Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1082/09, rješavajući apelaciju El Haja Ahmada Ahmada Methkala Fayiza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija El Haja Ahmada Ahmada Methkala Fayiza podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-834/08 od 2. februara 2009. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-07-07-2-146/08 od 28. novembra 2008. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Službe za poslove sa strancima, broj UP-1/19.44-07.2-138-1/08 od 9. juna 2008. godine u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija El Haja Ahmada Ahmada Methkala Fayiza podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-834/08 od 2. februara 2009. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-07-07-2-146/08 od 28. novembra 2008. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Službe za poslove sa strancima, broj UP-1/19.44-07.2-138-1/08 od 9. juna 2008. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

  • 1.
    El Haj Ahmad Ahmad Methkal Fayiz (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 7. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-834/08 od 2. februara 2009. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-07-07-2-146/08 od 28. novembra 2008. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba), broj UP-1/19.44-07.2-138-1/08 od 9. juna 2008. godine. Apelant je 7. oktobra 2011. godine dopunio apelaciju.
  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva zatraženo je 9. i 7. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH i Ministarstvo dostavili su odgovore na apelaciju 6. augusta i 22. jula 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. septembra 2009. godine.
  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Službe broj UP-1/19.44-07.2-138-1/08 od 9. juna 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje produženja odobrenja za privremeni boravak u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) i utvrđen rok od 15 dana za napuštanje teritorije BiH. Služba je u obrazloženju navela da je apelant 17. aprila 2008. godine podnio zahtjev za izdavanje produženja odobrenja za privremeni boravak po osnovu braka sa državljankom BiH, da je uz zahtjev priložio pasoš, ljekarsko uvjerenje, izvod iz matične knjige vjenčanih, uvjerenje o državljanstvu za suprugu, dokaz o osiguranim sredstvima za izdržavanje, izjavu supruge da će osigurati smještaj, troškove liječenja i druge troškove koje napravi za vrijeme boravka u BiH, kućnu listu i dokaz o osiguranom stanovanju. Služba je navela da je na osnovu rezultata provedenog postupka utvrdila da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 62. stav 1. tačka g) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, tako da je odlučila kao u dispozitivu.
  • 7.
    Rješenjem Ministarstva broj UP-2-07-07-2-146/08 od 28. novembra 2008. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je apelant u žalbi, između ostaloga, naveo da posebno nije osnovan dio rješenja kojim je apelantu naloženo da u roku od 15 dana napusti BiH, iako se on već nalazi u Jordanu odakle je podnio zahtjev za izdavanje vize kako bi se mogao vratiti svojoj porodici, ali je zahtjev odbijen uz isto obrazloženje i nalaz nadležnih službi. S tim u vezi, nije jasno kako može napustiti BiH ako prethodno ne može dobiti vizu za ulazak u BiH. Ministarstvo je istaklo da je Služba donijela pravilnu odluku primjenom člana 62. stav 1. tačka g) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu kojim je propisano da će se zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka odbiti ako prisutnost stranca na osnovu podataka i informacija koje ima Služba ili obavještenja nadležnih organa predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Ministarstvo je navelo da je 10. oktobra 2008. godine, u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti tajnih podataka, izvršilo uvid u akt Službe i akt Obavještajno-sigurnosne agencije (u daljnjem tekstu: OSA), nakon čega se uvjerilo da je Služba pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje, te donijela zakonitu odluku. U odnosu na žalbene razloge kojim je ukazano