USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 147/09, rješavajući apelaciju Branimira Rončevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branimira Rončevića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-15/08 od 14. novembra 2008. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj VSTV-02-0261-12022008 od 7. februara 2008. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, Drugostepena disciplinska komisija za sudije, broj DŽBR (tužioci) 10/2007 od 6. decembra 2007. godine i Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, Prvostepena disciplinska komisija za tužioce broj DCBR (tužioci) 4/2007 od 19. septembra 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
- 1.Branimir Rončević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Gž-15/08 od 14. novembra 2008. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj VSTV-02-0261-12022008 od 7. februara 2008. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije VSTV-a (u daljnjem tekstu: Drugostepena disciplinska komisija) broj DŽBR (tužioci) 10/2007 od 6. decembra 2007. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za tužioce VSTV-a (u daljnjem tekstu: Prvostepena disciplinska komisija) broj DCBR (tužioci) 4/2007 od 19. septembra 2007. godine.
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i VSTV-a zatraženo je 8. maja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 21. maja 2009. godine, a VSTV 22. maja 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 9. juna 2009. godine.
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Prvostepena disciplinska komisija donijela je Odluku broj DCBR (tužioci) 4/2007 od 19. septembra 2007. godine kojom je utvrdila da je apelant odgovoran što je na način detaljno opisan u odluci pod tačkom a) počinio disciplinski prekršaj iz člana 50. tačka 19. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 22/02; u daljnjem tekstu: Zakon o VSTVFBiH) – namjerno davanje lažne obmanjive i nedovoljne informacije u vezi sa prijavom na radno mjesto, a pod tačkama b) i c) disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 22. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 25/04; u daljnjem tekstu: Zakon o VSTVBiH) – ponašanje u sudu ili tužilaštvu ili izvan suda i tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke funkcije, pa mu je izrečena disciplinska mjera razrješenja od dužnosti.
- 7.Istom odlukom odbijena je optužba da je apelant na način opisan u dispozitivu odluke počinio disciplinski prekršaj iz člana 50. tačka 19. Zakona o VSTVFBiH – namjerno davanje lažne, obmanjive i nedovoljne informacije u vezi sa prijavom na radno mjesto.
- 8.U obrazloženju odluke navedeno je da je pod tačkom a) apelant u svojstvu zamjenika općinskog tužioca Općinskog tužilaštva II Sarajevo i kandidata za mjesto Zamjenik glavnog tužioca i Tužilac Kantonalnog tužilaštva Sarajevo VSTV-u dao lažne, obmanjive i nedovoljne informacije u vezi sa prijavom na radno mjesto, tako što je na str. 7. i 8. Obrasca o poštivanju imovinskih zakona, Dodatni list – Vaša adresa stanovanja (koji se odnose na mjesto apelantovog stanovanja), naveo kao mjesto stanovanja, u periodu od 18. januara 2002. godine do 8. marta 2003. godine, stan u Sarajevu, Trg grada Prato, te da je iz stana iselio zbog prodaje stana kolegici Vesni Ilić. Zaključak o postajanju odgovornosti za prekršaj, prema mišljenju Prvostepene disciplinske komisije, proizlazi iz iskaza apelanta i Vesne Ilić, te iz dokumentacije.
- 9.S tim u vezi, Prvostepena disciplinska komisija je, nakon provedenog postupka, zaključila da je apelant bio predratni nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, Trg grada Prato, a da je privremena korisnica stana bila Vesna Ilić. Također, nesporno je utvrđeno da Vesna Ilić nikada nije napuštala stan, a da je sa apelantom dogovorila da stan kupi od njega, uz dogovor da apelant nastavi da koristi jednu sobu u stanu. Dalje, utvrđeno je da apelant nikada nije koristio stan, odnosno sobu, zbog čega je Prvostepena disciplinska komisija zaključila da je u spomenutom obrascu dao lažne podatke da je od 18. januara 2002. godine do 8. marta 2002. godine stanovao u navedenom stanu. Prvostepena disciplinska komisija je navela da unos ovih lažnih podataka nije bio slučajan. Apelantov navod da je ovo naveo samo da bi pomogao kolegici Vesni Ilić (koja nikada nije napustila predmetni stan), prema mišljenju Prvostepene disciplinske komisije, nije od utjecaja na predmet, odnosno na postojanje disciplinskog prekršaja, te može biti ocijenjeno samo kao olakšavajuća okolnost.
- 10.Prvostepena disciplinska komisija je utvrdila da postoji apelantova odgovornost i za radnje pod tačkom b), jer se apelant od 1. januara 2004. godine do dana podnošenja tužbe, u svojstvu tužioca Kantonalnog tužilaštva Sarajevo i tužioca FBiH, u tužilaštvu i izvan njega ponašao na način koji šteti ugledu tužilačke funkcije, tako što je stvarao kreditne obaveze mnogo veće od njegove plaće i iznad zakonom najvišeg dopuštenog nivoa, a koje banke nisu mogle naplatiti od apelanta već su naplatu zatražili od jemaca putem tužilaštva u kojem su jemci bili zaposleni. Također je utvrđeno da postoji apelantova odgovornost za radnje pod tačkom c), jer se apelant od oktobra 2005. godine do dana podnošenja tužbe, u svojstvu tužioca Tužilaštva BiH, ponašao u tužilaštvu i izvan njega na način koji šteti ugledu tužilačke funkcije, tako da je od svog dugogodišnjeg poznanika Aziza Gašija posudio iznos od 3.000,00 KM, iako je, prema okolnostima i svojim ličnim svojstvima, bio dužan da zna da se radi o licu koje je sklono kriminalnim radnjama.
- 11.Prvostepena disciplinska komisija je navela da nije prihvatila apelantove navode da pod tačkom b) nije naštetio ugledu tužilačke funkcije. Prvostepena disciplinska komisija je istakla da je glavni cilj provođenja reforme pravosuđa bio da se sudijama i tužiocima osiguraju materijalna egzistencija i plaća daleko veća od prosječne plaće, kako bi se smanjila korumpiranost. Dalje, Prvostepena disciplinska komisija je navela da je apelant živio sam u stanu koji je naslijedio od roditelja, da nije kupovao nekretnine, a da mu je od mjesečnih primanja (4.200,00 KM mjesečno) zbog njegovog stanja sa kreditima ostajalo 300,00-500,00 KM. Prvostepena disciplinska komisija je, imajući u vidu da su apelantove kolege zbog njegove prezaduženosti otplaćivale njegove kredite, zaključila da ove činjenice ne priliče ličnosti jednog tužioca. Prvostepena disciplinska komisija je navela da je neprimjereno da banke šalju dopise tužilaštvu i da se naplaćuju od žiranata, a osim toga, Prvostepena disciplinska komisija je posebno citirala dva dopisa u kojima su banke tačno navele apelantovu funkciju (tužilac). Prema mišljenju Prvostepene disciplinske komisije, nije od utjecaja činjenica da je apelant svim žirantima (koji su dali novac za njega) vratio novac, već se postavlja pitanje kakvo mišljenje o apelantu imaju zaposlenici banaka koji su mu slali dopise.
