Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 869/08, rješavajući apelaciju D. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    D. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Željko Šurlan advokat iz Banje Luke, podnijela je 21. marta 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 644 od 30. januara 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda i TP "Malprex" AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 9. augusta 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid spis tog suda broj Rs-1428/04.
  • 3.
    Tuženi je odgovor na apelaciju dostavio 5. maja 2008. godine, a Okružni sud 7. maja 2008. godine. Osnovni sud je traženi spis na uvid dostavio 19. augusta 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženog dostavljeni su apelantici 28. maja 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je tužbom od 9. septembra 2004. godine pokrenula parnicu pred Osnovnim sudom protiv tuženog radi povrata na posao i isplate naknade na ime neisplaćenih plaća, toplog obroka i naknade za prevoz u ukupnom iznosu od 3.500,00 KM, koje bi ostvarivala da je ostala na poslu.
  • 7.
    Osnovni sud je tužbu dostavio tuženom na odgovor 28. septembra 2004. godine, a tuženi je dostavio odgovor na tužbu 26. oktobra 2004. godine.
  • 8.
    Apelantica je 9. maja 2006. godine dostavila Osnovnom sudu podnesak kojim je precizirala tužbeni zahtjev tako što je predložila da se poništi rješenje o prestanku Ugovora o radu broj 3917/03 od 29. oktobra 2003. godine, te da se naloži tuženom da ju vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa kao i da joj, na ime izgubljene zarade i drugih primanja, isplati iznos koji će se utvrditi finansijskim vještačenjem.
  • 9.
    Pripremno ročište zakazano za 11. maj 2006. godine odloženo je radi izjašnjenja tuženog na apelantičin podnesak od 9. maja 2004. godine. Tuženi je dostavio odgovor na podnesak 9. juna 2006. godine nakon čega je zakazano i održano pripremno ročište 24. oktobra 2006. godine.
  • 10.
    Osnovni sud je rješenjem od 1. novembra 2006. godine odredio izvođenje dokaza vještačenjem vještaka finansijske struke.
  • 11.
    Ročište za glavu raspravu zakazano za 7. decembar 2006. godine odloženo je jer vještak finansijske struke nije dostavi? nalaz i mišljenje, a ročište za glavu raspravu zakazano za 15. februar 2007. godine odloženo je zbog bolesti uredujućeg sudije.
  • 12.
    Apelantica je podneskom od 25. aprila 2007. godine urgirala zakazivanje ročišta za glavnu raspravu.
  • 13.
    Ročišta za glavnu raspravu održana su 11. juna, 14. augusta, 7. septembra 2007. i 11. oktobra 2007. godine, kada je glavna rasprava i zaključena i na kojoj je apelantica konačno precizirala tužbeni zahtjev tako što je predložila da se poništi Rješenje o prestanku ugovora o radu tuženog broj 3917/03 od 29. oktobra 2003. godine kao nezakonito i naloži tuženom da je vrati na posao i isplati joj iznos od 2.870,79 KM koji bi primala po osnovu plaće sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
  • 14.
    Osnovni sud je Presudom broj Rs-1428/04 od 9. novembra 2007. godine usvojio apelantičin tužbeni zahtjev te poništio rješenje o prestanku Ugovora o radu tuženog broj 2917/03 od 29. oktobra 2003. godine kao nezakonito, te naložio tuženom da apelanticu vrati na posao i rasporedi na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da joj isplati iznos od 2.870,79 KM koji bi primala od tuženog po osnovu plaća sa zakonskom zateznom kamatom kao i troškove postupka u iznosu od 1.050,00 KM dok je višak zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen. Usvojen je apelantičin prijedlog za oslobađanje od plaćanja sudske takse.
  • 15.
    Osnovni sud je u toku postupka utvrdio da je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog i da joj je rješenjem tuženog od 29. oktobra 2003. godine prestao radni odnos zbog odlaska u penziju sa 3. novembrom 2003. godine, a da je u vrijeme donošenja rješenja imala navršenih 54 godine, sedam mjeseci i sedam dana ivota, te 35 godina i dva dana penzijskog staža. Također je utvrđeno da je apelantici priznato pravo na starosnu penziju od 3. novembra 2003. godine po rješenju Fonda PIO RS Filijala Banja Luka od 21. maja 2004. godine u iznosu od 175,91 KM.
  • 16.
    Osnovni sud je utvrdio da je odluka o prestanku radnog odnosa nezakonita jer je donesena protivno odredbi člana 46. st. 1. i 190. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" 32/02), kao i člana 112. stav 1. tačka 4. Zakona o radu. Osnovni sud je pojasnio da iz navedenih odredbi slijedi da pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kad navrši 65 godina ivota i najmanje 20 godina staža osiguranja, a izuzetno pravo na starosnu penziju stiče kada navrši, u 2002. godini, 61 godinu ivota. Osnovni sud smisao ove zakonske odredbe tumači tako da nakon pooštravanja uvjeta za sticanje prava i ostvarivanja starosne penzije, ovo pravo mogu ostvariti osiguranici pod povoljnijim uvjetima i prije navršenih 65 godina ivota, pa je po mišljenju Osnovnog suda ovo pravo pripadalo isključivo radniku koji se nalazi u konkretnoj situaciji, a ne poslodavcu, te poslodavac ne može ovu zakonsku odredbu uzeti kao osnov za prestanak radnog odnosa po sili zakona. S obzirom da je Osnovni sud usvojio apelantičin tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o prestanku ugovora o radu, on je i utvrdio visinu naknade štete na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koja predstavlja razliku između plaće koju bi tuženi isplatio apelantici da je radila i iznosa primljene penzije.
