pitanja u vezi sa pritvorom, te da se odluka o pritvoru mora donijeti pozivom isključivo na objektivne, zakonom predviđene kriterije koji su i dokazani i utvrđeni. Iako je postojanje osnovane sumnje za djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje i produženje pritvora ipak se, nakon izvjesnog vremena, mora procijeniti da li za određivanje pritvora, a naročito za njegovo produženje, postoje dovoljni i relevantni razlozi, jer ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne ne mogu biti argumenti koji sami po sebi opravdavaju produženje pritvora.
- 22.Imajući u vidu izloženo, apelant predlaže da se zatraži dostavljanje kompletnog spisa ovog krivičnog predmeta, da se povodom apelacije hitno postupa i donese odluka kojom će se apelacija usvojiti kao osnovana. Također, apelant predlaže da se ukinu osporena rješenja i da se Općinskom sudu naloži da odmah donese novu odluku u skladu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. Apelant navodi da se iz naredbe za pretres Općinskog suda od 5. novembra 2008. godine vidi da je protiv osumnjičenog proširena istraga i na krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. KZFBiH, o čemu mu nije data mogućnost da se izjasni. Zbog toga je apelant predložio donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud naložiti Općinskom sudu da se apelant odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana prijema odluke Ustavnog suda, izvede i sasluša pred nadležnim sudom na okolnosti produženja pritvora u vezi sa proširenjem istrage.
- -Rješenje Kantonalnog suda broj 650 K 064513 08 KŽ 3 od 26. decembra 2008. godine,
- -
b) Odgovor na apelaciju
- 23.U odgovorima na apelaciju Općinskog suda navodi se da je apelantu pritvor određen u skladu sa Evropskom konvencijom i pozitivnim propisima i da je u prvom planu bila zaštita interesa osumnjičenog, a sam branilac osumnjičenog je imao vremena koliko mu je bilo potrebno za njegovu odbranu. Apelant je prilikom određivanja pritvora saslušan. Također je bio pozvan na sjednicu vanraspravnog vijeća na kojoj je iznio zašto se protivi određivanju pritvora na prijedlog Kantonalnog tužilaštva.
- 24.U odgovorima na apelaciju Kantonalnog suda navodi se da sud smatra da ničim nisu povrijeđena apelantova prava na koja se žali i da ne postoje nezakonitosti i povrede krivičnog postupka koje apelant navodi. Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje o određivanju pritvora, pravilno obrazloživši razloge iz člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH koje i ovaj sud prihvata kao osnovane i zbog čega je i odbio apelantovu žalbu. Zbog toga Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 25.U odgovoru na apelaciju Kantonalnog tužilaštva navodi se da je Općinski sud pravilno utvrdio postojanje razloga za određivanje i produženje pritvora apelantu, u skladu sa zakonskim odredbama. Kantonalno tužilaštvo osporava apelantove navode da su mu prekršena ljudska prava zbog toga što su ga zadržali policijski organi, kao i da su pritvorski razlozi pravilno utvrđeni. Kantonalno tužilaštvo, stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- -Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 064513 08 Kv 3 od 18. decembra 2008. godine,
- -
V. Relevantni propisi
- 26.U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04) relevantne odredbe glase:
Član 145.
(1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće potrebno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti.
(3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
Član 146.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
- b)ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
- c)ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili će dovršiti pokušano krivično djelo ili će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta se krivična djela može izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna,
- d)ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a uslijed načina počinjenja ili posljedica krivičnog djela, određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine. Š .... Ć
Član 148.
Š .... Ć
(3) Rješenje o pritvoru predaje se licu na koje se odnosi u momentu pritvaranja. Š .... Ć
(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvoreno lice može podnijeti žalbu vijeću (član 25. stav 6) u roku od 24 sata od prijema rješenja. Š .... Ć
(6) U slučajevima iz st. 4. i 5. ovog člana vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati.