na ograničenja u pogledu prezentiranja dokaza pribavljenih tokom prvostepenog postupka i prezentiranja sadržaja tih dokaza u obrazloženju osporenog rješenja, Ministarstvo je navelo da je odredbama člana 8. Zakona o zaštiti tajnih podataka definirano značenje izraza "tajni podatak", a odredbama člana 10. istoga zakona propisani su uvjeti pristupa tim informacijama. Dalje, odredbama člana 72. stav 6. Zakona o upravnom postupku propisano je da se ne mogu razgledati niti prepisivati spisi koji se vode kao povjerljivi, ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka ili ako se to protivi javnom interesu. Iz navedenih odredaba proizašla su ograničenja u prezentiranju dokaza pribavljenih u prvostepenom postupku i prezentiranju sadržaja tih dokaza u obrazloženju rješenja.
  • 8.
    U odnosu na apelantove navode da je u prvostepenom rješenju neosnovano ostavljen rok za napuštanje BiH od 15 dana, iako je prvostepeni organ imao saznanja da se apelant nalazi izvan BiH, Ministarstvo je navelo da u spisu postoje službena zabilješka od 12. septembra 2008. godine i obavijest Granične policije BiH od 29. jula 2008. godine iz kojih slijedi da se apelant nalazi izvan BiH, međutim, ovaj nedostatak nije mogao utjecati na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari.
  • 9.
    Odlučujući o apelantovoj tužbi, Sud BiH je donio Presudu broj U-834/08 od 2. februara 2009. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je odbilo apelantovu žalbu, jer su se stekli uvjeti iz člana 62. stav 1. tačka g) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu kojim je propisano da će se strancu koji inače ispunjava uvjete za odobrenje boravka propisane ovim zakonom zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka odbiti ako prisutnost stranca, na osnovu podataka ili informacija koje ima Služba ili obavještenja nadležnih organa, predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH ili predstavlja prijetnju javnom zdravlju, izuzimajući slučajeve kada je oboljenje nastupilo nakon odobrenog boravka u BiH. Sud BiH je istakao da je radi utvrđivanja pravilnosti zaključka izvršio uvid u spis nadležnih sigurnosnih agencija nakon čega je utvrdio da je apelant registriran kod organa BiH nadležnih za provođenje zakona, da prolazi kroz krivičnu evidenciju zbog izvršenog krivičnog djela iz člana 151. stav 1. Krivičnog zakona RBiH i da je Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj K-60/98 i KZZ-519/98 pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 18 mjeseci, te da i iz drugih podataka agencija za provođenje zakona koji nose oznaku "povjerljivo" slijedi da je pravilan zaključak Ministarstva da su ispunjeni uvjeti iz odredaba člana 62. stav 1. tačka g) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu.
  • 10.
    Odgovarajući na apelantove navode da u osporavanom rješenju nema razloga o odlučnim činjenicama, Sud BiH je naveo da oni nisu osnovani, jer je Zakonom o zaštiti tajnih podataka propisano pitanje postupanja sa dokazima koji su označeni određenim stepenom tajnosti, kao i pitanje pristupa takvim podacima. S tim u vezi, Ministarstvo nije bilo u obavezi da apelantu prezentira sadržaj tih podataka. Sud BiH je, dalje, naveo da su državni organi ovlašteni da procjenjuju hoće li strancu izdati odobrenje za boravak u državi, budući da se radi o stvari koja se ubraja u domen javnog prava svake zemlje, te ako država uskrati pravo boravka strancu, to se smatra aktom države koji isključivo pripada njenom javnopravnom domenu.
  • 11.
    Dalje, budući da je u ovom predmetu odlučeno samo o apelantovom zahtjevu za izdavanje produženja odobrenja za privremeni boravak u BiH i ostavljen rok za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH, apelant neosnovano ukazuje na to da se radi o njegovom protjerivanju, jer je postupak protjerivanja poseban postupak koji se pokreće tek ako stranac u ostavljenom roku ne postupi prema konačnom rješenju nadležnog organa. Sud BiH je naveo da je bez važnosti činjenica da je apelant bio izvan teritorije BiH (apelant je u tužbi naveo da se nalazi u posjeti matičnoj zemlji iz koje je zatražio produženje privremenog boravka) u momentu donošenja osporavanog rješenja i naloga da u roku od 15 dana napusti teritoriju BiH, odnosno da navedena činjenica ne bi mogla utjecati na drugačije rješavanje ove upravne stvari.
