Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2151/07, rješavajući apelaciju G. R. i N. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija G. R. i N. R. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 101 od 16. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-450/02 od 1. decembra 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    G. R. i N. R. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijeli su 19. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 101 od 16. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-450/02 od 1. decembra 2006. godine. Apelanti su 4. marta 2010. godine dopunili apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, DD "Sarajevo osiguranje" Sarajevo i SOD "Jahorina" Pale zatraženo je 9. novembra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Također, od Osnovnog suda je zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj P-450/02.
  • 3.
    DD "Sarajevo osiguranje" Sarajevo je odgovor na apelaciju dostavilo 19. novembra 2009. godine, a AD "Jahorina osiguranje" Pale 24. novembra 2009. godine. Okružni sud i Osnovni sud nisu dostavili odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Osnovni sud je 22. februara 2010. godine dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj P-450/02.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori DD "Sarajevo osiguranje" Sarajevo i SOD "Jahorina" Pale dostavljeni su apelantima 12. marta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelanti su 22. aprila 1988. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog ZOIL Sarajevo - Poslovna jedinica Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. U predmetnoj tužbi je navedeno da se 18. februara 1987. godine dogodila saobraćajna nezgoda tako što je putničko vozilo, koje je bilo osigurano kod tuženog, izlazilo sa sporednog puta i udarilo u putničko vozilo čiji je vlasnik prvoapelant G. R., a kojim je u tom trenutku upravljao drugoapelant N. R. U tužbi je navedeno da je tom prilikom oštećeno putničko vozilo prvoapelanta, a da je drugoapelant zadobio lake tjelesne povrede.
  • 8.
    Osnovni sud je proveo vještačenje i nadvještačenje, a zatim je odložio raspravu na neodređeno vrijeme s nalogom apelantima da dostave pisani podnesak s izjašnjenjem na nalaz i mišljenje vještaka. Apelanti su 29. aprila 1993. godine dostavili podnesak s primjedbama na nalaz i mišljenje Instituta, od kada nije bilo daljnjih aktivnosti sve do 2000. godine.
  • 9.
    Osnovni sud je zakazao ročište za 13. oktobar 2000. godine, na koje je pristupio punomoćnik tuženog, a nije pristupio punomoćnik apelanata. Na predmetnom ročištu punomoćnik tuženog je predložio mirovanje postupka.
  • 10.
    Osnovni sud je donio Rješenje o mirovanju postupka broj P-99/89 od 13. oktobra 2000. godine. Određeno je da postupak miruje dok jedna od parničnih stranaka ne predloži da se postupak nastavi, s tim da se takav prijedlog ne može podnijeti prije nego što proteknu tri mjeseca od dana kada je nastupilo mirovanje postupka.
  • 11.
    Apelanti su 16. januara 2001. godine podnijeli Osnovnom sudu prijedlog za nastavak predmetnog postupka.
  • 12.
    Nakon toga Osnovni sud je donio Rješenje o prekidu postupka broj P-99/89 od 24. septembra 2002. godine. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je odlukom Vlade Republike Srpske određeno da se prekidaju svi postupci koji se vode protiv pravnih sljedbenika tuženog radi naknade štete. Osnovni sud je naveo da će prekid postupka trajati do donošenja diobenog bilansa i razgraničenja imovine, prava i obaveza prednika i pravnih sljedbenika.
  • 13.
    Odlučujući o žalbi apelanata protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-402/02 od 14. novembra 2002. godine kojim je navedeno rješenje ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je osnovan žalbeni prigovor apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da je u pitanju slučaj osiguranja od odgovornosti, tako da apelanti imaju pravo na actio directa protiv DD "Sarajevo osiguranja" Sarajevo kao matičnog društva koje nije prestalo pravno postojati. Pri tome, Okružni sud je istakao da bi samo u slučaju da je tužba podnesena isključivo protiv SOD "Jahorina" Pale, kao novoosnovanog osiguravajućeg društva, u predmetnoj pravnoj stvari bilo mjesta prekidu postupka.
