USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1803/09, rješavajući apelaciju Rudolfa Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. februar 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Rudolfa Pavlovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 317 od 8. aprila 2009. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan, po hitnom postupku, donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
- 1.Rudolf Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gline, Republika Hrvatska, podnio je 5. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 317 od 8. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1164/04 od 13. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2577/00 od 5. februara 2004. godine.
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te od Dejana Rađenovića (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 8. septembra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 8. oktobra, Okružni sud 17. septembra i Osnovni sud 12. oktobra, a tuženi 29. septembra 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te tuženog, dostavljen je apelantu 30. oktobra 2009. godine.
- 5.Na traženje Ustavnog suda od 18. novembra 2011. godine Osnovni sud je 2. decembra 2011. godine dostavio spis tog suda broj P-2577/00.
- 6.Ustavni sud je nakon izvršenog uvida predmetni spis vratio Osnovnom sudu.
- 7.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 8.Presudom Osnovnog suda broj P-2577/00 od 5. februara 2004. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je ništav Ugovor o zamjeni nekretnina (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) zaključen 7. septembra 1995. godine između apelanta i tuženog, ovjeren kod Osnovnog suda u Banjoj Luci 14. septembra 1995. godine pod brojem I-OV-4095/95, kojim su zamijenjene apelantove nekretnine upisane u p.l. 815 k.o. Budžak (u daljnjem tekstu: nekretnine u Banjoj Luci) za nekretnine tuženog upisane u z.k. ul. 1307 k.o. Selište, općina Glina (Republika Hrvatska), te da se tuženi obaveže da trpi uspostavu zemljišnoknjižnog stanja prije zaključenja navedenog ugovora, kao i da se tuženi obaveže da apelantu preda u posjed nekretnine u Banjoj Luci, a apelant obaveže da tuženom preda nekretnine u Glini, uz obavezu naknade troškova parničnog postupka. Istom presudom, stavom II izreke presude, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog te je utvrđeno da je pravno valjan sporni ugovor čije utvrđenje ništavosti zahtijeva apelant. Stavom III izreke presude apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka i iznosu od 6.872,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 5. februara 2004. godine do isplate pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Konačno, stavom IV izreke presude odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje rješenja o privremenoj mjeri kojom bi se zabranilo prometovanje predmetnih nekretnina u Banjoj Luci.
- 9.U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno kao nesporno da su apelant i tuženi zaključili ugovor o zamjeni apelantovih nekretnina u Banjoj Luci i nekretnina tuženog u Republici Hrvatskoj. Sud je naveo da je među strankama sporna pravna valjanost ugovora. Naime, apelant smatra da je sporni ugovor zaključen pod pritiskom tada važećih uvjeta u tom području zbog kojih se kao pripadnik manjinskog naroda osjećao ugroženim. Tuženi smatra da je ugovor u svemu zaključen na dobrovoljan način i u skladu sa Zakonom, pa da je time i pravno valjan.
- 10.Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je sporni ugovor zaključen u skladu s članom 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, s obzirom da je sačinjen u pismenom obliku i da su potpisi ugovarača ovjereni kod suda i sa te strane ispunjava poseban uvjet za zaključenje, odnosno propisanu formu. Također, Osnovni sud je utvrdio da je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora apelant bio u posjedu nekretnina u Banjoj Luci, tako da je sporni ugovor u skladu i sa Uredbom sa zakonskom snagom o dopuni Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja ("Službeni glasnik RS" broj 10/95; u daljnjem tekstu: Uredba), koja je stupila na snagu 17. maja 1995. godine i koja dozvoljava zamjenu pod uvjetom da su vlasnici iz Republike Srpske u posjedu nepokretnosti koje mijenjaju.
- 11.Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS" broj 39/03) kojom je propisano da u slučaju spora o valjanosti prenosa prava nepokretnosti, kada je jedna od prometovanih nepokretnosti na teritoriji neke od država nastale od bivše SFRJ, teret dokazivanja snosi strana koja tvrdi da promet nepokretnosti nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa Zakonom, s ciljem da se uspostavi pravni status prije izvršenog prenosa, a iz čega proizlazi pravna pretpostavka valjanosti navedenog ugovora.
