USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 5802/10, rješavajući apelaciju Ahmeda Mohameda Elfarahtija Othmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. marta 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ahmeda Mohameda Elfarahtija Othmana podnesena protiv:
- -Presuda Suda Bosne i Hercegovine br.: S1 3 U 005827 11 U od 11. maja 2011. godine, S1 3 U 005588 11 U od 12. aprila 2011. godine, S1 3 U 004953 11 U od 9. marta 2011. godine, S1 3 U 004565 od 17. februara 2011. godine, S1 3 U 003931 11 U od 5. januara 2011. godine, S1 3 U 003634 10 U od 1. decembra 2010. godine;
- -Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine br.: UP-2-06-07-2-62/11 od 9. maja 2011. godine, UP-2-06-07-2-46/11 od 6. aprila 2011. godine, UP-2-06-07-2-32/11 od 7. marta 2011. godine, UP-2-06-07-2-223/10 od 30. decembra 2010. godine, UP-2-06-07-2-208/10 od 29. novembra 2010. godine;
- -Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima br.: UP-1/18.5.1.-07.3-69-9/10 od 5. maja 2011. godine, UP-1/18.5.1-07.3-69-8/10 od 4. aprila 2011. godine, UP-1/18.5.1-07.3-69-7/10 od 4. marta 2011. godine, UP-I/18.5.1-07-3.-69-6/10 od 10. februara 2011. godine, UP-1/19.5-07.3-69-4/10 od 28. decembra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-69-3/10 od 26. novembra 2010. godine;
u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ahmeda Mohameda Elfarahtija Othmana podnesena protiv:
- -Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006552 11 U od 5. septembra 2011. godine i broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine;
- -Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-76/11 od 20. juna 2011. godine i broj UP-2-06-07-2-189/10 od 19. novembra 2010. godine;
- -Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.6.1.-07.3-69-10/10 od 2. juna 2011. godine;
- -Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine;
u odnosu na pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeda Mohameda Elfarahtija Othmana podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006552 11 U od 5. septembra 2011. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-76/11 od 20. juna 2011. godine i Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.6.1.-07.3-69-10/10 od 2. juna 2011. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
- 1.Ahmed Mohamed Elfarahti Othman (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Egipta, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 23. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koja je registrovana pod brojem AP 5802/10, protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 003634 10 U od 1. decembra 2010. godine. Od apelanta je zatraženo 14. juna 2011. godine da dopuni apelaciju, što je on i učinio 20. juna 2011. godine.
- 2.Apelant je 24. januara 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je registrovana pod brojem AP 301/11 protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 003931 11 U od 5. januara 2011. godine.
- 3.Apelant je 22. marta 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je registrovana pod brojem AP 1364/11 protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 004953 11 U od 9. marta 2011. godine. Istog dana apelant je podnio apelaciju koja je registrovana pod brojem AP 1365/11 protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 004565 od 17. februara 2011. godine.
- 4.Apelant je 6. aprila 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registrovanu pod brojem AP 1602/11 protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 11. aprila 2011. godine, što je on i učinio 18. aprila 2011. godine.
- 5.Apelant je u predmetu broj AP 1602/11 2. juna 2011. godine faksom, u 12:45 sati podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "zabranio (apelantov) izgon" iz Bosne i Hercegovine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom i Evropskim sudom za ljudska prava o njegovim apelacijama, odnosno aplikacijama. Istog dana, faksom, apelant je dopunio zahtjev za donošenje privremene mjere u 13:56 sati dostavljajući kopiju svog zahtjeva za pružanje međunarodne zaštite (azil) u Bosni i Hercegovini.
- 6.Apelant je 6. maja 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registrovanu pod brojem AP 2001/11 protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 005588 11 U od 12. aprila 2011. godine.
- 7.Apelant je 1. juna 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registrovanu pod brojem AP 2285/11 protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 005827 11 U od 11. maja 2011. godine.
- 8.Apelant je 11. januara 2012. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registrovanu pod brojem AP 221/12 protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 006552 11 U od 5. septembra 2011. godine.
- 9.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, u apelacijama registrovanim pod brojem AP 5802/10, AP 301/11, AP 1364/11, AP 1365/11, AP 1602/11, AP 2001/11, AP 2285/11 i AP 221/12 od Suda BiH, Ministarstva sigurnosti i Službe za poslove sa strancima zatraženo je u periodu od 15. aprila 2011. godine do 6. februara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 10.Sud BiH, Ministarstvo sigurnosti i Služba za poslove sa strancima odgovore na apelacije su dostavili u periodu od 4. maja 2011. godine do 8. marta 2012. godine. Sud BiH nije dostavio odgovor na apelaciju registrovanu pod brojem AP 2285/11.
- 11.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije Suda BiH, Ministarstva sigurnosti i Službe za poslove sa strancima dostavljeni su apelantu u periodu od 12. maja 2011. godine do 9. marta 2012. godine.
- 12.Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1602/11 od 29. juna 2011. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 13.S obzirom da se apelacije registrovane pod brojem AP 5802/10, AP 301/11, AP 1364/11, AP 1365/11, AP 1602/11, AP 2001/11, AP 2285/11 i AP 221/12 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji svih sedam predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5802/10.
- 14.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- -Činjenice u predmetu broj AP 5802/10 i AP 301/11
- -
- 15.Služba za poslove sa strancima je rješenjima broj UP-1/19.5-07.3-69-3/10 od 26. novembra 2010. godine i broj UP-1/19.5-07.3-69-4/10 od 28. decembra 2010. godine apelantu produžila mjeru nadzora u označenom vremenskom periodu s ciljem da mu spriječi slobodno i neograničeno kretanje, jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH, ali i da osigura izvršenje rješenja o protjerivanju. Produženje nadzora imalo se izvršiti u Ustanovi za prihvat i smještaj stranaca Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar).
- 16.Iz obrazloženja oba rješenja proizlazi da je Služba za poslove sa strancima na osnovu uvida u spis utvrdila da se nisu izmijenile okolnosti i razlozi zbog kojih je pravosnažnim rješenjem Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.5-07.3-69-1/10 od 5. oktobra 2010. godine apelantu određena mjera nadzora. U prilog ovog zaključka ukazano je na Informaciju Obavještajno-sigurnosne agencije (u daljnjem tekstu: OSA) od 20. jula 2010. godine koja, u skladu s članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: ZKBS) vrši sigurnosne provjere za strance, s ciljem utvrđivanja sigurnosti, a iz koje proizlazi da apelant i dalje predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost u BiH. Dalje, ukazano je da je apelantu rješenjem Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine otkazano pravo na privremeni boravak u BiH i izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska u BiH u periodu od pet godina od momenta napuštanja BiH, te da je ovo rješenje potvrđeno rješenjem Ministarstva sigurnosti broj UP-2-06-07-2-189/10 od 19. novembra 2010. godine. Služba za poslove sa strancima je, ukazujući na član 99. stav 1. tačka a) i stav 2. tačka b) ZKBS-a, te član 102. st. 2. i 4. istog zakona, zaključila da se u apelantovom slučaju razlozi zbog kojih je mjera stavljanja pod nadzor određena nisu bitno promijenili, te da se blažom mjerom, imajući u vidu procjenu OSA-a, prema članu 102. stav 7. ZKBS-a, ne može postići svrha nadzora. Najzad, zaključeno je da donošenjem rješenja o produženju mjere nadzora apelantu nisu povrijeđena prava iz člana II/3. tač. d), e), f), j) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je ukazano da je pitanje kretanja i boravka stranaca javni domen države i njenih organa, pa da donošenje rješenja o produženju nadzora u zakonom predviđenoj proceduri, a primjenom zakonom propisanih ovlaštenja nadležnog organa, ne može predstavljati povredu navedenih prava.