  • 14.
    Okružni sud je 25. novembra 2002. godine vratio predmetni spis Osnovnom sudu.
  • 15.
    Osnovni sud je donio Rješenje broj P-450/02 od 17. marta 2004. godine kojim je apelantima naloženo da urede tužbu tako što će pravilno označiti tuženog, s obzirom da više ne postoji Poslovna jedinica Trebinje u sastavu ZOIL-a Sarajevo.
  • 16.
    Apelanti su podneskom od 26. marta 2004. godine uredili tužbu tako što su kao tuženog označili DD "Sarajevo osiguranje" Sarajevo. Apelanti su u podnesku naveli da vrše preciziranje tužbe u subjektivnom pravcu u skladu sa stanovištem i uputom Okružnog suda u Rješenju broj Gž-402/02 od 14. novembra 2002. godine.
  • 17.
    Osnovni sud je zakazao ročište za 27. maj 2004. godine. Apelanti su obavijestili Osnovni sud da postoje "opravdani razlozi" zbog kojih njihov punomoćnik neće moći pristupiti na zakazano ročište, mada se iz spisa ne vidi koji su to razlozi.
  • 18.
    Osnovni sud je održao ročište 23. jula i 2. decembra 2004. godine, te 21. januara, 21. marta i 13. maja 2005. godine.
  • 19.
    Osnovni sud je 31. augusta 2005. godine odredio vještačenje vještaka mašinske struke s nalogom da se izjasni koje je radove trebalo izvršiti na prvoapelantovom vozilu, te kolika je vrijednost tih radova.
  • 20.
    Vještak je 6. oktobra 2005. godine dostavio nalaz i mišljenje.
  • 21.
    Osnovni sud je zakazao ročište za 23. novembar i 25. decembar 2005. godine, te 7. februar, 23. mart, 26. maj, 15. august i 31. oktobar 2006. godine kada je zaključio glavnu raspravu. Od zakazanih ročišta Osnovni sud je održao dva, a odložio pet ročišta zbog toga što punomoćnici stranaka nisu mogli pristupiti na zakazana ročišta zbog bolesti, ranije preuzetih obaveza ili iz drugih razloga. Punomoćnik apelanata nije pristupio na dva ročišta, mada izostanak nije posebno opravdao.
  • 22.
    Osnovni sud je donio Presudu broj P-450/02 od 1. decembra 2006. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu DD "Sarajevo osiguranje" Sarajevo i SOD "Jahorina" Pale (kao pravni sljedbenici prvobitno označenog tuženog ZOIL Sarajevo - Poslovna jedinica Trebinje) da na ime naknade materijalne štete isplate prvoapelantu iznos od 5.284,24 KM, a drugoapelantu iznos od 373,66 KM sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je prvobitno označeni tuženi isplatio prvoapelantu iznos od 2.011.051,00 tadašnjih din. na ime nastale štete na njegovom vozilu. Međutim, sud je naveo da prvoapelant smatra da mu pripada i naknada za troškove servisiranja vozila, troškove lakiranja cijelog vozila, razlika utrošenog materijala za lakiranje i troškovi zamjene akumulatora i blatobrana. U vezi s tim, sud je naveo da je na okolnost nastale štete na vozilu prvoapelanta odredio vještačenje vještaka mašinske struke Neđe Krulja. Sud je naveo da je vještak u svom nalazu i mišljenju istakao da je lakiranje cijelog vozila, a ne samo oštećenih površina, predviđeno u situaciji kada je nastupilo oštećenje vozila preko 70% površine vozila, što nije slučaj kod vozila prvoapelanta. Također, vještak je naveo da prvoapelantu nisu mogli biti priznati ni troškovi zamjene akumulatora i prednjeg lijevog blatobrana, jer takva oštećenja nisu evidentirana u zapisniku ZOIL-a Sarajevo nakon nezgode, niti je sačinjen dopunski zapisnik u vezi s tim oštećenjima. Po mišljenju vještaka, nema osnova ni da se prihvati prvoapelantov zahtjev za naknadu štete na ime umanjenja vrijednosti vozila, jer putnička vozila nemaju umanjenu vrijednost u situaciji kad je amortizacija vozila veća od 40%.
  • 23.
    U vezi s navedenim, Osnovni sud je istakao da je vještak prilikom neposrednog saslušanja ostao kod mišljenja da je prvoapelantu u cijelosti isplaćena naknada materijalne štete pričinjene na vozilu, te da mu se eventualno može priznati samo vrijednost pet litara antifriza. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan, osim u dijelu koji se odnosi na troškove nabavke pet litara antifriza, jer po mišljenju suda predstavljaju troškove servisiranja vozila, što inače sam vlasnik mijenja na vozilu jednom godišnje.
  • 24.