  • 17.
    Tuženi i apelantica su protiv presude Osnovnog suda 20. novembra 2007. godine izjavili albe koje su dostavljene na odgovor 26. novembra 2007. godine.
  • 18.
    Apelantica i tuženi su 4. decembra 2007. godine dostavili odgovore na albu te je čitav spis proslijeđen 25. decembra 2007. godine Okružnom sudu na rješavanje o albama.
  • 19.
    Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-07-000 644 od 30. januara 2008. godine albu tuženog uvažio, Presudu Osnovnog suda broj Rs-1428/04 od 9. novembra 2007. godine preinačio u djelu odluke kojim je tuženom naloženo da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili druge odgovarajuće poslove, u dijelu odluke kojim je obavezan tuženi da joj plati iznos od 2.870,79 KM po osnovu plaća koje bi trebala primiti i u dijelu odluke kojom je tuženi obavezan da plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.050,00 KM, tako što se apelantičin tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbija kao neosnovan. Prvostepena presuda je ukinuta u dijelu kojim je poništeno Rješenje o prestanku ugovora o radu broj 2917/03 od 29. oktobra 2003. godine kao nezakonito i apelantičina tužba je u ovom dijelu odbačena kao neblagovremena. Apelantičina alba odbijena je kao neosnovana i prvostepena presuda je u odbijajućem dijelu (kojim je zahtjev za troškove postupka preko dosuđenog iznosa odbijen) potvrđena.
  • 20.
    Okružni sud se u obrazloženju odluke pozvao na odredbu člana 105. Zakona o radu koja se primjenjuje u konkretnom slučaju i kojom je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najduže u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Na rokove iz člana 105. Zakona o radu koji su prekluzivni sud pazi po službenoj dužnosti. U konkretnom slučaju, pojasnio je Okružni sud, apelantica smatra da je njeno pravo povrijeđeno donošenjem odluke tuženog o otkazu Ugovora o radu broj 3917/03 od 29. oktobra 2003. godine, zbog ispunjenja uvjeta za starosnu penziju, ali je iz stanja spisa vidljivo da apelantica zahtjev za poništenje ove odluke nije tražila sve do 9. maja 2006. godine, kada ovakav zahtjev postavlja prvi put. Naime, Okružni sud je ukazao da je apelantica u toku postupka uredila tužbu i tužbeni zahtjev tako što je podneskom od 9. maja 2006. godine postavila, između ostalog, i zahtjev da se poništi rješenje tuženog o prestanku Ugovora o radu broj 3917/03 od 29. oktobra 2003. godine, koji je u tom podnesku postavila prvi put. Ostali dio zahtjeva odnosi se na izgubljenu zaradu, što predstavlja zahtjev za naknadu štete zbog nezakonite odluke tuženog o prestanku ugovora o radu.
  • 21.
    Dakle, zaključio je Okružni sud, ovakav zahtjev postavljen je prvi put 9. maja 2006. godine, a iz sadržaja tog zahtjeva jasno je da se radi o sasvim novom zahtjevu, u odnosu na postavljeni zahtjev u tužbi, pa je ovdje riječ o novoj tužbi koja je mogla biti podnesena i samostalno i koja se razlikuje od prvobitno podnesene tužbe u pogledu zahtjeva koji apelantica postavlja za zaštitu prava. Stoga, po mišljenju Okružnog suda, ocjena blagovremenosti podnesene tužbe, u dijelu zahtjeva za poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu u smislu navedene zakonske odredbe, ima se računati od dana saznanja za povredu prava a to je u konkretnom slučaju dan kada je apelantica primila rješenje o otkazu ugovora o radu (29. oktobra 2003. godine) čije poništenje traži u ovom postupku, pa imajući u vidu navedeno apelantičina tužba za zaštitu prava u ovom postupku je podnesena van subjektivnog roka iz člana 105. Zakona o radu te je kao takva neblagovremena.
  • 22.
    Na kraju je Okružni sud istakao da prvostepeni sud nije vodio u ovom dijelu računa o rokovima iz člana 105. stav 2. Zakona o radu, na šta sud pazi po službenoj dužnosti, pa je ovakvim postupanjem raspravljao i odlučivao o neblagovremenoj tužbi protivno članu 227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, a takvo nezakonito postupanje imalo je značaj za zakonitost odluke. Kako prema materijalnom pravu nisu ispunjene zakonske pretpostavke za sudsku zaštitu, takva tužba je u relevantnom dijelu odbačena kao neblagovremena.
  • 23.
    Zahtjev za isplatu, koju je apelantica postavila u tužbi, odnosi se na naknadu štete u vidu izgubljene dobiti i takav zahtjev bi, po mišljenju Okružnog suda, bio osnovan samo pod uvjetom da je utvrđeno da je odluka o prestanku radnog odnosa, odnosno otkaz ugovora o radu, nezakonita, jer se naknada štete dosuđuje kao posljedica nezakonite odluke poslodavca, kao i uvažavanje zahtjeva za reintegraciju radnika, koji su po svojoj prirodi samo akcesorni zahtjevi u situaciji kada se traži poništenje odluke o otkazu ugovora o radu.