- 17.Ministarstvo sigurnosti je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-208/10 od 29. novembra 2010. godine i Rješenjem broj UP-2-06-07-2-223/10 od 30. decembra 2010. godine odbilo kao neosnovane apelantove žalbe na navedena prvostepena rješenja.
- 18.U obrazloženju rješenja je istaknuto da je na temelju uvida u spis ocijenjeno da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, pravilno utvrdio da postoje uvjeti za produženje nadzora apelantu, te donio na zakonu zasnovanu odluku. Zatim, ukazano je i da Informacija OSA-e ne može biti detaljno sadržana u obrazloženju osporenih rješenja s obzirom na ograničenja koja su ustanovljena Zakonom o zaštiti tajnih podataka, koji propisuje uvjete pristupa, korištenja, čuvanja i zaštite od neovlaštenog otkrivanja, uništavanja i zloupotrebe tajnih podataka. Također, uvidom u povjerljivi dio spisa, u koji je uložena Informacija OSA-e od 20. jula 2010. godine, utvrđeno je kao nesporno da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je žalitelju produžio mjeru nadzora. Zatim, ukazano je i da je mjera nadzora produžavana u skladu s postupkom koji je propisan zakonom, da su ispunjeni uvjeti utvrđeni članom 99. st. 1. i 2. ZKBS-a, te da je to što je apelant lišen slobode u skladu i s članom 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije.
- 19.Sud BiH je presudama broj S1 3 U 003634 10 U od 1. decembra 2010. godine i broj S1 3 U 003931 11 U od 5. januara 2011. godine odbio kao neosnovane apelantove tužbe kojima je pokrenuo upravne sporove protiv rješenja Ministarstva sigurnosti. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je u postupku razmatrano postojanje eventualno novih ili izmijenjenih okolnosti koje bi bile od uticaja na određenu mjeru stavljanja pod nadzor, odnosno prestanka osnova za njeno određivanje. Naime, na temelju uvida u spis, obrazloženja osporenih rješenja kao i iskaza apelanta datog pred sudom, utvrđeno je da se nisu izmijenile okolnosti zbog kojih je apelantu izrečena navedena mjera, tj. da se radi o osobi kojoj je otkazano pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja s teritorije BiH zbog toga što je utvrđeno da zbog svojih kontakata i aktivnosti predstavlja prijetnju javnom poretku i bezbjednosti BiH. Dalje, ukazano je da zakonitost akta kojim je apelantu otkazano pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja u postupku ocijene u upravnom sporu, također pred Sudom BiH (u toku je upravni spor u odnosu na navedeno), pa bi svako odlučivanje o prestanku uvjeta za određivanje mjere nadzora bilo preuranjeno do donošenja odluke u ovom sporu. U prilog ovakvog zaključka istaknuto je da je članom 99. stav 1. tačka a) ZKBS regulisano da se stranac može staviti pod nazor radi izvršenja rješenja o protjerivanju u slučaju kada mu je otkazan boravak ili pod uvjetom iz stava 2. tačka b) istog člana, odnosno kada postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak ili javni red i mir, bezbjednost ili međunarodne odnose BiH, u kojem slučaju je određivanje nadzora obligatorno. S obzirom da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za određivanje nadzora po dva osnova, od kojih je jedan i obligatoran, te imajući u vidu da akt kojim je otkazan boravak i izrečena mjera protjerivanja nije stekao pravosnažnost, kao i da postoje osnovi sumnje zbog kojih je prvobitno i određen nadzor, zaključeno je da se nisu promijenile okolnosti zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, odnosno da ne postoje razlozi za izmjenu odluke o stavljanju pod nadzor. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi o povredi člana 5. Evropske konvencije, te s tim u vezi istaknuto da je u konkretnom slučaju postupak stavljanja pod nadzor u cijelosti proveden na zakonom propisani način, u skladu sa ZKBS, da je ispoštovana propisana procedura i prilikom određivanja i prilikom produženja nadzora, a zbog čega mjera nadzora i njeno produženje u apelantovom slučaju nisu posljedica proizvoljnog postupanja nadležnih organa. Pri tome, ukazano je i da je članom 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije regulisano lišavanje slobode lica u cilju sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je pokrenut postupak deportacije ili ekstradicije.
- -Činjenice u predmetu broj AP 1365/11 i AP 1364/11
- -
- 20.Služba za poslove sa strancima je Rješenjem o stavljanju pod nadzor broj UP-I/18.5.1-07-3.-69-6/10 od 10. februara 2011. godine odredila da se apelant stavi pod nadzor s ciljem da se spriječi njegovo slobodno i neograničeno kretanje, jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH, i da se osigura izvršenje rješenja o protjerivanju. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Presudom Suda BiH broj SI 3 U 004179 11 U od 9. februara 2011. godine uvažena apelantova tužba, ukinuto prvostepeno i drugostepeno rješenje kojim je apelantu mjera nadzora bila produžena za period od 6. februara 2011. godine do 8. marta 2011. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
- 21.Ovako određena mjera nadzora apelantu je produžena Rješenjem Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-69-7/10 od 4. marta 2011. godine.
- 22.Iz obrazloženja ovih rješenja proizlazi da je u dva navrata pribavljana Informacija OSA-e koja je ocijenila da apelant i dalje predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. Zatim, ukazano je da, s obzirom da je Sud BiH ukinuo rješenje o produženju nadzora i predmet vratio na ponovno odlučivanje ovoj Službi, apelantu nije bilo moguće produžiti mjeru nadzora već je ona ponovno određena. Odluku o određivanju, odnosno produženju mjere nadzora, Služba je zasnovala na članu 99. stav 2. tačka b) i stavu 1. tačka a) ZKBS-a, jer je apelantu uskraćeno pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja, te zbog toga što predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Zatim, ukazano je na niz aktivnosti koje su preduzete i koje se preduzimaju u svrhu izvršenja rješenja o protjerivanju, te s tim u vezi istaknuto da se nisu stekli formalni uvjeti za izvršenje ove mjere. Zaključeno je i da ne postoje uvjeti da se mjera nadzora zamijeni blažom mjerom u smislu člana 107. ZKBS-a. Najzad, zaključeno je da apelantu nisu povrijeđene garancije iz člana II/3. tač. d), e), f), j) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije zbog toga što je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa, pa se određivanjem mjere nadzora u zakonom predviđenoj proceduri, primjenom zakonom propisanih ovlaštenja nadležnih organa, ne može smatrati povredom navedenih prava.