  • 12.
    Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant ističe da u odlukama organa uprave nisu navedeni razlozi prema kojima njegova prisutnost u BiH predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti, nego se samo ističe da je na osnovu rezultata provedenog postupka taj organ utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz člana 62. stav 1. tačka g) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, odnosno da se tek u presudi Suda BiH detaljno navode razlozi koji su navodno osnov za stav da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti. S tim u vezi, apelant navodi da mu nije dopušteno da se izjasni o tim razlozima, odnosno da tek sada ima mogućnost da se izjasni. Apelant navodi da je Sud BiH, u smislu odredaba člana 34. stav 3. Zakona o upravnim sporovima, bio obavezan održati javnu raspravu. Dalje je navedeno da je tačno da je on bio osuđen za krivično djelo, ali to se djelo ne ubraja u grupu krivičnih djela koja štite "nacionalnu sigurnost", te da je rješenjem od 15. decembra 2005. godine njegova osuda brisana iz krivične evidencije. Apelant, dalje, navodi da je dobio državljanstvo BiH rješenjem od 31. jula 1996. godine, da mu je rješenjem od 21. jula 2006. godine državljanstvo oduzeto, da je zaključio brak sa bh. državljankom sa kojom ima dvoje djece, tako da je osporenim odlukama povrijeđeno ne samo njegovo pravo na porodični život nego i pravo njegove supruge i dvoje djece. Naime, on, njegova supruga i njihova djeca imaju pravo na potpunu porodicu, a osporeno rješenje ima za posljedicu protjerivanje iz BiH njegove supruge i njihove djece. Apelant navodi da je Sud BiH u drugim predmetima imao potpuno drugačija stanovišta, što dovodi do stvaranja apsolutne pravne nesigurnosti. U prilog tvrdnji da su osporenim odlukama povrijeđena navedena prava, apelant navodi stanovišta Ustavnog suda iskazana u apelaciji broj AP 1222/07, te u presudama Evropskog suda.
  • 13.
    Apelant je 17. aprila 2009. godine dostavio izvode iz matične knjige rođenih (za djecu) i izvod iz matične knjige vjenčanih.
  • 14.
    U dopuni apelacije od 7. oktobra 2011. godine apelant je dostavio osporeno rješenje Ministarstva sigurnosti.
  • 15.
    Sud BiH je naveo da je apelacija preuranjena budući da je odredbama člana 49. Zakona o upravnim sporovima propisano da se na konačne odluke Upravnog odjeljenja Suda BiH može podnijeti zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Očitujući se na predmetnu apelaciju, Sud BiH je istakao da u svemu ostaje pri svom obrazloženju navedenom u presudi, te da nisu osnovani apelantovi prigovori da je u okviru državnih organa za provođenje zakona došlo do povreda koje apelant navodi u apelaciji. Međutim, odgovarajući dalje na navode iz apelacije, Sud BiH se nije osvrtao na predmetne odluke nego je naveo: "Neosnovani su navodi apelanta da je Sud BiH odlučujući o tužbi apelanta u predmetu broj U-843/08 od 2. 2. 2009. godine […]. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja o stavljanju pod nadzor Ministarstva, dana 14. 5. 2009. godine […]". Dakle, odgovor na apelaciju dalje ne odgovara niti broju osporene presude niti je predmet ovog postupka stavljanje pod nadzor.
  • 16.
    Ministarstvo je navelo da nisu osnovani apelantovi navodi, te je istaklo da, budući da se radi o aktima koji su označeni kao povjerljivi, takvi podaci nisu mogli biti prezentirani apelantu u toku postupka niti je njihov sadržaj mogao biti naveden u rješenjima koje apelant osporava. S tim u vezi, u skladu sa članom 62. stav 1. tačka g) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, Ministarstvo je nadležno da donese odluku kojom se zahtjev za odobrenje privremenog boravka odbija ukoliko utvrdi da prisutnost stranca, na osnovu podataka i informacija koje ima Služba, predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH.
  • 17.
    U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) relevantne odredbe glase:

Član 62. stav 1. tačka g) i stav 3.

(Odbijanje i odbacivanje zahtjeva za odobrenje boravka)

(1) Strancu koji inače ispunjava uslove za odobrenje boravka propisane ovim Zakonom, zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka bit će odbijen ako:

  • g)
    prisustvo stranca, na osnovu podataka i informacija koje ima Služba ili obavještenja nadležnih organa, predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, ili predstavlja prijetnju javnom zdravlju, izuzimajući slučajeve kada je oboljenje nastupilo nakon odobrenog boravka u BiH;

(3) Rješenjem kojim je zahtjev za odobrenje boravka odbijen, odnosno zaključkom kojim je zahtjev za odobrenje boravka odbačen, utvrđuje se rok u kojem je stranac dužan napustiti BiH, a koji ne može biti duži od 15 dana od dana dostavljanja odluke.

  • 18.
    U Zakonu o zaštiti tajnih podataka ("Službeni glasnik BiH" br. 54/05 i 12/09) relevantne odredbe glase:

Član 4. stav 1. tačke a) i f)

(Značenje izraza)

Izrazi korišteni u Zakonu imaju sljedeća značenja:

  • a)
    tajni podatak je činjenica ili sredstvo koje se odnosi na javnu sigurnost, odbranu, vanjske poslove ili obavještajnu i sigurnosnu djelatnost Bosne i Hercegovine, koji je potrebno, u skladu s odredbama Zakona, zaštititi od neovlaštenih osoba i koji je ovlaštena osoba označila oznakom tajnosti;
  • f)
    pristup je postupak upoznavanja osobe s tajnim podatkom ili mogućnost upoznavanja osobe s tajnim podatkom na osnovu dozvole za pristup tajnim podacima.

Član 5.

(Pristup tajnim podacima)

(1) Izuzetno od odredaba Zakona, pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju sljedeće osobe:

[…]

  • d)
    sudije Suda BiH i Ustavnog suda BiH;

[…]

(2) Lica iz stava (1) ovog člana imaju pristup tajnim podacima potrebnim za vršenje njihove dužnosti u skladu sa Zakonom i ne mogu zahtijevati pristup dokumentima koji se ne odnose na pitanja u njihovoj nadležnosti.

(3) Lica iz stava (1) ovog člana ne mogu zahtijevati pristup tajnim podacima koji se ne odnose na pitanja iz njihove nadležnosti kako su propisane Ustavom, zakonima i propisima.

(4) Lica iz stava (1) ovog člana početkom mandata, odnosno pri preuzimanju dužnosti, svojeručno potpisuju izjavu o upoznavanju sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima kojima se uređuje sigurnost tajnih podataka i preuzimaju obaveze postupanja prema tajnim podacima u skladu sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima.

Član 8. stav 1. tačka a)

(Značenje izraza "tajni podatak")

Tajnim se smatra podatak čije bi otkrivanje neovlaštenoj osobi, sredstvima javnog informiranja, organizaciji, instituciji, organu ili drugoj državi, odnosno organu druge države, moglo prouzrokovati ugrožavanje integriteta Bosne i Hercegovine, naročito u oblasti:

  • a)
    javne sigurnosti

[…]

Član 10.

(Uslovi za pristup tajnim podacima)

Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uslove utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdatim na osnovu Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina.

Član 11.

(Čuvanje tajnosti podataka)

Svi zvaničnici iz člana 5., odnosno člana 6. Zakona, kao i ostali zvaničnici i zaposlenici, koji imaju zakonsko ovlaštenje za pristup tajnim podacima, imaju obavezu čuvati tajnim podatke sve do skidanja s njih oznake tajnosti bez obzira na to kako su do njih došli, a to važi i nakon isteka njihovog mandata, prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka obavljanja dužnosti ili članstva u odgovarajućem organu.

Član 14.

(Ovlaštene osobe za određivanje tajnosti podataka stepena VRLO TAJNO)

(1) Stepen VRLO TAJNO mogu odrediti samo sljedeće ovlaštene osobe:

[…]

  • c)
    generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH

[…]

(2) Osobe iz stava (1) ovog člana mogu, također, određivati i stepen tajnosti INTERNO, POVJERLJIVO i TAJNO.

Član 17.

