Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4101/09, rješavajući apelacije Vitomira Soldata i Katice Jozak-Mađar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja na sjednici održanoj 30. marta 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Vitomira Soldata i Katice Jozak-Mađar.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-02-8488/09 od 15. oktobra 2009. godine i broj 04-02-68-4/2011 od 12. maja 2011. godine.

Predmet se vraća Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine koje je dužno da osigura ustavna prava apelanata i da po hitnom postupku donese nove odluke u disciplinskom postupku, u skladu sa svim garancijama koje pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

  • 1.
    Vitomir Soldat (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Mrkonjić-Grada podnio je 25. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 04-02-8488/09 od 15. oktobra 2009. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije VSTV-a (u daljnjem tekstu: Drugostepena disciplinska komisija) broj DŽVS (tužioci) 1/2009 od 23. jula 2009. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za tužioce VSTV-a (u daljnjem tekstu: Prvostepena disciplinska komisija) broj DCVS (tužioci) 8/2008 od 23. marta 2009. godine. Apelant je podnio dopune apelacije 20. i 22. septembra 2010. godine.
  • 2.
    Katica Jozak-Mađar (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Novog Travnika, koju zastupa Sead Hodžić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Odluke VSTV-a broj 04-02-68-4/2011 od 12. maja 2011. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije broj DŽKJM (sudije) 4/2010 od 9. marta 2011. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije (u daljnjem tekstu: Prvostepena disciplinska komisija) broj DCKJM (sudije) 04-02-2468-20/2010 od 2. decembra 2010. godine. Drugoapelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje odluka Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije do donošenja odluke o apelaciji.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u predmetu broj AP 4101/09, od VSTV-a i glavnog disciplinskog tužioca VSTV-a (u daljnjem tekstu: disciplinski tužilac) zatraženo je 19. jula 2010. godine, odnosno 3. novembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    VSTV je odgovor na apelaciju dostavio 5. augusta 2010. godine, a disciplinski tužilac je odgovorio 15. novembra 2011. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor VSTV-a na apelaciju dostavljen je prvoapelantu 9. augusta 2010. godine, a odgovor disciplinskog tužioca 21. novembra 2011. godine.
  • 6.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, u predmetu broj AP 2242/11, od VSTV-a i disciplinskog tužioca zatraženo je 2. juna 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 7.
    VSTV i disciplinski tužilac su odgovore na apelaciju dostavili 13. juna 2011. godine.
  • 8.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su drugoapelantici 22. jula 2011. godine.
  • 9.
    S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više zahtjeva iz njegove nadležnosti, te da se apelacije br. AP 4101/09 i AP 2242/11 tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji ova dva predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4101/09.
  • 10.
    U skladu sa članom 93. stav 1. alineja 3. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je donio odluku o izuzeću sudije Zlatka M. Kneževića iz rada i odlučivanja o predmetnim apelacijama zbog toga što je sudija u vrijeme donošenja osporenih odluka bio član VSTV-a.
  • 11.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz prvoapelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 12.
    Odlukom Prvostepene disciplinske komisije broj DCVS (tužioci) 8/2008 od 23. marta 2009. godine prvoapelant je kao glavni tužilac Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci proglašen odgovornim za disciplinske prekršaje: 1) korištenje funkcije tužioca kako bi se pribavile neopravdane koristi za sebe ili druga lica iz člana 57. tačka 6. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08; u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV-u), opisano u tački III.1. disciplinske tužbe; 2) bilo kakvo drugo ponašanje koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet tužilaštva iz člana 57. tačka 23. Zakona o VSTV-u, opisano u tački III.1. disciplinske tužbe; 3) bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti iz člana 57. tačka 23. Zakona o VSTV-u, opisano u tački III.4. disciplinske tužbe. Primjenom odredbi čl. 58. i 59. Zakona o VSTV-u, prvoapelantu je za navedene disciplinske prekršaje izrečena disciplinska mjera smanjenja plaće za iznos od 20% na period od jedne godine. Navedenom odlukom Prvostepene disciplinske komisije odbijena je disciplinska tužba u odnosu na disciplinske prekršaje: 1) iz člana 57. tačka 6. Zakona o VSTV-u, korištenje funkcije tužioca kako bi se pribavile neopravdane koristi za sebe ili druga lica, na način opisan u tački III.2. disciplinske tužbe; 2) iz člana 57. tačka 7. Zakona o VSTV-u, propust da traži svoje izuzeće od postupanja u predmetima kada postoji sukob interesa, na način opisan u tački III.3. disciplinske tužbe; 3) iz člana 57. tačka 12. Zakona o VSTV-u, miješanje u postupanje tužioca sa namjerom opstruiranja ili potcjenjivanja njihovih aktivnosti, na način opisan u tački III.3. disciplinske tužbe; 4) iz člana 57. tačka 22. Zakona o VSTV-u, ponašanje u tužilaštvu i izvan tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke dužnosti, na način opisan u tački III.2. disciplinske tužbe.
  • 13.
    U obrazloženju odluke Prvostepene disciplinske komisije je navedeno da je u toku disciplinskog postupka Komisija održala pripremno ročište, omogućila strankama da iznesu, razmijene i izvedu prihvaćene dokaze na glavnoj raspravi, pa je nakon analize i ocjene provedenih dokaza i rezultata raspravljanja donijela predmetnu odluku. Dalje je navedeno da je tačkom III.1. disciplinske tužbe prvoapelantu stavljeno na teret da je koristio dužnost tužioca kako bi pribavio neopravdane koristi za sebe i druge, te se ponašao na način koji predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet Tužilaštva zbog korištenja službenog vozila Tužilaštva za prijevoz s posla i na posao u periodu od aprila i maja 2004. godine do oktobra 2008. godine, čime je počinio disciplinske prekršaje iz člana 57. tačke 6. i 23. Zakona o VSTV-u.
  • 14.