- 23.Protiv prvostepenog rješenja o određivanju mjere nadzora apelant je izjavio žalbu Ministarstvu sigurnosti, koje o njoj nije odlučilo u roku propisanom članom 101. stav 3. ZKBS, pa je apelant tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH.
- 24.Ministarstvo sigurnosti je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-32/11 od 7. marta 2011. godine apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja o produženju nadzora odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju ovog rješenja je istaknuto da je na temelju uvida u spis ocijenjeno da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, pravilno utvrdio da postoje uvjeti za produženje nadzora apelantu, te donio na zakonu zasnovanu odluku. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da prvostepeno rješenje ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama jer se kao razlozi za apelantovo stavljanje pod nadzor navodi Informacija OSA-e, odnosno da ti razlozi nisu navedeni. S tim u vezi istaknuto je da je prvostepeni organ pribavio informaciju OSA-e 2. marta 2011. godine koja je označena stepenom tajnosti i koja je uložena u dio spisa koji je također označen stepenom tajnosti, a iz koje se vidi da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH. Zatim je ukazano na ovlaštenje iz člana 7. ZKBS prema kojem je OSA-a ovlaštena da vrši sigurnosne provjere za strance s ciljem utvrđivanja sigurnosti BiH. S obzirom na isključivu zakonsku nadležnost OSA-e o ovom pitanju, prvostepeni i drugostepeni organ se ne mogu upuštati u njenu ocjenu jer za to nisu nadležni. Također, s obzirom da se radi o informacijama koje su označene kao tajni podaci, postupanje s njima je propisano Zakonom o zaštiti tajnih podataka, pa bi njihovo otkrivanje u ovakvoj vrsti postupka bilo kažnjivo po navedenom zakonu.
- 25.Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 004565 11 U od 17. februara 2011. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv prvostepenog rješenja o određivanju mjere nadzora, a Presudom broj S1 3 U 004953 11 U od 9. marta 2011. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva sigurnosti kojim je odbijena apelantova žalba na rješenje o produženju nadzora. Iz obrazloženja obje presude proizlazi da je ocijenjeno da je apelantu mjera nadzora određena, odnosno produžena, u skladu s članom 99. stav 1. tačka a) ZKBS, kako bi se osiguralo njegovo protjerivanje, a što je saglasno i s članom 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije, te da se trajanje mjere nadzora ne može pripisati državi jer je preduzela i preduzima sve potrebne radnje kako bi apelanta udaljila iz BiH, odnosno da su ispoštovane garancije u pogledu promptnosti u smislu člana 5. Evropske konvencije. Zatim, ukazano je da je apelantu mjera nadzora određena, odnosno produžavana, na temelju člana 99. stav 2. tačka b) ZKBS jer predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. U vezi s tim ukazano je da iz obavijesti Tužilaštva BiH od 28. februara 2011. godine proizlazi da je obustavljena istraga protiv apelanta zbog sumnje da je počinio krivično djelo terorizma iz člana 201. Krivičnog zakona BiH, a u vezi s krivičnim djelom pripremanja krivičnog djela iz člana 248. tog zakona, te na informaciju OSA-e sačinjenu na temelju člana 7. ZKBS, iz koje proizlazi da je apelant koristio razne identitete za vrijeme boravka u BiH, da je bio povezan s osobama koje predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti, a što upućuje na osnovanost zaključka organa u postupku da apelant predstavlja potencijalnu opasnost po sigurnost BiH. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi o povredi garancija iz člana 8. Evropske konvencije, te s tim u vezi istaknuto da se u postupku produženja nadzora utvrđuje postojanje zakonskih razloga i uvjeta za određivanje ove mjere, odnosno da se ne raspravlja o pravu na porodični život, već da to može biti predmet odlučivanja u postupku u kojem se odlučuje o odobrenju odnosno otkazivanju boravka ili u postupku protjerivanja, te na stanovište Ustavnog suda u Odluci o dopustivosti broj AP 2609/09.
- -Činjenice u predmetu broj AP 2001/11 i AP 2285/11
- -
- 26.Služba za strance je rješenjima o izuzetnom produženju nadzora broj UP-1/18.5.1-07.3-69-8/10 od 4. aprila 2011. godine i broj UP-1/18.5.1.-07.3-69-9/10 od 5. maja 2011. godine apelantu produžila nadzor s ciljem da spriječi njegovo slobodno i neograničeno kretanje, jer je utvrđeno da on predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, i radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju.
- 27.U obrazloženju rješenja je ukazano da je u postupku utvrđeno da je apelant lice kojem je konačnim rješenjem nadležnog organa oduzeto pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja, te da je Sud BiH Presudom broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine apelantovu tužbu protiv ovog rješenja odbio kao neosnovanu, čime je ovaj postupak okončan. Zatim, ukazano je da prema informacijama pribavljenim od OSA-e od 20. jula 2010. godine, 10. februara 2011. godine, 2. marta 2011. godine i 31. marta 2011. godine apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Također, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Služba u periodu od 26. novembra 2010. godine pa do 4. aprila 2011. godine službenim kanalima (Ambasade Egipta u Sarajevu, Interpola Sarajevo i Kairo, Tužilaštva BiH) preduzimala i preduzima radnje s ciljem da se apelant što kraće zadrži u Imigracionom centru, te konačno steknu zakonski uvjeti da se apelanta udalji iz BiH, ali da Ambasada Egipta još uvijek nije udovoljila zahtjevu za izdavanje viza službenicama osiguranja i pratnje ove Službe. Na temelju navedenog zaključeno je da i dalje postoje razlozi za nadzor u smislu člana 99. stav 1. tačka a) i stav 2. tačka b) ZKBS, te imajući u vidu član 102. stav 6. ZKBS, koji izuzetno dozvoljava produženje nadzora duže od 180 dana kada je udaljenje stranca onemogućeno iz drugih razloga (nemogućnost pribavljanja viza za službenike obezbjeđenja i pratnje), apelantu je nadzor produžen za navedeni period. Zatim, ukazano je da je u skladu s članom 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije, da lice može biti lišeno slobode s ciljem da se spriječi ilegalan ulazak u zemlju ili kada je u toku postupak deportacije i ekstradicije.
