USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1341/09, rješavajući apelaciju D.O. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija D.O., B.O. i Z.O.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 164 od 30. januara 2009. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
- 1.D.O., B.O. i Z.O. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 30. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 164 od 30. januara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001695 od 30. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-000085 od 21. marta 2007. godine.
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih Vukašina Urakala i Milana Urakala (u daljnjem testu: tuženi), kao druge strane u postupku, zatraženo je 29. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je 28. augusta 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 24. augusta 2009. godine, Osnovni sud 18. augusta 2009. godine i tuženi 13. augusta 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih dostavljeni su apelantima 4. septembra 2009. godine.
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-000085 od 21. marta 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav Ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen 15. oktobra 1993. godine između apelanata i T.O. (koji je u međuvremenu umro), s jedne strane, i tuženih Vukašina Urakala i Milana Urakala (u daljnjem tekstu: tuženi), s druge strane, ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem I-OV-4334/93 od 19. oktobra 1993. godine, na osnovu kojeg su apelanti i T.O. zamijenili svoje nekretnine upisane u zk.ul. broj 2884 k.o. Banja Luka i p.l. broj 2313 k.o. Banja Luka za nekretnine tuženih upisane u zk. ul. broj 3331 k.o. Šibenik, te da se slijedom toga obavežu tuženi da predaju apelantima nekretnine u Banjoj Luci i da trpe da se apelanti upišu kao vlasnici i korisnici tih nekretnina, kao i da se obavežu apelanti da predaju tuženim nekretnine u Šibeniku i da trpe da se tuženi upišu kao vlasnici tih nekretnina. Apelanti su obavezani da tuženim solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 13.900,00 KM.
- 7.U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 25. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da je u slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nekretnini, u kojem se jedna od prometovanih nekretnina nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja na stranci koja tvrdi da promet nekretnina nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom radi uspostavljanja pravnog statusa prije izvršenog prenosa. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da se nekretnine koje su bile predmet zamjene nalaze na teritoriji Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, te da je, stoga, na apelantima teret dokazivanja da promet nekretnina nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je OHR, radi pojašnjenja navedene zakonske odredbe, dao tumačenje prema kojem je u sudskom postupku potrebno utvrditi da li je zamjena ili drugi vid prometa nekretnina obavljen dobrovoljno, odnosno da sud ne može donijeti odluku da je svaki promet u toku rata izvršen pod prinudom i da je kao takav per se nevažeći, već da mora u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi valjanost zamjene ili sličnog prometa nekretnina na osnovu svih dostupnih relevantnih dokaza.
- 8.Osnovni sud je naveo da je na osnovu iskaza apelantice D.O., kao i iskaza apelanta B.O., koji nije bio prisutan u Banjoj Luci u vrijeme zaključenja spornog ugovora, na nesumnjiv način utvrdio da tuženi nisu vršili nikakvu prinudu na apelante da zaključe predmetni ugovor. Naime, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je predmetni ugovor o zamjeni zaključen upravo na insistiranje apelantice D.O. i njenog supruga T.O., što proizlazi i iz iskaza tuženih i dugih saslušanih svjedoka. Osnovni sud je, dalje, naveo da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u pisanom obliku, da su potpisi ugovornih strana ovjereni u nadležnom sudu, te da je predmetni ugovor u cijelosti izvršen, što znači da je zakonit i da ispunjava formu za takvu vrstu ugovora shodno odredbama člana 9. Zakona o prometu nekretnina. Dalje, Osnovni sud je naveo da bi ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, odnosno u periodu od 30. aprila 1991. do 19. decembra 1998. godine, bio apsolutno ništav sa aspekta nepostojanja dobrovoljnosti, potrebno je da budu ispunjeni određeni uvjeti. Prema mišljenju Osnovnog suda, potrebno je da se nekretnine nalaze na teritoriji koja je zahvaćena ratom, da se vlasnici tih nekretnina nalaze na tom području i da je druga ugovorna strana bila svjesna činjenice da se ugovor zaključuje pod prinudom. Pri tome, Osnovni sud je naveo da se prinuda treba tumačiti kao subjektivni strah u određenim općim okolnostima, kao element volje stupanja u određene ugovorne odnose sa mogućnošću konvalidacije elementa dobrovoljnosti sa aspekta postojanja subjektivnog straha u momentu zaključenja spornog ugovora, kao i ponašanje ugovornih strana nakon zaključenja ugovora. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti na teritoriji Republike Srpske. Prema mišljenju Osnovnog suda, do ukidanja ratnog stanja su postojali opravdani razlozi zbog kojih se apelanti nisu mogli obratiti sudu radi utvrđivanja ništavosti predmetnog ugovora. Međutim, Osnovni sud je ukazao da su apelanti tek 23. novembra 2000. godine podnijeli predmetnu tužbu, tj. četiri godine i pet mjeseci nakon ukidanja ratnog stanja, odnosno neposredne ratne opasnosti. Dakle, umjesto da traže pravnu zaštitu čiji je cilj da se jedan pravni posao koji je protivan imperativnim normama (prema shvatanju apelanata) poništi i da se uspostavi pređašnje stanje, Osnovni sud je ukazao da su apelanti sve vrijeme nakon ukidanja ratnog stanja bili potpuno pasivni. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da iz iskaza apelanata D.O. i B.O. proizlazi da su u periodu od 1993. do 2000. godine izvodili različite radove na zamijenjenim nekretninama (adaptacija, dogradnja), a koje sud ne smatra nužnim. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je posebno ocijenio ponašanje apelanta Z.O., čiji je opunomoćenik izjavio da apelant Z.O. ne može pristupiti sudu zbog poslovnih obaveza u Šibeniku, te ukazao da je apelant napustio Banju Luku prije rata. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da apelanti, osim pozivanja na opće ratne okolnosti, nisu ponudili dokaze da je na njih vršen pritisak da zaključe predmetni ugovor o zamjeni nekretnina. Pri tome, Osnovni sud je naveo da volja apelanata da zaključe predmetni ugovor proizlazi i iz njihovog ponašanja nakon zaključenja ugovora, tj. provođenjem ugovora u javnim knjigama, te njihovo pasivno ponašanje četiri godine i pet mjeseci nakon ukidanja ratnog stanja. Konačno, Osnovni sud je naveo da je pri donošenju odluke imao u vidu i ostale istaknute činjenice i izvedene dokaze od parničnih stranaka, ali da ih posebno nije obrazlagao, jer nemaju utjecaj na drugačije odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari.
- 9.Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-07-001695 od 30. novembra 2007. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, pa je preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka tako što su obavezani apelanti da tuženim na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 11.400,00 KM umjesto iznosa od 13.900,00 KM. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo je prvostepeni sud, suprotno navodima apelanata, pravilno ocijenio njihove iskaze, kao i druge dokaze koji su provedeni u predmetnom postupku. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz iskaza apelanta B.O. proizlazi da su mu u toku 1992. godine upućivane različite prijetnje, te da su ga jednom prilikom pretukla uniformisana lica i da je to bio razlog zbog kojeg je napustio Banju Luku. Međutim, Okružni sud je ukazao da iz apelantovog iskaza dalje proizlazi da je sve do napuštanja Banje Luke (1992. godine) radio u svojoj elektromehaničarskoj radnji, da je Banju Luku napustio uz odobrenje da otputuje u Beograd radi nabavke dijelova, te da je u Banju Luku došao krajem 1995. godine kako bi posjetio roditelje svoje supruge. Prema mišljenju Okružnog suda, iz svega toga se može izvesti logičan zaključak da pritisci i prijetnje koje je u vrijeme općepoznatih ratnih okolnosti doživljavao apelant nisu bili toliko ozbiljni, niti su egzistencija, a posebno apelantov život bili ugroženi nekim posebnim okolnostima. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da kod apelanta B.O. nisu postojale posebne okolnosti koje su utjecale na njegovu volju da zaključi predmetni ugovor o zamjeni nekretnina. Također, Okružni sud je naveo da ni apelantica D.O. u svom iskazu nije iznijela neke posebne okolnosti koje bi ukazivale na to da je njen život, odnosno život nekog od članova njene porodice bio ugrožen u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe člana 25. Zakona o prestanku primjene, kao i odredbe člana 28. stav 2. u vezi sa članom 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), sve u vezi sa čl. 103. i 104. ZOO, te za svoju odluku dao valjane, jasne i prihvatljive razloge u smislu odredaba člana 191. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U pogledu odluke o troškovima postupka, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, pri odlučivanju o troškovima postupka, pogrešno primijenio odredbe čl. 386. i 387. ZPP i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata zbog čega je preinačio odluku o troškovima postupka na način kako je to navedeno u izreci presude.