    Prvostepena disciplinska komisija je navela da u konkretnom slučaju nije sporno da je prvoapelant koristio službeno vozilo na relaciji Mrkonjić-Grad – Banja Luka – Mrkonjić-Grad radi dolaska i odlaska s posla, te da je vozač Okružnog tužilaštva Banja Luka D. Č. službeno vozilo nakon dolaska s posla, u dane vikenda i godišnjeg odmora parkirao pred svojom kućom u Mrkonjić-Gradu. U obrazloženju je, dalje, navedeno da Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o tužilaštvima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 85/03) nije propisano da glavni tužioci, zamjenici i tužioci imaju pravo na naknadu troškova prijevoza. Navedenim zakonom stavljena je van snage odredba Zakona o tužilaštvima Republike Srpske iz 2002. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/02) prema kojoj su navedena lica imala pravo na naknadu troškova za prijevoz na posao i s posla. Navedeno je da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj ne predviđa isplate naknada za prijevoz na posao i s posla. Prvostepena disciplinska komisija je, također, utvrdila da je prvoapelant prekršio i Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja i čuvanja voznog parka Okružnog tužilaštva Banja Luka, kojeg je 8. jula 2005. godine donio prvoapelant kao glavni tužilac. Prvostepena disciplinska komisija nije prihvatila prvoapelantovu izjavu o ekonomičnosti takvog prijevoza zasnovanog na nalazu i mišljenju sudskog vještaka saobraćajne struke i mišljenju da se troškovi prijevoza apelanta i drugih tužilaca i zaposlenika Tužilaštva djelimično pokrivaju naknadom za prijevoz na koju zaposlenici imaju pravo. Imajući u vidu izneseno, Prvostepena disciplinska komisija je utvrdila da prvoapelant nije imao pravo na naknadu za prijevoz na posao i s posla, pa je, prevozeći se službenim vozilom u navedenom periodu na teret budžeta Okružnog tužilaštva Banja Luka, učinio povredu člana 57. tačka 6. Zakona o VSTV-u, tako što je koristio dužnost tužioca kako bi pribavio neopravdane koristi za sebe ili druga lica, te člana 57. tačka 23. Zakona o VSTV-u, tako što je doveo u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet Tužilaštva, zbog čega je proglašen odgovornim za navedene disciplinske prekršaje.
  • 15.
    Prvostepena disciplinska komisija je u obrazloženju navela da je tačkom III.4. disciplinske tužbe prvoapelantu stavljeno na teret nepropisno zapošljavanje vozača D. Č., A. T. i V. M., pa da je time učinio ozbiljno kršenje službene dužnosti ili doveo u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet Tužilaštva, odnosno disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 23. Zakona o VSTV-u. Dalje je istaknuto da iz iskaza svjedoka kao i priloženih materijalnih dokaza proizlazi da su navedeni vozači primljeni na posao bez konkursne procedure, odnosno oglašavanja tih pozicija. U obrazloženju je navedeno da prvoapelant nije postupio u skladu sa članom 10. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zapošljavanju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 85/03), kojim je propisano da poslodavac zavodu za zapošljavanje dostavlja prijavu o potrebi za radnicima, te da je zavod dužan da najdalje u roku od tri dana od dana dostavljanja prijave, ako poslodavac zahtijeva, potrebu za radnicima oglasi u jednom od javnih glasila u Republici Srpskoj, ukoliko poslodavac ne zahtijeva da se oglašavanje izvrši na drugačiji način. Također je navedeno da, prema članu 11. stav 3. Zakona o zapošljavanju, poslodavac samostalno odlučuje o izboru kandidata za zasnivanje radnog odnosa između onih koje je ponudio zavod ili agencija i drugih kandidata koji su se neposrednim putem obratili poslodavcu radi zasnivanja radnog odnosa, s tim da je taj izbor trebao biti izbor između više prijavljenih kandidata, što se nije dogodilo prilikom prijema niti jednog od tri vozača primljena u 2004. godini. Također, članom 8. stav 1. tačka 2. Zakona o radnim odnosima u državnim organima propisano je da se lica primaju u radni odnos u državnim organima na osnovu konačne odluke funkcionera koji rukovodi državnim organom o izboru između prijavljenih kandidata. U periodu dok su navedeni vozači obavljali poslove vozača po osnovu ugovora na određeno vrijeme, VSTV je 13. decembra 2004. godine usvojio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i poslovanju Republičkog tužilaštva Republike Srpske i okružnih tužilaštava Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravilnik), koji se počeo primjenjivati od 10. februara 2005. godine. Pravilnik je posebno propisao pitanje popunjavanja upražnjenih mjesta, pa je članom 66. predviđeno da glavni tužilac, a po njegovom nalogu sekretar tužilaštva, objavljuje upražnjeno radno mjesto u tužilaštvu, da se javni oglas objavljuje u "Službenom glasniku Republike Srpske" i u najmanje dva dnevna lista koja se distribuiraju u BiH, te da se na zaposlene radnike primjenjuju odredbe Zakona o državnoj službi Republike Srpske i Zakona o radu Republike Srpske. Provedenim dokazima, kako je dalje navedeno, na nesumnjiv način je utvrđeno da su navedeni vozači primljeni u radni odnos iako nije provedena procedura propisana zakonima i Pravilnikom, koja bi ostavila poslodavcu mogućnost izbora između više prijavljenih kandidata. Stoga je Prvostepena disciplinska komisija utvrdila da je takvim ponašanjem prvoapelant počinio ozbiljno kršenje službene dužnosti, odnosno disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 23. Zakona o VSTV-u, zbog čega je proglašen odgovornim za navedeni disciplinski prekršaj. U odnosu na ostale disciplinske prekršaje iz člana 57. tačke 6, 7, 12. i 22. Zakona o VSTV-u, opisane u tački III. 2. i 3. disciplinske tužbe, Prvostepena disciplinska komisija je disciplinsku tužbu odbila kao neosnovanu.
  • 16.
    Protiv navedene odluke Prvostepene disciplinske komisije žalbe su uložili Ured disciplinskog tužioca i prvoapelant. Odlučujući o žalbama stranaka, Drugostepena disciplinska komisija je donijela Odluku broj DŽVS (tužioci) 1/2009 od 23. jula 2009. godine, kojom je prvoapelantovu žalbu djelimično uvažila i prvostepenu odluku preinačila tako što su odbijeni tužbeni zahtjevi disciplinskog tužioca u dijelu kojim je utvrđeno da je prvoapelant odgovoran za disciplinske prekršaje iz člana 57. stav 1. tačke 6. i 23. Zakona o VSTV-u iz tački 1. i 2. odluke Prvostepene disciplinske komisije, te je prvoapelantu izrečena mjera smanjenja plaće za 10% na period od šest mjeseci počevši od pravosnažnosti odluke. Navedenom odlukom odbijene su prvoapelantova žalba u preostalom dijelu i žalba disciplinskog tužioca, a prvostepena odluka u preostalom dijelu je potvrđena.
  • 17.
    Drugostepena disciplinska komisija je u obrazloženju istakla da je, prema navodima žalbi prvoapelanta i disciplinskog tužioca, sporna činjenica da li je prvoapelantovom odlukom o načinu prijevoza službenim vozilima prvoapelant sebi i navedenim licima pribavio korist i time počinio disciplinski prekršaj iz člana 57. stav 1. tačka 6. Zakona o VSTV-u. Prema mišljenju Drugostepene disciplinske komisije, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je način prijevoza zaposlenih radnika i tužilaca uređen prije svega s ciljem što efikasnijeg organiziranja rada područnih ureda i tužilaštva u cjelini, u kojima je bilo neophodno dnevno prisustvo tih zaposlenih radnika i tužilaca u toku radnog vremena, te motivirano racionalnim i ekonomičnim trošenjem raspoloživih budžetskih sredstava. Izvedeni dokazi upućuju na zaključak da nije bilo nenamjenskog trošenja budžetskih sredstava, niti prekoračenja budžetskih sredstava na kontima putnih troškova, goriva, maziva i tekućeg održavanja. Navedeni zaključak posebno proizlazi iz Izvještaja o reviziji konsolidiranih finansijskih izvještaja Ministarstva pravde Republike Srpske za 2006. i 2007. godinu, odnosno Izvještaja o reviziji konsolidiranih finansijskih izvještaja Tužilaštva Republike Srpske za 2005. godinu, što znači da su budžetska sredstva trošena ekonomično i namjenski. Drugostepena disciplinska komisija je utvrdila da iz izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica proizlazi da navedenim načinom prijevoza prvoapelanta i spomenutih zaposlenih radnika i tužilaca nisu nastupile nikakve štetne posljedice za budžetska sredstva, jer bi one sigurno bile konstatirane u navedenim izvještajima. Prema mišljenju Drugostepene disciplinske komisije, sticanje koristi za sebe ili za druga lica u materijalnom smislu mora imati za posljedicu nastanak štete za budžetska sredstva, a kako takva posljedica nije nastupila, niti je dokazana, pravilan je zaključak da prvoapelant nije ni sebi ni navedenim drugim licima omogućio sticanje imovinske koristi. Navedeno je da je do sticanja materijalne koristi za navedene zaposlene radnike Tužilaštva moglo doći samo u slučaju da su ta lica koristila prijevoz službenim vozilima na opisanim relacijama i istovremeno naplaćivala naknadu za prijevoz u navedenom periodu, ali kako se te činjenice u prvostepenom postupku nisu ni dokazivale, niti je na njih u žalbi disciplinskog tužioca ukazivano, to se time Drugostepena disciplinska komisija, u smislu člana 21. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, nije ni bavila. Razmatrajući pitanje da li je navedenim načinom prijevoza tuženi sebi i navedenim licima omogućio sticanje materijalne koristi, Drugostepena disciplinska komisija smatra da je za ovu korist bitna prvoapelantova namjera da sebi i drugima omogući sticanje takve koristi, jer se samo tako može govoriti o postojanju obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 57. stav 1. tačka 6. Zakona o VSTV-u. Kako iz izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlaze osnovi za zaključak da je takva namjera postojala, odnosno da je prvoapelantova namjera bila isključivo motivirana dobrom organizacijom posla, te racionalnim i ekonomičnim trošenjem sredstava s ciljem efikasnog rada područnih odjeljenja i tužilaštva u cjelini, Drugostepena disciplinska komisija je smatrala da je izostala i ova neophodna posljedica za postojanje navedenog disciplinskog prekršaja.
  • 18.
    U odnosu na prvoapelantovu žalbu u dijelu koji se odnosi na osporavanje prvostepene odluke kojom je proglašen odgovornim za disciplinski prekršaj iz člana 57. stav 1. tačka 23. Zakona o VSTV-u, počinjenog nepropisnim zapošljavanjem lica D. V., A. T. i V. M. na radnom mjestu vozača, odnosno kurira, Drugostepena disciplinska komisija je našla da su prvoapelantovi žalbeni prigovori neosnovani. Naime, prema mišljenju Drugostepene disciplinske komisije, iz izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je do zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme došlo protivno odredbi člana 66. st. 2. i 3. Pravilnika, s obzirom na to da nije izvršeno javno oglašavanje upražnjenih radnih mjesta u Tužilaštvu putem "Službenog glasnika Republike Srpske" i u najmanje dva dnevna lista koja se distribuiraju u BiH. Stoga je Drugostepena disciplinska komisija ocijenila da je pravilna i zakonita odluka Prvostepene disciplinske komisije u dijelu u kojem je prvoapelanta proglasila odgovornim za disciplinski prekršaj iz člana 57. stav 1. tačka 23. Zakona o VSTV-u. U pouci o pravnom lijeku Drugostepena disciplinska komisija je navela da nezadovoljna stranka protiv te odluke može izjaviti žalbu Vijeću u roku od 15 dana od dana njenog prijema.
  • 19.
    Prvoapelant i Ured disciplinskog tužioca su se žalili protiv navedene odluke Drugostepene disciplinske komisije. VSTV je Odlukom broj 04-02-8488/09 od 15. oktobra 2009. godine odbacio kao nedopuštene žalbe stranaka u predmetnom disciplinskom postupku.
  • 20.
    VSTV je u obrazloženju odluke naveo da je, postupajući prema odredbi člana 60. stav 6. Zakona o VSTV-u, zaključio da žalbe stranaka, shodno odredbama navedenog zakona, nisu dopuštene. Naime, iz navedene odredbe zakona proizlazi da se žalba na odluku Drugostepene disciplinske komisije može uložiti samo zbog izrečene disciplinske mjere razrješenja od dužnosti, a budući da se u konkretnom slučaju ne radi o toj izrečenoj disciplinskoj mjeri, žalba na drugu izrečenu mjeru nije dopuštena. Dalje je navedeno da je Drugostepena disciplinska komisija bila dužna u svojoj odluci navesti da u konkretnom slučaju žalba nije dopuštena. Međutim, iako je Drugostepena disciplinska komisija u osporenoj odluci dala pogrešnu pravnu pouku, prema mišljenju VSTV-a, takva pogrešna pouka ne konstituira pravo stranaka u disciplinskom postupku na pravni lijek koji zakonom nije dopušten. Zbog toga je VSTV, postupajući prema odredbi člana 17. stav 1. tačke 5. i 30, a u vezi sa članom 60. stav 6. Zakona o VSTV-u, donio navedenu odluku.
  • 21.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz drugoapelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 22.
    Odlukom Prvostepene disciplinske komisije broj 04-02-2468-20/2010 od 2. decembra 2010. godine, koja je potvrđena Odlukom Drugostepene disciplinske komisije broj 4/2010 od 9. marta 2011. godine, drugoapelantica je kao predsjednica Kantonalnog suda u Novom Travniku i sutkinja u Kantonalnom sudu u Novom Travniku proglašena odgovornom za disciplinski prekršaj miješanja u postupanje sudije ili tužioca sa namjerom opstruiranja ili potcjenjivanja njihovih aktivnosti iz člana 56. tačka 13. Zakona o VSTV-u, pa joj je primjenom odredbi čl. 58. i 59. navedenog zakona za spomenuti disciplinski prekršaj izrečena disciplinska mjera smanjenja plaće za iznos od 30% na period od jedne godine.
  • 23.
    U obrazloženju odluke Prvostepene disciplinske komisije navedeno je da je disciplinskom tužbom od 30. juna 2010. godine Ured disciplinskog tužioca drugoapelantici stavio na teret da se u svojstvu predsjednice suda u krivičnom predmetu tog suda broj 006-0-Kpp-09-09-000 010 umiješala u postupanje i rad postupajućeg sudije Darmina Avdića sa namjerom potcjenjivanja i opstruiranja njegovih aktivnosti. Naime, to miješanje se ogleda u tome što je drugoapelantica zabranila otpremu donesenog Rješenja broj 006-0-Kpp-09-000 010 od 17. aprila 2009. godine, kojim je uvažen zahtjev osumnjičenog Pere Gudelja u predmetu broj 01-03/09-P od 19. marta 2009. godine za povrat novca privremeno oduzetog 27. marta 2003. godine, a 25. augusta 2009. godine drugoapelantica je navedenim predmetom zadužila sudiju Mehmedaliju Huseinovića, koji je u tom predmetu donio rješenje da se zahtjev osumnjičenog odbaci, čime je drugoapelantica počinila disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 13. Zakona o VSTV-u. Disciplinska komisija je nakon izvedenih brojnih materijalnih i nematerijalnih dokaza odlučila kao u izreci odluke. Naime, utvrđeno je da su među strankama sporni navodi disciplinske tužbe da se drugoapelantica miješala u rad sudije Darmina Avdića na način da je zabranila otpremu Rješenja broj 006-0-Kpp-09-000 010 od 17. aprila 2009. godine, rješenja koje je donio sudija Avdić, i da je isti predmet 25. augusta 2009. godine dodijelila u rad sudiji Mehmedaliji Huseinoviću. Prvostepena disciplinska komisija je odbila kao neosnovane drugoapelanticine navode kojim opravdava zaduženje sudije Huseinovića spisom koji je već bio u radu kod sudije Avdića, jer je sama svojim iskazom potvrdila da je sudija Avdić već bio uradio odluku u tom predmetu i da je bila upoznata s tim, te da je zahtijevala da se zauzme upućujuće mišljenje Krivičnog vijeća. Osim toga, utvrđeno je da je drugoapelantica osujetila otpremanje odluke u predmetu sudije Avdića, da bi potom preko predsjednika Krivičnog odjeljenja u tri navrata inicirala održavanje sjednice odjeljenja (5. maja, 17. juna i 9. jula 2009. godine), a u jednom navratu čak i opću sjednicu suda 11. maja 2009. godine, a sve to da bi ishodila odluku upućujućeg