- 28.Ministarstvo sigurnosti je rješenjima broj UP-2-06-07-2-46/11 od 6. aprila 2011. godine i broj UP-2-06-07-2-62/11 od 9. maja 2011. godine apelantove žalbe protiv prvostepenih rješenja odbilo kao neosnovane. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je po ocijeni ovog Ministarstva prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, te pravilno utvrdio da postoje uvjeti za izuzetno produženje nadzora apelantu. U pogledu apelantovih navoda da u osporenim rješenjima nedostaju razlozi i obrazloženja zbog čega apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost ponovljeni su identični stavovi koji su u ovoj Odluci navedeni u dijelu u kojem je prezentovano Rješenje Ministarstva broj UP-2-06-07-2-32/11 od 7. marta 2011. godine. Apelantovi navodi da osporena rješenja predstavljaju zloupotrebu vlasti i protivpravno lišavanje slobode ocijenjeni su kao neosnovni, te je ukazano da je pravosnažnim rješenjima nadležnog organa apelantu otkazano pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja, da on u ostavljenom roku nije dobrovoljno postupio po ovom rješenju, te na informaciju OSA-e, iz čega proizlazi da je apelant stavljen pod nadzor na temelju člana 99. stav 1. tačka a) i stav 2. tačka b) ZKBS. Kao neosnovani su ocijenjeni i žalbeni navodi o povredi člana 5. Evropske konvencije, te s tim u vezi ukazano na stav 1. tačka f, navedene odredbe kao i da su ZKBS detaljno propisani boravak stranca u zemlji, njegovo udaljenje, stavljanje pod nadzor i produženje nadzora, ograni vlasti nadležni za njegovu primjenu, organizacija ustanova za prihvat stranaca. U okolnostima konkretnog slučaja zaključeno je da je apelantovo stavljanje pod nadzor, produženje nadzora, te izuzetno produženje nadzora provedeno u skladu s postupkom propisanim ZKBS, odnosno da se ne radi o samovoljnom postupanju nadležnih organa.
- 29.Sud BiH je presudama broj S1 3 U 005588 11 U od 12. aprila 2011. godine i broj S1 3 U 005827 11 U od 11. maja 2011. godine odbio kao neosnovane apelantove tužbe u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva sigurnosti. U obrazloženju presuda je najprije istaknuto da se u postupku produženja nadzora razmatra da li su postojale nove ili izmijenjene okolnosti koje bi bile od uticaja na određenu mjeru stavljanja pod nadzor, odnosno za njen prestanak, a kod izuzetnog produženja nadzora i postojanje izuzetnih okolnosti zbog kojih bi se nadzor mogao produžiti. Zatim, ukazano je da u konkretnom slučaju postoje dva osnova po kojim je apelantu određen nadzor smještajem u Imigracioni centar, a shodno članu 99. stav 1. tačka a) i stav 2. tačka b) ZKBS: da bi se obezbijedilo izvršenje rješenja o protjerivanju jer je apelantu otkazan privremeni boravak, te zbog činjenice da apelant predstavlja opasnost za bezbjednost BiH, u kojem slučaju je određivanje nadzora obligatorno. S obzirom da je akt kojim je apelantu otkazan boravak i izrečena mjera protjerivanja postao pravosnažan, odnosno da je apelantova tužba u upravnom sporu protiv ovog akta odbijena Presudom Suda BiH broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine, te da i dalje postoje osnovi sumnje zbog kojih je određen nadzor, zaključeno je da se nisu izmijenili razlozi zbog kojih je apelantu određena mjera stavljanja pod nadzor. Zatim, s obzirom da su u osporenim rješenjima iscrpno pobrojane radnje koje su nadležni organi preduzeli s ciljem da se apelant što kraće zadrži u Imigracionom centru i izvrši rješenje o protjerivanju, odnosno da su neke od ovih radnji bez svoje krivice u više navrata i ponavljali, zaključeno je da se radi o opravdanim razlozima zbog kojih apelant nije bio udaljen iz zemlje u roku od 180 dana, što predstavlja valjan osnov za izuzetno produženje nadzora u smislu člana 102. stav 6. ZKBS. Kao neosnovani su ocijenjeni apelantovi navodi o povredi garancija koje su ustanovljene članom 5. Evropske konvencije, te s tim u vezi ukazano da je u konkretnom slučaju postupak stavljanja pod nadzor u cijelosti proveden u skladu sa ZKBS, te ukazano da prava stranaca mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava drugih lica.
- -Činjenice u predmetu AP 1602/11 i AP 221/12
- -
- 30.Služba za poslove sa strancima je Rješenjem broj UP-1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine apelantu otkazala pravo na privremeni boravak, koje mu je bilo odobreno Rješenjem Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.1-07.2-2874/09 od 18. decembra 2009. godine. Uz otkaz privremenog boravka apelantu je izrečena mjera protjerivanja i mjera zabrane ulaska i boravka na teritoriji BiH na period od pet godina, računajući od momenta napuštanja BiH, zbog toga što je utvrđeno da apelantovo prisustvo u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Najzad, apelant je obavezan da teritoriju BiH napusti u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je uvidom u Informaciju OSA-e, koja je, u skladu s članom 7. ZKBS nadležna da vrši sigurnosne provjere za strance s ciljem utvrđivanja sigurnosti BiH, utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Na temelju navedenog je zaključeno da postoje opravdani razlozi da se postupi u skladu s članom 68. stav 1. tačka m) i stav 5. navedenog člana ZKBS, kojim je regulisano da će se strancu otkazati boravak u slučaju kad se utvrdi da njegovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, odnosno da mu se uz otkaz boravka izrekne i mjera protjerivanja. S obzirom da apelant prema procjeni OSA-e predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, a što, shodno članu 68. stav 2. ZKBS predstavlja osnov za utvrđivanje razloga za otkaz boravka propisanog stavom 1. tog člana, to je u skladu s ovlaštenjem utvrđenim članom 3. stav 2. Zakona o Službi za poslove sa strancima, te na temelju čl. 68. i 70. ZKBS odlučeno kao u dispozitivu. Najzad, ukazano je da činjenica da je apelant u braku sa državljankom BiH nije mogla biti od uticaja na drugačije rješenje, te da se izrečenim mjerama ne vrijeđa apelantovo pravo na porodični život u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 31.Ministarstvo sigurnosti je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-189/10 od 19. novembra 2010. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdilo rješenje Službe za poslove sa strancima. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepeni organ pravilno primijenio član 68. stav 1. tačka m) i stav 5. tog člana ZKBS jer je u postupku utvrđeno da žalitelj predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH. U vezi s apelantovim žalbenim navodima da nije saslušan u prvostepenom postupku ukazano je da se u spisu nalazi zapisnik o usmenoj izjavi stranke od 5. oktobra 2010. godine, kao i na stanovište Ustavnog suda (Odluka broj AP 244/05) da pravo stranca da se nastani u određenoj zemlji spada u domen javnog prava, pa kada bude uskraćeno iz zakonom propisanih razloga, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao građansko pravo ili obaveza. U vezi sa žalbenim navodom da u obrazloženju osporenog rješenja nije predočen sadržaj Informacije OSA-e na kojem je ono zasnovano, ukazano je da ovakvo ograničenje proizlazi iz čl. 8, 10. i 70. Zakona o zaštiti tajnih podataka, pa bi navođenje sadržaja bilo u suprotnosti s odredbama citiranog zakona kao i člana 72. stav 4. Zakona o upravnom postupku. U vezi s apelantovim navodima da će mu, u slučaju udaljenja iz BiH, biti povrijeđeno pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije, na temelju uvida u Informaciju OSA-e, utvrđeno je da apelant predstavlja lice iz člana 68. stav 1. tačka m) ZKBS, pa da miješanje javne vlasti u vršenje prava na porodični život predstavlja nužnu mjeru neophodnu u demokratskom društvu zbog zaštite nacionalne sigurnosti, odnosno da su upotrijebljena sredstva i željeni cilj u proporcionalnom odnosu, zbog čega je i osporeno prvostepeno rješenje opravdano u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 32.Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine apelantovu tužbu, kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva sigurnosti, odbio kao neosnovanu. Sud BiH je neosnovanim ocijenio apelantove navode da u osporenom rješenju činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, te s tim u vezi ukazao da je zakonska obaveza i prvostepenog i drugostepenog organa da postupe u skladu s Informacijom OSA-e, kao i da nemaju zakonsku mogućnost da vrše ocjenu činjenica koje je utvrdila OSA. Kao neosnovane su ocijenjene i apelantove tvrdnje da u rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. S tim u vezi je ukazano na dio spisa koji nosi oznaku "povjerljivo", kao i da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja obavezuje državne organe za provođenje zakona da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak, kao i da prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, a u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti. U skladu s tim, sigurnosne provjere za strance s ciljem da se utvrdi sigurnost BiH, provodi OSA-a na temelju zakonskog ovlaštenja. Kao neosnovan je ocijenjen i apelantov navod da su mu povrijeđena prava iz člana 8. Evropske konvencije, te istaknuto da je pitanje kretanja i boravka stranaca javni domen države i njenih organa, zbog čega se otkaz privremenog boravka strancu u zakonom propisanoj proceduru, kao u konkretnom slučaju, ne može smatrati povredom navedenog prava. Pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP 201/10 od 14. marta 2010. godine, Sud BiH je zaključio da prava stranaca na slobodu kretanja i boravka mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu kada je to, pored ostalog, u interesu države ili javne sigurnosti. Shodno navedenom zaključeno je da je neosnovana i apelantova tvrdnja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri tome, Sud BiH je istakao da nema opravdanja da se apelantova supruga i djeca, koji su državljani BiH, na bilo koji način primoravaju na odlazak iz svoje zemlje, odnosno da ovo može biti stvar njihovog izbora, ali da ovo nisu razlozi koji bi opravdali apelantovo pozivanje na povredu člana 8. Evropske konvencije. Najzad, Sud BiH je zaključio da apelantu nisu povrijeđene ni garancije iz člana 6. Evropske konvencije, da je apelantu bilo omogućeno da koristi pravne lijekove, žalbu i tužbu, propisane zakonom.
- 33.Služba za poslove sa strancima je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj UP-1/18.6.1.-07.3-69-10/10 2. juna 2011. godine dozvolila izvršenje Rješenja o otkazu prava na privremeni boravak i izrečenoj mjeri protjerivanja broj UP-1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine, kojim je dozvoljeno izvršenje prinudnim putem navedenog rješenja koje je postalo izvršno sa 20. oktobrom 2010. godine. Zatim, određeno je da će se izvršenje obaviti 2. juna 2011. godine preko Međunarodnog graničnog prelaza "Aerodrom Sarajevo" u 14:20 sati, na relaciji-letu Sarajevo-Istambul-Kairo aviokompanije Turkish Airlines, kao i da žalba ne odgađa započeto izvršenje. U obrazloženju zaključka je istaknuto da je apelantu navedeno rješenje uručeno 5. oktobra 2010. godine, da je apelantova žalba na ovo rješenje odbijena kao neosnovana Rješenjem Ministarstva sigurnosti broj UP-2-06-07-2-189/10 od 19. novembra 2010. godine, odnosno da je Presudom Suda BiH broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine odbijena kao neosnovana apelantova tužba u upravnom sporu. S obzirom da je apelantu Rješenjem broj UP-1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine otkazan privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja, te naloženo da napusti BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja, a on po tome nije dobrovoljno postupio u ostavljenom roku, to je primjenom člana 93. ZKBS odlučeno kao u dispozitivu.
- 34.Ministarstvo sigurnosti je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-76/11 od 20. juna 2011. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu na zaključak Službe za poslove sa strancima od 2. juna 2011. godine. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, istaknuto da je osporeni zaključak donijet na temelju člana 93. ZKBS kojim je propisano da se stranac može prisilno udaljiti iz BiH, te da je u skladu s članom 268. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano da se može izjaviti žalba koja se odnosi samo na izvršenje, odnosno da se u skladu s članom 18. stav 3. Pravilnika o nadzoru i udaljenju stranaca iz BiH žalbom protiv zaključka može pobijati samo postupak i procedura prisilnog udaljenja, a ne i pravilnost akta koji se izvršava. S obzirom na navedeno zaključeno je da su neosnovane apelantove tvrdnje da je povrijeđen član 13. Evropske konvencije jer mu je osporeni zaključak uručen 2. juna 2011. godine u 13:11 sati, a izvršen je istog dana u 14:20 sati, čime mu je oduzeto pravo na efektivni pravni lijek jer za jedan sat i devet minuta nije mogao izjaviti žalbu. S tim u vezi je ukazano da, shodno članu 93. stav 5. ZKBS, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavi žalbu, ali da u skladu sa stavom 6. citiranog člana žalba ne odlaže izvršenje zaključka o dozvoli izvršenja.
- 35.Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 006552 11 U od 5. septembra 2011. godine apelantovu tužbu, kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva sigurnosti, odbio kao neosnovanu. Sud BiH je zaključio da je drugostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Zatim, ukazano je da je zaključak procesna odluka kojom se konstatuje da je određena upravna odluka podobna za izvršenje, utvrđuje način, vrijeme i mjesto izvršenja, te da, kao takva, može biti preispitivana u žalbenom postupku samo u odnosu na navedene činjenice. Dalje, ukazano je da zakon ne predviđa suspenzivno dejstvo ove žalbe, kao ni rok koji mora proteći od uručenja zaključka do njegovog stvarnog izvršenja, što je i logično s obzirom na svrhu njegovog donošenja. Zato su apelantovi prigovori da je između uručenja zaključka o dozvoli izvršenja i njegovog izvršenja proteklo samo jedan sat i devet minuta, zbog čega mu je povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ocijenjeni kao neosnovani.