- 12.Dalje, u vezi sa apelantovom odbranom da nije bio upoznat sa činjenicom da je Aziz Gaši lice sklono lihvarstvu i drugim kriminalnim radnjama, Prvostepena disciplinska komisija je navela da su, u vrijeme kada je apelant od njega pozajmio novac, protiv Aziza Gašija podnijete tri krivične prijave (dva puta bio pravosnažno osuđen), a ostale krivične prijave za Aziza Gašija nastale su nakon što je od njega pozajmio novac. Osim toga, Prvostepena disciplinska komisija nije prihvatila da apelant nije znao da se radi o osuđivanom licu jer je apelant bio tužilac tužilaštva pred kojim se vodilo više postupaka protiv Aziza Gašija. Na ovakav zaključak ukazuje i iskaz svjedoka koji je portir u zgradi Vrhovnog suda a koji je potvrdio da mu je Aziz Gaši poznat kao lice sklono kriminalnim radnjama, te ga je prepoznao kada je došao u zgradu suda da traži apelanta (22. februara 2006. godine). Dalje, Prvostepena disciplinska komisija nije prihvatila apelantove navode da nije znao za novinske natpise u vezi sa Azizom Gašijem (a da je najvažnije da se u njima on ne spominje), a pogotovo nije mogla da prihvati činjenicu da apelant nije bio upoznat sa novinskim člancima u magazinu "Dani", koji su na naslovnoj stranici pisali o Azizu Gašiju. Prema mišljenju Prvostepene disciplinske komisije, logično da je apelant kao tužilac znao i trebao znati za ove članke, a kao poznavalac Aziza Gašija svakako je trebao biti zainteresiran za članke o licu sa kojim se "susreće i druži po sarajevskim kafićima", kako je apelant naveo.
- 13.Prvostepena disciplinska komisija je zaključila da je apelant ovakvim ponašanjem doveo u pitanje svoj tužilački dignitet i kredibilitet Tužilaštva FBiH. Prema mišljenju Prvostepene disciplinske komisije, ponašanje tužioca u tužilaštvu i izvan njega neminovno je podložno pomnom posmatranju i primjedbama javnosti. Stoga, svaki tužilac mora biti primjer ispravnog ponašanja u skladu sa zakonskim normama i svako odstupanje od tog principa šteti ugledu tužilačke funkcije. Prvostepena disciplinska komisija je navela da apelantovo ponašanje prilikom podizanja brojnih kredita i dovođenja sebe u poziciju prezaduženosti, kao i uzimanje novca na zajam od građana, posebno od lica protiv kojeg se vodilo i vodi više krivičnih postupaka, koje je u javnosti poznato kao lice iz kriminalnog miljea, svakako predstavlja ponašanja koje šteti ugledu tužilačke funkcije. Prvostepena disciplinska komisija je istakla da je apelant 2004. godine obavljao funkciju federalnog tužioca, dakle jednu od najviših funkcija u pravosuđu. Apelant je 2004. godine pozajmio novac od Aziza Gašija i još mu ga nije vratio (oktobar 2005. godine), dakle, mora ga "kad-tad potražiti da mu vrati dugovani iznos". Prvostepena disciplinska komisija je navela da sudije i tužioci imaju važnu ulogu u uspostavljanju vladavine zakona u BiH i da oni koji obavljaju tužilačke dužnosti moraju u svakom trenutku primjenjivati i demonstrirati najviše profesionalne standarde, integritet i poštivanje prema svojim tužilačkim funkcijama. Prvostepena disciplinska komisija je istakla da smatra da je apelant, ponašajući se na način kako je opisano u tačkama a), b) i c), uveliko izgubio ne samo povjerenje javnosti već i povjerenje svojih kolega u profesionalnoj zajednici, jer je svojim ponašanjem doveo u pitanje svoj tužilački dignitet i dignitet i kredibilitet Tužilaštva FBiH, odnosno pravosuđa u cjelini.
- 14.Zbog navedenog, Prvostepena disciplinska komisija je zaključila da su u apelantovim opisanim radnjama sadržana obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 57. tačka 22. Zakona o VSTVBiH, tako da je prihvatila navode i pravnu kvalifikaciju prekršaja iz disciplinske tužbe kao osnovane, te je tuženoga proglasila odgovornim za disciplinski prekršaj za koji je tužen disciplinskom tužbom.
- 15.Prilikom određivanja vrste disciplinske mjere, Prvostepena disciplinska komisija je, u skladu sa članom 59. Zakona o VSTVBiH, imala u vidu da je apelant počinio više disciplinskih prekršaja, neki od njih su vrlo ozbiljnog karaktera i kojim se dovodi u pitanje ne samo apelantovo profesionalno ponašanje i integritet apelanta kao tužioca već i povjerenje javnosti u profesionalnu nepristranost i kredibilitet tužilaštva u cjelini. Ocjenjujući navedeno, te stepen apelantove odgovornosti, Prvostepena disciplinska komisija je apelantu izrekla disciplinsku mjeru razrješenja od dužnosti, pri čemu je ocijenila da se drugim predviđenim mjerama na može ostvariti svrha kažnjavanja.
- 16.U odnosu na odbijajući dio odluke (da u apelantovim radnjama opisanim u odbijajućem dijelu odluke nema bitnih obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 50. tačka 19. Zakona o VSTVFBiH), Prvostepena disciplinska komisija je navela da nije utvrdila da je apelant dao lažne ili obmanjive podatke u prijavi za posao u odnosu na stan u Sarajevu koji je koristio od 2. juna 1995. godine do 25. septembra 2001. godine, ili da je prekršio odredbe Aneksa VII. Također, Prvostepena disciplinska komisija je navela da nije dokazano da je apelant imao veću imovinu od prikazane u obrascu (4.000,00 KM), kao ni navod disciplinskog tužioca da je apelant morao dokazati da je sestri isplatio iznos od 25.000,00 KM, jer je, prema mišljenju Prvostepene disciplinske komisije, tužilac to trebao dokazati.
- 17.Protiv prvostepene odluke apelant je izjavio žalbu. Drugostepena disciplinska komisija donijela je Odluku broj DŽBR (tužioci) 10/2007 od 6. decembra 2007. godine. Navedenom odlukom apelantova žalba je djelimično uvažena, a odluka Prvostepene disciplinske komisije je preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na disciplinski prekršaj iz člana 50. tačka 19. Zakona o VSTVFBiH – namjerno davanje lažne obmanjive i nedovoljne informacije u vezi sa prijavom na radno mjesto, opisan pod tačkom a) dispozitiva odluke, dok je za prekršaj iz člana 57. tačka 22. Zakona o VSTVBiH pod tačkama b) i c) dispozitiva prvostepene presude, apelant proglašen odgovornim, te mu je za prekršaj izrečena disciplinska mjera razrješenja od dužnosti. U preostalom dijelu odluka je ostala neizmijenjena.