    Dalje, Osnovni sud je naveo da je drugoapelant tražio naknadu materijalne štete koja se sastoji u razlici plaće koju bi ostvario da je radio i plaće koju je primio za period bolovanja od 18. februara do 2. marta 1987. godine. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 195. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da je, ko drugome nanese tjelesnu povredu, dužan da mu, između ostalog, naknadi zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. U vezi s tim, sud je naveo da je drugoapelant bio dužan da dokaže da je odsustvovao s posla zbog nesposobnosti za rad koja je posljedica predmetne saobraćajne nezgode, jer je teret dokazivanja na njemu. S obzirom da je apelant izjavio da je zadobio laku tjelesnu povredu u saobraćajnoj nezgodi i da nije bolnički liječen, Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju samo vještak medicinske struke mogao izjasniti da li je nesposobnost za rad kod drugoapelanta u navedenom periodu bila posljedica saobraćajne nezgode.
  • 25.
    Protiv prvostepene presude apelanti su 28. decembra 2006. godine izjavili žalbu Okružnom sudu. Ujedno, apelanti su tražili izuzeće sudije Okružnog suda Steve Pamučine.
  • 26.
    Nakon prijema odgovora na žalbu, predmetni spis je 2. marta 2007. godine dostavljen Okružnom sudu na odlučivanje o zahtjevu za izuzeće sudije i o žalbi.
  • 27.
    Okružni sud je donio Rješenje broj 015-0-Su-07-000-267 od 4. maja 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata za izuzeće sudije. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz predmetnog zahtjeva proizlazi da apelanti traže izuzeće sudije Steve Pamučine jer je, navodno, taj sudija ranije donio veći broj očigledno nezakonitih odluka na štetu stranaka koje je zastupao punomoćnik apelanata. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da u zahtjevu za izuzeće nije naveden nijedan opravdan razlog koji bi doveo u sumnju nepristranost navedenog sudije, odnosno da nije navedena nijedna okolnost koja bi predstavljala opravdan razlog za izuzeće tog sudije u smislu člana 357. Zakona o parničnom postupku, te da je stoga zahtjev neosnovan.
  • 28.
    Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-Gž-07-000 101 od 16. maja 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio kao objektivan, stručan i istinit nalaz vještaka, a o čemu je dao valjane razloge koje prihvata i Okružni sud. Pri tome, Okružni sud je naveo da je vještak prilikom neposrednog saslušanja ostao kod mišljenja da je prvoapelantu u cijelosti isplaćena materijalna šteta na vozilu, te da mu se eventualno može priznati samo vrijednost pet litara antifriza. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da zamjena antifriza ulazi u sastav servisiranja vozila. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te pravilno zaključio da ne postoji osnov za naknadu štete preko iznosa koji je ranije isplaćen prvoapelantu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 29.
    Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na nepristranost suda i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava. Pri tome, apelanti ističu da je vještak u svom nalazu naveo da prvoapelantu pripadaju troškovi zamjene antifriza, a da je sud i pored toga zaključio da su to troškovi servisiranja vozila, te da prvoapelantu ne pripada naknada tih troškova. Također, apelanti navode da sud nije bio nepristran, jer je i pored zahtjeva za izuzeće određenog sudije taj sudija ipak učestvovao u drugostepenom postupku i to kao predsjednik vijeća. Dalje, apelanti traže kompenzaciju u iznosu od 20.000 KM zbog nedonošenja odluka u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 30.
    U odgovoru na apelaciju DD "Sarajevo osiguranje" Sarajevo je navelo da su navodi apelanata neosnovani, te predlaže da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno da se odbije kao neosnovana.
  • 31.
    U odgovoru na apelaciju AD "Jahorina osiguranje" Pale je navelo da činjenica da redovni sudovi nisu donijeli odluku u skladu sa zahtjevom apelanata ne znači da je došlo do kršenja njihovog prava na pravično suđenje. AD "Jahorina osiguranje" Pale predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer u toku postupka pred redovnim sudovima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje apelanata.

