USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 90/09, rješavajući apelaciju Zekije Dervišević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zekije Dervišević.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom u Bihaću, koji je okončan Presudom tog suda broj Gž:457/04 od 8. maja 2009. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
- 1.Zekija Dervišević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 13. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) povodom žalbe koju je podnijela protiv Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-19/02 od 27. februara 2004. godine.
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 27. aprila 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. aprila 2009. godine, a Kantonalni sud 13. maja 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantici 17. juna 2009. godine.
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelantica je početkom 2000. godine tužbom pred Općinskim sudom pokrenula parnični postupak protiv Hasana Derviševića, radi utvrđenja zajedničke imovine stečene u braku, vrijednost spora 21.000,00 KM. Apelantica je u tužbi navela da su stranke bile u braku od 1979. do 2002. godine, da su živjeli i radili u SR Njemačkoj, da su zajedničkim radom i zalaganjem stranke počele graditi kuću u selu Šturlić, Općina Cazin, da je ona kao bračni drug imala veći doprinos u stjecanju imovine jer je zarađivala veću plaću, da su stekli pokretnu imovinu i u cijelosti opremili kuću, te da, stoga, smatra da je njen udio u stjecanju predmetne nepokretne i pokretne imovine 3/4, a udio tuženog 1/4. U toku postupka tuženi Hasan Dervišević je umro, pa, s obzirom na to da je tuženi imao punomoćnika, postupak nije prekinut, već je apelantica kao stranku označila Fadilu Dervišević, koja je bračni drug i nasljednik iza umrlog Hasana Derviševića.
- 7.Presudom Općinskog suda broj P-19/02 od 27. februara 2004. godine utvrđeno je da zajedničku imovinu stečenu radom u toku trajanja braka između apelantice kao tužiteljice i umrlog Hasana Derviševića čine nekretnine upisane u zk. ul. broj 1065 k.o. Šturlić i to: k.č. br. 744/6, 744/7 i 744/8 i porodična kuća izgrađena na k.č. broj 744/8, zatim garaža i drvarnica, te pokretna imovina bliže označena u izreci prvostepene presude. Odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za utvrđenje ostalih pokretnih stvari kao zajedničke imovine. Utvrđeno je da je udio apelantice i umrlog Hasana Derviševića u stjecanju zajedničke imovine jednak, te da će se po pravosnažnosti presude na zahtjev stranke u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu na nekretninama upisati suvlasništvo, odnosno suposjed apelantice sa dijelom 1/2. Dalje je utvrđeno da se protivtužba smatra povučenom, dok je u pogledu troškova parničnog postupka odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.
- 8.Protiv presude Općinskog suda od 27. februara 2004. godine apelantica je blagovremeno (posredstvom punomoćnika, 24. marta 2004. godine) podnijela žalbu Kantonalnom sudu zbog svih zakonskih razloga, a prvostepenu presudu osporava u odbijajućem dijelu, kao i odluku o troškovima.
- 9.Presudom Kantonalnog suda broj Gž:457/04 od 8. maja 2009. godine odbačena je kao nedopuštena apelanticina žalba u dijelu koji se odnosi na odbijanje tužbenog zahtjeva preko 1/2 suvlasničkog dijela na nekretninama, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana, a prvostepena presuda Općinskog suda od 27. februara 2004. godine potvrđena.
- 10.Apelantica smatra da je neodlučivanjem Kantonalnog suda o njenoj žalbi podnesenoj 24. marta 2004. godine protiv Presude Općinskog suda broj P-19/02 od 27. februara 2004. godine prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je tražila od Ustavnog suda da usvoji predmetnu apelaciju i naloži Kantonalnom sudu da u određenom roku odluči o njenoj žalbi.
- 11.Općinski sud je u svom odgovoru naveo da je predmetni spis povodom žalbe iz tog suda upućen Kantonalnom sudu 12. maja 2004. godine, te da se kršenje apelanticinog prava ne tiče postupka pred Općinskim sudom već Kantonalnim sudom.