- 18.U obrazloženju odluke Drugostepena disciplinska komisija je navela da su osnovani navodi žalbe u vezi sa disciplinskim prekršajem iz člana 50. tačka 19. Zakona o VSTVFBiH – namjerno davanje lažne, obmanjive i nedovoljne informacije u vezi sa prijavom na radno mjesto, opisani pod tačkom a) dispozitiva prvostepene odluke. Naime, činjenični supstrat prekršaja opisanog u ovoj tački, prema mišljenju Drugostepene disciplinske komisije, ne odražava bitne elemente disciplinskog prekršaja kako je propisano navedenim članom Zakona o VSTVFBiH. Dalje, prema mišljenju Drugostepene disciplinske komisije, iz obrazloženja osporene odluke nije vidljivo da je apelant dao netačne podatke o svom stanovanju, na str. 7. i 8. Obrasca o poštivanju imovinskih zakona, u namjeri prikrivanja činjenica o njegovom kršenju imovinskih zakona, niti iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je apelant prekršio imovinske zakone. U skladu s tim, Drugostepena disciplinska komisija preinačila je odluku Prvostepene disciplinske komisije i odbila tužbeni zahtjev u odnosu na ovu tačku.
- 19.Nasuprot ovome, navedeno je da apelantovim ostalim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje činjenična osnova ostatka osporene odluke, odnosno pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima se zasniva zaključak o počinjenom prekršaju iz člana 57. tačka 22. Zakona o VSTVBiH – ponašanje u sudu i tužilaštvu ili izvan suda ili tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke funkcije, a kako je označeno pod tačkama b) i c) prvostepene odluke. Prema mišljenju Drugostepene disciplinske komisije, ovo proizlazi iz dokaza provedenih na raspravi. Pri tome, prema mišljenju Drugostepene disciplinske komisije, odluka Prvostepene komisije da se ne provede saslušanje svjedoka na apelantov prijedlog na okolnost vraćanja kredita nije utjecala na donošenje odluke. Naime, dokazima je nesporno utvrđeno da je apelant stvarao kreditne obaveze u visokom iznosu, koje banke nisu mogle naplatiti, pa su naplatu, putem tužilaštva, tražile od njegovih jemaca, na koji način je nastao prekršaj. Stoga, za postojanje prekršaja bitna je činjenica, koja je nesporno dokazana, da je apelant u više banaka po osnovu kreditnog zaduženja stvorio takve obaveze koje nije mogao izmiriti iz svojih ličnih primanja, pa je naplata vršena od jemaca, uglavnom kolega tužilaca, putem tužilaštva. Zbog navedenog, Drugostepena disciplinska komisija je smatrala da je apelantovo ponašanje apsolutno neprihvatljivo ističući da se radi o nosiocu tužilačke funkcije, čiji ugled i moralni kredibilitet apsolutno ne smiju niti u jednom trenutku biti dovedeni u pitanje i čije ponašanje, konstantno i u svim segmentima, mora biti upravo u funkciji zaštite i afirmacije a ne narušavanja tužilačke funkcije.
- 20.U pogledu disciplinskog prekršaja iz tačke c) prvostepene odluke, Drugostepena komisija je istakla da je apelant u navodima žalbe negirao sklonosti Aziza Gašija kriminalnim radnjama (uz tvrdnju da je u jednom predmetu oslobođen optužbi), te naveo da se zaključak o "sklonosti " ne može izvući iz činjenice da je u posljednjih šest i po godina dva puta osuđivan, te da bi "izvlačenje ovakvog zaključka" na osnovu krivičnih prijava i neokončanih postupaka predstavljalo kršenje principa presumpcije nevinosti. Osim toga, apelant se žalio da prvostepenoj odluci u ovom dijelu nedostaje pravni zaključak, s obzirom na to da je odluka donijeta upravo na činjenici da je apelant pozajmio novac od lica sklonog kriminalu. S tim u vezi, Drugostepena disciplinska komisija je navela da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani, te da je za ovu tačku disciplinske tužbe od odlučnog značaja to da je protiv Aziza Gašija vođeno više krivičnih postupaka upravo pred tužilaštvom u kojem je tuženi [apelant] bio tužilac, te da se radi o licu koje je pravosnažno osuđivano i u javnosti u više navrata povezivano sa kriminalnim grupama, a ne da li kod tog lica postoji "sklonost" kriminalnim radnjama. Prema mišljenju Drugostepene komisije, u pogledu svih utvrđenih činjenica od odlučnog značaja za postojanje disciplinskog prekršaja iz člana 57. tačka 22. Zakona o VSTVBiH u apelantovim radnjama, kao i njegove disciplinske odgovornosti, prvostepena odluka je dala jasne i uvjerljive razloge u obrazloženju, koje je kao mjerodavne prihvatila i Drugostepena komisija. Prema mišljenju Drugostepene disciplinske komisije, na potpuno i pravilno utvrđenu činjeničnu osnovu Prvostepena komisija je pravilno primijenila materijalno pravo kada je radnje opisane pod tačkama b) i c) dispozitiva osporene odluke okvalificirala kao prekršaj iz člana 57. tačka 22. Zakona o VSTVBiH.
- 21.Drugostepena disciplinska komisija je navela da smatra da je disciplinska mjera razrješenja od dužnosti u razmjeri sa težinom prekršaja za koji je apelant proglašen odgovornim i stepenom njegove odgovornosti.
- 22.Protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije apelant je izjavio žalbu VSTV-u.
- 23.VSTV je donio Odluku broj 02-0261-12022008 od 7. februara 2008. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio odluku Drugostepene disciplinske komisije.
- 24.U obrazloženju odluke je navedeno da je prvostepeni postupak pravilno proveden i u skladu sa Zakonom o VSTVBiH, što je Drugostepena disciplinska komisija pravilno potvrdila.
- 25.Vezano za apelantov žalbeni prigovor koji se odnosio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u vezi sa radnjama iz tačke b) osporene odluke, navedeno je da je taj prigovor identičan žalbenom prigovoru na prvostepenu odluku. S tim u vezi, VSTV je naveo da je utvrdio da je Drugostepena komisija pravilno zaključila da je za počinjeni prekršaj pod tačkom b) iz člana 57. tačka 22. Zakona o VSTVBiH od ključnog značaja što je apelant stvorio kreditna zaduženja u više banaka, radi čijeg su namirenja banke naplatu potraživanja morale tražiti od jemaca koji su također tužioci. Prema ocjeni VSTV-a, ovakvo apelantovo ponašanje potpuno je u koliziji sa obavljanjem tužilačke funkcije i pri tome je nevažno zašto su nastala takva zaduženja (u šta se komisije nisu ni upuštale).
- 26.Dalje, kada su u pitanju apelantovi žalbeni prigovori u odnosu na prekršaj opisan pod tačkom c) odluke, VSTV je naveo da smatra da je Drugostepena disciplinska komisija pravilno postupila kada je odbila ovaj prigovor jer je utvrđeno da je protiv Aziza Gašija vođeno više postupaka i da se radi o licu koje je pravosnažno osuđeno i u javnosti poznato kao lice povezano sa kriminalnim grupama. Stoga, prema mišljenju VSTV-a, nije potrebno posebno dokazivati da je apelant znao za konkretne postupke, s obzirom na to da je kao nosilac pravosudne funkcije dužan da se pridržava najviših moralnih standarda u svakoj životnoj situaciji, u šta potpada i situacija u koju se doveo, tj. posuđivanje novca od trećeg lica, bez razmišljanja ko je lice od kojeg posuđuje novac i da li će to štetiti ugledu funkcije koju obavlja.