Član 151.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice, pritvor može trajati najduže jednu godinu. Ako za to vrijeme ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženik pustiti na slobodu. Š .... Ć
- -Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-KŽ-08-000433 od 5. novembra 2008. godine i
VI. Dopustivost
- 27.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 28.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 29.Apelant osporava navedena rješenja zbog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da protiv rješenja koja apelant osporava nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelacija protiv osporenog Rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-KŽ-08-000433 od 5. novembra 2008. godine u predmetu broj AP 3619/08 podnesena 19. novembra 2008. godine, a apelacija protiv osporenog Rješenja Kantonalnog suda broj 650 K 064513 08 KŽ 3 od 26. decembra 2008. godine u predmetu broj AP 52/09 podnesena 9. januara 2009. godine, proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 30.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
- -Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-KV-08 00 1723 (065-0-KPP-08-00 1085) od 30. oktobra 2008. godine.
- -
VII. Meritum
- 31.Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
- 32.Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š Ć
- d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
- 33.Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
- 33.
c. zakonitog hapšenja ili lišenj slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se to lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
- 3.Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
- 4.Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
- a)Član 5. stav 3. Evropske konvencije
- a)
- 34.Apelant smatra da su odluke redovnih sudova, kojima mu je određena i produžena mjera pritvora, suprotne članu 5. stav 3. Evropske konvencije. Apelant navodi da su sudovi odredili ovu mjeru na nezakonit način navodeći da je određivanje i produženje pritvora "neophodno zbog postojanja navodne bojazni da će apelant nastaviti vršiti krivična djela prema oštećenoj i zbog sigurnosti imovine građana". Pri tome, apelant navodi da nije izvršena dublja analiza dokaza niti konkretna individualizacija njegovih radnji za koje je sud smatrao da ukazuju na konkretno postojanje stvarne opasnosti da će se on, ako bude na slobodi, nastaviti baviti radnjama za koje je optužen, odnosno ponoviti krivično djelo, kako prema oštećenoj, tako i prema građanima, i time ugroziti njihovu imovinu.
- 35.Sudovi su se prilikom određivanja i produženja pritvora pozvali na odredbe člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH tvrdeći da postoje uvjeti koje ZKPFBiH propisuje za određivanje pritvora. Dakle, sudovi su osporenim rješenjima naveli da naročite okolnosti izvršenja krivičnog djela opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili će dovršiti pokušano krivično djelo, ili će učiniti krivično djelo kojim prijeti. I najzad, sudovi su tvrdili da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a uslijed načina počinjenja ili posljedica krivičnog djela, određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine. U suštini, apelant zahtijeva da se preispita zakonitost njegovog lišavanja slobode i puštanje na slobodu ako se utvrdi da je lišavanje slobode nezakonito, a u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije.
- 36.Ustavni sud, prije svega, ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
- 37.Ustavni sud, također, ukazuje i na praksu Evropskog suda. Naime, Evropski sud je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela za koje se tereti, svakako, relevantan element za odlučivanje. Zbog toga Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je istovremeno naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81).
- 38.Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi donosili više rješenja kojima je određivan i produžavan pritvor i pri tome se pozivajući na različite zakonske osnove za određivanje pritvora. Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-KPP-08-001 085 od 5. oktobra 2008. godine u trajanju od jedan mjesec počevši od dana lišavanja slobode. Kao razloge koji opravdavaju ovu mjeru sud je naveo da su osumnjičeni zastrašivali i prijetili svjedoku i da se svjedok nalazio u stalnom strahu. Također, navode da bi njihovim puštanjem na slobodu osumnjičeni mogli utjecati na svjedoka, koji je već zastrašen, kako bi promijenio iskaz, pa je, prema mišljenju suda, ispunjen posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Dalje je u obrazloženju navedeno da, pošto je osumnjičeni navodno u vremenskom periodu od 2002. godine iznuđivao novac od oštećene, sud smatra da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo prema oštećenoj, pa je ispunjen i poseban razlog za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. I konačno, prema mišljenju suda, osumnjičenom je bilo neophodno odrediti pritvor i na osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH radi sigurnosti građana i njihove imovine. Sud je naveo da neophodnost da se odredi pritvor radi sigurnosti građana proizlazi iz posebnog načina počinjenja krivičnog djela koje se ogleda u iznuđivanju novca od oštećene za vremenski period od oko sedam godina, otimanju vozila od oštećene, kao i težini prouzrokovane posljedice imajući u vidu da je od oštećene oduzeto 202.000 KM.
