Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2694/07, rješavajući apelaciju Živka Jeftića, Ljiljane Jeftić i Ljubice Vrhovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ljubice Vrhovac.

Djelimično se usvaja apelacija Živka Jeftića i Ljiljane Jeftić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda povodom apelacije Ljubice Vrhovac, Živka Jeftića i Ljiljane Jeftić u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-319/04.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak povodom žalbe u predmetu broj Gž-319/04.

U skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantima Živku Jeftiću, Ljiljani Jeftić i Ljubici Vrhovac, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od po 900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

U skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Jeftića i Ljiljane Jeftić podnesena zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda Banja Luka broj I-1635/00 od 26. septembra 2000. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Živko Jeftić, Ljiljana Jeftić i Ljubica Vrhovac (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Stevo Vojnović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 8. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u žalbenom postupku koji se vodi u Okružnom sudu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-319/04 i zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-1635/00. S obzirom na to da je u apelaciji navedeno da su apelanti Jeftić Živko, Ljiljana i dr., Ustavni sud je dopisom od 1. jula 2009. godine tražio od punomoćnika apelanata Steve Vojnovića, advokata iz Banje Luke, da dopuni/precizira apelaciju tako što će tačno navesti ko su apelanti u postupku pred Ustavnim sudom. Punomoćnik apelanata je 14. jula 2009. godine dostavio preciziranu apelaciju, te naveo da su apelanti koje zastupa u postupku pred Ustavnim sudom Živko Jeftić, Ljiljana Jeftić i Ljubica Vrhovac.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 18. augusta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Pravobranilaštva je 1. jula 2009. godine zatraženo da dostavi na uvid kopiju spisa broj P-839/00.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovore na apelaciju 6. aprila i 11. decembra 2009. godine, a Pravobranilaštvo 3. augusta i 17. septembra 2009. godine. Pravobranilaštvo je 3. augusta 2009. godine dostavilo na uvid kopiju spisa broj P-839/00.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Pravobranilaštva dostavljeni su apelantima 4. marta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Parnični postupak

  • 6.
    Apelanti su 10. jula 1997. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske, Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade materijalne i nematerijalne štete. U tužbi su istakli da je na magistralnom putu Prnjavor-Banja Luka 21. septembra 1993. godine došlo do saobraćajne nezgode u kojoj su učestvovali vozilo kojim je upravljao apelant Živko Jeftić i vojno vozilo kojim je upravljao Nedeljko Davidović, rezervni kapetan iz Prijedora, koji je za predmetnu nezgodu presudom Vojnog suda u Banjoj Luci proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
  • 7.
    Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata, Osnovni sud je Presudom broj P-1829/97 od 22. marta 1999. godine obavezao tuženog da na ime materijalne štete apelantu Živku Jeftiću za uništeno vozilo isplati iznos od 30.660 dinara, apelantici Ljiljani Jeftić na ime izgubljene zarade iznos od 3.839.74 dinara i na ime uništene garderobe iznos od 490 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantima na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. Višak tužbenog zahtjeva apelanata je odbijen.
  • 8.
    Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je Presudom broj Gž-331/00 od 3. aprila 2000. godine žalbu djelimično uvažio, Presudu Osnovnog suda broj P-1829/97 od 22. marta 1999. godine, u dijelu kojim je odlučeno o naknadi nematerijalne štete i troškovima postupka, ukinuo i u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je tuženi obavezan da apelantu Živku Jeftiću na ime materijalne štete za uništeni auto isplati iznos od 30.660 dinara i apelantici Ljiljani Jeftić na ime izgubljene zarade iznos od 3.839.74 dinara i na ime uništene garderobe iznos od 490,00 dinara sa zakonskom kamatom.
  • 9.
    U ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj P-839/00 od 5. januara 2004. godine obavezao tuženog da apelanticama Ljiljani Jeftić i Ljubici Vrhovac na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 4.850.00 KM. Tužbeni zahtjev apelantice Ljiljane Jeftić za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog naruženosti u iznosu od 5.000.00 KM, kao i zahtjev za razliku od tražene do dosuđene naknade prema istom osnovu na ime pretrpljenih bolova i duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti odbijeni su kao neosnovani. Odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelantice Ljubice Vrhovac kojim je tražila naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha u iznosu od 500 KM. Tužbeni zahtjev apelanta Živka Jeftića za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog naruženosti bližeg srodnika u iznosu od 7.500.00 KM odbijen je kao neosnovan.
  • 10.
    Protiv navedene prvostepene presude tuženi je 21. januara 2004. godine izjavio žalbu Okružnom sudu.
  • 11.
    Apelanti su 4. februara 2004. godine dostavili odgovor na žalbu.
  • 12.
    Osnovni sud je cio spis 23. februara 2004. godine dostavio Okružnom sudu na rješavanje o izjavljenoj žalbi.
  • 13.
    Okružni sud je cio spis 17. februara 2006. godine dostavio Pravobranilaštvu na nadležno postupanje, u skladu sa čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete).
  • 14.
    Pravobranilaštvo je 4. marta 2010. godine cio spis vratilo Okružnom sudu na nadležno postupanje. Pravobranilaštvo je u popratnom dopisu broj UN-894/07 istaklo da nisu nadležni za postupanje u konkretnom slučaju jer se radi o šteti nastaloj u saobraćajnoj nezgodi a ne "ratnoj šteti" u smislu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete.