karaktera u pogledu konkretnog predmeta, pa kada na tim sjednicama takvo stanovište nije usvojeno, drugoapelantica je 17. juna 2009. godine donijela Pravilnik o radu i dužnostima predsjednika odjeljenja, kojim je uvela to da je prije otpremanja odluka strankama obavezno da predsjednik odjeljenja parafira odluke. Drugoapelantica je 17. augusta 2009. godine donijela Odluku o izmjeni i dopuni Odluke o organizaciji i sastavu Vijeća u tom sudu, na način što je rad Krivičnog odjeljenja proširila za još dvoje sudija i to sudijama Mehmedalijom Huseinovićem i Mirjanom Grubešić, iako je ovo odjeljenje do tog momenta bilo ažurno u svom radu, te je krivičnim spisom broj 006-0-KPP-09-00 010 zadužila sudiju Huseinovića, koji je 28. augusta 2009. godine u tom predmetu donio rješenje kojim odbacuje zahtjev osumnjičenog Pere Gudelja za povrat privremeno oduzetih stvari, dakle donosi drugu vrstu odluke. Na osnovu navedenog, Prvostepena disciplinska komisija je donijela odluku kao u izreci presude i drugoapelantici je izrečena disciplinska mjera za disciplinski prekršaj za koji je proglašena odgovornom, pa joj je Komisija, u skladu sa odredbom člana 59. Zakona o VSTV-u, izrekla disciplinsku mjeru smanjenja plaće od 30% na period od godinu dana, smatrajući izrečenu mjeru adekvatnom težini počinjenog prekršaja.
  • 24.
    Drugostepena disciplinska komisija je, ispitujući osporenu odluku u onom dijelu u kojem je drugoapelantica osporavala žalbom, te postupajući po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključila da je odluka Prvostepene disciplinske komisije zakonita i pravilna. Komisija je još zaključila da drugoapelanticine počinjene radnje, osim što predstavljaju disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 13. Zakona o VSTV-u, predstavljaju ponašanje koje šteti ugledu funkcije predsjednika suda i da Disciplinska komisija prvostepenom odlukom ne izlazi iz okvira disciplinske tužbe u pogledu činjeničnih utvrđenja koja odražavaju elemente disciplinskog prekršaja niti u pogledu pravne kvalifikacije prekršaja, odnosno primjene materijalnog prava na što drugoapelantica žalbom ukazuje. Drugostepena disciplinska komisija je na kraju konstatirala da je osporena prvostepena odluka zasnovana na potpuno pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava kada je drugoapelanticine radnje okvalificirala kao disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 13. Zakona o VSTV-u, te da je odlučujući o visini i težini disciplinske mjere drugoapelantici izrekla mjeru adekvatnu težini disciplinskog prekršaja i stepenu disciplinske odgovornosti.
  • 25.
    VSTV je Odlukom broj 04-02-68-4/2011 od 12. maja 2011. godine odbacio kao nedopuštenu drugoapelanticinu žalbu izjavljenu protiv Odluke Drugostepene disciplinske komisije broj 4/2010 od 9. marta 2011. godine.
  • 26.
    VSTV je u obrazloženju odluke naveo da je, postupajući prema odredbi člana 60. stav 6. Zakona o VSTV-u, zaključio da drugoapelanticina žalba, shodno odredbama navedenog zakona, nije dopuštena s obzirom na to da iz navedene odredbe zakona proizlazi da se žalba na odluku Drugostepene disciplinske komisije može uložiti samo zbog izrečene disciplinske mjere razrješenja od dužnosti, a budući da se u konkretnom slučaju ne radi o toj izrečenoj disciplinskoj mjeri, žalba na drugu izrečenu mjeru nije dopuštena. Prema tome, VSTV je, postupajući prema odredbi člana 17. stav 1. tačka 6, a u vezi sa članom 60. stav 6. Zakona o VSTV-u, odlučio kao u izreci odluke.
  • 27.
    Prvoapelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, zatim pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju zagarantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije, kao i pravo na žalbu, odnosno djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je članom 6. stav 1. Evropske konvencije svakome, pa i apelantu, zagarantirano pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud, odnosno u disciplinskom postupku pred organ koji je predviđen zakonom, odnosno pravilnikom. Prvoapelant je istakao da mu je u konkretnom postupku onemogućen "pristup nadležnom organu, tj. VSTVBiH kao cjelini". S tim u vezi, apelant se pozvao na odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. februara 1975. godine, odluku Philis protiv Grčke od 27. septembra 1991. godine i odluku Hornsby protiv Grčke od 19. marta 1997. godine, te istakao da je u navedenim odlukama Evropski sud izrazio stav da "pravičan, javan i brz postupak nema nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka", odnosno da "član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da iznese pred sud zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze". Prvoapelant je posebno istakao da je VSTV u ranijim slučajevima meritorno odlučivao o žalbama na odluke Drugostepene disciplinske komisije, iako se nije radilo o razrješenjima dužnosti. Osporenom odlukom VSTV-a, prema prvoapelantovom mišljenju, narušen je koncept vladavine prava, jer se u istim ili sličnim postupcima ne mogu donositi različite odluke, što je suprotno članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine (vladavina prava). Iz navedenog je apelant zaključio da se u njegovom slučaju selektivno primijenio zakon, da se radilo o diskriminaciji, koja postoji kada jedno lice ima neko pravo, a drugo lice ga nema, a sve bez ikakvog valjanog obrazloženja i u situaciji kada je to pravo predviđeno Zakonom o VSTV-u i Poslovnikom VSTV-a. Također, posebno je istakao da je u odluci Drugostepene disciplinske komisije dobio uputu o pravnom lijeku (pravo žalbe VSTV-u), a onda mu je taj pravni lijek uskraćen. Apelant je istakao da zbog toga što je VSTV odbacio žalbu gubi pravo da pokrene postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine, a "sudska provjera je obavezna i nijednim aktom se ne može uskratiti pravo na sudsku zaštitu", imajući u vidu član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine o direktnoj primjeni Evropske konvencije. U vezi s navedenim, prvoapelant smatra da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, te da se takvim postupanjem "uvodi pravna nesigurnost i princip vladavine prava i nejednakosti stranaka". Prvoapelant je, također, istakao da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naveo je da su se obje disciplinske komisije pozvale na Zakon o radu i Zakon o zapošljavanju umjesto na relevantni Zakon o radnim odnosima u državnim organima. Također, primijenjen je član 66. Pravilnika koji nikada nije objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", pa, stoga, nije ni mogao proizvoditi pravno djelovanje. Prvoapelant je predložio Ustavnom sudu da utvrdi da su povrijeđena navedena ustavna prava, te da naloži VSTV-u da odluči o njegovoj žalbi i donese meritornu odluku.
  • 28.