(Postupak određivanja tajnosti podataka)

(1) Ovlaštena osoba određuje tajnost podatka u trenutku njegovog nastanka, odnosno na početku aktivnosti organa koji stvara tajni podatak.

(2) Dužnost ovlaštene osobe kod određivanja stepena tajnosti je da donese ocjenu o mogućoj štetnosti za sigurnost Bosne i Hercegovine, odnosno odgovarajuće institucije i organa, ako bi taj podatak bio dostupan neovlaštenoj osobi.

Član 22.

(Ukidanje tajnosti podataka)

(1) Ovlaštena osoba dužna je ukinuti tajnost podatka kada se za to steknu uslovi određeni Zakonom.

(2) Obrazloženje odluke o ukidanju tajnosti podatka mora biti u pisanoj formi, a to ukidanje tajnosti može zatražiti osoba kojoj je odbijen zahtjev za dobivanje tog podatka, o čemu odlučuje ovlaštena osoba.

Član 25. stav 1. tačka d)

(Prestanak tajnosti podataka)

(1) Tajnost podatka, odnosno dokumenta, prestaje:

  • d)
    ukidanjem tajnosti od strane ovlaštene osobe.
    • 19.
      Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 12/04, 20/04, 56/06 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom osniva se Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija), koja je odgovorna za prikupljanje, analiziranje i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

Agencija obavlja svoj rad u skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila.

Član 5.

U smislu ovog zakona, pod "prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine" smatrat će se prijetnje suverenitetu, teritorijalnom integritetu, ustavnom poretku, osnovama ekonomske stabilnosti Bosne i Hercegovine, kao i prijetnje po globalnu sigurnost koje su štetne po Bosnu i Hercegovinu, uključujući […].

Član 27.

Generalni direktor odgovoran je za profesionalno, zakonito i blagovremeno izvršavanje aktivnosti Agencije.

Generalni direktor Agencije ima sljedeća prava i dužnosti:

  • 19.
    da odgovori na žalbe koje podnose osobe u skladu s članom 68. ovog zakona.

Član 68.

Osobe koje smatraju da su njihova prava narušena radnjama ili propustima Agencije mogu se obratiti nadležnom sudu.

Svaka osoba u Bosni i Hercegovini može podnijeti žalbu generalnom direktoru u vezi s radnjama Agencije.

Član 87.

Informacije koje Agencija čuva i koje su označene kao povjerljive ili tajne mogu se otkriti samo uz odobrenje generalnog direktora Agencije. Generalni direktor može zamjeniku generalnog direktora dati ovlaštenja za donošenje odluke u vezi s pojedinim kategorijama otkrivanja.

Ako je informacija označena kao povjerljiva zato što sadrži lične podatke, otkrivanje se može odobriti samo ako je izričito predviđeno zakonom ili ako je ispunjen jedan od sljedećih uslova:

  • a)
    osoba o kojoj se radi dala je saglasnost za otkrivanje;
  • b)
    otkrivanje je od vitalnog interesa za osobu o kojoj se radi; ili
  • c)
    otkrivanje je nužno zbog općeg javnog interesa koji spada u nadležnost Agencije.

Kao izuzetak od odredbe stava 1. ovog člana, za otkrivanje informacija stepena VRLO TAJNO i tajnih podataka o evidenciji saradnika potrebna je i saglasnost predsjedavajućeg Vijeća ministara.

Član 88.

U svakom zahtjevu za otkrivanje informacija mora biti naveden organ ili osoba koja podnosi zahtjev, kao i razlog traženja informacija.

Otkrivena informacija ne smije se koristiti u svrhe koje nisu navedene u zahtjevu za otkrivanje informacija.

Član 91.

Agencija je dužna obavijestiti građanina, na njegov pisani zahtjev, da li su pokrenute mjere prikupljanja podataka protiv njega i da li Agencija vodi evidenciju koja sadrži njegove lične podatke i da mu, na njegov zahtjev, tu dokumentaciju o prikupljenim podacima stavi na uvid. Ta evidencija ne smije sadržavati informacije o pripadnicima Agencije koji su preduzeli mjere prikupljanja podataka vezanih za treće osobe.