Izvršni postupak

  • 15.
    Na osnovu Presude Osnovnog suda broj P-1829/97 od 22. marta 1999. godine, koja je postala pravosnažna i izvršna u dijelu dosuđene materijalne štete, apelanti Živko Jeftić i Ljiljana Jeftić podnijeli su Osnovnom sudu 8. jula 2000. godine prijedlog za dozvolu izvršenja.
  • 16.
    Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj I-1635/00 od 26. septembra 2000. godine odredio predloženo izvršenje protiv izvršenika - Ministarstvo odbrane Republike Srpske, radi naplate materijalne štete i to apelantu Živku Jeftiću za uništeno vozilo iznos od 5.110 KM, apelantici Ljiljani Jeftić za izgubljenu zaradu iznos od 678,83 KM i na ime uništene garderobe iznos od 81,67 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom pobliže navedenoj u dispozitivu prijedloga za dozvolu izvršenja. Izvršenje je određeno pljenidbom novčanih sredstava koja se nalaze na izvršenikovom žiroračunu u Službi za platni promet Banja Luka i isplatom tih sredstava direktno apelantima.
  • 17.
    Osnovni sud je Rješenjem broj I-1635/00 od 9. novembra 2000. godine odbio kao neosnovan prigovor dužnika izjavljen na Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-1635/00 od 22. marta 1999. godine, te rješenje o izvršenju u cijelosti ostavio na snazi.
  • 18.
    Osnovni sud je 15. decembra 2000. godine dostavio rješenje o dozvoli izvršenja Službi za platni promet Banja Luka.
  • 19.
    Apelanti su Osnovnom sudu 21. januara 2003. godine dostavili podnesak kojim su predložili da se Rješenje o izvršenju tog suda broj I-1635/00 od 22. marta 1999. godine dostavi na provođenje Ministarstvu za finansije-Trezor Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Trezor RS).
  • 20.
    Osnovni sud je 24. marta 2003. godine Trezoru RS dostavio Rješenje o izvršenju tog suda broj I-1635/00 od 22. marta 1999. godine kako bi postupio u skladu sa tim rješenjem.
  • 21.
    Trezor RS je 8. aprila 2003. godine izvršio isplatu prema sudskom izvršnom rješenju broj I-1635/00 i to na ime glavnog duga iznos od 7.199.40 KM, na ime kamata iznos od 2.820.43 KM i na ime troškova izvršenja iznos od 700,00 KM.
  • 22.
    Nezadovoljni isplaćenim iznosom na ime kamata, apelanti su 9. juna 2003. godine Osnovnom sudu dostavili podnesak kojim su predložili da izvršni sud odredi ročište i zatraži izjašnjenje Trezora RS o visini duga na osnovu dospjelih kamata i da utvrdi razliku duga i naloži isplatu razlike koju je utvrdio vještak finansijske struke, čime bi dopušteno izvršenje bilo u cijelosti provedeno.
  • 23.
    Osnovni sud je dopisom od 11. decembra 2003. godine pozvao Trezor RS da obračuna i isplati kamatu u smislu člana 39. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
  • 24.
    Trezor RS je dopisom od 23. decembra 2003. godine obavijestio Osnovni sud da je 8. aprila 2003. godine izvršio isplatu prema sudskom izvršnom rješenju broj I-1635/00 i to na ime glavnog duga iznos od 7.199.40 KM, na ime kamata 2.820.43 KM i na ime troškova izvršenja iznos od 700,00 KM. U prilogu podneska dostavljeno je i obrazloženje stručne službe vezano za obračun kamata.
  • 25.
    Apelanti su 10. novembra 2004. godine Okružnom tužilaštvu Banja Luka podnijeli krivičnu prijavu protiv ministra za finansije u Vladi RS i direktora Trezora RS, jer su odbijanjem da provedu rješenje o dozvoli izvršenja počinili krivično djelo iz člana 359. Krivičnog zakona RS.
  • 26.
    Trezor RS je 24. februara 2005. godine isplatio na ime zakonske zatezne kamate dodatni iznos od 3.326.00 KM.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 27.