- 12.U konkretnom slučaju Osnovni sud je, na osnovu iskaza apelanta, njegove supruge, te svjedoka S.B. i V.V. (direktora škole u kojoj je apelant radio), zaključio da je sporni "ugovor zaključen pod pritiskom tada opšte situacije". Naime, sud je naveo da su njihovi iskazi saglasni s bitnim navodima iz kojih proizlazi da su tokom augusta 1995. godine, dok se apelant nalazio na radnoj obavezi, apelantovu suprugu maltretirale nepoznate izbjeglice, zbog čega su se ona i apelant, kao pripadnici manjinskog naroda, osjećali ugroženim. Sud je također naveo da je apelantova supruga, zbog navedenih uznemiravanja i tadašnjih nesigurnih uvjeta, došla u teško psihičko stanje, zbog čega je apelant odlučio da zaključi sporni ugovor.
- 13.Međutim, Osnovni sud navodi da provedeni dokazi govore da se kasnije, po prestanku rata, kada više nisu postojali vanredni uvjeti koji bi uticali na apelantovu volju, apelant saglasio i prihvatio sporni ugovor kao izraz njegove stvarne volje. Naime, u dokaznom postupku je utvrđeno da je tuženi na nekretnini u Banjoj Luci u periodu od aprila do novembra 1999. godine obavio znatne građevinske radove, sanirao je i poboljšao, pri čemu je za obavljanje ovih radova uložio značajna novčana sredstava. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je sam apelant u 1999. godini boravio u Banjoj Luci, te da je boravio i u samoj kući, ali da nije reagovao na izvođenje navedenih građevinskih radova, odnosno nije pokazao bilo kakvo nezadovoljstvo. Također, sud je naveo da je tuženi u dva navrata tokom 1999. godine, dok su se obavljali radovi na objektu u Banjoj Luci, prolazio kroz Glinu, kada je obišao i apelanta, te da ih je tada upoznao o sanaciji koja je bila u toku, pri čemu se ni apelant niti njegova supruga nisu usprotivili navedenom. Osnovni sud je istakao da "navedeno po shvatanju ovoga Suda govori o tome da, iako predmetni ugovor o zamjeni u vrijeme zaključenja nije bio u potpunosti izraz volje [apelanta] (jer su na njegovu volju uticali i tadašnji nenormalni uslovi), da se kasnije saglasio i u svemu prihvatio navedeni ugovor, kao izraz svoje volje, odnosno nesmatrajući da isti eventualno nije pravno valjan". Sud je dalje naveo da je tuženi opravdano smatrao da je sporni ugovor valjan, s obzirom da apelant nije ništa poduzimao i potpuno se pasivno ponašao čitavu 1999. godinu.
- 14.Dalje, Osnovni sud je naveo da je apelant tek 17. novembra 2000. godine podnio tužbu sudu kojom je zahtijevao da se utvrdi ništavost spornog ugovora, a da je zahtjev Komisiji za imovinsko- pravne zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica podnio tek 28. maja 2001. godine, tako da se po mišljenju suda "s pravom može postaviti pitanje zašto tek po proteku toliko vremena, te nakon što su radovi na kući u cijelosti obavljeni". S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da se apelant u svemu saglasio i navedeni ugovor prihvatio kao izraz svoje volje, prije svega imajući u vidu navedeni način ponašanja nakon završetka rata, a posebno tokom 1999. godine, kada više nije bilo uvjeta koji bi mogli uticati na njegovu normalnu volju. Osnovni sud je zaključio da je sporni ugovor pravno valjan, jer ispunjava zakonom propisanu formu, da je realizovan i da su ga stranke prihvatile kao izraz njihove pune volje. Iz navedenih razloga sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, a udovoljio je zahtjevu tuženog-protivtužitelja kojim je tražio da se utvrdi pravna valjanost spornog ugovora. O troškovima postupka Osnovni sud je odlučio na osnovu člana 386. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP).