- 36.Apelant smatra da su mu presudama kojim su odbijene njegove tužbe u upravnom sporu protiv rješenja o određivanju, produženju i izvanrednom produživanju nadzora povrijeđena sljedeća prava: pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 37.Apelant najprije ističe da osporena odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama s obzirom da je kao razlog za određivanje odnosno produženje nadzora navedena neprovjerena Informacija OSA-e prema kojoj on predstavlja prijetnju po javni poredak, mir i sigurnost u BiH. Zatim, apelant ističe da će, u slučaju izvršenja rješenja o protjerivanju, biti povrijeđeno ne samo njegovo pravo na porodični život već i pravo članova njegove porodice, koji imaju državljanstvo BiH. Apelant smatra da njegovo protjerivanje iz BiH u stvari znači i njihovo protjerivanje, kako bi mogli ostvariti pravo na potpunu porodicu i pravo da žive u potpunoj porodici. S tim u vezi apelant ukazuje na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 1222/07 prema kojoj je "tužena strana dužna dokazati da tužitelj predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost". Dalje, apelant smatra da su osporene odluke kojim mu je određen i u više navrata produžavan nadzor rezultat zloupotrebe vlasti i da predstavljaju protivpravno lišavanje slobode. S tim u vezi ističe da Ministarstvo sigurnosti nije sudska vlast, a da u skladu s članom 5. stav 3. Evropske konvencije "svako uhićen ili pritvoren mora se u najkraćem roku izvesti pred sudiju ili drugo zakonom određeno tijelo sudske vlasti", kao i da se protiv njega ne vodi nikakav prekršajni ili krivični postupak, te najzad da samo krivični postupak pruža dovoljno garancija za preispitivanje odluke o hapšenju i lišavanju slobode, odnosno da Zakon o upravnim sporovima u tom smislu ne pruža takve garancije. S tim u vezi apelant je ukazao na praksu Evropskog suda, kao i na dio Izvještaja Amnesty International iz 2010. godine za Alžir iz kojeg proizlazi da vlasti ove države ne poštuju prava osoba osumnjičenih za terorizam na pošteno i fer suđenje, kao i da su ove osobe izložene mučenju i zlostavljanju, odnosno da država ne preduzima ništa da bi ovakve pritužbe istražila. Također, ukazano je i na dio Izvještaja Amnesty International iz 2010. godine za BiH u kojem je konstatovano da se u BiH krše prava osoba koje su se ovdje nastanile u toku ili poslije rata i koje su dobile bh. državljanstvo. U ovom dijelu je ukazano i na sedam osoba kojim je Komisija za reviziju odluka o naturalizaciji oduzela državljanstvo, nakon čega su smješteni u Imigracioni centar na osnovu neobjašnjenog razloga nacionalne sigurnosti gdje čekaju deportaciju u zemlju porijekla u kojoj mogu biti izloženi riziku mučenja ili smrtne kazne.
- 38.Apelant smatra da su mu osporenom presudom, kojom je odbijena njegova tužba u upravnom sporu protiv rješenja kojim mu je otkazano pravo na privremeni boravak i izrečena mjera udaljenja iz BiH, povrijeđena sljedeća prava: pravo na da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Razlozi i obrazloženja o povredi navedenih prava identični su razlozima i obrazloženjima u apelacijama kojim apelant osporava rješenja o određivanju odnosno produženju nadzora.
- 39.Apelant smatra da mu je osporenom presudom Suda BiH, kojom je odbijena njegova tužba u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva sigurnosti, kojim je odbijena njegova žalba na zaključak o dozvoli izvršenja, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je pravo na efektivni pravni lijek povrijeđeno jer mu je zaključak o dozvoli izvršenja uručen 2. juna 2011. godine u 13:11 sati, te i izvršen istog dana u 14:20 sati tako da je deportovan iz BiH, što znači da je imao samo jedan sat i devet minuta da izjavi žalbu, a na temelju čega zaključuje da je faktički lišen mogućnosti da izjavi bilo kakav pravni lijek. Na temelju navedenog apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, jer ono obuhvata i pravo na izjavljivanje djelotvornog pravnog lijeka.
- 40.Sud BiH je u odgovorima na apelacije istakao da je pri ocjeni zakonitosti akta kojim je apelantu određivan odnosno produžavan nadzor utvrdio da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti iz člana 99. stav 2. tačka b) ZKBS za određivanje odnosno produženje nadzora. Ista konstatacija ponovljena je i u odnosu na osporene odluke kojim je apelantu oduzeto pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja u pogledu ispunjenosti uvjeta iz člana 68. ZKBS. Zatim, istaknuto je da osporenim rješenjem nije povrijeđen član 5. Evropske konvencije, te s tim u vezi ukazano na stav 1. tačku f. navedenog člana, kao i da mjera određivanja i produženja nadzora nije rezultat proizvoljnog postupanja nadležnih organa, već postupka koji je proveden u skladu sa ZKBS. Apelantovi navodi o povredi člana 3. ocijenjeni su kao paušalni i nisu ničim pokrijepljeni. U vezi s apelantovim navodima o povredi člana 8. Evropske konvencije istaknuto je da pitanje kretanja i boravka stranaca ulazi u domen javnog prava, da država ima pravo da prema apelantu preduzima zakonom propisane mjere na način i u postupku propisanom ZKBS, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da stavljanje apelanta pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život, odnosno da eventualna povreda ovog prava može biti razmatrana u postupku izricanja mjere udaljavanja, ali ne i u postupku određivanja i produženja nadzora. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava garantovanih članom 8. Evropske konvencije u odnosu na zaključak o dozvoli izvršenja rješenja kojim je apelantu izrečena mjera protjerivanja ukazano je da se radi o postupku koji je proveden u skladu sa zakonom, da zaključak predstavlja samo procesnu odluku kojom se konstatuje da je upravna odluka podobna za izvršenje, da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da i u ovom postupku koristi pravna sredstva koja su dozvoljena zakonom, a zbog čega su neosnovani i navodi o povredi člana 13. Evropske konvencije. S tim u vezi je ukazano i da činjenica da su zakonom propisani rokovi za donošenje odluka i izjavljivanje žalbe kratki nije, sama po sebi, osnov za zaključak da je time apelantu uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Najzad, Sud BiH je još istakao da su apelacije u konkretnom slučaju preuranjene jer apelant nije iskoristio sva raspoloživa pravna sredstva, te je ukazano na zahtjev za preispitivanje sudske odluke iz člana 49. Zakona o upravnim sporovima pred Sudom BiH.