- 27.VSTV je naveo da je Drugostepena disciplinska komisija, s obzirom na vrijeme počinjenja, pravilno zaključila da je u prvostepenom postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada su apelantove radnje pod tačkama b) i c) okvalificirane kao disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 22. Zakona o VSTVBiH.
- 28.Prema mišljenju VSTV-a, neosnovana je apelantova žalba u dijelu u kojem osporava odluku o disciplinskoj mjeri. Prema ocjeni VSTV-a, izrečena mjera razrješenja od dužnosti razmjerna je težini počinjenog disciplinskog prekršaja i stepenu odgovornosti. Pri tome, činjenica da je Drugostepena disciplinska komisija odbila tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na prekršaj iz člana 50. tačka 19. Zakona o VSTVFBiH (opisan pod tačkom a] prvostepene odluke) nije od utjecaja na izrečenu mjeru razrješenja od dužnosti jer je Drugostepena disciplinska komisija utvrdila ozbiljan prekršaj iz čije težine jasno proizlazi da je apelant nedostojan za vršenje tužilačke dužnosti.
- 29.U odnosu na apelantovu žalbu da je "stvarno i funkcionalno nenadležni organ u okviru VSTV-a" donio odluku, jer je u zaglavlju odluke Drugostepene disciplinske komisije navedeno "Drugostepena disciplinska komisija za sudije", VSTV je naveo da je tačno da je pogrešno navedeno "za sudije" ali se iz broja predmeta "DŽBR (tužioci)" i sastava komisije vidi da se radi o komisiji za vođenje disciplinskog postupka protiv tužilaca, u skladu sa članom 60. stav 5. Zakona o VSTVBiH, te da se radi o očiglednoj tehničkoj omašci u zaglavlju odluke koja nije od odlučujućeg utjecaja na sastav organa koji je donio odluku.
- 30.U odluci VSTV-a je navedeno da je odluka, u skladu sa članom 55. stav 2. Poslovnika VSTV-a, konačna.
- 31.Apelant je 19. februara 2008. godine protiv odluke VSTV-a izjavio žalbu Sudu BiH. Sud BiH je donio Presudu broj Gž-15/08 od 14. novembra 2008. godine, kojom je žalbu odbio.
- 32.U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ispitao osporenu odluku u granicama razloga navedenih u odredbama člana 60. stav 7. tačke a) i b) Zakona o VSTVBiH, to jeste da li je vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o razrješenju, učinilo materijalnu povredu pravila postupka predviđenih ovim zakonom i da li je pogrešno primijenilo zakon, pa je utvrdio da žalba nije osnovana.
- 33.Sud BiH je utvrdio da je, odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv drugostepene odluke, VSTV postupao u skladu sa propisanim pravilima postupka, pravilno je ocijenio primjenu određenih zakonskih normi na utvrđene pravno bitne činjenice i detaljno raspravio o svim prigovorima zbog kojih je apelant osporavao odluku Drugostepene disciplinske komisije, te uvjerljivo obrazložio zbog čega nije usvojio apelantove prigovore. Prema mišljenju Suda BiH, neprihvatljiv je prigovor da osporena odluka ne sadrži razloge o svim relevantnim činjenicama jer nema opravdanog osnova za njeno osporavanje u ovom dijelu. Sud BiH je naveo da apelant u žalbi koju je izjavio protiv konačne odluke VSTV-a ponavlja već ranije istaknute prigovore o nepravilnostima prilikom vođenja disciplinskog postupka. Sud BiH je istakao da je neprihvatljiva apelantova tvrdnja da je drugostepenu odluku donijela komisija nadležna za sudije, jer je ova tvrdnja suprotna sadržaju spisa. Naime, iz uvoda Odluke broj DŽBR (tužioci) od 6. decembra 2007. godine, prema mišljenju Suda BiH, nesumnjivo proizlazi da je odluku donijela Drugostepena disciplinska komisija za tužioce – sa tužiocem kao predsjednikom i sudijom i tužiocem kao članovima komisije, kako jasno i nedvosmisleno počinje ovaj dio drugostepene odluke. Sud BiH je naveo da je tačno da je u prvom redu zaglavlja odluke odštampan naziv "Drugostepena disciplinska komisija za sudije", što je VSTV pravilno ocijenio kao očiglednu grešku, koja nije mogla utjecati na zakonitost i pravilnost donesene odluke. I prema shvatanju Suda BiH, imajući u vidu sadržaj početka uvoda odluke, nesporno je da je komisija bila sačinjena u skladu sa odredbom člana 60. stav 5. Zakona o VSTVBiH, jer su u disciplinskom postupku, koji se vodi protiv tužilaca, većina članova komisije tužioci. Dalje je navedeno da u spisu postoji i Odluka o imenovanju disciplinske komisije VSTV-02-2165-12112007 od 12. novembra 2007. godine, koja je donesena na osnovu čl. 60. st. 4. i 61. Zakona o VSTVBiH i člana 38. Poslovnika VSTV-a, kojom je formirana Drugostepena disciplinska komisija za postupanje u disciplinskom predmetu broj DŽBR (tužioci) 1012007, koji se vodi protiv tužioca Federalnog tužilaštva FBiH Branimira Rončevića (apelant). Upravo su članovi komisije, čija su imena, prezimena i funkcije navedeni u ovoj odluci, rješavali o žalbi tuženog i donijeli odluku od 6. decembra 2007. godine. Prema mišljenju Suda BiH, neosnovan je i apelantov prigovor da je VSTV u svojoj odluci od 7. februara 2008. godine ispravio grešku koja se javila u pisanju zaglavlja odluke Drugostepene disciplinske komisije, jer to, prema stanju u spisu, nije učinio, već je samo u obrazloženju konstatirano postojanje uočene štamparske greške uz ocjenu da ova činjenica nije relevantna za zakonitost i pravilnost donesene odluke. Navedeno je da se radi o očiglednoj grešci u pisanju a koja nije mogla utjecati na zakonitost suštine odluke koja se, u skladu sa članom 51. stav 8. Poslovnika VSTV-a, u vezi sa članom 195. Zakona o parničnom postupku, može ispraviti u svako doba po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke. Sud BiH je istakao da pravo na ispravak odluke nije vezano za rok i to će uvijek biti samo ispravak pogreške u tekstu, a ne izmjena njenog sadržaja. Zbog toga, Sud BiH je zaključio da je drugostepenu odluku donijela nadležna komisija i da nema povrede odredaba pravila procedure.