IV. Apelacija

Odbija se kao neosnovana apelacija D. P. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-07-000 644 od 30. januara 2008. godine.

a) Navodi iz apelacije

  • 24.
    Apelantica se ali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi s povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
  • 25.
    Apelantica se u suštini ali da je redovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo - odredbe Zakona o radu, te presudu nedovoljno obrazložio. Apelantica je istakla da se u zakonskom roku obratila poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa i da poslodavac nije odgovorio na zahtjev, pa se ima smatrati da je zahtjev usvojen i da je stavio van snage rješenje o prestanku ugovora o radu. Dalje je navela da je tužbom tražila da se vrati na posao i da joj se naknade izgubljene zarade, pa tužbu smatra blagovremenom i osnovanom. Apelantica također smatra da je dokazala da je krivicom tuženog penzionisana protivno svojoj volji i da je postojala razlika između penzije i plaće koju bi ostvarila da je radila, te se taj dio tužbenog zahtjeva ne može povezivati s rješenjem o prestanku ugovora o radu. Smatra da je diskriminirana u odnosu na ostale radnike jer je protiv svoje volje penzionisana s 35 godina staža, a neke druge radnice sa više od 35 godina radnog staža. Apelantica se također ali da nije dobila sudsku zaštitu u razumnom roku, te potražuje od Republike Srpske naknadu štete. Predložila je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine odluku Okružnog suda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

b) Odgovor na apelaciju

  • 26.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da apelaciju smatra neosnovanom i da u cijelosti ostaje kod obrazloženja presude koje je u odgovoru opširno interpretirao. Okružni sud je naveo da su u presudi dati razlozi za odluku suda po svim apelantičinim zahtjevima, a pristup sudu omogućen kao i svim drugim licima u razumnom roku i pred nezavisnim i nepristranim sudom u zakonom propisanom postupku. Okružni sud također smatra da nije povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu, kao ni pravo na djelotvoran pravni lijek, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 27.
    U odgovoru na apelaciju tuženi je istakao da je u toku postupka dostavio odluku skupštine akcionara, program rješavanja viška radnika, pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta čime su dokazali razloge za otkazivanje ugovora o radu apelantici, a u programu rješavanja viška radnika jasno je naznačeno da će radnici koji imaju uvjete za penziju biti penzionisani. Tuženi je istakao da su netačni navodi iz apelacije da je apelantica neuka stranka i da je zbog toga njena tužba bila neuredna, s obzirom da ju je od prvog momenta zastupalo stručno lice-advokat. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 28.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 229. stav 1. tačka 4.