- 10.Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 118-0-Rev-08-000 164 od 30. januara 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz iskaza apelanata D.O. i B.O. proizlazi da su tokom rata skoro neprekidno bili uznemiravani u pravu vlasništva, odnosno u korištenju svojih nekretnina u Banjoj Luci. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da su apelanti, kao pripadnici manjinskog naroda u Banjoj Luci, bili ozbiljno uznemiravani za vrijeme rata, da su im upućivane ozbiljne prijetnje, tako da su ugovor o zamjeni predmetnih nekretnina, ipak, zaključili pod svojevrsnom prisilom izazvanom ratnim prilikama i okolnostima, ali ne postupcima tuženih. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da ponašanje apelanata nakon zaključenja predmetnog ugovora upućuje na zaključak da su se naknadno saglasili sa tim ugovorom i konvalidirali ugovor, odnosno prešutno otklonili njegove nedostatke. Naime, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Šibeniku broj P-1458/93 od 16. decembra 1993. godine utvrđeno da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina pravno valjan. Vrhovni sud je ukazao da su apelanti u tom postupku postavili tužbeni zahtjev koji je suprotan njihovom tužbenom zahtjevu u predmetnom postupku, tj. da se utvrdi da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina pravno valjan, te da je takvom njihovom tužbenom zahtjevu udovoljeno. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je navedena presuda obavezujuća u Republici Hrvatskoj, gdje se nalaze nekretnine koje su apelanti dobili u zamjenu za nekretnine u Banjoj Luci. Vrhovni sud je ukazao da su, nasuprot tome, tuženi izgubili pravo vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj, a dobili u vlasništvo nekretnine u Banjoj Luci. S obzirom na to da su na osnovu ugovora i navedene presude apelanti ostvarili pravo na imovinu na nekretninama u Šibeniku, a tuženi na nekretninama u Banjoj Luci, Vrhovni sud je naveo da bi neuvažavanje presude Općinskog suda u Šibeniku očigledno bilo na štetu tuženih i njihove imovine. Osim navedenog, Vrhovni sud je ukazao da su apelanti vršili znatna novčana ulaganja u nekretnine u Šibeniku o kojima se apelantica D.O. detaljno izjasnila prilikom saslušanja na ročištu održanom 25. oktobra 2006. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da znatna novčana ulaganja i izvedeni radovi ne predstavljaju samo održavanje zgrade već i značajno poboljšanje stanja i vrijednosti objekta. Vrhovni sud je naveo da obimni radovi koje su apelanti izveli i značajna sredstva koja su uložili u zgradu u Šibeniku, također, upućuju na zaključak da su apelanti naknadno i prešutno prihvatili ugovor o zamjeni nekretnina kao punovažan. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da u predmetnoj parnici nisu ispunjeni uvjeti iz člana 103. ZOO za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o zamjeni nekretnina, te pravilno postupili kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata.
- 11.Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na povratak izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti smatraju da je pogrešan zaključak redovnih sudova da predmetni ugovor o zamjeni nekretnina nije zaključen pod prinudom. Naime, apelanti navode da je postojanje općepoznatih ratnih okolnosti utjecalo na obje ugovorne strane da zaključe ugovor, koji, inače, u normalnim okolnostima ne bi zaključile. Također, apelanti navode da su bili primorani na zaključenje predmetnog ugovora i zbog ličnih prilika, odnosno prijetnji i zlostavljanja kojima su bili izloženi u Banjoj Luci. Dalje, apelanti smatraju da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su se apelanti svojim ponašanjem, odnosno radnjama koje su preduzeli nakon zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina naknadno saglasili sa predmetnim ugovorom. Apelanti navode da nisu podnijeli tužbu odmah nakon ukidanja ratnog stanja zbog straha, a da su ulaganja u kuću vršili kako bi kuću doveli u stanje normalno za stanovanje. Imajući u vidu navedeno, apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno zaključili da predmetni ugovor o zamjeni nekretnina nije ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO.