Agencija mora dati tražene informacije, odnosno dopustiti uvid u dokumente navedene u stavu 1. ovog člana u roku od 60 dana od dana primanja zahtjeva.

Agencija može biti oslobođena obaveze iz stava 1. ovog člana ukoliko:

  • 1.
    takva informacija može ugroziti obavljanje zadataka Agencije;
  • 2.
    takva informacija može ugroziti sigurnost izvora ili druge osobe.

U slučajevima kada generalni direktor oslobodi Agenciju od primjene odredbi iz stava 1. ovog člana, on donosi odluku u kojoj navodi razloge utvrđene u stavu 3. ovog člana.

Građani se mogu žaliti na takvu odluku prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.

  • 20.
    Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik BiH" br. 19/02, 88/07, 83/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 29.

O upravnim sporovima Sud rješava na nejavnoj sjednici.

Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, Sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljem tekstu: rasprava).

Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava.

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 23.
    Prema članu 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva ako je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 24.
    Apelant se žali da su mu osporenim odlukama koje se odnose na odbijanje njegovog zahtjeva za odobrenje produženja privremenog boravka povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 25.
    Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koja izričito zastupa stanovište da se, općenito, pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjerano iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, ubraja u domen javnog prava svake zemlje tako da nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije čak ni za građane te zemlje. U konkretnom slučaju, predmet ovog postupka je rješavanje o apelantovom zahtjevu za odobrenje privremenog boravka pa proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi predstavka broj 3325/67, X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 [1968] i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3307/08, dostupna na web-stranici Ustavnog suda BiH www.ustavnisud.ba).
  • 26.
    Iz navedenoga slijedi da su, u smislu odredbi člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae Ustavu Bosne i Hercegovine.
  • 27.
    Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 28.
    Dakle, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj 834/08 od 2. februara 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. februara 2009. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 29.
    Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 30.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