- 15.Presudom Okružnog suda broj Gž-1164/04 od 13. novembra 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio relevantne činjenice i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da u potpunosti prihvata činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda. Okružni sud je istakao da apelant ništavost predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina temelji samo na opštepoznatim činjenicama rata i stanja neposredne ratne opasnosti koji su, kako tvrdi, ograničavali njegovu volju, pa da je slijedom odredbe člana 28. ZOO izostala njegova volja za zaključivanje takvog ugovora. Međutim, Okružni sud je naveo da su se u sličnim općim okolnostima, izazvanim ratom, nalazile obje stranke, kao pripadnici manjinskih naroda u mjestima svog prijeratnog prebivališta, pa se po mišljenju suda može zaključiti da su same stranke svojom voljom odlučile da prevaziđu nametnutu im situaciju i odlučile da zaključe sporni ugovor, te da urede svoje odnose tako da obje strane budu zadovoljne nakon razmjene, a što su potvrdili i dokazi tokom postupka. Okružni sud je, također, naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant u Banjoj Luci cijelo vrijeme rata bio zaposlen u Elektrotehničkoj školi, da mu je radni odnos raskinut na njegov zahtjev 1995. godine, te da je bio u veoma dobrim odnosima sa svojim komšijama, kao i sa tuženim, sa kojim je imao kontakte i nakon zamjene spornih nekretnina. Dalje, Okružni sud je naveo da apelant u svom iskazu nije dokazao prisilu ili pritisak koji je direktno uticao na njega ili njegovu suprugu i natjerao ga da zaključi sporni ugovor s tuženim. Naime, iz izjava saslušanih svjedoka proizlazi da je kod apelanta i njegove supruge postojala volja za razmjenom nekretnina kako bi otišli svojoj djeci u Hrvatsku. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su na apelantovu volju da zaključi sporni ugovor zasigurno uticale vanredne okolnosti izazvane ratom, ali da se apelant u potpunosti saglasio s ovim ugovorom zbog toga što se, između ostalog, pasivno ponašao. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da predmetni ugovor nije zaključen protivno prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima u smislu odredbe člana 103. ZOO.
- 16.Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 317 od 8. aprila 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj Gž-1164/04 od 13. novembra 2006. godine. U obrazloženju revizijske presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, te istakao da je apelant revizijom osnovano tvrdio da sudovi nisu mogli odlučivati istovremeno o zahtjevima iz tužbe i protivtužbe, koji su faktički identični (prigovor litispedencije). Naime, odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva da se utvrdi ništavost spornog ugovora, znači i utvrđenje njegove pravne valjanosti, tako da je po ocjeni Vrhovnog suda odlučivanje o protivtužbenom zahtjevu tuženog da se utvrdi pravna valjanost spornog ugovora bilo suvišno, jer je odlučivano u tužbi o istom zahtjevu. Međutim, s obzirom na konačan rezultat, odnosno na pravne posljedice iz pobijane presude, a to je pravna valjanost spornog ugovora, propust suda da odbaci kasnije podnesenu tužbu za utvrđivanje pravne valjanosti tog ugovora, koja je spajanjem parnica postala protivtužba, po ocjeni Vrhovnog suda ne predstavlja povredu postupka iz člana 209. ZPP-a, koja bi uticala na donošenje zakonite i pravilne presude.
- 17.Vrhovni sud je naveo da apelant svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je sporni ugovor "zaključen u ratnim okolnostima i kao takav ne predstavlja rezultat slobodno izražene volje stranaka zbog čega je ništav, bez obzira što su ispunjene formalno-pravne pretpostavke za njegovu valjanost". Vrhovni sud je citirao i član 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te "Službeni glasnik RS" broj 29/94) kojim je propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Dalje, Vrhovni sud je istakao da sporni ugovor zadovoljava i uvjete pravne valjanosti propisane odredbom člana 1. Uredbe sa zakonskom snagom o dopuni Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, kojom je propisano da je dozvoljena zamjena nepokretnosti u privatnoj svojini građana na teritoriji Republike Srpske za nepokretnosti na drugoj teritoriji, ako su vlasnici iz Republike Srpske u posjedu tih nepokretnosti. U konkretnom slučaju je nesporno da je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora 7. septembra 1995. godine apelant bio u posjedu nekretnina u Banjoj Luci. Dalje, Vrhovni sud se pozvao i na odredbu člana 552. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da se ugovorom o razmjeni svaki ugovarač obavezuje prema svom saugovaraču da preda stvar koja se razmjenjuje tako da on stekne pravo svojine na toj stvari.