- 39.Razlozi koji su izneseni u navedenom rješenju su kasnije ponavljani i svodili su se, uglavnom, na navođenje zakonskog teksta, bez navođenja konkretnih dokaza koji opravdavaju neophodnost određivanja pritvora. Razlozi za pritvor iz člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH se odnose na osporena rješenja iz apelacije broj AP 3619/08, a razlozi za pritvor iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH tiču se apelacije broj AP 52/09. Apelantu je, također, određen pritvor i Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 064513 08 Kv od 5. decembra 2008. godine, uz sumarno navođenje pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH, bez konkretnih dokaza za određivanje mjere pritvora. Posebno je važno naglasiti da je Općinski sud donio Rješenje broj 65 0 K 064513 08 Kv od 26. novembra 2008. godine kojim je apelantu ukinut pritvor i određeno da se pusti na slobodu odmah, odnosno 27. novembra 2008. godine. Sud je analizirao sve razloge za određivanje i produženje pritvora i u osporenim rješenjima našao kršenje, ne samo krivičnopravnih zakonskih odredbi nego i odredbi člana 5. stav 3. Evropske konvencije, onako kako je izneseno u tački 13. ove odluke. Ustavni sud zapaža da se u kasnijem postupanju prema apelantu sudovi nisu držali ovih uputstava niti razloga koje je, ukidajući prvostepena rješenja, iznosio Kantonalni sud. Tako je Kantonalni sud utvrdio da je prvostepeni sud, bez pozivanja stranaka na sjednicu vijeća, rješenjem od 5. decembra 2008. godine, odlučio da se optuženom odredi mjera pritvora i tako počinio povredu, ne samo člana 312. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH nego i povredu člana 5. stav 3. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 40.Zatim, Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-KV-08 00 1723 (065-0-KPP-08-00 1085) od 30. oktobra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-KŽ-08-000433 od 5. novembra 2008. godine, produžen je pritvor apelantu i utvrđeno da on može trajati najviše dva mjeseca počevši od 30. oktobra 2008. godine do nove odluke suda. Redovni sudovi su zaključili da se mora uzeti u obzir upornost osumnjičenog u vršenju krivičnog djela, te način na koji je pokazivao svoj odnos prilikom njegovog vršenja. Sudovi su naveli da su to sve naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo prema oštećenoj, kao i da bi neprocesuiranje učinjenog krivičnog djela izazvalo veliki strah i nesigurnost za slobodu i imovinu građana. Osim navođenja zakonskih odredaba sudovi nisu ponudili nikakve dokaze niti su konkretizovali pojedine apelantove radnje na koje bi se mogle primijeniti zakonske odredbe o određivanju i produženju pritvora. Tako se u Rješenju Općinskog suda broj 065-0-KPP-08-001-085 od 5. oktobra 2008. godine navodi da postoje "naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo prema oštećenoj", a da nije obrazloženo kojim se dokazima to potkrepljuje. Zatim se u Rješenju Općinskog suda broj 65 0 K 064513 08 Kv od 5. decembra 2008. godine navodi "da i dalje postoje razlozi" za određivanje pritvora, ne precizirajući niti dokazujući o kojim konkretnim razlozima se radi. Isto obrazloženje sud je ponovio donošenjem novih rješenja o određivanju i produženju pritvora, a nakon kratkotrajnog puštanja apelanta na slobodu.