- 34.Sud BiH je naveo da ne može prihvatiti apelantovu ocjenu da je prvostepena odluka nepotpuna, budući da je utvrđeno da je apelant odgovoran za disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 2. Zakona o VSTVBiH. Istaknuto je da su navodima iz tačaka b) i c) izreke odluke konkretizirane i radnje izvršenja ovog disciplinskog prekršaja – stvaranje više kreditnih obaveza većih od apelantove mjesečne plaće i iznad dopuštenog najvišeg nivoa do kojeg se plaća može opteretiti, koje apelant nije blagovremeno ispunjavao, zbog čega su dospjeli anuiteti naplaćivani od više njegovih jemaca, kao i posuđivanje novca od lica sklonog kriminalnom ponašanju. Sud BiH je utvrdio da je pravilan i stav VSTV-a izražen u osporenoj odluci da u izreci odluke Prvostepene disciplinske komisije nije trebalo označiti iznose pojedinih zaduženja i nazive banaka kojim nisu blagovremeno uplaćivani obroci rata, budući da su ove činjenice detaljno sadržane u obrazloženju.
- 35.Sud BiH je istakao da je nejasna apelantova tvrdnja da je u pogledu disciplinskog prekršaja navedenog pod tačkom c) prekoračen tužbeni zahtjev jer je, prema ocjeni suda, odlučeno u njegovim granicama. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je apelant proglašen odgovornim što je od Aziza Gašija, lica sklonog kriminalu, pozajmio iznos od 3.000,00 KM. Navedeno je da ni u izreci ni u obrazloženju nije navedeno da se u to vrijeme vodio postupak protiv Aziza Gašija već samo njegove karakteristike. Prema stavu Suda BiH, neosnovan je i prigovor žalbe da je izrečenom disciplinskom mjerom razrješenja od dužnosti povrijeđen zakon jer je VSTV pravilno postupio kada je prihvatio objektivan zaključak disciplinske komisije da je apelantovo opisano utvrđeno ponašanje u koliziji sa obavljanjem tužilačke funkcije, a da su nebitni razlozi zbog kojih su nastala njegova zaduženja. U ovom obrazloženju sadržan je i odgovor apelantu na njegovu tvrdnju da je bio prinuđen da diže kredite zbog bolesti majke, pa su neosnovani navodi žalbe da VSTV nije odlučio o svim prigovorima koje je istakao.
- 36.U obrazloženju presude je navedeno da su nesporne pravno relevantne činjenice da je apelant od 1. januara 2004. godine do podnošenja tužbe u svojstvu tužioca Kantonalnog tužilaštva i tužioca Tužilaštva FBiH stvorio kreditna zaduženja koja su mnogo veća od njegove mjesečne plaće i pozajmio novac pravilno okarakterizirane kao ponašanje u sudu ili tužilaštvu ili izvan suda ili tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke funkcije, koju mogu obavljati samo ljudi visokih moralnih vrijednosti i integriteta. Sud BiH je istakao da je opisano ponašanje propisano kao disciplinski prekršaj tužilaca u članu 57. stav 2. Zakona o VSTVBiH, pa je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo. Prema shvatanju Suda BiH, opravdan je zaključak iz osporene odluke da je apelantu pravilno izrečena disciplinska mjera razrješenja od dužnosti koja je navedena u članu 58. tačka f, pri čemu je vođeno računa o kriterijima iz člana 59. naročito stava 2. Zakona o VSTVBiH. Izrečena disciplinska mjera je, prema mišljenju Suda BiH, proporcionalna težini utvrđenog prekršaja, broju radnji izvršenja i okolnostima pod kojim je učinjen.
- 37.Prema mišljenju Suda BiH, neosnovan je i navod žalbe da je apelantu izrečena disciplinska mjera za djelo učinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona. Sud BiH je naveo da su brojne urgencije banaka za vraćanje kredita upućivane u periodu od 20. septembra 2005. godine do 20. februara 2006. godine, a izvršenje na plaćama pet jemaca, apelantovih kolega ili radnika Tužilaštva FBiH, zatraženo i provedeno u periodu od 10. novembra 2005. godine do 16. februara 2006. godine. Tada su i nastale štetne posljedice za više lica zbog apelantovih postupaka neprimjerenih značaju, ugledu i kredibilitetu funkcije koju je obnašao. Sud BiH je istakao da je i u ranijem Zakonu o VSTV-u sadržan identičan disciplinski prekršaj za koji je apelantu izrečena disciplinska mjera.
- 38.Sud BiH je konstatirao da VSTV u osporenoj odluci nije dao pouku o pravnom lijeku, ali je naveo da apelant zbog toga nije trpio štetne posljedice. Dalje, u vezi sa apelantovim navodom da mu je odluka dostavljena faksom, čak i da je istinita, prema mišljenju Suda BiH, nije relevantna, jer je bitno da je apelant odluku primio.
- 39.Apelant je 18. februara 2008. godine (dan prije izjavljivanja žalbe protiv odluke VSTV-a) pokrenuo tužbom upravni spor protiv odluke VSTV-a. Sud BiH je donio Rješenje broj U-250/08 od 4. jula 2008. godine, kojim je odbacio apelantovu tužbu.
- 40.U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je odluka VSTV-a donijeta u disciplinskom postupku protiv apelanta, te da nisu ispunjeni uvjeti za pokretanje upravnog spora, u skladu sa čl. 4. i 8. Zakona o upravnom sporu. Sud BiH je apelanta uputio na odredbe člana 60. stav 7. Zakona o VSTVBiH, kojim je određeno da sudija ili tužilac koji je razriješen dužnosti može uložiti žalbu Sudu BiH.
- 41.Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na kažnjavanje samo po osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prije svega u činjenici da Sud BiH nije bio nepristran. Razlog pristranosti Suda BiH (u cjelini) apelant vidi u činjenici da sudije Suda BiH imenuje VSTV kao i da VSTV ima pravo da ih sankcionira putem disciplinske odgovornosti. Apelant navodi sui generis odnos subrogacije između sudija Suda BiH i VSTV-a, te se poziva na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 98/04 od 28. aprila 2004. godine. U vezi s tim, prema apelantovom mišljenju, Sud BiH nije odgovorio na njegove žalbene navode. Apelant posebno iznosi da osporena odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u vezi sa apelantovim navodom da je prekoračen tužbeni zahtjev. S tim u vezi, apelant navodi da iz prvostepene odluke tačkom c) proizlazi da je apelant proglašen krivim jer je od dugogodišnjeg poznanika pozajmio novac, iako je prema okolnostima i ličnim svojstvima bio dužan da zna da se radi o licu koje je sklono kriminalnim radnjama. Drugostepenom odlukom je navedeno da je za postojanje disciplinskog prekršaja od ključnog značaja da je protiv Aziza Gašija vođeno više krivičnih postupaka pred tužilaštvom pred kojim je apelant bio tužilac, te da se radi o licu koje je općoj javnosti poznato kao lice povezano sa kriminalnim grupama, a ne i da li postoji njegova "sklonost" kriminalnim radnjama. Apelant navodi da je Sud BiH naveo "da nigdje (u drugostepenoj odluci) nije navedeno da je pred Tužilaštvom FBiH vođen postupak protiv Aziza Gašija". Pri tome, apelant navodi da je Sud BiH "zanemario" sve što je apelant naveo o vremenu koje je proveo u Tužilaštvu (Općinsko tužilaštvo II Sarajevo) dok je postupak vođen protiv Aziza Gašija pred Općinskim tužilaštvom I Sarajevo. Osim toga, apelant navodi da nije izveden niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi se utvrdilo da je Aziz Gaši "lice sklono kriminalnim radnjama". Dalje, apelant osporava obrazloženje odluke Suda BiH i u dijelu u kojem je odlučeno da je drugostepenu odluku donijela nadležna komisija za tužioca, samo što je u zaglavlju greškom napisano "za sudije". Apelant smatra da je odluku donio stvarno i funkcionalno nenadležan organ (za sudije) umjesto nadležne "komisije za tužioce". Apelant osporava zaključak Suda BiH da se radi o očiglednoj grešci koja se može ispraviti u svako vrijeme.