- 12.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je u prilogu dostavio Presudu broj Gž:457/04 od 8. maja 2009. godine i izjašnjenje postupajuće sutkinje izvjestiteljice Bahre Ćoralić, koja je istakla da je predmetni spis povodom apelanticine žalbe dostavljen Kantonalnom sudu 12. maja 2004. godine, te da je na sjednici vijeća održanoj 8. maja 2009. godine odlučeno o predmetnoj žalbi, s tim što je odluka (Presuda broj Gž:457/04) otpremljena strankama 13. maja 2009. godine. U odnosu na navode iz apelacije koji se tiču dužine trajanja postupka povodom apelanticine žalbe pred Kantonalnim sudom, postupajuća sutkinja je navela da su razlozi zbog kojih o predmetnoj žalbi nije ranije odlučeno objektivne prirode, što proizlazi iz sljedećih činjenica. Naime, postupajuća sutkinja je istakla da je predmetni spis primljen u 2004. godini, a iz 2005. u 2006. godinu je preneseno 1586 predmeta koji nose oznaku GŽ, dok su u 2006. godini primljena 1774 predmeta, tako da je u radu ukupno bilo 3330 predmeta. Sudije Građanskog odjeljenja, iako su premašili normu, nisu uspjeli riješiti broj predmeta koji odgovara broju predmeta iz tekućeg priliva. Ovi podaci proizlaze iz Izvještaja o radu Kantonalnog suda za 2006. godinu. Dalje je navedeno da je 8. januara 2007. godine Kantonalni sud pod brojem 001-0-SU-07-000 015 donio Program rada za 2007. godinu sa mjerama za rješavanje starih i zaostalih predmeta gdje je određeno da će pojačanim i dodatnim naporima sudije rješavati najmanje 22 predmeta mjesečno, od toga najmanje osam starih i zaostalih predmeta. Međutim, stari i zaostali predmeti su predmeti utvrđeni po datumu prijema tužbe – inicijalnog akta. Program rada sa mjerama za rješavanje starih i zaostalih predmeta donesen je 8. januara 2008. godine i za 2008. godinu. Iz programa proizlazi da ukupno postoje 2824 neriješena predmeta sa oznakom GŽ i na kojima radi sedam sudija, te da su sudije dužne prioritetno rješavati hitne predmete i stare predmete, po inicijalnom aktu, i to najmanje pet mjesečno. Postupajuća sutkinja je, dalje, navela da je zaključno sa 31. decembrom 2007. godine imala u radu 625 neriješenih predmeta, a zaključno sa 31. decembrom 2008. godine 297 neriješenih predmeta, a u 2008. godini riješeno 186 predmeta. Napominje se da su sudije do stupanja na snagu Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju („Službeni glasnik BiH“ broj 57/08) zbog velikog broja neriješenih predmeta radili na hitnim predmetima i predmetima po starosti u odnosu na inicijalni akt, a stupanjem na snagu navedenog Pravilnika predmeti se rješavaju prema prijemu u ovaj sud, pored, naravno, hitnih predmeta. Na kraju, u izjašnjenju je navedeno da su u budžetu Unsko-sanskog kantona osigurana sredstva za troje dodatnih sudija, da je jedan dodatni sudija imenovan tokom 2007. godine, drugi dodatni sudija imenovan početkom 2008. godine, a treći dodatni sudija je izabran tek 1. maja 2009. godine. Slijedom toga, zaključeno je da svi naprijed navedeni razlozi predstavljaju objektivne okolnosti u radu ovog suda, te da, stoga, nije prekršeno apelanticino pravo u predmetnom postupku.
- 13.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
[...]
Član 203.
(1) Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude, odnosno, ako se presuda dostavlja u skladu s odredbama ovog zakona o dostavi, 30 dana nakon dostave prepisa presude, ako u ovom zakonu nije određen drugi rok. [...]
[...]
(3) O žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud.
[...]
Član 212.
Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostepenu presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
[...]
Član 216.
(1) Kad spisi po žalbi stignu drugostepenom sudu, određuje se sudija izvjestitelj.
(2) Sudija izvjestitelj može, prema potrebi, od prvostepenog suda pribaviti izvještaj o povredama odredaba parničnog postupka i zatražiti da se radi utvrđivanja tih povreda provedu provjere.