- 41.Kada je riječ o vremenu od kada teče mjera pritvora, Općinski sud je zaključio da je u prvostepenom Rješenju sudije za prethodni postupak broj 065-0-KPP-08-001 085 od 5. oktobra 2008. godine trebalo utvrditi da pritvor za osumnjičenog apelanta treba računati od 3. oktobra 2008. godine od 21,45 sati pa dalje. To je zbog toga što je u Zapisniku o lišavanju slobode Federalne uprave policije, Sektor kriminalističke policije Sarajevo, broj 13/5-1-33 od 3. oktobra 2008. godine vidljivo "da je Naser Orić lišen slobode 3. oktobra 2008. godine u 21,45 sati". Sud nije imao razloga da sumnja u istinitost ovih podataka, koje je u cijelosti smatrao tačnim, istinitim i ničim objektivno dovedenim u sumnju, pa je preinačio dio prvostepenog rješenja u vezi sa početkom računanja trajanja mjere pritvora.
- 42.U pogledu obrazloženja iz člana 146. stav 2. tačka c) ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da primjena ovog pritvorskog osnova ovisi o dva pravna standarda: kao prvo, potrebno je da bude ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora (postojanje osnovane sumnje da je optuženi počinio krivično djelo), te da, uz to, postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti ili dovršiti krivično djelo, odnosno učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. Konkretne okolnosti koje sudovi u obrazloženjima rješenja o pritvoru prema tački c) člana 146. ZKPFBiH najčešće navode općenito se tiču okolnosti izvršenog krivičnog djela, ličnih svojstava optuženog i socijalnih faktora. Kao što je već navedeno, sud se u odnosu na lica lišena slobode i produženje pritvora ne može oslanjati na pretpostavke i apstraktne tvrdnje, jer moraju postojati konkretne činjenične okolnosti koje će podržati tvrdnju tužioca i eventualnu sudsku odluku. Zbog toga se u ovakvim situacijama ništa ne smije pretpostavljati već se svakoj činjenici mora dati njezin pravi pravno relevantni značaj.
- 43.U konkretnom slučaju, prvostepeni sud zaključuje da postoji zakonski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH "s obzirom na to da je optuženi u dužem vremenskom periodu iznuđivao novac od oštećene u iznosu preko 100.000 KM, prisvojio putničko vozilo i tako pokazao upornost u vršenju krivičnog djela, što dovoljno ukazuje da bi boravkom na slobodi nastavio sa vršenjem istog ili sličnog krivičnog djela". Iz navedenog je sud zaključio da je spomenuti zakonski razlog za mjeru pritvora zaista prisutan. Međutim, kada bi se prihvatila ova konstrukcija, sudovi bi unaprijed, a da nisu vidjeli niti jedan jedini dokaz i suprotno osnovnim pravnim principima, prihvatili krivicu optuženog za krivična djela koja mu se stavljaju na teret, odnosno prihvatili bi da je apelant kriv za djela za koja još nije ni optužen. Takva praksa je suprotna osnovnim krivičnopravnim principima presumpcije nevinosti i in dubio pro reo sadržanim u članu 6. stav 2. Evropske konvencije i njoj saglasnim odredbama čl. 3. i 146. ZKPFBiH. Nije prihvatljivo oslanjati se samo na sumnju u pogledu krivice osumnjičenog ako nema konkretnih dokaza o individualiziranoj apelantovoj krivici. Naime, samo eventualna prethodna osuđivanost optuženog može biti pravno relevantna, i u tom smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH osporenih rješenja nije potkrijepljena dokazima niti dovoljno individualizirana.