- 42.U vezi sa povredom prava na djelotvoran lijek (koju apelant dovodi u vezu sa pravom na nepristran sud), apelant ističe da mu u odluci VSTV-a nije naveden pravni lijek. Uslijed ovakvog postupanja apelant je bio u situaciji da koristi neadekvatni lijek (upravni spor), a zatim je morao žalbu da "sačini što je prije moguće". Osim toga, odluka VSTV-a je apelantu umjesto preporučenom poštom dostavljena faksom, što sve skupa, prema apelantovom mišljenju, ukazuje na kršenja njegovih prava. U vezi sa povredom prava na zabranu retroaktivne primjene prava, apelant ističe da se Sud BiH uopće nije očitovao na činjenicu da je proglašen krivim prema Zakonu o VSTV-u iz 2004. godine, odnosno da mu je tačkom b) prvostepene odluke stavljena na teret i spomenuta radnja, dok Zakon o VSTVBiH uopće nije bio na snazi, odnosno nije ni postojao.
- 43.Dalje, apelant ističe da mu je u predmetnom postupku u kojem je donijeta osporena presuda povrijeđeno pravo iz člana 6. st. 2 (presumpcija nevinosti) i 3 (minimum prava za optuženog), te da se u postupku koji ima sve elemente krivičnog postupka (od strana koje učestvuju do sankcije) primjenjuju pravila Zakona o parničnom postupku. Osim toga, u odnosu na tačku c) odluke, apelant navodi da je odluka donijeta samo na osnovu njegovog priznanja, čime su povrijeđena navedena prava.
- 44.U kontekstu kršenja odredaba čl. 6. i 13. Evropske konvencije, apelant je ukazao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u vezi sa pravom na pristup sudu i obrazloženu presudu, citirajući presude u predmetu Engel i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1974) u vezi sa primjenom člana 6. Evropske konvencije, De Haes i Gijsels protiv Belgije (1997), Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1984) i Hiro Balani protiv Španije (1994), u kojima se navodi da su sudovi obavezni dati obrazloženje za svoje presude i odgovore na ključne navode podneska, što je, kako apelant navodi, očigledno izostalo u ovom postupku, te Mantovanelli protiv Francuske (1997), gdje je razvijen pojam zakonitosti uz zabranu zloupotrebe u okviru države.
- 45.Apelant je tražio od Ustavnog suda da utvrdi povredu člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, poništi presudu Suda BiH i ostale odluke i predmet vrati na ponovno odlučivanje Prvostepenoj disciplinskoj komisiji, uspostavi apelantu radnopravni status na funkciji federalnog tužioca Federalnog tužilaštva BiH, uz sva prava iz radnog odnosa od 7. februara 2008. godine, kao i da mu naknadi troškove sastava apelacije u iznosu od 842,40 KM.
- 46.U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi, te da je Sud BiH razmotrio sve apelantove žalbene navode i ocijenio ih neosnovanim, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 47.U veoma opsežnom odgovoru na apelaciju VSTV je naveo da je Sud BiH (ukoliko se utvrdi primjenjivost člana 6. Evropske konvencije) u skladu sa zakonom odlučivao o žalbi protiv odluke VSTV-a i donio osporenu odluku. Dalje, u odnosu na pristranost Suda BiH (u objektivnom smislu), VSTV je naveo da apelant praktično isključuje mogućnost da bilo koji sudija u BiH (zbog objektivne pristranosti) vodi postupak čiji bi predmet bio akt donesen u okviru VSTV-a i to jedino zbog toga što VSTV imenuje sudije. Ovakav stav i nedostatak konkretnih dokaza, prema mišljenju VSTV-a, ukazuje samo na apelantovo nezadovoljstvo odlukom. Dalje, VSTV je naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja da je prekoračen tužbeni zahtjev i da je povrijeđen princip ravnopravnosti strana jer nisu razmotreni njegovi žalbeni navodi u vezi sa vremenom provedenim u Kantonalnom tužilaštvu, dok se postupak protiv Aziza Gašija vodio pred Općinskim tužilaštvom. S tim u vezi, VSTV je naveo da je Drugostepena komisija potvrdila odluku Prvostepene komisije u navedenom dijelu, pa se ne može govoriti o "prekoračenju tužbenog zahtjeva", već samo o pojašnjenju činjenica koje su bitne za radnju i događaj prema kojima je kvalificiran prekršaj protiv apelanta. Dalje, VSTV je naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja o nenadležnosti komisije, pri čemu je VSTV naveo kako je formirana komisija i ko su bili članovi komisije, te se pozvao na zaključak iz odluke Suda BiH u ovom dijelu. U vezi sa apelantovim navodom da je odluka donijeta samo na osnovu njegovog priznanja (u odnosu na tačku c]), što je protivno pravilima krivičnog postupka, kao i u vezi sa primjenom civilnog postupka u okviru disciplinskog postupka, VSTV je naveo da je domaćim pravom regulirana supsidijarna primjena zakona o građanskom postupku u disciplinskom postupku, te se pozvao na predmet Evropskog suda Olujić protiv Hrvatske. Osim toga, VSTV je naveo da je u toku postupka prvostepena komisija ocijenila apelantovu izjavu i druge provedene dokaze, te donijela odluku u skladu sa zakonom.
- 48.VSTV je naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja da je proglašen krivim za radnje koje su izvršene kada još nije bio na snazi Zakon o VSTVBiH, te je naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant od 1. januara 2004. godine, kada je bio na funkciji kantonalnog tužioca i tužioca Federacije BiH, stvarao kreditne obaveze daleko veće od njegove plaće, što je prouzrokovalo nemogućnost naplate od apelanta, pa je naplaćeno od jemaca. Dakle, aktivnosti koje je apelant preduzimao na stvaranju kreditnih obaveza trebaju se posmatrati jedinstveno a opisane radnje su u međusobnoj povezanosti rezultirale kasnijim apelantovim prezaduženjem i naplaćivanjem od jemaca, a što svakako ima obilježje ponašanja koje šteti ugledu tužilačke funkcije, kako je propisano članom 57. tačka 22. Zakona o VSTVBiH. Osim toga, VSTV je naveo da je navedeni prekršaj bio reguliran i ranije važećim Zakonom o VSTV-u.