- 41.Ministarstvo sigurnosti je u odgovorima na apelacije istaklo da su neosnovani navodi da u osporenim odlukama ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama, te u vezi s tim ukazalo na član 7. ZKBS prema kojem OSA vrši sigurnosne provjere za strance, da informacije pribavljene na ovaj način nose oznaku stepena tajnosti, a kako je propisano Zakonom o zaštiti tajnih podataka kojim je uređen i način pristupa, korištenja, čuvanja i zaštite ovih podataka, kao i da ovo Ministarstvo nije ovlašteno da se upušta u njihovu ocjenu, odnosno da je otkrivanje ovakvih informacija suprotno i kažnjivo navedenim zakonom. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava iz člana 8. Evropske konvencije ukazano je na stav 2. navedenog člana, shodno kojem uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa, kad je to nužno u demokratskom društvu, ne predstavlja miješanje u vršenju garantovanog prava, zbog čega stavljanje žalitelja pod nadzor, odnosno oduzimanje prava na privremeni boravak i udaljenje, imaju prioritet u odnosu na apelantovo pravo na porodični život. U pogledu navoda o povredi člana 5. Evropske konvencije istaknuto je da je apelantu određena mjera nadzora na temelju relevantnih odredbi ZKBS, na način i u postupku koji je propisan zakonom, te da apelantu nije bila uskraćena mogućnost i sudskog preispitivanja navedenih odluka. Najzad, u vezi s apelantovim tvrdnjama da mu je povrijeđeno pravo na efektivni pravni lijek jer je između uručenja zaključka o dozvoli izvršenja i izvršenja ovog zaključka imao na raspolaganju samo jedan sat i devet minuta za ulaganje žalbe ukazano je da apelantu nije bilo uskraćeno pravo na izjavljivanje žalbe na zaključak u smislu člana 93. stav 5. ZKBS, odnosno da u smislu stava 6. tog člana žalba ne odlaže izvršenje zaključka.
- 42.Služba za poslove sa strancima je u odgovoru na apelacije istakla da, u skladu s članom 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije, zakonito lišavanje slobode lica s ciljem da se spriječi ilegalni ulazak u zemlju lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije, te da osporene odluke u apelantovom slučaju nisu posljedica proizvoljnosti, već rezultat postupka provedenog u skladu sa ZKBS. Zatim, ukazano je da je i apelantu bilo omogućeno da preispituje zakonitost odluka o određivanju odnosno produženju mjere nadzora u periodu od sedam dana prije otpočinjanja perioda za koji se mjera nadzora produžavala. Također, ukazano je da su ispoštovane i garancije iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer su odluke prvostepenog i drugostepenog organa bile predmet preispitivanja pred sudom. Apelantovi navodi o povredi prava iz člana 3. Evropske konvencije ocijenjeni su kao paušalni i ničim pokrijepljeni i u odnosu na odluke kojim mu je određen odnosno produžavan nadzor, kao i u odnosu na postupak oduzimanja prava na privremeni boravak i udaljenje. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 8. Evropske konvencije, kao i tvrdnji da osporenim odlukama nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama jer se pozivaju na neprovjerenu informaciju OSA-e da apelant predstavlja opasnost po nacionalnu sigurnost, izraženo je isto stanovište kao i u odgovoru Ministarstva sigurnosti o ovim navodima. Pri tome, ukazano je i na član 72. stav 4. ZKBS kojim je jasno definisano da se ne mogu razgledati spisi koji se vode kao povjerljivi ukoliko je to protivno javnom interesu i ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka.
- 43.Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" br. 39/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
(Upravni spor)
(1) Protiv konačnih upravnih akata donesenih prema ovom Zakonu može se pokrenuti upravni spor.
(2) Upravni spor pokreće se tužbom koja se podnosi Sudu Bosne i Hercegovine, u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ako ovim Zakonom nije drugačije propisano.
Član 7.
(Sloboda kretanja)
(4) Sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine. Pravilnik o načinu provođenja sigurnosne provjere donosi generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine.
Član 68.
(Razlozi za otkaz boravka)
(1) Pravo na boravak otkazuje se ako:
- m)prisustvo stranca u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;
(2) Osnov za utvrđivanje razloga za otkaz boravka propisanih stavom (1) ovog člana je postojanje međunarodne potjernice, pravosnažne sudske odluke, kao i podaci i informacije koje ima Služba ili obavještenja od strane nadležnih organa.
(5) Ako se strancu otkazuje bezvizni ili privremeni boravak iz razloga propisanih stavom (1) tač. a), b), c), d), e), g), h), l) ili m) ovog člana, može mu se uz otkaz boravka izreći i mjera protjerivanja iz BiH.
(6) Stranac kojem je otkazan boravak i izrečena mjera protjerivanja može se do napuštanja BiH staviti pod nadzor.
Član 87.
(Mjera protjerivanja)
(1) Protjerivanje je mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina.
(9) Dok rješenje ne postane izvršno, stranac se može staviti pod nadzor ili mu se može ograničiti kretanje na određeno područje ili mjesto i naložiti da se u određenim vremenskim razmacima javlja organizacionoj jedinici Službe na čijem području boravi.
Član 88.
(Razlozi za izricanje mjere protjerivanja)
(1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
- c)mu je otkazan boravak, a u određenom roku nije dobrovoljno napustio BiH u skladu s ovim Zakonom;
- h)prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;
Član 93.
(Zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o protjerivanju)
(1) Stranac se može prisilno udaljiti iz BiH.
(3) Kad rješenje o protjerivanju postane izvršno, Služba donosi zaključak o dozvoli izvršenja bez odgađanja, a najkasnije u roku od sedam dana od dana kada su osigurani uvjeti za prisilno udaljenje stranca iz BiH.
(4) Zaključkom o dozvoli izvršenja utvrđuje se da je rješenje o protjerivanju postalo izvršno i određuje način, vrijeme i mjesto izvršenja.
(5) Protiv zaključka o dozvoli izvršenja žalba na izvršenje može se podnijeti Ministarstvu u roku od osam dana od dana dostavljanja zaključka.
(6) Žalba ne odgađa započeto izvršenje.
Član 99.
(Određivanje stavljanja pod nadzor)
(1) Strancu se može odrediti stavljanje pod nadzor:
- a)radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, u slučaju da mu je otkazan boravak u BiH ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja;
(2) Strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje:
- b)da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;
Član 100.
(Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor)
(3) Na osnovu rješenja Službe, stranac se može zadržati pod nadzorom toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže 30 dana.
Član 101.
(Pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor)
(1) Protiv rješenja o stavljanju stranca pod nadzor žalba se može podnijeti Ministarstvu u roku od 24 sata od uručenja, odnosno dostavljanja rješenja.