    Izjašnjavajući se na navode apelacije, VSTV je istakao da su prvoapelantovi navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje i proizvoljnu primjenu odredbe člana 60. Zakona o VSTV-u neosnovani. S tim u vezi, ukazuje na to da je odredbom člana 60. stav 6. Zakona o VSTV-u propisano da se protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može uložiti žalba Vijeću kao cjelini. Ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, Vijeće može izreći drugu mjeru predviđenu ovim zakonom. Dakle, VSTV smatra da iz prve rečenice ove odredbe jasno proizlazi da je zakon predvidio mogućnost da se Vijeću kao cjelini može uložiti žalba protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije i to u pogledu izrečene disciplinske mjere. Međutim, u drugoj rečenici te odredbe ograničava se obim preispitivanja odluke Drugostepene disciplinske komisije u okviru VSTV-a, pa Vijeće tako može samo potvrditi mjeru razrješenja ili izreći drugu mjeru predviđenu zakonom. Iz navedene zakonske odredbe, prema mišljenju VSTV-a, proizlazi da se žalba na drugostepenu disciplinsku odluku može uložiti samo kada je izrečena disciplinska mjera razrješenja od dužnosti. Tako je VSTV u konkretnom slučaju zaključio da Vijeće kao cjelina u trećem stepenu može odlučivati povodom žalbe samo kada je prethodno izrečena disciplinska mjera razrješenja od dužnosti, dakle najteža disciplinska mjera. Dalje su naveli da postojanje određenih ograničenja u smislu mogućnosti preispitivanja odluka u trećem stepenu ne predstavlja nikakav izuzetak i takav koncept predstavlja pravilo čak i u sudskim postupcima. Na takav način propisan koncept pravnih lijekova, prema mišljenju VSTV-a, u potpunosti zadovoljava kriterije postavljene čl. 6. i 13. Evropske konvencije, s obzirom na to da je u okviru disciplinskog postupka prvoapelantu u potpunosti omogućen pristup "sudu pune jurisdikcije", kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, VSTV se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj U 25/03 od 21. januara 2004. godine. U toj odluci je navedeno da svaka država ima diskreciono pravo da sama organizira pravni sistem unutar kojeg će svakom omogućiti pristup sudu kada se radi o "utvrđivanju građanskih prava i obaveza", da na taj način proizlazi pravo države da od svakog traži da poštuje relevantne domaće pravne propise kojima se propisuju postupci pred nadležnim organima, prije svega propise od kojih zavisi nadležnost organa i dopustivost pravnog lijeka. VSTV je naveo da je istina da je u ranijim slučajevima razmatrao i meritorno odlučivao povodom izjavljenih žalbi na odluke Drugostepene disciplinske komisije, iako se u tim slučajevima nije radilo o mjeri razrješenja od dužnosti. Međutim, promjena dosadašnje prakse, prema mišljenju VSTV-a, ne znači samo po sebi da je u prvoapelantovom slučaju došlo do kršenja člana 6. Evropske konvencije, principa vladavine prava ili do diskriminirajućeg postupanja VSTV-a. U prilog takvom zaključku VSTV se pozvao na odluke Ustavnog suda u predmetima AP 758/07 od 10. juna 2009. godine i AP 138/08 od 28. aprila 2010. godine, u kojima je izražen sljedeći stav: "U vezi sa navodima apelanta o tome da su u istim slučajevima sudovi u nekim predmetima donosili drugačije odluke, Ustavni sud ukazuje da, iako takva praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava, ta činjenica, sama po sebi, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava na koja se prvoapelant poziva". U odnosu na prvoapelantove navode da je u odluci Drugostepene disciplinske komisije dobio uputu o pravnom lijeku prema kojoj je imao pravo uložiti žalbu, a onda mu je to pravo uskraćeno, VSTV je istakao da, iako je Drugostepena disciplinska komisija u osporenoj odluci dala pogrešnu pravnu pouku, ona ne može konstituirati pravo stranaka u disciplinskom postupku na pravni lijek koji zakon ne predviđa. VSTV se u vezi s tim pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 309/04 od 12. aprila 2005. godine u kojoj je navedeno da, u pravilu, u slučaju pogrešno date pravne pouke u odlukama koje se mogu osporavati nekim od propisanih pravnih lijekova, zainteresirane stranke su u obavezi koristiti propisane pravne lijekove, a ne one koji su navedeni u pogrešnoj pouci.
  • 29.
    U odnosu na prvoapelantove navode da je VSTV donoseći osporavanu odluku u njegovom slučaju postupao diskriminirajući, odnosno da ga je tretirao različito u odnosu na druga lica i to zbog "političkog ili drugog mišljenja", kako je apelant naveo na stranici 4. apelacije, VSTV je istakao da prvoapelant tu tvrdnju nije obrazložio činjenično u dovoljnoj mjeri, niti je ponudio ijedan dokaz koji bi mogao ukazati na to da se u konkretnom slučaju radilo o diskriminaciji po tom ili bilo kojem drugom osnovu iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da je VSTV osporenu odluku donio iz diskriminirajućih pobuda prema prvoapelantu. U odnosu na prvoapelantovu tvrdnju da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek zagarantirano članom 13. Evropske konvencije, VSTV je istakao da se prema praksi Evropskog suda djelotvornost pravnog lijeka posmatra kao obaveza da se nadležnom nacionalnom organu omogući da se bavi "suštinom" dotične žalbe, kao i da navedeni član ne doseže tako daleko da zahtijeva određeni oblik pravnog lijeka, pa je u tom smislu državama ugovornicama dat visok stepen slobodne procjene u ispunjavanju njihove obaveze prema navedenoj odredbi. U vezi s navedenim, VSTV je naglasio da je u prvoapelantovom slučaju Drugostepena disciplinska komisija bila ta koja se bavila "suštinom" žalbe i koja je u potpunosti preispitala prvostepenu odluku, pa je tako, prema mišljenju VSTV-a, u potpunosti zadovoljen zahtjev iz člana 13. Evropske konvencije.
  • 30.
    U odgovoru disciplinskog tužioca je navedeno da je prvoapelant, u smislu prava na pravično suđenje, posebno istakao da mu je onemogućen pristup nadležnom organu, odnosno VSTV-u kao cjelini. Analizirajući član 60. stav 6. Zakona o VSTV-u, disciplinski tužilac je naglasio da je drugom rečenicom navedene odredbe ograničen obim preispitivanja odluke Drugostepene disciplinske komisije u okviru Vijeća. Prema tome, kako je dalje navedeno, iz rasporeda odredbi spomenutog člana Zakona o VSTV-u proizlazi da se žalba Vijeću kao cjelini može uputiti isključivo ukoliko je Drugostepena disciplinska komisija donijela odluku o razrješenju od dužnosti sudije ili tužioca protiv kojeg je pokrenut disciplinski postupak. Dalje je navedeno da postojanje određenih ograničenja u smislu mogućnosti preispitivanja odluka u trećem stepenu predstavlja međunarodnu zakonodavnu praksu, koja je prije pravilo nego izuzetak, čak i u sudskim postupcima. Na ovaj način propisan koncept pravnih lijekova u potpunosti zadovoljava kriterije utvrđene čl. 6. i 13. Evropske konvencije, s obzirom na to da je u okviru disciplinskog postupka apelantu omogućen pristup zakonom ustanovljenom nezavisnom i nepristranom arbitru, pred kojim je učestvovao u dvostepenom postupku. U odnosu na prvoapelantove navode da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje, disciplinski tužilac je naveo da je VSTV nakon promijenjenog stava, postupajući povodom žalbi drugih nosilaca pravosudnih funkcija na odluke Drugostepene disciplinske komisije kojima nije izrečena mjera razrješenja od dužnosti, donio odluke kojima su žalbe odbačene kao nedopuštene, a što dalje govori o nediskriminirajućem karakteru osporene odluke. U odnosu na prvoapelantove navode da mu je Drugostepena disciplinska komisija dala uputu o pravnom lijeku prema kojoj je imao pravo uložiti žalbu, u odgovoru na apelaciju je istaknuto da je VSTV kao cjelina konstatirao i ispravio pogrešku Drugostepene disciplinske komisije. Predloženo je da se predmetna apelacija odbaci kao očigledno neosnovana, odnosno da se u slučaju meritornog odlučivanja odbije kao neosnovana.
  • 31.
    Drugoapelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje drugoapelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno člana 60. stav 6. Zakona o VSTV-u. Naime, ona smatra da je VSTV svojom odlukom kojom je njenu žalbu izjavljenu protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije odbacio kao nedopuštenu izgubio iz vida niz drugih zakonskih odredbi, posebno odredbu člana 89. Poslovnika o radu VSTV-a, kojom je propisano pravo na žalbu protiv svake odluke koja je negativna za sudiju ili tužioca. Zbog toga je, kako navodi, nejasno na osnovu čega je VSTV u konkretnom slučaju suspendirao njeno pravo na žalbu protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije budući da je navedena odluka negativna za nju, pa tvrdi da se radi o arbitrarnoj i samovoljnoj odluci VSTV-a. Također, ona smatra da je u disciplinskom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je izostala ocjena dokaza čije je izvođenje u toku postupka predlagala, posebno uzimanje iskaza svjedoka Amre Hrvačić i Mehmedalije Huseinovića a takav propust predstavlja povredu odredaba ZPP, te se odluke komisija zasnivaju samo na iskazima svjedoka Darmina Avdića i Mironije Jozek, što je, prema njenim navodima, suprotno odredbama člana 13. ZPP prema kojima je Disciplinska komisija dužna savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, a u vezi s navedenim, apelantica se žali i na neosnovano izrečenu disciplinsku mjeru. S tim u vezi, smatra da nije dokazan ključni element disciplinskog prekršaja, da je dala instrukcije šefici Pisarnice Amri Hrvačić da ne otpremi rješenje sudije Avdića, pa navodi da se ne može govoriti o postojanju disciplinskog prekršaja za koji bi bila i odgovorna. U pogledu navoda da je u disciplinskom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, navodi da je inicirala održavanje sjednice Krivičnog odjeljenja i da je konkretan predmet presigniran sa sudije Avdića na sudiju Huseinovića, a da je stvarni razlog što je predmet presigniran na drugog sudiju to što ovaj predmet kod sudije Avdića nije bio riješen preko pet mjeseci, pa budući da je svaki sudija imao veoma mali broj predmeta, to je za rješavanje ovog predmeta zadužila sudiju Huseinovića. Drugoapelantica smatra da je izreka Drugostepene disciplinske komisije apsolutno nerazumljiva i da kao takva predstavlja karikaturu zakonskih odredbi kojim je propisano šta izreka presude mora da sadrži.
  • 32.
    U prijedlogu za donošenje privremene mjere drugoapelantica je zatražila da Ustavni sud obustavi izvršenje odluke Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije do donošenja odluke o meritumu. S tim u vezi, ističe da ima porodicu, supruga i četvero maloljetne djece, da joj kao predsjednici suda plaća iznosi od 3.695,26 KM, ali da joj je plaća opterećena kreditima u iznosu od 2.466,62 KM, pa bi joj izrečenom disciplinskom mjerom za izdržavanje porodice ostalo 380.00 KM. Također, navodi da je plaća njenog supruga isto tako opterećena kreditima, tako da bi izvršenje osporavanih odluka prouzrokovalo nenadoknadivu štetu za nju i njenu porodicu. Stoga, ona predlaže da Ustavni sud usvoji predloženu privremenu mjeru kao osnovanu.
  • 33.
    Izjašnjavajući se na navode apelacije, VSTV je istakao da su drugoapelanticini navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje i proizvoljnu primjenu odredbe člana 60. Zakona o VSTV-u neosnovani. S tim u vezi, ukazuje na to da je odredbom člana 60. stav 6. Zakona o VSTV-u propisano da se protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može uložiti žalba Vijeću kao cjelini. Ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, Vijeće može izreći drugu mjeru predviđenu ovim zakonom. Dakle, VSTV smatra da iz prve rečenice citirane odredbe jasno proizlazi da je zakon predvidio mogućnost da se Vijeću kao cjelini može uložiti žalba protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o razrješenju od dužnosti, a da Vijeće, prema ovoj odredbi zakona, samo ukoliko ne potvrdi mjeru razrješenja, može izreći drugu mjeru predviđenu zakonom. S tim u vezi, ističe da je Vijeće u konkretnom slučaju poštovalo odredbu člana 60. tačka 13. Zakona o VSTV-u prema kojoj tuženi u disciplinskom postupku ima pravo da izjavi žalbu na odluku koja je negativna za njega, te da je drugoapelantica izjavila žalbu o kojoj je meritorno odlučeno u drugostepenom disciplinskom postupku. Također, u pogledu navoda da izreka odluke Prvostepene disciplinske komisije ne sadrži činjenični opis radnji disciplinskog prekršaja, te da je zbog toga ona nerazumljiva i protivrječna obrazloženju, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je izostalo izvođenje dokaza koje je drugoapelantica predlagala tokom trajanja ovog postupka, VSTV ističe da ostaje pri navodima sadržanim u obrazloženju Odluke Drugostepene disciplinske komisije broj 04-02-68-2/11 od 9. marta 2011. godine. U pogledu drugoapelanticinih navoda koji se odnose na povredu prava na imovinu, VSTV ističe da su i ovi navodi neosnovani jer izricanjem disciplinske mjere drugoapelantici (smanjenje plaće za iznos od 30% na period od jedne godine) nije povrijeđeno njeno pravo na imovinu, s obzirom na to da izrečena disciplinska mjera ima zakonski osnov, jer je propisana i izrečena u javnom interesu, te da izrečenom mjerom nije narušen princip proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se u ovom postupku težilo. Što se tiče prijedloga za određivanje privremene mjere i obustave izvršenja odluke Disciplinske komisije, VSTV navodi da drugoapelantica nije dokazala opravdanost određivanja predložene privremene mjere, pa predlaže da se njen zahtjev odbije kao neosnovan.
  • 34.
    U odgovoru na apelaciju disciplinski tužilac ističe da su neosnovani drugoapelanticini navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje i proizvoljnu primjenu člana 60. stav 6. Zakona o VSTV-u, jer smatra da iz navedene odredbe zakona jasno proizlazi da se žalba na odluku Drugostepene disciplinske komisije može uložiti samo kada je izrečena disciplinska mjera razrješenja od dužnosti. Također, smatra neosnovanim njene navode da izreka Prvostepene disciplinske komisije na sadrži opis radnji disciplinskog prekršaja, čime je povrijeđen član 85. Poslovnika o radu VSTV-a, s obzirom na to da spomenuti član Poslovnika ne propisuje da radnje disciplinskog prekršaja budu sadržane u izreci odluke. Disciplinski tužilac smatra neosnovanim drugoapelanticine navode da je odlukom Prvostepene disciplinske komisije izostala ocjena iskaza svjedoka koje je ona predložila, jer tvrdi da je odluka Disciplinske komisije valjana i zakonita i da, shodno praksi Ustavnog suda, izostanak ocjene nerelevantnog dokaza nema za posljedicu nezakonitost odluke. Osim toga, ističe da nisu prihvatljivi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jer drugoapelantica nije označila niti jednu činjenicu koja bi dovela do zaključka da nije dokazan ključni element disciplinskog prekršaja, a dokazi provedeni na glavnoj raspravi pružili su pouzdan osnov da je drugoapelantica u svojstvu predsjednice suda svojim radnjama ostvarila bitna obilježja disciplinskog prekršaja. U pogledu drugoapelanticinih navoda da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu, disciplinski tužilac smatra da su i ovi navodi neosnovani jer disciplinska mjera nije izrečena u iznosu većem od zakonom propisanog, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 35.
    Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnim odredbama glasi:

Član 17.

Vijeće ima sljedeće nadležnosti:

(...)

(5) odlučuje o žalbama u disciplinskim postupcima;

(...)

Član 55.

Nadležnost za vođenje disciplinskih postupaka

Vijeće preko svojih disciplinskih organa vrši svoja ovlaštenja u disciplinskom postupku.

Član 56.

Disciplinski prekršaji sudija

Disciplinski prekršaji sudija su:

(...)

(13) miješanje u postupanje sudije ili tužioca s namjerom opstruiranja ili potcjenjivanja njihovih aktivnosti;

(...).

Član 57.

Disciplinski prekršaji tužilaca

Disciplinske prekršaje tužilaca čine:

(...)

  • 23.
    bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet tužilaštva.

Član 58.

Vrste disciplinskih mjera

(1) Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:

(a) pismenu opomenu koja se javno ne objavljuje;

(b) javnu opomenu;

(c) smanjenje plaće za iznos do 50 posto, na period do jedne godine;

(d) privremeno ili trajno upućivanje u drugi sud ili tužilaštvo;

(e) premještanje s mjesta predsjednika suda na mjesto sudije, ili s mjesta glavnog tužioca ili zamjenika glavnog tužioca na mjesto tužioca;

(f) razrješenje od dužnosti.

Član 60.

Vođenje disciplinskog postupka i žalbe

(1) Disciplinski postupak vode:

(a) Prvostepena disciplinska komisija i

(b) Drugostepena disciplinska komisija

(6) Protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini. Ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, Vijeće može izreći drugu mjeru predviđenu ovim zakonom. Članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije imaju pravo učestvovati, osim ako se njihovo izuzeće traži iz razloga drugačijeg od razloga njihovog ranijeg učešća u donošenju odluke o istoj stvari.

(7) Sudija ili tužilac koji je razriješen dužnosti odlukom Vijeća može uložiti žalbu Sudu Bosne i Hercegovine jedino na osnovu jednog ili oba razloga:

  • a)
    da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, učinilo materijalnu povredu pravila postupka predviđenih ovim zakonom;
  • b)
    da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, pogrešno primijenilo zakon.

Član 68. stav 1. tačka e)

Prava stranaka tokom disciplinskog postupka

Disciplinski postupak vodi se na pravičan i transparentan način. U toku trajanja disciplinskog postupka, sudija ili tužilac protiv kojeg se vodi postupak ima sljedeća prava koja moraju biti garantirana Poslovnikom o disciplinskom postupku, a koja donosi Vijeće:

(e) pravo da izjavi žalbu na, po njega, negativnu odluku.

  • 36.
    Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 59/04, 29/06, 98/06, 2/07 i 20/08) u relevantnim odredbama glasi:

Član 55.

  • 1.
    Na odluku Drugostepene disciplinske komisije žalba se podnosi Vijeću u pismenoj formi u roku od 15 dana od dana dostavljanja.
  • 2.
    O žalbi odlučuje Vijeće na sjednici. Odluka Vijeća je konačna.
  • 37.
    Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 44/09 od 8. juna 2009. godine, 28/10 i 58/10) u relevantnim odredbama glasi:

Član 89.

(Žalbe na odluke Drugostepene disciplinske komisije Vijeću)

(1) Na odluku Drugostepene disciplinske komisije žalba se podnosi Vijeću u pismenoj formi u roku od 15 dana od dana dostavljanja.

(2) O žalbi odlučuje Vijeće na sjednici. Odluka Vijeća je konačna.

Član 103.

Danom stupanja na snagu ovog poslovnika prestaje važiti Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 59/04, 29/06, 98/06, 2/07 i 20/08), kao i Odluka o izmjenama i dopunama Poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj VSTV-08-0202-01022008 od 01. 02. 2008. godine.

Član 104.

Ovaj Poslovnik stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH".