Član 217.
(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
[...]
(3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
[...]
Član 222.
(1) Odluke drugostepenog suda donose se nakon vijećanja glasanjem.
[...]
Član 224.
Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:
- 1)odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu;
- 2)odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu;
- 3)ukinuti prvostepenu presudu i uputiti predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje;
- 4)ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu, ili
- 5)preinačiti prvostepenu presudu.
[...]
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na „donošenje odluke u razumnom roku“ u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da Kantonalni sud nakon prijema apelanticine žalbe protiv presude prvostepenog suda dosta dugo nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno nezavisno od proteka roka nije donio odluku o apelanticinoj žalbi, što predstavlja preduvjet za okončanje parničnog postupka pokrenutog povodom apelanticine tužbe radi utvrđenja. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda.
- 17.Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 19.Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog činjenice da Kantonalni sud u vrijeme podnošenja apelacije, dakle 13. januara 2009. godine, još uvijek nije bio donio odluku povodom njene žalbe podnesene 24. marta 2004. godine protiv Presude Općinskog suda broj P-19/02 od 27. februara 2004. godine.
- 20.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 21.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 22.Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 23.Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
- 24.Ustavni sud zapaža da je apelantica početkom 2002. godine pokrenula predmetni parnični postupak radi utvrđenja i da iz stanja spisa proizlazi da je postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž:457/04 od 8. maja 2009. godine. Međutim, budući da je u međuvremenu Kantonalni sud donio odluku o apelanticinoj žalbi, zbog čijeg je nerješavanja u razumnom roku apelantica i podnijela apelaciju, te zbog činjenice da se apelantica, s obzirom na novonastale okolnosti, nije obraćala Ustavnom sudu, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka jeste period od podnošenja žalbe pa do donošenja odluke o žalbi, odnosno period od 24. marta 2004. godine do 8. maja 2009. godine.
- 25.Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od pet godina, jedan mjesec i 15 dana.
- 26.U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se tiče utvrđivanja osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja zajedničke imovine stečene u braku. Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 32. Pravila Ustavnog suda, pri odlučivanju ispituje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji, što se u konkretnom slučaju odnosi na stadij postupka odlučivanja povodom apelanticine žalbe koju je 24. marta 2004. godine podnijela protiv Presude Općinskog suda broj P-19/02 od 27. februara 2004. godine. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da, sve i ako bi prihvatio da se u konkretnom slučaju radi o složenom sudskom postupku, ta činjenica ne bi trebala bitno utjecati na dužinu trajanja postupka.
- 27.Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje na to da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini postupka pred Kantonalnim sudom.
- 28.Ocjenjujući postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je tom sudu trebalo više od pet godina da odluči o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude Općinskog suda, te da taj period Kantonalni sud nije ničim opravdao osim velikim brojem predmeta koji se nalazi na rješavanju pred tim sudom i personalnim promjenama u sudu. Dalje, Ustavni sud naglašava da je odredbama ZPP regulirana obaveza suda da postupak provede bez odugovlačenja (član 10. ZPP) kao i da je reguliran precizan rok za donošenje odluke u žalbenom postupku, a koji je u konkretnom slučaju višestruko premašen. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
- 29.Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka a priori nerazumno i moglo bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, s obzirom na činjenice predmeta, Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti je Kantonalni sud na njih ukazao. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da doprinos za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi isključivo Kantonalni sud.
- 30.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka pred Kantonalnim sudom ne zadovoljava zahtjev „razumnosti“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 31.Na kraju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije tražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, te, stoga, Ustavni sud ne smatra potrebnim raspravljati o ovom pitanju i dosuditi bilo koji iznos u tom smislu (vidi Evropski sud, Hrndalo protiv Hrvatske, presuda od 27. septembra 2011. godine, broj predstavke 23272/07, st. 84. i 87).
- 32.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u segmentu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak donošenja odluke o apelanticinoj žalbi pred žalbenim sudom traje pet godina, jedan mjesec i 15 dana, te kada se takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka može u cijelosti pripisati ponašanju Kantonalnog suda, koji nije dao opravdane razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje žalbenog postupka.
- 33.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
- 21.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.