- 49.U vezi sa apelantovim navodom da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, VSTV je naglasio da nema osnova za apelantovu tvrdnju da je trpio štetne posljedice zbog pogrešne upute o pravnom lijeku jer je izjavio žalbu Sudu BiH u roku od šest dana od dana kada je primio odluku VSTV-a. Također, VSTV je naveo da apelantu nije prekršeno pravo jer je odluku VSTV-a dobio faksom, budući da se upoznao sa sadržajem odluke i izjavio žalbu Sudu BiH.
- 50.Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 25/04, 93/05 i 48/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. stav 2.
(2) Vijeće je samostalan organ Bosne i Hercegovine i ima svojstvo pravne osobe.
Član 17.
Nadležnost
Vijeće ima sljedeće nadležnosti:
(...)
(4) prima pritužbe protiv sudija i tužilaca, vodi disciplinske postupke, utvrđuje disciplinsku odgovornost i izriče disciplinske mjere sudijama, sudijama porotnicima, dodatnim sudijama i tužiocima;
(5) odlučuje o žalbama u disciplinskim postupcima;
(...)
Član 57.
Disciplinski prekršaji tužilaca
Disciplinske prekršaje tužilaca čine:
- 22.ponašanje u sudu ili tužilaštvu i izvan suda ili tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke dužnosti;
(...)
Član 58.
Vrste disciplinskih mjera
Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:
(...)
(f) razrješenje od dužnosti.
Član 60.
Vođenje disciplinskog postupka i žalbe
(1) Disciplinski postupak vode:
- a)Prvostepena disciplinska komisija i
- b)Drugostepena disciplinska komisija
(5) U disciplinskim postupcima koji se vode protiv sudija, većina članova komisije će, i u prvom i u drugom stepenu, biti sudije. U disciplinskim postupcima koji se vode protiv tužilaca, većina članova komisije će, i u prvom i u drugom stepen, biti tužioci.
(7) Sudija ili tužilac koji je razriješen dužnosti odlukom Vijeća može uložiti žalbu Sudu Bosne i Hercegovine jedino na osnovu jednog ili oba dolje navedena razloga:
- a)da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, učinilo materijalnu povredu pravila postupka predviđenih ovim zakonom;
- b)da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, pogrešno primijenilo zakon.
(8) Sud Bosne i Hercegovine mora primiti žalbu iz stava 7. ovog člana u roku od tri (3) sedmice od dana kad je sudija ili tužilac primio odluku Vijeća. Sud Bosne i Hercegovine u skraćenom postupku odbacuje žalbe uložene nakon tog roka.
Član 62.
Disciplinski organi i disciplinski postupak
(1) Svojim poslovnikom o radu Vijeće uređuje osnivanje i rad disciplinskih organa, kao i provođenje disciplinskog postupka u skladu s ovim zakonom.
(2) Poslovnikom o radu se može predvidjeti skraćeni postupak, pod uslovom da se poštuju prava stranaka utvrđena ovim zakonom.
- 51.Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 59/04, 29/06, 2/07 i 20/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku
U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, a koja nisu obuhvaćana Zakonom i ovim poslovnikom shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenog disciplinskog prekršaja.
- 52.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 53.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 54.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. novembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 55.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
- 56.Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, član 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije i član 7. Evropske konvencije.
- 57.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 58.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 59.Prije daljnje rasprave o predmetu u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na svoju najnoviju praksu u predmetu broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 48/11), koji se odnosio na razrješenje apelanta – sudije u postupku pred VSTV-om, a zatim je Sud BiH, povodom apelantove žalbe, donio odluku kojom se žalba odbija, a gdje je potencirano pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj s njegovog "građanskog" ili "krivičnog" aspekta. U citiranoj Odluci broj AP 3080/09 Ustavni sud je analizirao svoju dosadašnju praksu i praksu Evropskog suda (Olujić protiv Hrvatske, presuda od 5. februara 2009. godine, broj zahtjeva 22330/05), te je zaključio da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na apelantov slučaj s aspekta garancije koju pruža "građanski" nivo prava na pravično suđenje. Isto se odnosi na konkretni predmet, te će Ustavni sud ispitati slučaj u svjetlu zaštite apelantovih "građanskih prava", koju pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 60.Ustavni sud primjećuje da je apelant istakao nekoliko pitanja sadržanih u garancijama koje nudi pravo na pravičan postupak navodeći da Sud BiH nije nepristran, da odluci Suda BiH nedostaje obrazloženje, odnosno da Sud BiH ne nudi razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na apelantove žalbene navode, kao i da je o apelantovoj žalbi odlučivala "funkcionalno i stvarno" nenadležna komisija za sudije.
- 61.Prije svega, apelant je naveo da osporava odluku Suda BiH u vezi sa pravom na nepristran sud. Apelant je generalno naveo da se radi o sudu koji ne može biti "nepristran" zbog posebnog odnosa "subrogacije" jer VSTV, čiju je odluku trebao da preispita Sud BiH povodom apelantove žalbe, imenuje sudije i može odlučivati o njihovoj odgovornosti.
- 62.Ustavni sud, prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu sa navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).
- 63.Dalje, domaćim relevantnim zakonom propisana su pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristranost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, nije zadatak Evropskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, da ispitaju ta pravila ili praksu in abstracto, već da ispitaju da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu ili na koji su utjecala na ishod postupka prema apelantu pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, serija A, broj 255, stav 27; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07).
- 64.Prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti se, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Također, postojanje nepristranosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi sa njegovom nepristranošću (op. cit., Mežnarić, stav 29; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07).
- 65.Apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje subjektivnu nepristranost, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, apelant dovodi u pitanje nepristranost Suda BiH, odnosno sudija tog suda zbog činjenice da te sudije imenuje VSTV i odlučuje o njihovoj odgovornosti. Pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristran, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno pravda se ne treba samo provesti, već se mora i vidjeti da se ona provodi (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu.
- 66.Imajući u vidu cjelokupni pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može prihvatiti da je apelantova "sumnja u nepristranost" sudija Suda BiH opravdana, a samo zbog činjenice da Sud BiH treba da donese odluku o žalbi protiv odluke VSTV-a. Naime, nesporno je da sudije Suda BiH imenuje VSTV ali Ustavni sud podsjeća na to da se sudije imenuju "doživotno", odnosno na period do 70. godine života. Time je, u principu, osigurana "nepristranost" sudija, u smislu da nisu pod pritiskom izbora ili imenovanja. Tačno je da VSTV odlučuje o pritužbama protiv sudija, te da o sudiji koji je u konkretnom slučaju donio odluku može nekada eventualno odlučivati VSTV, ali ta okolnost sama po sebi ne može predstavljati razlog koji a priori ukazuje na pristranost. Naime, ovako postavljanje stvari da je sudija "opterećen" odlukom zbog nekog eventualnog budućeg postupka koji bi se mogao voditi protiv njega i zbog kojeg neće donijeti odluku zasnovanu samo na svom ličnom shvatanju i poznavanju prava, bilo bi preširoko i zaista nije opravdano. Bilo kakvo shvatanje i tumačenje koje ide ovako daleko dovelo bi uvijek u sumnju bilo koji sud, odnosno sudije, da neće biti "nepristrani", što realno nema nikakvog uporišta u praksi i u pravosudnom sistemu u Bosni i Hercegovini koji je, sa aspekta propisa koji reguliraju način izbora sudija i njihovu odgovornost za učinjene prekršaje, usklađen sa međunarodnim standardima.