- 18.Vrhovni sud je podsjetio da je slobodna i ozbiljna volja (član 28. stav 2. ZOO) jedan od osnovnih elemenata za nastanak ugovora (član 26. ZOO), prema kojem je ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Činjenica da je sporni ugovor zaključen u toku ratnih sukoba na prostoru BiH i dijelu Republike Hrvatske, po mišljenju Vrhovnog suda "nije dovoljna za zaključak da je [apelant] ugovor zaključio pod pritiskom čak i kada se uzme u obzir pretpostavka opštih okolnosti obzirom da je apelant hrvatske nacionalnosti". Naime, kao je naveo Vrhovni sud, prema utvrđenim činjenicama u vrijeme izbijanja ratnog sukoba apelant je boravio u Banjoj Luci, bio je zaposlen u Elektrotehničkoj školi gdje mu je radni odnos transformisan u radnu obavezu u smislu člana 112. Zakona o primjeni Zakona o radnim odnosima u vrijeme neposredne ratne opasnosti ("Službeni glasnik RS" broj 1/94 – posebno izdanje), te je dio svoje vojne obaveze kao građanin Republike Srpske obavljao kao radnu obavezu u skladu sa Zakonom o primjeni Zakona o odbrani u uslovima neposredne ratne opasnosti ("Službeni glasnik RS" broj 1/94 – posebno izdanje), na što je bio obavezan kao i drugi građani Republike Srpske starosti od 17 do 65 godina po odredbama čl. 6. i 7. navedenog zakona. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano "nastoji prikazati svoju radnu obavezu i boravak na frontu u takozvanom nastavničkom odredu kao direktan pritisak na njega koji je vršen izvan težine i pritiska opšte ratne situacije, a koji je bio jednak za sve građane Republike Srpske".
- 19.Vrhovni sud je zaključio da je "pravilan zaključak nižestepenih sudova da, čak i pod uslovom da su na volju [apelanta] da zaključi sporni ugovor, imale uticaja ratne okolnosti, on se saglasio s ugovorom svojim naknadnim ponašanjem. Činjenica da pet godina nakon zaključenja ugovora nije tražio utvrđenje njegove ništavosti, da je dolazio u Banju Luku 1999. godine kada je posjetio tuženog za vrijeme izvođenja građevinskih radova koje je tuženi izvodio na razmijenjenoj nekretnini u Banjoj Luci, da se izvođenju tih radova nije usprotivio i da je tek nakon završetka radova podnio tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora idu u prilog pravilnosti zaključka sudova da je [apelant] prihvatio predmetni ugovor kao izraz svoje slobodno formirane volje". Također, Vrhovni sud je naveo da na pravilnost ovakvog zaključka ne može uticati ni apelantova tvrdnja u reviziji "da ranije nije bio u poziciji da podnese tužbu budući da je Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine donesen tek krajem 1998. godine. Naime, nepostojanje propisa o vraćanju napuštene imovine, nije bilo prepreka za podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora jer se takva tužba mogla podnijeti u bilo koje vrijeme".
- 20.Konačno, Vrhovni sud je istakao da je bez uticaja na ishod konkretnog postupka i apelantova tvrdnja da je pogrešan zaključak suda da se "naknadno 'usaglasio sa ugovorom', jer se nikada nije uknjižio u javnim evidencijama kao vlasnik nekretnina u Glini. Na ovu okolnost [apelant] nije izveo nikakve dokaze iako mu je na pripremnom ročištu održanom 1. 10. 2003. godine naloženo da sudu dostavi izvode iz zemljišnih knjiga".
