Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 985/09, rješavajući apelaciju Željka Kecmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Kecmana, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžk-07-000023 od 24. decembra 2008. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Kecmana, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01-0-K-004571-11-Kž-2 od 23. septembra 2011. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01-0-K-004571-10-Kvl-2 od 11. jula 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

  • 1.
    Željko Kecman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, trenutno u Kazneno-popravnom zavodu u Foči, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01-0-K-004571-11-Kž-2 od 23. septembra 2011. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01-0-K-004571-10-Kvl-2 od 11. jula 2011. godine i Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-07-000023 od 24. decembra 2008. godine. Apelant je 10. februara, 28. augusta i 19. oktobra 2011. godine dopunio apelaciju.
  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Bihać (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 18. i 19. juna 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. juna 2009. godine, a Tužiteljstvo 1. jula 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. augusta 2009. godine.
  • 5.
    Odlukom Ustavnog suda od 12. oktobra 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-K-RZ-07-000001 od 29. juna 2007. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.
  • 8.
    Odlučujući o žalbama apelanta i Tužiteljstva protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Kž-07-000446 od 11. oktobra 2007. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio, ukinuo navedenu presudu i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
  • 9.
    Presudom Vrhovnog suda broj 070-0 Kžk-07-000023 od 24. decembra 2008. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, u koju mu je, na osnovu člana 50. tačka 1. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 11. maja 2007. do 16. oktobra 2008. godine. Utvrđeno je da je apelant odgovoran što je u drugoj polovini juna 1992. godine kao pripadnik 6. sanske brigade, nakon što su pripadnici te jedinice zarobili civile-mještane sela Hrustova, H.M., E.M. i H.K., bez ikakvog povoda otpočeo da ih maltretira tukući ih, a potom odvodeći jednog po jednog malo dalje od mjesta maltretiranja, prilazio im s leđa, fizički zlostavljao i potom ih ubio, pucajući iz pištolja u oštećene, kojom prilikom su oštećeni H.M. i E.M. zadobili povrede u vidu strjelnog povređivanja baze lubanje sa ulazom straga smjera od nazad ka naprijed, dok je oštećeni H.K. zadobio povrede u vidu strjelnog ozljeđivanja lijeve potkoljenice i desne polovine grudnog koša, od kojih je nastupila smrt oštećenih.
  • 10.
    Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da se, nakon izvedenih brojnih dokaza, uvjerenje suda da je upravo apelant izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, u vrijeme i na način kako je navedeno u dispozitivu presude, zasniva na iskazu svjedoka D.Đ. i R.M., ekspertize o sudsko-medicinskom vještačenju koje su nakon obavljene reeskshumacije i reobdukcije tijela oštećenih obavili stalni sudski vještaci sudsko-medicinske struke, na osnovu uvida u foto dokumentaciju sačinjenu prilikom reeskshumacije i reobdukcije od 24. septembra 2008. godine, te na osnovu nalaza i mišljenja vještaka balističke struke i usmenog obrazloženja navedenog nalaza i mišljenja na pretresu održanom pred tim sudom 19. decembra 2008. godine. Vrhovni sud je zaključio da je apelant svojim radnjama ostvario sve elemente bića krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ, jer je kao pripadnik vojne formacije bio svjestan da mora humano postupati prema civilima, odnosno osobama koje se nalaze pod njihovom kontrolom, i da ih ne smije fizički maltretirati i ubijati, a apelant je svjesno i voljno poduzimao takve radnje čime je postupao protivno članu 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949 godine.
  • 11.