    Apelanti smatraju da im zbog nepostupanja Okružnog suda u postupku povodom žalbe nije osigurano suđenje u razumnom roku. Ističu da im je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su hronološki iznijeli tok postupka koji su pokrenuli radi naknade materijalne i nematerijalne štete, te naveli da Okružni sud od februara 2004. godine nije donio odluku o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tuženi. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju i obaveže Okružni sud da hitno okonča postupak povodom žalbe i da im dosudi naknadu nematerijalne štete zbog dužine postupka u iznosu od po 1.200.00 KM.
  • 28.
    Apelanti Živko Jeftić i Ljiljana Jeftić su, također, istakli da su na dio prvostepene presude koji je postao pravosnažan a koji se odnosi na naknadu materijalne štete podnijeli prijedlog za dozvolu izvršenja koji je Osnovni sud usvojio 26. septembra 2000. godine i dopustio prinudnu naplatu u iznosima kako je to pobliže navedeno u dispozitivu prijedloga za dozvolu izvršenja. Apelanti Živko Jeftić i Ljiljana Jeftić su istakli da je Trezor RS prema navedenom rješenju o dozvoli izvršenja isplatio ukupno 14.008.09 KM, međutim, oni smatraju da je ukupan dug 23.821.32 KM, kako su to obračunali vještaci Milovan Bojić i Mirjana Zornić. Apelanti Živko Jeftić i Ljiljana Jeftić smatraju da Trezor RS nije u cijelosti isplatio dio duga koji se odnosi na kamatu, odnosno nije u cijelosti izvršio rješenje o dozvoli izvršenja. Apelanti su naveli da su im na taj način povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 29.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da je, radi odlučivanja o žalbi, predmet Osnovnog suda broj P-839/00 dostavljen tom sudu 23. februara 2004. godine. S obzirom na to da se radilo o predmetu u kojem se vodi postupak za naknadu štete nastale od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine i da navedeni predmet nije bio pravosnažno okončan do stupanja na snagu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete (jer nije došao na red za rješavanje zbog velikog broja predmeta), cio spis je 15. februara 2006. godine dostavljen Pravobranilaštvu na nadležno postupanje.
  • 30.
    Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da zbog velikog broja predmeta nije bilo u mogućnosti da zakaže raspravu u predmetu koji im je Okružni sud dostavio na postupanje 15. februara 2006. godine. Pravobranilaštvo je navelo da je nakon prijema apelacije izvršen uvid u predmet, te je zaključeno da nije bilo zakonskog osnova da se Okružni sud poziva na odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete i da spis dostavlja na nadležno postupanje. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o "klasičnoj saobraćajci", odnosno ne radi se o ratnoj šteti niti se treba rješavati u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu štete, Pravobranilaštvo je istaklo da će cio predmet vratiti na nadležno postupanje Okružnom sudu.
  • 31.
    U odnosu na dio apelacije koji se odnosi na neizvršenje Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-1635/00 od 26. septembra 2000. godine, Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je apelantima 8. aprila 2002. godine isplaćeno na ime glavnog duga 7.199.40 KM, na ime kamata 2.820.43 KM i na ime troškova izvršenja iznos od 700,00 KM, a 24. februara 2005. godine iznos od 3.326.00 KM na ime zakonskih zateznih kamata. Navode apelanata da se iznos visine zakonske zatezne kamate koja je isplaćena ne slaže sa obračunom vještaka Milovana Bojića i Mirjana Zornić, Pravobranilaštvo je smatralo neosnovanim jer navedeni vještaci nisu angažirani u sudskom postupku, te ih njihovo vještačenje ne obavezuje. Osim toga, Pravobranilaštvo je istaklo da su nalazi na kojima apelanti zasnivaju svoju tvrdnju neispravno urađeni.