Drugostepeni će sud, u sjednici vijeće ili na temelju održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako ustanovi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u albi.

  • 4)
    ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo
    • 29.
      Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 105.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava

Tužba za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

VI. Dopustivost

  • 30.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 31.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 32.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 644 od 30. januara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. februara 2008. godine a apelacija je podnesena 21. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 33.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 34.
    Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
  • 35.
    Predmetni postupak koji je okončan presudom Okružnog suda odnosi se na postupak zaštite prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 36.
    Kako se apelantičini navodi odnose i na dugo trajanje predmetnog postupka, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) Razuman rok

Relevantni principi

  • 37.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 38.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

Period koji se uzima u obzir

  • 39.
    Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantičinoj tužbi započeo 9. septembra 2004. godine kada je apelantica podnijela tužbu, te da je predmetni postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 644 od 30. januara 2008. godine. Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak trajao ukupno tri godine i četiri mjeseca.

Analiza dužine trajanja postupka

  • 40.
    U konkretnom slučaju apelantica je podnošenjem tužbe Osnovnom sudu pokrenula postupak za zaštitu prava iz radnog odnosa. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su sudovi trebali utvrditi osnovanost više tužbenih zahtjeva koje je apelantica tužbom postavila, a u okviru dokaznog postupka prvostepeni sud je trebao provesti vještačenje vještaka finansijske struke. Ustavni sud smatra da se predmetni postupak prema svojoj suštini može smatrati složenim.
  • 41.
    Ustavni sud primjećuje da je po apelantičinoj tužbi zaprimljenoj 9. septembra 2004. godine Osnovni sud tužbu dostavio na odgovor tuženom 28. septembra 2004. godine, a prvo ročište zakazao za 11. maja 2006. godine. Dakle, Osnovni sud je bio neaktivan godinu i sedam mjeseci. Međutim, nakon toga sud je u razumnim vremenskim periodima zakazivao pripremna ročišta i ročišta za glavnu raspravu. Naime, Osnovni sud je zakazao dva pripremna ročišta, dva ročišta za glavnu raspravu koja su odložena i četiri ročišta za glavnu raspravu koja su održana, te je zaključio glavnu raspravu 11. oktobra 2007. godine a presudu donio 9. novembra 2007. godine, tj. postupak je okončao u periodu od tri godine i dva mjeseca. Ustavni sud primjećuje da je apelantica podneskom od 9. maja 2006. godine precizirala tužbeni zahtjev tako što je pored postojećih tužbenih zahtjeva postavila i novi tužbeni zahtjev kojim je predložila da se poništi rješenje o prestanku ugovora o radu, te je ova činjenica bila od uticaja na odgađanje pripremnog ročišta zakazanog za 11. maj 2006. godine s obzirom da se tuženi trebao izjasniti na precizirani tužbeni zahtjev. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je o albama apelantice i tuženog na presudu Osnovnog suda odlučeno za 35 dana. Najzad, Ustavni sud primjećuje da apelantica svojim ponašanjem ili propustima u ovom postupku nije uticala na njegovu dužinu.
  • 42.
    Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji je po zakonu označen kao hitan, odnosno koji zahtijeva naročitu marljivost u ponašanju domaćih vlasti u skladu s već navedenim principima u ovoj odluci. Međutim, imajući u vidu činjenicu da se o apelantičinom tužbenom zahtjevu odlučivalo pred dvije sudske instance, te da je postupak pravosnažno okončan presudom Okružnog suda nakon tri godine i četiri mjeseca od podnošenja tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da zastoj u radu Osnovnog suda od jedne godine i sedam mjeseci jeste uticao na dužinu postupka, ali da se u ukupno trajanje postupka ne može smatrati takvim da bi doveo u pitanje apelantičino pravo na donošenje odluke u razumnom roku u smislu standarda iz prava na pravično suđenje.
  • 43.
    Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