- 21.S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da spornom ugovoru nedostaje element dobrovoljnosti, niti da je moguće izvršiti restituciju, odnosno, vraćanje ranijeg faktičkog i pravnog stanja, čime su pravilno primijenili član 8. ZPP-a. Kako ne postoje zakonski uvjeti za ništavost spornog ugovora, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Vrhovni sud je zaključio da se ne može smatrati da je apelantu uskraćeno pravo na povratak i pravo na dom, jer je on slobodnom voljom odlučio da mu dom bude na teritoriji Republike Hrvatske. Prema tome, s obzirom da nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje apelantova revizija ukazuje, niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
- 22.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da sudovi, činjenicu što je sporni ugovor zaključen u tijeku ratnih sukoba na području BiH, nisu smatrali dovoljnom za zaključak da je apelant sporni ugovor zaključio pod prisilom. Apelant ističe da je od 1992. do 1995. godine kao pripadnik hrvatske nacionalne manjine tijekom svog boravka na području Banje Luke svakodnevno izlagan torturi i ponižavanju od pojedinih lica, pripadanika većinskog naroda, potpomognutim tada aktuelnim vlastima Republike Srpske, u oblicima kao što su prijetnje smrću, otimanje lične imovine, policijska ispitivanja, fizička maltretiranja, prisilne mobilizacije i provaljivanje nepoznatih lica u kuću u kojoj je prebivao sa suprugom. Apelant navodi da je Vrhovni sud iznio neistinitu tezu kada je naveo da je [apelant] bio pod jednakim pritiskom kao i svi ostali građani Republike Srpske, iako je, [po apelantovom mišljenju], znao za činjenicu dolaska velikog broja izbjeglica iz Republike Hrvatske, te da je zbog toga samo u osmom i devetom mjesecu 1995. godine protjerano nekoliko desetaka hiljada pripadnika nesrpskog stanovništva, kao i činjenicu da su svakodnevno, daleko od ratnih djelovanja, ljudi ubijani u svojim domovima, istjeravani iz kuća, deportirani u sabirne logore [...], ili tjerani na prve linije direktnih ratnih djelovanja. Apelant je naveo da se vrhunac opisanih događaja dešavao upravo tokom osmog i devetog mjeseca 1995. godine, kada je sporni ugovor i potpisan. Nadalje, apelant ističe da mu je tada, nakon svega spomenutog, kao zadnji korak prisile, dostavljen poziv u ratnu jedinicu (od 1. septembra 1995. godine) koji se mogao izbjeći jedino tako da se ugovor o zamjeni nekretnina potpiše i s tim izbjegne odlazak na prve linije ratnih sukoba.
- 23.Apelant u apelaciji također ističe da je kontradiktorna izjava Vrhovnog suda koja glasi:...čak i pod uslovom da su na volju [apelanta] da zaključi sporni ugovor, imale uticaja ratne okolnosti, on se saglasio sa ugovorom svojim naknadnim ponašanjem. Apelant smatra da je iz navedenog citata jasno vidljivo da Vrhovni sud predmetnom izjavom potvrđuje zaključak nišestepenih sudova, pobija prije izrečenu tezu da nije postojao pritisak ratnih okolnosti na apelanta.
- 24.Dalje, apelant navodi da je Vrhovni sud bez ijednog pismenog dokaza zaključio da se apelant složio s izvođenjem građevinskih radova na objektu u Banjoj Luci, isključivo na neistinitom svjedočenju tuženog i njegovih svjedoka. Također, navodi da sudovi nikada nisu usvojili njegov zahtjev da se prilože dokazi o vremenu izvođenja sanacije (projektna dokumentacija i računi), te da bi njihovim prilaganjem bilo vidljivo da je glavni dio sanacije započet tek nakon podizanja tužbe o ništavosti ugovora 17. novembra 2000. godine. Osim toga, apelant spori i visinu protivtužbenog zahtjeva od 103.813,00 KM. Konačno, apelant navodi da je tijekom ovog postupka izvedeno sedam svjedoka odbrane i samo jedan svjedok tužitelja (apelanta), kojem je i prije i poslije svjedočenja upućena ozbiljna fizička prijetnja.