  • 38.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 39.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 40.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud mora ispitati da li se osporene odluke mogu smatrati "presudama, odnosno odlukama" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud ističe da je slično pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 633/04 i zaključio da se odluke VSTV-a "donesene u disciplinskom postupku moraju smatrati presudama, odnosno odlukama u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 73/05, tačke 19. i 20).
  • 41.
    Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da se razlozi dati u Odluci Ustavnog suda broj AP 633/04 odnose i na konkretne predmete, zbog čega se osporene odluke donesene u disciplinskom postupku moraju smatrati "presudama, odnosno odlukama" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
  • 42.
    U predmetu broj AP 4101/09, predmet osporavanja apelacijom je Odluka VSTV-a broj 04-02-8488/09 od 15. oktobra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Navedenu odluku prvoapelant je primio 29. oktobra 2009. godine, a apelaciju je podnio 25. decembra 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 43.
    U predmetu broj AP 2242/11, predmet osporavanja apelacijom je Odluka VSTV-a broj 04-02-68-4/2011 od 12. maja 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Navedenu odluku drugoapelantica je primila 20. maja 2011. godine, a apelaciju je podnijela 30. maja 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 44.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 45.
    Prvoapelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Prvoapelant, također, smatra da je u njegovom slučaju povrijeđen princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Drugoapelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a s tim u vezi i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
  • 47.
    U odnosu na pitanje da li je u konkretnim disciplinskim postupcima primjenjiv član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podržava svoju vlastitu praksu u sličnim predmetima, pa slijedi zaključak da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv i u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 48/11, tačke 36-39).
  • 48.
    Ustavni sud nalazi da je ključno pitanje na koje treba odgovoriti u konkretnom predmetu pitanje da li je apelantima povrijeđeno pravo na pristup sudu kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije time što im nije omogućeno da podnesu žalbu VSTV-u protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije.
  • 49.
    U odnosu na prigovore apelanata da im je osporenim odlukama VSTV-a povrijeđeno pravo na žalbu, Ustavni sud ističe da "pravo žalbe višem sudu nije definirano niti se podrazumijeva u članu 6. stav 1. Evropske konvencije". Međutim, ako je žalba omogućena i bila je podnesena a sud tog stepena pozvan da "utvrdi" činjenice, prvi stav člana 6. Evropske konvencije je primjenjiv (vidi Evropski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, serija A, broj 11, str. 14-15). Ustavni sud ističe da, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije ne podrazumijeva pravo žalbe višem sudu, ako se zakonom ovo pravo propiše, onda se moraju osigurati garancije za njegovu dosljednu primjenu, kroz jasnu i preciznu normu.
  • 50.
    U odgovoru na apelacije VSTV-a, te u odgovoru disciplinskog tužioca, istaknuto je da je prvom rečenicom člana 60. stav 6. Zakona o VSTV-u propisano da se Vijeću kao cjelini može uložiti žalba protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije i to u pogledu izrečene disciplinske mjere, ali da se drugom rečenicom citirane odredbe ograničava obim preispitivanja odluke Drugostepene disciplinske komisije u okviru VSTV-a, pa Vijeće tako može samo potvrditi mjeru razrješenja ili izreći drugu mjeru predviđenu zakonom. VSTV smatra da Vijeće kao cjelina u trećem stepenu može odlučivati o žalbi samo kada je prethodno izrečena disciplinska mjera razrješenja od dužnosti kao najteža disciplinska mjera. Prema mišljenju VSTV-a, na takav način propisan koncept pravnih lijekova u potpunosti zadovoljava kriterije postavljene čl. 6. i 13. Evropske konvencije, s obzirom na to da je u okviru disciplinskog postupka apelantu u potpunosti omogućen pristup "sudu pune jurisdikcije", kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. Također, VSTV je istakao da je istina da je u ranijim slučajevima razmatrao i meritorno odlučivao povodom izjavljenih žalbi na odluke Drugostepene disciplinske komisije, iako se u tim slučajevima nije radilo o mjeri razrješenja od dužnosti. Međutim, prema mišljenju VSTV-a, promjena dosadašnje prakse ne znači sama po sebi da je u slučaju apelanata došlo do kršenja člana 6. Evropske konvencije, principa vladavine prava ili diskriminirajućeg postupanja VSTV-a.
  • 51.
    Ustavni sud uočava da je Zakonom o VSTV-u propisano da VSTV odlučuje o žalbama u disciplinskim postupcima (član 17. stav 1. tačka 5), da se protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može uložiti žalba Vijeću kao cjelini (član 60. stav 6. prva rečenica), te da stranke protiv kojih se vodi disciplinski postupak imaju pravo da izjave žalbu na odluku koja je za njih negativna (član 68. stav 1. tačka e). Ustavni sud, također, zapaža da je Poslovnikom VSTV-a, koji je kao podzakonski akt donesen radi provođenja Zakona o VSTV-u, propisano da se na odluku Drugostepene disciplinske komisije žalba podnosi Vijeću u pismenoj formi u roku od 15 dana od dana dostavljanja, te da je odluka Vijeća konačna (član 89. st. 1. i 2. Poslovnika).
  • 52.
    Ustavni sud zapaža da član 60. stav 6. Zakona o VSTV-u u prvoj rečenici općenito predviđa pravo žalbe protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere Vijeću kao cjelini. Uzimajući u obzir drugu rečenicu navedene odredbe kojom je propisano da ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, onda može izreći drugu mjeru predviđenu zakonom, Ustavni sud nalazi da sporna odredba nije stipulirana jasno tako da ni VSTV nije mogao utvrditi precizan sadržaj predmetne norme budući da je različito postupao primjenjujući istu odredbu. Ustavni sud, dalje, zapaža da se prvoapelant žali na to da je osporenom odlukom VSTV-a u konkretnom slučaju povrijeđen princip vladavine prava, koji je zagarantiran članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a u odnosu na drugoapelanticu, Ustavni sud zapaža da i ova pitanja pokreće apelacija. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da prvi kriterij vladavine prava predstavlja princip pravne sigurnosti. Ustavni sud ističe da pravna sigurnost, između ostalog, podrazumijeva da uspostavljeni mehanizmi i institucije djeluju u skladu sa zakonima koji su opći, određeni, jasni, postojani i koji se jednako primjenjuju prema svakome. Također, ovaj princip podrazumijeva i zabranu arbitrarnosti u odlučivanju i postupanju svih organa vlasti koji moraju djelovati isključivo u skladu sa zakonom i u okviru ovlaštenja koja su im zakonom dodijeljena, te postojanje institucionalnih garancija u tom smislu (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 16/08 od 28. marta 2009. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 50/09, tačka 39). Dakle, princip vladavine prava zahtijeva da zakoni budu dovoljno precizni i jasni kako bi se izbjegla proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud zapaža da i sam VSTV u svom odgovoru na apelacije nije osporio da je pravo države da od svakog traži da poštuje relevantne domaće pravne propise kojima se propisuju postupci pred nadležnim organima, prije svega propise od kojih zavise nadležnost organa i dopustivost pravnog lijeka. Međutim, imajući u vidu spornu zakonsku odredbu, koja zbog svoje nepreciznosti ostavlja mogućnost proizvoljnosti u tumačenju, u konkretnom slučaju uopće nije moguće na pouzdan način utvrditi da li apelanti imaju ili nemaju pravo na žalbu po domaćem pravu, te se stoga ne može ni ispitati da li su, u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, u konkretnom slučaju poštovani relevantni domaći propisi kojim se propisuje postupak pred VSTV-om u smislu nadležnosti organa i dopustivosti pravnog lijeka. Ustavni sud smatra da sporna odredba nije formulirana na način koji bi zadovoljio princip vladavine prava, odnosno princip pravne sigurnosti kao njegovog osnovnog elementa. Stoga, predmetna odredba ima za posljedicu pravnu nesigurnost sudija i tužilaca protiv kojih se vodi disciplinski postupak u vezi sa njihovim pravom na potpuni pristup sudu i višestepenost sudske zaštite. Ustavni sud naglašava da, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije ne podrazumijeva pravo žalbe višem sudu, ipak, ako se zakonom ovo pravo propiše, moraju se osigurati jasne garancije za njegovu dosljednu primjenu, kroz jasnu i preciznu normu.