    Vrhovni sud je naveo da je u potpunosti prihvatio kao tačne iskaze supruga oštećenih kao svjedoka Š.M., E.M. i Z.K., koje su u svojim iskazima potvrdile da su njihove muževe odveli pripadnici Vojske Republike Srpske, te da su istog dana ubijeni, dok je svjedokinja E.M. izjavila da je od komšije Ć.H. (za kojeg je Vrhovni sud utvrdio da je kasnije poginuo i nije mogao znati da je apelant osumnjičen za ubistva oštećenih) saznala da je njenog supruga i ostale oštećene ubio apelant. Vrhovni sud je na osnovu izjave svjedoka D.Đ. i R.M. ocijenio dokazanim da je apelant najprije maltretirao, a zatim i ubio oštećene, jer su navedeni svjedoci bili pripadnici iste vojne jedinice kao i apelant, od kojih je D.Đ. izjavio da je vidio da je apelant oštećene fizički zlostavljao i ubio, dok je svjedok R.M. istakao da nije vidio sami čin ubistava oštećenih, ali je iznio svoje viđenje događaja prije samog čina ubistava koji su upućivali na to šta će se desiti i šta se desilo, o čemu ima saznanje koje mu je prenio svjedok D.Đ. U pogledu izjave svjedoka D.Đ. o načinu na koji su oštećeni ubijeni, Vrhovni sud je konstatirao da njegovu izjavu potvrđuje i nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine, te vještaka balističara. Vrhovni sud je zaključio da su iskazi svih svjedoka objektivni, međusobno u dodirnim elementima saglasni, te da svjedoci nisu iznosili činjenice koje neosnovano terete apelanta. Vrhovni sud je istakao da su svjedoci D.Đ. i R.M. davali objektivan prikaz radnji optuženog, u kojima nema iskonstruiranih detalja, pri čemu svjedok D.Đ. nije dao lažni iskaz o događaju, a njegov se iskaz u dodirnim tačkama podudara s iskazom svjedoka R.M.
  • 12.
    Dalje, Vrhovni sud je ocijenio da su irelevantni s aspekta apelantove krivične odgovornosti iskazi svjedoka R.M., S.Z., H.M. i N.K. koje je predložila odbrana, s obzirom da su svi svjedoci apelantu pokušavali dati alibi da je bio odsutan s ratišta u spornom periodu, iako je sam apelant u svojoj odbrani iznesenoj na pretresu pred tim sudom potvrdio da je spornog dana bio u selu Hrustovo. Vrhovni sud je, također, obrazložio da nije mogao prihvatiti nalaze i mišljenja pojedinih sudskih vještaka jer su svoj nalaz sačinili na osnovu očigledno neadekvatne dokumentacije i na temelju neadekvatne metode konstatiranja povreda na tijelu oštećenih, ali da je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Z.C. koje je sadržano u izvještaju o sudsko-medicinskoj ekspertizi sačinjenoj nakon reekshumacije, reobdukcije i djelimične rekonstrukcije skeletnih ostataka oštećenih, kao i njegovo obrazloženje nalaza i mišljenja izneseno na pretresu održanom 10. novembra 2008. godine. Vrhovni sud je zaključio da su nalazi i mišljenja navedenog vještaka dati na osnovu adekvatne metode analize skeletnih ostataka oštećenih, detaljno obrazloženi, uz primjenu pravila nauke i struke referentnog eksperta za oblast sudsko-medicinskog vještačenja. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je u potpunosti prihvatio i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka balističke struke B.F. koji je dao svoj nalaz i mišljenje na osnovu dostatne dokumentacije za obavljanje vještačenja uz primjenu svih potrebnih pravila nauke i struke. U pogledu apelantove odbrane, Vrhovni sud je zaključio da je u toku postupka ukazivano na određene detalje koji nisu odlučni za postojanje apelantove krivične odgovornosti, koji se nisu mogli na pouzdan način utvrditi na osnovu iskaza svjedoka. Vrhovni sud je ocijenio da je irelevantan i prijedlog odbrane za utvrđivanje činjenica koje su vezane za događaj koji se navodno desio dan prije dana kada je apelant poduzeo radnje koje čine obilježje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.
  • 13.
    Na kraju, Vrhovni sud je obrazložio da je sa posebnom pažnjom cijenio činjenicu da je u tijelu oštećenog H.K. pronađen metak kalibra 7.62 mm, koji prema nalazu vještaka balističke struke potiče od automatske ili poluautomatske puške, a ne od pištolja, što je u koliziji s utvrđenjem tog suda zasnovanom na iskazu svjedoka D.Đ. i R.M. da je apelant oštećene ubio upotrebom pištolja. Naime, Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom da je u tijelu oštećenog H.K. konstatirano više prostrjelnih rana nastalih dejstvom vatrenog oružja, navedeni puščani metak kao uzročnik jedne od tih povreda ne isključuje mogućnost da su ostale povrede, uključujući i onu u predjelu grudnog koša koja je po svojoj prirodi bila opasna po život, nanijete pištoljem. Prema mišljenju Vrhovnog suda "nesporno je da je tijelo H.K. na mjestu na kojem je ubijen ostalo nezaštićeno najmanje jedan dan, u području na kojem je, prema iskazima svjedoka odbrane, bila intenzivna upotreba vatrenog oružja, pa je logično da je sporni puščani metak mogao pogoditi tijelo oštećenog nakon što ga je apelant lišio života i ostavio tijelo nezakopano na mjestu na kojem je ubijen".
  • 14.