- 25.Vrhovni sud je istakao da u cjelini ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju svoje presude, te smatra da ne postoje povrede ustavnih prava na koje ukazuju. Stoga Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije.
- 26.Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ne postoji kršenje navedenih prava, te da je pobijana presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanjene.
- 27.Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nema povrede člana Evropske konvencije na koje se apelant pozvao.
- 28.Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantovi navodi u cijelosti bez osnova, nekorektni i vrijeđaju dostojanstvo svih ljudi dobre vjere jer su isti, očito netačni i izmišljeni i usmjereni isključivo na stvaranje, kod suda i trećih lica, ubjeđenja o nekakvoj ugroženosti apelanta u Banja Luci, te njegove selidbe iz Banja Luke, tobože u cilju spašavanje života i odlaska 'trbuhom za kruhom', što svakako nije tačno.
- 29.Zakon o obligacionim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
I. Saglasnost volja
Kad je ugovor zaključen
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Izjava volje
Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
NEVAŽNOST UGOVORA
Ništavost
Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Naknadni nestanak uzroka ništavosti
Član 107.
(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.
Neograničeno isticanje ništavosti
Član 110.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.
- 30.Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 22/91 i "Službeni glasnik RS" broj 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9. stav 2.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
- 31.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 32.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 33.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 317 od 8. aprila 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 5. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 34.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
- 35.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 36.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […].
- 37.Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj zadatak tog suda nije da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud je usvojio jasan stav da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna, ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003VII).
- 38.Naime, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ta obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Dalje, Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, stav 83. s daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom. Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem.).
- 39.Ustavni sud prije svega podsjeća da je relevantnim odredbama ZOO reguliran način na koji nastaje ugovor, te je propisano da je ugovor zaključen kada su se stranke saglasile o bitnim sastojcima ugovora (član 26). Dalje, odredbom člana 28. ZOO propisano je da volja stranaka za zaključenje ugovora mora biti slobodna i ozbiljna. Odredbama čl. 103-111. ZOO pod naslovom "Nevažnost ugovora" regulirano je pitanje "ništavosti ugovora".
- 40.Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da sud utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen u toku ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude, između ostalog, naveo da iako predmetni ugovor […] nije bio u potpunosti izraz volje [apelanta] (jer su na njegovu volju uticali i tadašnji nenormalni uvjeti), da se kasnije isti saglasio i u svemu prihvatio navedeni ugovor, kao izraz svoje volje odnosno nesmatrajući da isti eventualno nije pravno valjan. S druge strane Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, premda je naveo da u potpunosti prihvata činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, dao dijametralno suprotno obrazloženje zaključivši da apelant u svom iskazu nije dokazao prisilu ili pritisak koji je direktno uticao na njega ili njegovu suprugu da zaključi sporni ugovor s tuženim, te je također istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su na volju [apelanta] da zaključi sporni ugovor zasigurno imali uticaja vanredne okolnosti izazvane ratom, ali da se [apelant] u potpunosti saglasio sa ovim ugovorom iz razloga što oko pet godina nije tražio utvrđenje ništavosti istog. Dakle, Osnovni sud je utvrdio da je postojao pritisak na apelanta pri zaključivanju spornog ugovora, dok je Okružni sud naveo da su vanredne okolnosti izazvane ratom imale uticaja na apelantovu volju.
- 41.Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi također istakao da sama činjenica da je ugovor zaključen pod pritiskom ratnih dejstava ne može biti dovoljna za zaključak da je apelant ugovor zaključio pod pritiskom budući da je apelant bio u poziciji kao i ostali građani Republike Srpske. Međutim, Vrhovni sud je naveo i da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da, čak i pod uslovom da su na volju [apelanta] da zaključi sporni ugovor imale uticaja ratne okolnosti, on se saglasio sa ugovorm svojim naknadnim ponašanjem.