- 67.U vezi sa apelantovim pozivanjem na Odluku broj AP 98/04 od 28. aprila 2004. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 30/04), u kojoj je Ustavni sud utvrdio povredu prava na nepristran sud jer je prvostepena odluka u krivičnom postupku protiv apelanta preinačena povodom žalbe tužioca na apelantovu štetu, a u vijeću suda učestvovala je sutkinja koja je bila supruga advokatu koji je zastupao oštećene, Ustavni sud primjećuje da ne može naći bilo koju sličnost sa konkretnim predmetom, te smatra da apelantovo pozivanje na ovu odluku nije osnovano.
- 68.U skladu sa navedenim, samo zbog činjenice da sudije Suda BiH imenuje VSTV, a da je Sud BiH donio odluku o žalbi protiv odluke VSTV-a, Ustavni sud ne može naći elemente koji bi ukazivali na pristranost sudija Suda BiH, odnosno doveli u pitanje princip "nepristranosti" suda, kako je on garantiran članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 69.Dalje, apelant se žali na to da odluci Suda BiH nedostaje jasno, uvjerljivo i logično obrazloženje (a što je, prema apelantovom mišljenju, opet posljedica "pristranosti"), te iz navoda apelacije dalje proizlazi da se žali na način na koji je u postupku utvrđeno činjenično stanje i ocijenjeni dokazi i primijenjeno materijalno pravo.
- 70.Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što, prema njegovom mišljenju, nadležne komisije, VSTV i Sud BiH pri donošenju svojih odluka nisu uzeli u obzir njegove navode, niti su ocijenili dokaze koji su predloženi. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Dakle, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 71.Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
- 72.U vezi sa apelantovim navodima da je Sud BiH donio nezakonitu presudu, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Sud BiH ispitao odluku VSTV-a sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava i pravila postupka, te je našao da žalba nije osnovana. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljno obrazloženje svojih zaključaka u vezi sa ovim žalbenim prigovorima.
- 73.U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH naveo zašto smatra da je Drugostepena komisija bila nadležna da donese odluku o apelantovoj žalbi i pozvao se na relevantne zakonske odredbe. Sud BiH je detaljno obrazložio ovaj zaključak opisujući postupak formiranja komisije, sastav komisije i naveo da se radi o grešci u pisanju, te da je odluku donijela nadležna komisija za tužioce. Suprotno obrazloženju Suda BiH, apelant, osim što je naveo da je odluku donijela "Drugostepena komisija za sudije", kako je navedeno u zaglavlju odluke, koja nije "nadležna", umjesto "nadležne" Drugostepene komisije za tužioce, nije naveo u čemu se konkretno propust odnosi, pa se ovakav navod bez konkretnog obrazloženja "nenadležnosti" komisije, osim u nazivu, s obzirom na detaljna obrazloženja Suda BiH vezano za ove apelantove žalbene navode, te okolnost da se po zaključku suda radi o očiglednoj grešci u pisanju koja nije mogla utjecati na zakonitost suštine odluke, doima paušalnim.
- 74.Dalje, apelant se žali na nedostatak obrazloženja presude Suda BiH (kao i provedenih dokaza) u vezi sa "prekoračenjem tužbenog zahtjeva" u odnosu na tačku c) za koju je utvrđena apelantova odgovornost. Apelant ističe da je prvostepenom odlukom utvrđena njegova odgovornost jer je pozajmio novac od lica "sklonog kriminalnim radnjama", a što je apelant bio dužan da zna, dok je za odluku Drugostepene komisije bilo ključno što je to lice pravosnažno osuđivano (čak i pred tužilaštvom u kojem je apelant bio tužilac). Apelant, dalje, navodi da se Sud BiH nije izjasnio na ove njegove navode, međutim, Ustavni sud iz obrazloženja presude Suda BiH izvodi drugačiji zaključak.
- 75.Naime, Sud BiH je istakao da ovi apelantovi navodi nisu osnovani i to zbog toga što je utvrđeno da je apelant odgovoran za disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 2. Zakona o VSTVBiH – za ponašanje u sudu ili tužilaštvu ili izvan suda ili tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke funkcije. Dalje, Sud BiH je naveo da su tačkama b) i c) konkretizirane radnje izvršenja ovog disciplinskog prekršaja. U odnosu na tačku c), Sud BiH je naveo da je apelant proglašen odgovornim jer je pozajmio novac od "lica sklonog kriminalnim radnjama". Ustavni sud u izloženom ne može utvrditi da je došlo do "prekoračenja tužbenog zahtjeva", prije svega polazeći od prekršaja za koji je utvrđena apelantova odgovornost, kao ni iz "opisanog dijela radnji koje čine prekršaj". Osim toga, u obrazloženju prvostepene i drugostepene odluke Ustavni sud ne može naći "prekoračenja" jer su u objema odlukama navedene iste odlučne činjenice – povezanost Aziza Gašija sa kriminalnim grupama, pisanje štampe o njemu, pravosnažnu presudu kojom je osuđen, a drugostepenom odlukom samo je "pojačan" razlog iz prvostepene odluke, u smislu da je jasno navedeno da se ne radi o "sklonosti" Aziza Gašija kriminalnim radnjama (u jezičkom značenju termina "sklonost") već je utvrđena i njegova osuđivanost (kao odlučna činjenica) i u javnosti poznata povezanost sa kriminalnim grupama, a što sve skupa ide u prilog zaključku da pozajmljivanje novca od ovog lica šteti ugledu tužilačke funkcije.
- 76.U vezi sa ovim su i apelantovi navodi da je on bio tužilac Općinskog tužilaštva II Sarajevo a Aziz Gaši je pravosnažno osuđen u postupku koje je vodilo Općinsko tužilaštvo I Sarajevo, te da u postupku nisu izneseni dokazi na osnovu kojih bi se utvrdila "sklonost Aziza Gašija kriminalnim radnjama". Međutim, Ustavni sud nalazi da je odgovor na ova pitanja, koje apelant ponavlja u apelaciji (jer su već bila razmatrana u disciplinskom postupku protiv apelanta), dao VSTV navodeći da nije bilo potrebno dokazivati da je apelant kao tužilac znao za konkretne postupke, s obzirom na to da je kao nosilac pravosudne funkcije dužan da se pridržava najviših moralnih standarda u svakoj životnoj situaciji u koju, prema mišljenju VSTV-a, svakako potpada i posuđivanje novca od trećeg lica, bez razmatranja okolnosti kao što je ko je lice od kojeg pozajmljuje novac. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se radi o jasnom obrazloženju koje je VSTV dao u svojoj odluci, da nije potrebno dokazivati činjenice da je Aziz Gaši "sklon" kriminalnim radnjama pored utvrđenih činjenica da je osuđivan, kao i da je opća javnost upoznata sa njegovim "ponašanjem", te je postojala apelantova obaveza da vodi računa od koga pozajmljuje novac.
- 58.