b) Ostali navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje

  • 44.
    Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava - odredbe Zakona o radu te nedovoljnog obrazloženja presude.
  • 45.
    U vezi s apelantičinim navodima da je obrazloženje odluke Okružnog suda nedovoljno, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke albenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih albenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je suprotno apelantičinim navodima Okružni sud odgovorio na svaki albeni navod, kako apelantice tako i tuženog, i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 46.
    U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 47.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u smislu člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku smatrao da je činjenično stanje u prvostepenom postupku pravilno utvrđeno, ali da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo te je preinačio prvostepenu presudu i ukinuo je u dijelu kojim je poništeno rješenje o prestanku ugovora o radu kao nezakonito, a tužbu apelantice je u tom dijelu odbacio kao neblagovremenu. Okružni sud je obrazložio da prvostepeni sud nije vodio računa o rokovima iz člana 105. Zakona o radu na šta je dužan da pazi po službenoj dužnosti, te je raspravljao i odlučivao o neblagovremenoj tužbi čime je postupao nezakonito. Naime, Okružni sud je obrazložio da apelantica u podnesenoj tužbi nije tražila poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu koje je tek kasnije, kao poseban zahtjev, postavila podneskom od 9. maja 2006. godine, pa se ocjena blagovremenosti podnesene tužbe u dijelu zahtjeva za poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu mora računati od dana saznanja za povredu prava, a to je u konkretnom slučaju dan kada je apelantica primila rješenje o otkazu ugovora o radu čije poništenje traži. S obzirom da je neblagovremena tužba u dijelu zahtjeva za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, Okružni sud je obrazložio da apelantica nije po materijalnom pravu aktivno legitimisana da traži naknadu štete u vidu izgubljene zarade i da zahtijeva reintegraciju (vraćanje na posao) jer se u konkretnoj situaciji radi o akcesornim zahtjevima, te je i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u postupku o albi dovoljno i jasno obrazložio svoju odluku kojom je na osnovu činjeničnog stanja, utvrđenog u prvostepenom postupku, izveo drugačiji pravni zaključak, navodeći razloge koji su ga opredijelili da preinači prvostepenu odluku i da tužbeni zahtjev u jednom dijelu odbije kao neosnovan a u drugom odbaci kao neblagovremen. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da je dato obrazloženje koje u cijelosti zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje.
  • 48.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na ove apelantičine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima

  • 49.
    Apelantica u apelaciji navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. Iako apelantica nije eksplicitno navela u odnosu na koje pravo iz Evropske konvencije smatra da joj je uskraćen pravni lijek, Ustavni sud zaključuje da se apelantica, u suštini, poziva na povredu ovoga prava u vezi s članom 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantičina tvrdnja da nije imala pravo na djelotvoran pravni lijek nije potkrijepljena bilo kakvim argumentima. S obzirom da je očigledno da je apelantica imala i iskoristila sve zakonom propisane pravne lijekove, Ustavni sud smatra da su istaknuti apelantičini navodi neosnovani, te da nije povrijeđeno apelantičino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Nediskriminacija

Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

  • 50.
    U odnosu na apelantičine navode o diskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja.
  • 51.
    Ustavni sud zapaža da, osim što je navela da je protiv svoje volje penzionisana s 35 godina staža a neke druge radnice sa više od 35 godina radnog staža, nije pružila bilo kakve argumente kojima bi potkrijepila svoje tvrdnje da je različito tretirana u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi njeni navodi neosnovani.
  • 52.
    Stoga Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantičino pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 53.
    Apelantica također smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu. Navodi o povredi prava na imovinu identični su sa navodima o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na zaključke u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantičine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 54.
    Ustavni sud zaključuje da, imajući u vidu trajanje predmetnog postupka u cjelini, u konkretnom slučaju nije narušeno apelantičino pravo na donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je parnični postupak, u kojem se odlučivao o apelantičinim pravima iz radnog odnosa pred dvije sudske instance, pravosnažno okončan donošenjem odluke nakon tri godine i četiri mjeseca. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava, kada je redovni sud dao jasne i obrazložene razloge na temelju kojih je primijenio relevantne zakonske propise, a iz svega predočenog se ne može zaključiti da je pri tom postupao proizvoljno i diskriminacijski.
  • 55.
    Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da je apelantici bilo onemogućeno da koristi zakonom propisane pravne lijekove.
  • 56.
    Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantičini navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da apelantica nije dokazala da je u predmetnom postupku diskriminirana u uživanju prava na pravično suđenje.
  • 57.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 58.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.