- 44.Prema odredbi člana 146. stav 2. tačka d) ZKPFBiH, pritvor se može odrediti ako su u pitanju krivična djela predviđena u krivičnom zakonu i za koja je zaprijećena kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a to je neophodno za sigurnost građana i imovine zbog načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela. Osnovi za određivanje pritvora prema ovoj odredbi razlikuju se od ranije važećih, koji su uvijek bili povezani sa vjerovatnom djelatnošću optuženog, u postupku ili van njega. Primarni cilj pritvora određenog prema ovom osnovu je očuvanje sigurnosti, a procesni ciljevi su neznatni. U slučaju kada se radi o krivičnom djelu terorizma, što ovdje nije slučaj, smatra se da postoji pretpostavka, koja se može osporavati, da je ugrožena sigurnost građana i imovine. Kako je apelant osumnjičen za krivična djela iznude i nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih materija, primjena ovog pritvorskog osnova je iziskivala krajnji oprez. Pitanje je da li se radnje za koje se apelant tereti mogu kvalifikovati kao radnje kojima se ugrožava sigurnost građana ili imovine. Kao i kod prethodnog osnova, rješenjima kojima je određen i produžen pritvor su nedostajali konkretni dokazi da je apelant ugrožavao sigurnost i imovinu građana. Redovni sudovi su se zadovoljili uopćenim zakonskim formulacijama, a da nisu konkretizovali kojim radnjama i u čemu vide opasnost za sigurnost građana ili imovine. U vezi sa osjetljivim pitanjem kao što je pritvor Ustavni sud ponovo naglašava da se sudovi ne mogu oslanjati samo na sumnju u pogledu krivice osumnjičenog ako nema konkretnih dokaza o individualiziranoj krivici protiv apelanta. U tom pogledu, uz obrazloženja člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH osporenih rješenja nisu ponuđeni važeći dokazi, niti su u tom smislu osporena rješenja dovoljno konkretizovana da bi se zadovoljili zakonski uvjeti za određivanje i produženje mjere pritvora.
- 45.Pri ovakvom stanju stvari, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može prihvatiti kao opravdane uopćene razloge iznesene u osporenim rješenjima, a koji su dati bez ikakve individualizacije zašto apelantu treba odrediti i produžiti pritvor. Data uopćena obrazloženja bi se mogla odnositi na sve osumnjičene za krivična djela, jer se navodi samo kako postoje pretpostavke da će biti ponovljeno krivično djelo i da će biti ugrožena imovina građana, što samo po sebi, bez konkretnih dokaza i činjenica o tome, nisu dovoljni razlozi za pritvor. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi navedeno apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostavljati takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci da je apelant lično ili posredno pokušao da djeluje na opisani način, koji bi bili valjani pravni razlozi i osnov za određivanje i produženje pritvora u konkretnom slučaju.
- 46.Činjenica je da se u konkretnom slučaju apelantu stavlja na teret izvršenje krivičnog djela iznude i nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih materija. Međutim, te činjenice same po sebi nisu, kako je već rečeno, dovoljne kao obrazloženje za produženje pritvora čime u tom smislu osporena rješenja ne zadovoljavaju standarde iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Razlozi za određivanje i produženje pritvora se moraju posmatrati u svjetlu konkretnih okolnosti pojedinačnog krivičnog djela i učinioca i izvedenim dokazima koji ovakvu mjeru u cijelosti opravdaju. U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu u obrazloženjima osporenih rješenja ponudili dokaze da su postupili na takav način. Ustavni sud zapaža da rješenja koja se odnose na određivanje i zadržavanje apelanta u pritvoru nisu bila zasnovana na konkretnoj analizi dokaza niti opravdanosti i neophodnosti takve mjere, nego samo na pretpostavci suda da će apelant ponoviti krivično djelo, odnosno presumpciji suda da je određivanje pritvora neophodno za sigurnost građana ili imovine. Redovni sudovi su propustili da preciznije i konkretnije obrazlože na čemu zasnivaju svoje zaključke da postoji mogućnost da će apelant nastaviti svoje djelovanje i da će i dalje prijetiti opasnost, kako za oštećenu, tako i za imovinu građana. Posebno je neprihvatljivo navođenje razloga kao što je medijski pritisak i pritisak javnosti