V. Relevantni propisi

  • 32.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94, 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

  • 33.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 34.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 35.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 101 od 16. maja 2007. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 21. maja 2007. godine, a apelacija je podnesena 19. jula 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 36.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 37.
    Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na nepristranost suda i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje - razuman rok

  • 38.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 39.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

a) Relevantni principi

  • 40.
    Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 41.
    Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 42.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 43.
    Ustavni sud zapaža da su apelanti 22. aprila 1988. godine pokrenuli postupak radi naknade štete. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja konačne odluke Okružnog suda, dakle period od 11 godina i pet mjeseci. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 19 godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 44.
    U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku je trebalo utvrditi da li su određene popravke i zamjene na vozilu prvoapelanta i nesposobnost za rad kod drugoapelanta posljedica saobraćajne nezgode u kojoj je oštećeno vozilo prvoapelanta, a drugoapelant zadobio lake tjelesne povrede. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
  • 45.
    Ustavni sud, prije svega, zapaža da Osnovni sud u periodu od kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine) pa do 13. oktobra 2000. godine nije preduzeo nijednu procesnu radnju s ciljem vođenja i okončanja postupka. Međutim, Ustavni sud, s druge strane, zapaža da su i apelanti u tom periodu bili potpuno pasivni, odnosno da ni na koji način nisu pokazali da su zainteresirani za vođenje i okončanje predmetnog postupka. Štaviše, Ustavni sud ukazuje da na prvo ročište koje je Osnovni sud zakazao 2000. godine nije ni pristupio punomoćnik apelanata, niti je izostanak opravdao, što je za posljedicu imalo mirovanje postupka. Također, Ustavni sud primjećuje da su apelanti podnijeli prijedlog za nastavak postupka nakon isteka rokova propisanih u slučaju mirovanja postupka, ali su nakon toga ponovo bili vrlo pasivni u postupku. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u periodu od dvije godine i osam mjeseci, koliko je prošlo do donošenja prvostepene presude, preduzeo određene procesne radnje, izvodio predložene dokaze, uključujući i vještačenje, te zakazao 13 ročišta, od čega je odložio šest ročišta, čemu se punomoćnik apelanata nije protivio. Štaviše, Ustavni sud zapaža da punomoćnik apelanata nije pristupio na tri ročišta što je opravdavao "prezauzetošću" ili bolešću mada u tom pravcu nije sudu dostavio neki relevantan dokaz. Ustavni sud ukazuje da su potpuna pasivnost apelanata u periodu od četiri godine od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda u predmetu u kojem su oni tužitelji, te nemar u učestvovanju u postupku nakon što je postupak ponovo pokrenut, u velikoj mjeri doprinijeli ukupnom trajanju postupka u periodu koji se razmatra. S druge strane, što se tiče Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud, odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, u relativno kratkom vremenskom roku donio svoju odluku, tako da nije značajno doprinio dužini trajanja postupka.
  • 46.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je ponašanje apelanata, odnosno njihovog punomoćnika, u najvećoj mjeri doprinijelo dužini trajanja konkretnog postupka. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da postoji određeni doprinos Osnovnog suda, ali da taj doprinos nije odlučujuće uticao na sveukupnu dužinu predmetnog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da, iako je postupak trajao 11 godina i pet mjeseci računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku", te samim tim nema ni osnova za dosuđivanje naknade nematerijalne štete. Suprotno odlučenje bi, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo suprotno cilju i svrsi zaštite koju pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, koji štiti pojedince od neopravdano dugog postupanja sudova, ali ne pruža zaštitu za propuste koje sami učine u postupku i nezainteresiranost koju iskažu u vođenju postupka koji su pokrenuli, jer bi to moglo voditi zloupotrebi ovog prava.
  • 47.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu

  • 48.
    U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 49.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Također, što se tiče navoda apelanata da je u predmetnom postupku prekršeno načelo nepristranosti suda, Ustavni sud smatra da činjenica da je odbijen zahtjev apelanata za izuzeće određenog sudije sama po sebi nije dovoljna da bi se zaključilo da je taj sudija bio pristran pri odlučivanju. S obzirom na zaključak Ustavnog suda da iz osporenih odluka ne proizlazi da su redovni sudovi u primjeni relevantnih zakonskih odredbi postupali proizvoljno, te u nedostatku bilo kakvih dokaza koji bi mogli učiniti vjerovatnim da je određeni sudija bio pristran, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata izneseni u ovom pravcu neosnovani. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 50.
    Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je ponašanje apelanata, odnosno njihovog punomoćnika, bilo odlučujuće za dužinu trajanja postupka u relevantnom periodu.
  • 51.
    Također, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata.
  • 52.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 53.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.