- 12.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud proizlazi da su apelanti tokom rata zaista bili uznemiravani u pravu vlasništva i korištenja nekretnina u Banjoj Luci, o čemu su se naročito izjasnili apelanti D.O. i B.O. prilikom saslušanja u svojstvu parničnih stranaka. Međutim, Vrhovni sud je naveo da iz ponašanja apelanata nakon zaključenja predmetnog ugovora proizlazi da su se apelanti naknadno saglasili sa tim ugovorom i konvalidirali predmetni ugovor, prihvatajući takav ugovor kao pravno valjan. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su apelanti u Općinskom sudu u Šibeniku ishodili Presudu broj P-1458/93 od 16. decembra 1993. godine, koja je postala pravosnažna, a kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina pravno valjan. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da, iako se radi o presudi inozemnog suda koja do okončanja ovog postupka nije bila priznata u Bosni i Hercegovini, ipak se ta presuda morala uzeti u obzir prilikom odlučivanja u predmetnoj pravnoj stvari sa stanovišta primjene člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Vrhovni sud je ukazao da su na osnovu predmetnog ugovora i spomenute presude apelanti ostvarili pravo na imovinu na nekretninama u Šibeniku, a tuženi su ostvarili to pravo na nekretninama u Banjoj Luci. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da su apelanti vršili značajna novčana ulaganja u adaptaciju i dogradnju zgrade u Šibeniku, te da se veći dio uloženih novčanih sredstava odnosi ne samo na održavanje već na značajno poboljšanje stanja i vrijednosti objekta. Također, Vrhovni sud je ukazao da predmetna tužba nije podnesena neposredno po okončanju rata, već četiri godine i pet mjeseci nakon završetka rata. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Vrhovnog suda, osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata, te, stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 13.U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima datim u drugostepenoj odluci. Okružni sud smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 14.U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da se postupak u predmetnoj pravnoj stvari vodio u skladu sa odredbama ZPP, te da je taj sud svoju odluku bazirao na izvedenim dokazima tokom glavne rasprave za koje je dao obrazloženje. Osnovni sud je naveo da je presuda tog suda donesena u skladu sa materijalnopravnim propisima, što su ocijenili Okružni sud i Vrhovni sud, dajući obrazloženja u svojim presudama u pogledu prigovora koje su istakli apelanti u predmetnoj pravnoj stvari.
- 15.U odgovoru na apelaciju tuženi su naveli da apelanti u predmetnoj apelaciji, u suštini, ukazuju na navodne propuste sudova u pogledu pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, odnosno u pogledu pravilne ocjene izvedenih dokaza. S obzirom na to da se apelacija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pošto se eventualna pogrešna ocjena izvedenih dokaza od suda ubraja u sferu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što ne može biti validan razlog za apelaciju), tuženi smatraju da su navodi apelanata u tom pravcu bespredmetni i da ne mogu dovesti do usvajanja apelacije. Tuženi su naveli da su apelanti sve apelacione navode već isticali u žalbi i reviziji povodom kojih su Okružni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali potpuno jasne, decidirane i argumentirane zaključke, tako da ne postoji potreba, niti formalna mogućnost da takvi navodi budu ponovo ocjenjivani kao razlozi za apelaciju. Također, tuženi su naveli da apelanti u predmetnoj apelaciji nisu istakli bilo koji valjan argument koji bi ukazao da su redovni sudovi eventualno proizvoljno primijenili bilo koju odredbu pozitivnih propisa. Konačno, tuženi su naveli da bi Ustavni sud, prilikom razmatranja predmetne apelacije, trebalo da ima u vidu činjenicu da su tuženi, nakon što su primili odluku Okružnog suda, predmetne nekretnine u Banjoj Luci prodali preduzeću koje je te nekretnine porušilo do temelja s ciljem da gradi novu stambenu jedinicu, tako da je, zbog promijenjenih okolnosti, materijalna restitucija u konkretnom slučaju apsolutno nemoguća.