    Apelant je Kantonalnom sudu 19. januara 2010. godine podnio prijedlog za ponavljanje krivičnog postupka pravomoćno okončanog Presudom Vrhovnog suda broj 070-0 Kžk-07-000023 od 24. decembra 2008. godine. Apelantov prijedlog za ponavljanje postupka je nekoliko puta odbacivan rješenjima Kantonalnog suda, ali je u postupku po apelantovoj žalbi Vrhovni sud poništavao ta rješenja i predmet vraćao Kantonalnom sudu na ponovni postupak.
  • 15.
    Na kraju, odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 01 0 K 004571 10 Kvl 2 od 11. jula 2011. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka. Kantonalni sud je obrazložio da nisu ispunjeni uslovi za ponavljanje krivičnog postupka iz člana 343. stav 1. tačka 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH, jer novi dokazi, koje je apelant predložio u zahtjevu za ponavljanje postupka i koji su izvedeni pred tim sudom, nisu u vezi s dokazima koji su ranije izvedeni u toku krivičnog postupka, jer se ne odnose na predmetni događaj za koji je apelant proglašen krivim, i ne mogu rezultirati blažim kažnjavanjem niti oslobađanjem apelanta od krivične odgovornosti.
  • 16.
    Rješavajući apelantovu žalbu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 01 0 K 004571 10 Kvl 2 od 11. jula 2011. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 01-0-K-004571-11-Kž-2 od 23. septembra 2011. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao jasne i konkretne razloge zbog čega je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za ponavljanje predmetnog krivičnog postupka.
  • 17.
    Apelant se žali da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema apelantovom mišljenju, povreda prava na pravično suđenje se ogleda u tome što je Vrhovni sud pogrešno utvrdio pravno relevantne činjenice, jer je proizvoljno ocijenio izvedene dokaze. Apelant je istakao da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na samo jednom neposrednom dokazu – iskazu nepouzdanog i diskreditiranog svjedoka D.Đ., koji je dao svoj iskaz koji tereti apelanta s ciljem izbjegavanja vlastite krivične odgovornosti. Apelant navodi da Vrhovni sud nije cijenio okolnosti koje dovode do razumne sumnje u istinitost iskaza navedenog svjedoka. Apelant ističe da je iskaz svjedoka D.Đ. u kontradikciji sa nalazom i mišljenjem vještaka u pogledu načina na koji su oštećeni ubijeni, tj. svjedok je tvrdio da su oštećeni usmrćeni ispaljivanjem jednog metka u glavu, dok je vještak zaključio da su usmrćeni s više projektila, ali da to Vrhovni sud nije razjasnio, nego je samo konstatirao da nalaz vještaka u potpunosti potvrđuje iskaze svjedoka. Dalje, apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno ocjenjivao dokaze, što se ogleda u tome što je sud prihvatio iskaz svjedoka R.M., iako se radi o posrednom dokazu, tj. svjedok nije vidio sporni događaj, nego je imao saznanje o događaju na temelju onog što je čuo od druge osobe. Apelant je istakao da je Vrhovni sud iskaze supruga oštećenih cijenio isključivo na štetu apelanta, iako ga one svojim iskazima nisu teretile, kao i da je iskaz svjedokinje E.M. koja je navodno čula da je apelant ubio oštećene, čista indicija i ne predstavlja pouzdan osnov za zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Apelant smatra da su takvi neposredni dokazi, koji prema njegovom mišljenju izazivaju sumnju u njihovu istinitost, trebali biti cijenjeni u njegovu korist u skladu sa principom in dubio pro reo.
  • 18.
    Osim toga, u dopunama apelacije apelant je ukazao na povredu prava na pravično suđenje u postupku pred Vrhovnim i Kantonalnim sudom povodom njegovog zahtjeva za ponavljanje postupka.
  • 19.
    Vrhovni sud je istakao da su svi apelacioni navodi vezani za pitanje pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa prema tome Ustavni sud nije ni nadležan da postupa povodom ovakvih apelacionih navoda. Vrhovni sud smatra da je u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta poštivano njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, a to se naročito odnosi na pitanje izvođenja dokaza u konkretnom slučaju, gdje je izveden čitav niz dokaza, obavljena ekshumacija tijela oštećenih, te saslušan veći broj vještaka. Vrhovni sud smatra da sve to ukazuje na ozbiljan i pravilan pristup tog suda u odnosu na razrješenje svih spornih činjeničnih i pravnih pitanja. Vrhovni sud je zaključio da je apelacija neosnovana i da je treba odbaciti, odnosno odbiti.
  • 20.
    Tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su apelacioni navodi neutemeljeni jer su prvostepeni i drugostepeni sud na zakonit način proveli postupak i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja donijeli presudu.
  • 21.
    Krivični zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