na nadležne organe u slučaju neprocesuiranja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, jer se na taj način implicira da nadležni sudski organi nisu nezavisni i nepristrani u svom radu, a što je, također, jedna od garancija na koju apelant ima pravo i prema članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 47.Pravna priroda i struktura krivičnog postupka zasniva se na strogim principima izvjesnosti i sigurnosti kako bi se osigurale garancije domaćeg zakonodavstva i Evropske konvencije da niko ne može biti osuđen prije nego se to dokaže u zakonom predviđenom krivičnom postupku. Sama primjena krivičnopravnih odredaba koje se zasnivaju za apstraktnoj i nedokazanoj opasnosti da će jedno lice, ma za kakvo krivično djelo bilo osumnjičeno, ponoviti takvo djelo, nije valjan pravni razlog i osnov da se donese odluka kojom se ugrožava sloboda i sigurnost pojedinca. Apstraktna, nedokazana opasnost da će to lice predstavljati prijetnju imovini građana, što je jedan od razloga koji su sudovi naveli, također se ubraja u ovu kategoriju osnova koji se ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju. Zbog svog značaja, osnov za određivanje pritvora treba, ne samo navesti nego i posebno dokazati i obrazložiti jer je to od presudne važnosti pri ocjeni da li su u konkretnom slučaju primijenjene odredbe o određivanju mjere pritvora kojom se može postići svrha, što je i eksplicitna odredba člana 145. ZKPFBiH. U obrazloženju treba istaći konkretne činjenice koje opravdavaju primjenu pritvora, što je u ovom slučaju izostalo, jer se samo navođenje teksta zakona i odredbe konkretnog člana, bez njihovog analiziranja i dokazivanja, mora smatrati nezakonitim. Sud se u odnosu na lica lišena slobode i produženja pritvora ne može oslanjati na pretpostavke i tvrdnje in abstracto, jer moraju postojati konkretne činjenične okolnosti koje će podržati navode tužioca i eventualnu sudsku odluku. Razlozi za produžetak pritvora bit će prihvatljivi samo ako su doista primjenjivi na okolnosti datog lica (vidi Evropski sud, odluke Stgmller protiv Austrije, serija A, br. 9, 10, 11, 69 (1979-1980), 1 EHRR 155; i Clooth protiv Belgije, broj 12718/87, serija A, broj 225, 12.19 91 (1992), 14 EHRR 717).
- 48.Iako je Ustavni sud utvrdio povredu ustavnih prava na slobodu i sigurnost na koje se apelant žali, s obzirom na to da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 650 K 064513 08 KŽ 3 od 26. decembra 2008. godine vremenski određeno trajanje produženja pritvora apelantu i utvrđeno da on "može trajati do 6. februara 2009. godine", što znači da je pritvor prema ovom rješenju istekao, nije bilo osnova za donošenje odluke o ukidanju osporenih rješenja o pritvoru. Ustavni sud smatra dovoljnim što je ukazao na propuste pri utvrđivanju i produženju mjere pritvora, naglašavajući da redovni sud, pri određivanju i produženju mjere pritvora, mora osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 5. Evropske konvencije.
- 49.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
- b)Član 5. stav 4. Evropske konvencije
- b)
- 50.U svjetlu zaključka o povredi apelantovih prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer će redovni sud, na osnovu naloga Ustavnog suda, u ponovnom postupku donošenja odluke o apelantovom pritvoru razmotriti i ovo pitanje.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
VIII. Zaključak
- 51.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u situaciji kada je apelantu određen i produžen pritvor samo na osnovu pretpostavke suda da, zbog prirode i težine krivičnog djela za koje se apelant tereti, postoji mogućnost da apelant nastavi svoje djelovanje - u vezi sa krivičnim djelom iznude i nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih materija. Takva pretpostavka i navodi, u konkretnom slučaju, nisu dovoljno obrazloženi individualiziranim i valjanim razlozima koji bi objektivno ukazivali na to da je apelant pokušao ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da nastavi svoje djelovanje, kako prema oštećenoj, tako i prema građanima.
- 52.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 53.S obzirom na odluku o dopustivosti i meritumu u ovom predmetu, nije neophodno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 54.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.