(3) Ako Ministarstvo u roku od 24 sata od podnošenja žalbe ne ukine rješenje o stavljanju stranca pod nadzor ili po žalbi u tom roku uopće ne odluči, može se pokrenuti upravni spor tužbom pred Sudom Bosne i Hercegovine.
(4) Tužba se podnosi Sudu Bosne i Hercegovine u roku od 24 sata od proteka roka iz stava (3) ovog člana, a Sud Bosne i Hercegovine je dužan ove predmete smatrati hitnim, saslušati stranca i donijeti odluku po tužbi u roku od tri dana od dana podnošenja tužbe.
Član 102.
(Izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor i produženje nadzora)
(4) Po proteku roka od 30 dana iz člana 100. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) stav (3) ovog zakona, stranac se može zadržati pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba. Nadzor se može produžavati svaki put najviše za 30 dana, ukoliko postoje uvjeti za određivanje stavljanja pod nadzor iz člana 99. (Određivanje stavljanja pod nadzor) ovog zakona, tako da ukupno trajanje nadzora stranca ne može trajati duže od 180 dana. Rješenje o produženju nadzora može se donijeti najkasnije sedam dana prije proteka roka prethodno određenog nadzora.
(5) Izuzetno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora može se produžiti i na period duži od 180 dana. Rješenje o izuzetnom produženju nadzora donosi Služba.
(6) Protiv rješenja o produženju nadzora nad strancem mogu se podnijeti pravni lijekovi iz člana 101. (Pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor) ovog zakona.
- 44.Zakon o zaštiti tajnih podataka ("Službeni glasnik BiH" br. 54/05 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
(Značenje izraza)
Izrazi korišćeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
- a)Tajni podatak je činjenica ili sredstvo koje se odnosi na javnu bezbjednost, odbranu spoljne poslove ili obavještajnu i bezbjednosnu djelatnost Bosne i Hercegovine, koji je potrebno, u skladu s odredbama Zakona, zaštiti od neovlašćenih lica i koji je ovlašćeno lice označilo oznakom tajnosti;
- f)Pristup je postupak upoznavanja lica s tajnim podatkom ili mogućnost upoznavanja lica s tajnim podatkom na osnovu dozvole za pristup tajnim podacima.
Član 5.
(Pristup tajnim podacima)
(1) Izuzetno od odredaba Zakona, pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju sljedeća lica:
- d)sudije Suda BiH i Ustavnog suda BiH;
(2) Lica iz stava (1) ovog člana imaju pristup tajnim podacima potrebnim za vršenje njihove dužnosti u skladu sa Zakonom i ne mogu zahtijevati pristup dokumentima koji se ne odnose na pitanja u njihovoj nadležnosti.
(3) Lica iz stava (1) ovog člana ne mogu zahtijevati pristup tajnim podacima koji se ne odnose na pitanja iz njihove nadležnosti kako su propisane Ustavom, zakonima i propisima.
(4) Lica iz stava (1) ovog člana početkom mandata, odnosno pri preuzimanju dužnosti svojeručno potpisuju izjavu o upoznavanju sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima koji uređuju sigurnost tajnih podataka i preuzimaju obaveze postupanja prema tajnim podacima u skladu sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima.
Član 10.
(Uvjeti za pristup tajnim podacima)
Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uvjete utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdatim na osnovu Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina.
Član 11.
(Čuvanje tajnosti podatka)
Svi funkcioneri iz člana 5. odnosno člana 6. Zakona, kao i ostali funkcioneri i zaposlenici koji imaju zakonsko ovlaštenje za pristup tajnim podacima, imaju obavezu da kao tajnu čuvaju podatke sve do skidanja s njih oznake tajnosti bez obzira na to kako su do njih došli, a to važi i nakon isteka njihovog mandata, prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka vršenja dužnosti ili članstva u odgovarajućem organu.
Član 14.
(Ovlašćena lica za određivanje tajnosti podataka stepena VRLO TAJNO)
(1) Stepen VRLO TAJNO mogu odrediti samo sljedeća ovlašćena lica:
- c)generalni direktor Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH
(2) Lica iz stava (1) ovog člana mogu, također određivati i stepen tajnosti INTERNO, POVJERLJIVO i TAJNO.
Član 17.
(Postupak određivanja tajnosti podatka)
(1) Ovlašćeno lice određuje tajnost podatka u trenutku njegovog nastanka, odnosno na početku aktivnosti organa koji stvara tajni podatak.
(2) Dužnost ovlašćenog lica pri određivanju stepena tajnosti je da donese ocjenu o mogućoj štetnosti za bezbjednsot Bosne i Hercegovine, odnosno odgovarajuće institucije i organa ako bi taj podatak bio dostupan neovlašćenom licu.
Član 22.
(Ukidanje tajnosti podatka)
(1) Ovlašteno lice dužno je da ukine tajnost podatka kada se za to steknu uvjeti određeni Zakonom.
(2) Obrazloženje odluke o ukidanju tajnsoti podatka mora biti u pismenoj formi, a to ukidanje tajnsoti može da zatraži lice kojem je odbijen zahtjev za dobijanje tog podatka, o čemu odlučuje ovlašteno lice.
Član 25.
(Prestanak tajnosti podatka)
(1) Tajnost podatka, odnosno dokumenta prestaje:
- d)ukidanjem tajnsoti od strane ovlaštenog lica.
- 45.Zakon o Obavještajno-bezbjednosnoj agenciji Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 12/04, 20/04, 56/06 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:
- 45.
Član 1.
Ovim zakonom osniva se Obavještajno-bezbjednosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija), koja je odgovorna za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite bezbjednosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.
Agencija obavlja svoj rad u skladu sa odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila.
Član 5.
U smislu ovog zakona, pod "prijetnjama po bezbjednost Bosne i Hercegovine" smatraće se prijetnje suverenitetu, teritorijalnom integritetu, ustavnom poretku, osnovama ekonomske stabilnosti Bosne i Hercegovine, kao i prijetnje po globalnu bezbjednost koje su štetne po Bosnu i Hercegovinu, a naročito (…)
Član 27.
Generalni direktor odgovoran je za profesionalno, zakonito i blagovremeno izvršavanje aktivnosti Agencije.
Generalni direktor Agencije ima sljedeća prava i dužnosti:
- 19.da odgovori na žalbe koje podnose lica u skladu sa članom 68. ovog zakona.
Član 68.
Osobe koje smatraju da su njihova prava narušena radnjama ili propustima Agencije mogu se obratiti nadležnom sudu.
Svaka osoba u Bosni i Hercegovini može podnijeti žalbu generalnom direktoru u vezi sa radnjama Agencije.
Član 87.
Informacije koje Agencija čuva i koje su označene kao povjerljive ili tajne mogu se otkriti samo uz odobrenje generalnog direktora Agencije. Generalni direktor može zamjeniku generalnog direktora dati ovlaštenje za donošenje odluke u vezi sa pojedinim kategorijama otkrivanja.