V. Relevantni propisi

  • 32.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03)

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku

Član 217. st. 3. i 4.

Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise povodom žalbe.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

  • 33.
    Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim se zakonom uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima povodom čijih zahtjeva nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja vansudskih poravnanja kao i postupak reguliranja naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.

Član 2.

Pravo na naknadu nematerijalne štete (satisfakciju) imaju fizička lica koja su u periodu iz člana 1. ovog člana pretrpjela fizičke ili duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha, kao i zbog smrti bliskog lica.

Član 4.

Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, provodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) u Pravobranilaštvu Republike Srpske.

Član 5.

Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode u sudovima ustupaju se mjerodavnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

Član 6.

Rok za konačno odlučivanje o svim zahtjevima je 30. juni 2006. godine.

  • 34.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 39.

(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršni, odnosno vjerodostojni dokumenti na osnovu kojih se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja.

(2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamata o trošku tražioca izvršenja obavit će izvršni sud osim kada se naplata vrši sredstvima na računima banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate izvršit će banka na izvršenikov teret.

VI. Dopustivost

  • 35.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 36.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 37.
    Apelanti su se Ustavnom sudu obratili zbog činjenice da postupak povodom žalbe koju je izjavio tuženi pred Okružnim sudom nerazumno dugo traje, odnosno da u njihovom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 38.
    Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 39.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 40.
    Apelanti Živko Jeftić i Ljiljana Jeftić se, također, žale da nije u cijelosti izvršeno rješenje o izvršenju pravosnažnog dijela Presude Osnovnog suda broj P-1829/97 od 22. marta 1999. godine. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano, bitno uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
  • 41.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se apelanti žale da nije u cijelosti izvršeno rješenje o izvršenju pravosnažne odluke, te da apelanti nemaju na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodili traženo izvršenje.
  • 42.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 43.
    Apelanti smatraju da im je time što Okružni sud nije donio odluku u razumnom roku u postupku povodom žalbe koju je izjavio tuženi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti Živko Jeftić i Ljiljana Jeftić, također, smatraju da nije u cijelosti izvršeno Rješenje Osnovnog suda broj I-1635/00 od 26. septembra 2000. godine (u odnosu na kamate) kojim je određeno predloženo izvršenje na osnovu pravosnažnog dijela Presude Osnovnog suda broj P-1829/97 od 22. marta 1999. godine.

Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku u postupku povodom žalbe

  • 44.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Relevantni principi

  • 45.
    Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 46.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 47.
    Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli tužbu Osnovnom sudu 10. jula 1997. godine, te da se u apelaciji žale na to da, nakon što je taj sud donio Presudu broj P-839/00 od 5. januara 2004. godine, ni u vrijeme podnošenja apelacije nije odlučeno o žalbi koju je protiv prvostepene odluke izjavio tuženi. Ustavni sud je utvrdio da je Okružnom sudu predmet dostavljen na rješavanje o žalbi 23. februara 2004. godine i da je Okružni sud cio predmet 17. februara 2006. godine dostavio Pravobranilaštvu na nadležno postupanje. Ustavni sud je, dalje, utvrdio da je Pravobranilaštvo 4. marta 2010. godine spis vratilo Okružnom sudu na nadležno postupanje i da Okružni sud u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda nije donio odluku o žalbi. Dakle, cjelokupan žalbeni postupak (do donošenja ove odluke) traje preko šest godina, od toga se dvije godine odnose na postupak pred Okružnim sudom, a četiri godine na postupak pred Pravobranilaštvom.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 48.
    U konkretnom slučaju se radi o postupku koji su apelanti pokrenuli protiv tuženog radi naknade materijalne i nematerijalne štete nastale u saobraćajnoj nezgodi. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom predmetu.
  • 49.
    Ustavni sud zapaža da je Okružni sud predmetni spis na rješavanje o žalbi primio 23. februara 2004. godine, međutim, nakon što je 30. novembra 2005. godine stupio na snagu Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete, Okružni sud je 17. februara 2006. godine, u smislu čl. 4. i 5. navedenog zakona, spis dostavio na nadležno postupanje Pravobranilaštvu. Zakon o parničnom postupku propisuje konkretne rokove za preduzimanje svake pojedine radnje prilikom odlučivanja o žalbi, te je očigledno da se Okružni sud u slučaju apelanata nije kretao u okviru propisanih rokova već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od njih. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u odgovoru na apelaciju istakao da zbog velikog broja predmeta navedeni predmet nije pravosnažno okončan do stupanja na snagu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete. Međutim, Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka.
  • 50.
    Ustavni sud primjećuje da Pravobranilaštvo, nakon što mu je 17. februara 2006. godine dostavljen predmetni spis na nadležno postupanje, nije u ovom predmetu zakazalo raspravu niti je predmet uzet u rad iako je prema članu 6. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete krajnji rok za odlučivanje o zahtjevima 30. juni 2006. godine. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Pravobranilaštvo nije predočilo bilo kakvo opravdanje osim što je istaklo da ima veliki broj predmeta i da je tek nakon pristigle apelacije izvršen uvid u predmet i da je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o šteti proizašloj iz saobraćajne nezgode a ne o ratnoj šteti i da je predmet potrebno vratiti Okružnom sudu na nadležno postupanje o izjavljenoj žalbi. U vezi s tim, Ustavni sud smatra nužnim ukazati na stav Evropskog suda prema kojem su "države dužne da organiziraju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku" (vidi Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine). U konkretnom slučaju je očigledno da je Pravobranilaštvo kao nadležni organ javne vlasti doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka s obzirom na to da je predmet apelanata nerazumno dugo zadržalo bez ikakvog rada na njemu i vratilo redovnom sudu na nadležno postupanje nakon više od četiri godine. Ustavni sud smatra da apelanti, očekujući da će se o žalbi o kojoj je odlučivao Okružni sud donijeti odluka, odnosno da će Pravobranilaštvo zakazati raspravu radi vansudskog rješavanja spora, ni na koji način nisu doprinijeli dužini postupka pred redovnim sudom i Pravobranilaštvom.
  • 51.
    Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenjem odluke o žalbi u periodu dužem od šest godina prekršeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao princip prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje kompenzacije