- 16.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Kad je ugovor zaključen
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Izjava volje
Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
NEVAŽNOST UGOVORA
Ništavost
Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Naknadni nestanak uzroka ništavosti
Član 107.
(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 164 od 30. januara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. marta 2009. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
- 21.Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 22.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 23.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 1)
- 24.Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
- 25.U konkretnom slučaju apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, te na taj način prekršili njihovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 26.Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom sporu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
- 27.Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da su apelanti u predmetnom sudskom postupku dokazali da su sporni ugovor o zamjeni nekretnina zaključili pod prinudom. Međutim, nezavisno od toga, Vrhovni sud je zaključio da predmetni ugovor o zamjeni nekretnina nije ništav u smislu člana 103. ZOO uz obrazloženje da "ponašanje apelanata nakon zaključenja predmetnog ugovora upućuje na zaključak da su se naknadno saglasili sa tim ugovorom i konvalidirali ugovor, odnosno prešutno otklonili njegove nedostatke". U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je identično pravno pitanje - "naknadno konvalidiranje ništavih ugovora" - razmatrao u Odluci broj AP 3766/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 12. oktobra 2011. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/11, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U predmetnoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo da se prilikom utvrđivanja ništavosti ili rušljivosti ugovora ocjenjuju nedostaci koje je ugovor imao u vrijeme zaključenja, te u vezi s tim ukazao da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da vlasnik stvari, koji raspolaže nekretninom dobijenom po osnovu ništavog ugovora, može "osnažiti" takav ugovor, odnosno da su za pravnu valjanost takvog ugovora značajne radnje koje se preduzimaju nakon zaključenja ugovora, a ne u momentu zaključenja (tač. 53. i 54). Također, u predmetnoj odluci Ustavni sud je ukazao na odredbe člana 107. stav 1. ZOO kojima je propisano da ništav ugovor ne postaje punovažan kada zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. U vezi s tim, Ustavni sud je istakao da citirana zakonska odredba upravo ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, odnosno opovrgava pravni stav Vrhovnog suda da se apelant prešutno saglasio da je sporni ugovor zaključen njegovom slobodnom voljom i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim ili rušljivim (tačka 54).
- 28.Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, zaključujući da su apelanti svojim ponašanjem nakon zaključenja spornog ugovora, za koji je utvrđeno da je zaključen pod prinudom, konvalidirali predmetni ugovor, očigledno proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO. Naime, kako proizlazi iz navedenog, ponašanje apelanata nakon zaključenja predmetnog ugovora nikako ne može utjecati na utvrđivanje pravne valjanosti tog ugovora, budući da se pravna valjanost ugovora ispituje prema okolnostima koje su postojale u momentu zaključenja takvog ugovora. Što se tiče pozivanja Vrhovnog suda na Presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-1458/93 od 16. decembra 1993. godine, Ustavni sud ukazuje da pravosnažna presuda suda strane države, koju nije priznao sud u Bosni i Hercegovini, ne proizvodi pravno djejstvo u smislu odredaba člana 86. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima. S obzirom na to da je u predmetnom sudskom postupku utvrđeno da navedenu presudu nije priznao sud u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud smatra da je samim tim neosnovano pozivanje Vrhovnog suda na tu presudu. Osim navedenog, Ustavni sud ima u vidu da su u međuvremenu nastupile određene izmijenjene pravne okolnosti (prodaja predmetnih nekretnina trećem licu) o čemu su tuženi obavijestili Ustavni sud. Međutim, Ustavni sud ukazuje da te okolnosti ne utječu na drugačije odlučivanje Ustavnog suda, budući da se tim okolnostima nisu bavili redovni sudovi u osporenim odlukama koje su predmet apelacionog ispitivanja pred Ustavnim sudom.
- 29.Imajući u vidu navedeno, te podržavajući praksu u predmetu broj AP 3766/08, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 30.S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 31.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud, pri donošenju svoje odluke, očigledno proizvoljno primijeni materijalno pravo.
- 32.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 33.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
- 23.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr.
Miodrag Simović, s. r.