- 42.Imajući u vidu navedeno, kao i djelimično suprotne zaključke nižestepenih sudova u vezi s postojanjem mana volje kod apelanta prilikom zaključivanja spornog ugovora, te imajući u vidu relevantne odredbe ZZP-a koje reguliraju postupak po reviziji, Vrhovni sud je s aspekta odredbi koje reguliraju njegovo ovlaštenje da cijeni da li je pravilno primijenjeno materijalno pravo, bio obavezan navesti jasne i razumljive razloge vezane za primjenu materijalnog prava, te u tom smislu dati obrazloženje koje će zadovoljavati standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude nije iznio jasan stav u vezi s ključnom činjenicom - slobodno izraženom apelantovom voljom. Ovo upravo proizlazi iz dijela obrazloženja u kojem Vrhovni sud ističe čak i pod uvjetom da su na volju [apelanta] da zaključi sporni ugovor imale uticaja ratne okolnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud bio nedosljedan u svojoj odluci, jer je potvrdio odluke nižestepenih sudova koje su na osnovu istog činjeničnog stanja izvele različite zaključke u pogledu postojanja pritiska na apelanta da zaključi sporni ugovor. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, neupitna obaveza Vrhovnog suda da s aspekta primjene materijalnog prava, odnosno eventualnih povreda odredaba parničnog postupka u smislu svoje nadležnosti iz člana 240. ZPP-a, otkloni nedoumice vezane za postojanje eventualnih mana volje kod apelanta. Međutim, Vrhovni sud je u svojoj odluci također ostao nedorečen u ovom pogledu, odnosno kontradiktoran s aspekta zaključka o ovom pitanju, a samim tim i s aspekta primjene materijalnog prava. Naime tek u situaciji kad postoji direktan i nedvosmislen odgovor na ovo pitanje (da li je prilikom zaključivanja ugovora kod apelanta postojala mana volje) moguće je procijeniti da li je u konkretnom slučaju materijalno pravo pravilno primijenjeno, a samim tim i da li je došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
- 43.U tom kontekstu, a u prilog činjenici da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda nije na pouzdan način moguće utvrditi da li je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo u vezi sa zaključkom nižestepenih sudova da je apelant naknadnim ponašanjem konvalidirao sporni ugovor, Ustavni sud podsjeća na svoj stav iznesen u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3766/08 od 12. oktobra 2011. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/11 od 13. decembra 2011. godine; dostupna i na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u predmetnoj odluci između ostalog naveo da se prilikom utvrđivanja ništavosti ili rušljivosti ugovora ocjenjuju nedostaci koje je ugovor imao u vrijeme zaključenja (tačka 53), te je naveo cijeneći obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda u tom predmetu da Ustavni sud ima u vidu i odredbu člana 107. stav 1. ZOO, kojim je izričito navedeno da ništav ugovor ne postaje punovažan kada zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane, koja, prema mišljenju Ustavnog suda, upravo ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, odnosno opovrgava pravni stav Vrhovnog suda da se apelant prešutno saglasio da je sporni ugovor zaključen njegovom slobodnom voljom i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim ili rušljivim (tačka 54). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda u konkretnom slučaju također nije jasno da li se primarni razlog za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva odnosi na okolnost da u vrijeme zaključivanja spornog ugovora kod apelanta nisu postojale mane volje, ili okolnost da se apelant svojim naknadnim ponašanjem saglasio sa spornim ugovorom. Pri tome Ustavni sud naglašava da ni navodi Vrhovnog suda da apelant "pet godina nakon zaključenja ugovora nije tražio utvrđenje njegove ništavosti", sami po sebi, ne mogu ići u prilog zaključku suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u konkretnoj pravnoj stvari, budući da je odredbama ZOO propisano da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (član 110).
- 44.U kontekstu navedenog, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, te podržavajući svoju praksu u predmetu koji je s ovog aspekta pokretao slična pravna pitanja (mutatis mutandis AP 3766/08, tač. 53. i 54), Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije na jasan i nedvosmislen način dao obrazloženje svog pravnog stanovišta vezanog za primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju na način koji bi zadovoljio standarde pravičnog suđenja, čime su povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 45.Imajući u vidu prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati navode o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
- 46.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog prava kojima je utvrđivao pravnu valjanost ugovora o zamjeni nekretnina.
- 47.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 48.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.