  • 52.
    Apelanti traže da im se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od po 1.200.00 KM. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06).
  • 53.
    U konkretnom slučaju, budući da se ne radi o sporu koji je zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantima za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle ukupan iznos od po 900,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Neizvršenje rješenja o izvršenju

Pravo na pravičan postupak

  • 54.
    Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije u cijelosti izvršeno Rješenje Osnovnog suda broj I-1635/00 od 26. septembra 2000. godine (u odnosu na kamate) kojim je određeno predloženo izvršenje na osnovu pravosnažnog dijela Presude Osnovnog suda broj P-1829/97 od 22. marta 1999. godine.
  • 55.
    U pogledu ovih navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da pred sud ili tribunal iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda može primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se apelanti žale da im nije u cijelosti izvršena sudska odluka.
  • 56.
    U konkretnom slučaju je nesporno da je Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-1635/00 od 26. septembra 2000. godine, radi isplate materijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom pobliže navedenoj u rješenju, postalo pravosnažno. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud postupio u skladu sa ZIP-om i, nakon što su to apelanti predložili, Službi za platni promet dostavio rješenje kojim je dopušteno predloženo izvršenje 15. decembra 2000. godine, a Osnovni sud je 21. januara 2003. godine rješenje o izvršenju dostavio Trezoru RS da postupi u skladu sa tim rješenjem. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je Trezor RS 8. aprila 2003. godine izvršio isplatu prema sudskom izvršnom rješenju i isplatio apelantima na ime glavnog duga iznos od 7.199.40 KM, na ime kamata iznos od 2.820.43 KM i troškove izvršenja u iznosu od 700,00 KM. Ustavni sud, također, primjećuje da je Osnovni sud dopisom od 11. decembra 2003. godine pozvao Trezor RS da obračuna i isplati kamatu u smislu člana 39. stav 2. ZIP-a. Naime, članom 39. stav 2. ZIP-a je propisano da: "Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamata o trošku tražioca izvršenja obavit će izvršni sud osim kada se naplata vrši sredstvima na računima banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate izvršit će banka na izvršenikov teret". Postupajući prema nalogu suda, Trezor RS je 24. februara 2005. godine obračunao i na ime zakonske zatezne kamate isplatio apelantima iznos od 3.326.00 KM. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da se naplata vrši sredstvima Trezora RS, obračun kamata je izvršio Trezor RS, a kako to propisuje član 39. stav 2. ZIP-a, i isplatio apelantima navedene iznose. Također, Ustavni sud zapaža da je Pravobranilaštvo u svom odgovoru na apelaciju detaljno pojasnilo na koji način se obračunavaju zakonske zatezne kamate, te istaklo da su nalazi vještaka finansijske struke, koje su angažirali apelanti, neispravno urađeni i njihovi nalazi ih ne obavezuju jer nisu angažirani u sudskom postupku. Ustavni sud ukazuje na to da nezadovoljstvo apelanata obračunom isplaćenih kamata, koje je izvršio i ispatio Trezor RS u smislu člana 39. stav 2. ZIP-a, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Ustavni sud zapaža da apelanti, ukoliko smatraju da kamate nisu dobro obračunate i isplaćene, u smislu odredbe člana 175. ZIP-a koja regulira da banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja prema općim pravilima o naknadi štete, imaju mogućnost pokretanja tužbe protiv Ministarstva finansija - Trezora RS, radi naknade štete. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija neosnovana u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak koji su analizirani u prethodnim tačkama, te da u tom segmentu nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 57.
    S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima da rješenje o izvršenju nije u cijelosti izvršeno, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 58.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka o žalbi u predmetu naknade štete u periodu dužem od šest godina može u cijelosti staviti na teret Okružnom sudu i Pravobranilaštvu. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na žalbu apelanata da rješenje o izvršenju u dijelu koji se odnosi na kamate nije u cijelosti izvršeno, zbog toga što je rješenje o izvršenju izvršeno na način kako to propisuje ZIP.
  • 59.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 60.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.