Član 142.

Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperiment, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskaciju imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

  • 22.
    Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 2.

In dubio pro reo

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima te na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

  • 23.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 25.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-07-000023 od 24. decembra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 29. marta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da u ovom dijelu predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti
  • 27.
    Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na rješenja koja su donesena u postupku u kojem su Kantonalni i Vrhovni sud odlučivali o njegovom prijedlogu za ponavljanje krivičnog postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-07-000023 od 24. decembra 2008. godine.
  • 28.
    Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda koji glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

  • 9.
    apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;
  • 29.
    Budući da član 6. Evropske konvencije, na koji se apelant poziva, garantira pravičan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv nekog lica, Ustavni sud treba utvrditi da li je član 6. Evropske konvencije uopće primjenjiv na apelantov slučaj.
  • 30.
    U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje "osnovanost bilo kakve krivične optužbe".
  • 31.
    Dakle, iz navedenog proizlazi da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjima Kantonalnog i Vrhovnog suda nije odlučivalo niti o građanskim pravima i obavezama apelanta niti o osnovanosti krivične optužbe protiv njega u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se odlučivalo samo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za ponavljanje postupka. O osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravosnažno je odlučeno u krivičnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-07-000023 od 24. decembra 2008. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u ovom dijelu u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 32.
    Apelant pobija presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-07-000023 od 24. decembra 2008. godine, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
  • 33.
    Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja u vezi s proizvoljnom ocjenom dokaza, dokazivanje putem indicija, te kršenje principa in dubio pro reo.
  • 34.
    U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja u vezi s ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
  • 35.
    Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u smislu načela slobodne ocjene dokaza, analizirajući sve predložene i izvedene dokaze, kako one koje apelanta terete, tako i one koje mu idu u korist, dovodeći ih u međusobnu vezu, dao logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne, te zašto dokazi koje nije prihvatio nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ovo se naročito odnosi na iskaze koje su dali svjedoci, i nalaze i mišljenja koje su dali vještaci, kao i njihove eventualne kontradiktornosti koje je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, imao u vidu i o kojima je, također, dao detaljno i logično obrazloženje. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud u apelantovom predmetu proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem je saslušan veći broj svjedoka i vještaka koje su predložili i Tužiteljstvo i odbrana, te izvršen uvid u veliki broj materijalnih dokaza, kao i da je Vrhovni sud u svrhu dopune dokaznog postupka odredio obavljanje reekshumacije i reobdukcije skeletnih ostataka oštećenih. Osim toga, Vrhovni sud je omogućio apelantu da iznese svoju odbranu lično, što je apelant i činio. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je naveo Vrhovni sud, u odnosu na ocjenu dokaza koji su doveli do zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, zadovoljavajuće s aspekta principa brižljive i savjesne ocjene dokaza u odnosu na standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 36.
    U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud svoju odluku temeljio samo na jednom neposrednom dokazu, tj. izjavi svjedoka D.Đ., dok su izjave ostalih svjedoka samo indicije, Ustavni sud podsjeća da dokazivanje putem posrednih dokaza-indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05, broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 49/06 i broj AP 2650/05 od 12. septembra 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 9/07). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
  • 37.
    U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza svih izvedenih dokaza nije izostala, već da je Vrhovni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, posrednih i neposrednih, i njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, zaključak o postojanju krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti zasnovao na izjavama svjedoka D.Đ. i R.M. koji su imali neposredno i posredno saznanje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen, ali čije izjave su u dodirnim elementima saglasne i potkrijepljene nalazima i mišljenjima vještaka i drugim materijalnim dokazima. Dakle, Vrhovni sud je na osnovu sveukupne analize brojnih izvedenih dokaza, ne ostavljajući nerazjašnjenom niti jednu relevantnu činjenicu, izveo zaključak koji ne ostavlja sumnju u to da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Ustavni sud smatra da obrazloženje koje je u vezi s tim dao Vrhovni sud zadovoljava kriterije ustavnog prava na pravično suđenje.
  • 38.
    Što se tiče navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud smatra da se ovi apelantovi navodi vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, o čemu je Ustavni sud zauzeo svoj stav u ranijim tačkama, te da apelant u vezi s tim navodima nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što nije zadovoljan zaključcima o njegovoj krivici. Stoga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
  • 39.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo onako kako je navedeno u dispozitivu presude. Stoga, Ustavni sud smatra da su u cijelosti neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda.
  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada Ustavni sud nije utvrdio osnovanost apelacionih navoda koji bi ukazivali na to da je postupak u ovom predmetu bio nepravičan, odnosno kada je osporena presuda jasna i kada njeno obrazloženje zadovoljava standarde pravičnog suđenja uspostavljene Evropskom konvencijom.
  • 41.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 42.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.