  • 1.
    Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
  • 31.
    Ustavni sud apelantove navode o povredi prava na porodični život shvata na način da apelant problematizira to što u odlukama organa uprave nisu navedeni razlozi prema kojim njegova prisutnost u BiH predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti, nego se samo ističe da je na osnovu rezultata provedenog postupka taj organ utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz člana 62. stav 1. tačka g) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, odnosno da se tek u presudi Suda BiH detaljno navode razlozi koji su navodno osnov za stav da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti. Apelant navodi da nije samo njemu povrijeđeno pravo na porodični život, nego i njegovoj supruzi i dvoje djece, jer on, njegova supruga i njihova djeca imaju pravo na potpunu porodicu, a osporene odluke imaju za posljedicu protjerivanje iz BiH njegove supruge i njihove djece.
  • 32.
    Ustavni sud uočava da je osporenim odlukama apelantov zahtjev za odobrenje produženja privremenog boravka odbijen i ostavljen mu je rok od 15 dana za napuštanje teritorije BiH, u smislu člana 62. stav 1. tačka g) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, kojim je propisano da će se strancu koji inače ispunjava uvjete za odobrenje boravka propisane ovim zakonom zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka odbiti ako prisutnost stranca, na osnovu podataka ili informacija koje imaju službe ili obavještenja nadležnih organa, predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH ili predstavlja prijetnju javnom zdravlju, izuzimajući slučajeve kada je oboljenje nastupilo nakon odobrenog boravka u BiH. Prema praksi Evropskog suda, lice prema kojem se preduzimaju mjere na osnovu zabrinutosti za nacionalnu sigurnost ne smije biti lišeno svih garancija protiv arbitrarnosti. Mora mu se, između ostalog, omogućiti da mjere u pitanju razmotri nezavisno i nepristrano tijelo koje je nadležno da ispita sva relevantna činjenična i pravna pitanja da bi se utvrdila zakonitost preduzetih mjera i osudila eventualna zloupotreba u okviru javnih vlasti. Pred takvim tijelom, lice u pitanju mora uživati prednosti adversarnog postupka kako bi predstavilo svoje stavove i osporavalo argumente javne vlasti (vidi Evropski sud, Al-Nashif protiv Bugarske, presuda od 20. juna 2000. godine, st. 123-124).
  • 33.
    Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja rješenja Ministarstva proizlazi da dokumentacija koja se nalazi u spisu potvrđuje da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, odnosno da je u smislu odredbi Zakona o zaštiti tajnih podataka izvršen uvid u akt Službe i akt OSA-e, nakon čega je navedeno utvrđeno. Iz obrazloženja presude Suda BiH slijedi da je sud izvršio uvid u spis nadležnih sigurnosnih agencija nakon čega je utvrdio da je apelant registriran kod organa BiH nadležnih za provođenje zakona, da prolazi kroz krivičnu evidenciju zbog izvršenog krivičnog djela, da je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 18 mjeseci, te da i iz drugih podataka agencija za provođenje zakona koji nose oznaku "povjerljivo" slijedi da su se stekli uvjeti da se apelantov zahtjev odbije. Dakle, sudijama Suda BiH nije bila uskraćena mogućnost da ostvare uvid u akt OSA-e i drugu dokumentaciju u spisu na osnovu čega su (i) oni došli do zaključka da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. U obrazloženju osporene odluke Suda BiH ništa ne upućuje na zaključak da je tumačenje "nacionalne sigurnosti" u apelantovom slučaju bilo nezakonito ili da se radilo o arbitrarnoj procjeni. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u nadležnosti OSA-e, u smislu Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji, prikupljanje, analiziranje, obrada i distribucija obavještajnih podataka u svrhu zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine, a koja svoj rad obavlja u skladu sa odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila. Dalje, apelantu nije bila uskraćena mogućnost preispitivanja odluke o uskraćivanju prava na privremeni boravak, odnosno tužbe u upravnom sporu pred nezavisnim i nepristranim tijelom, odnosno Sudom BiH, u kontradiktornom postupku u kojem je apelant uživao sve proceduralne garancije. Činjenica jeste da niti u jednoj fazi postupka apelantu nije makar u naznakama predočena suština slučaja prijetnje za nacionalnu sigurnost. To je zasnovano na zakonskom ograničenju za učesnike u postupku tako da, bez obzira na mogućnost da ocijene sadržaj akta OSA-a, ne mogu odlučivati o skidanju tajnosti niti u dijelu niti u cjelini, odnosno ne mogu je otkriti i prezentirati u toku postupka, niti praviti opširne opservacije o njenom sadržaju u obrazloženju odluke. Međutim, Zakonom o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji i Zakonom o zaštiti tajnih podataka propisani su način i postupak u kojem lice može tražiti otkrivanje tajnog podatka, odnosno osporavati radnje i aktivnosti OSA-e zbog kojih smatra da su mu povrijeđena njegova prava. U upravnom sporu stranke mogu ukazivati i na činjenice i dokaze koji su postojali, ali im nisu bili poznati u vrijeme kada je vođen upravni postupak, odnosno iz opravdanih razloga ih nisu mogle iznijeti, a izuzetno mogu iznositi i potpuno nove činjenice i dokaze ukoliko one nesumnjivo ukazuju na to da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog utvrđenog u upravnom postupku. Tu se ukazuje na to da je apelant u apelaciji naveo da je Sud BiH trebao održati javnu raspravu, odnosno da je odbio održati javnu raspravu, međutim, iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da je apelant to tražio, a da mu je bez obrazloženja to uskraćeno. Dakle, iz navedenog ne proizlazi da je apelant koristio sve navedene mogućnosti zbog čega je sam sebe i lišio mogućnosti da s uspjehom osporava činjenicu da je prijetnja za nacionalnu sigurnost. Ustavni sud podsjeća na to da je identično pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 5802/10 od 30. i 31. marta 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je, između ostaloga, konstatirao da provedeni postupak zadovoljava princip koji je Ustavni sud izrazio u Odluci broj AP 1222/07, a to je da sudovi moraju pažljivo ocijeniti osnove za udaljavanje i razmotriti može li se miješanje u pravo na privatni i porodični život opravdati u okolnostima predmeta, te zaključio da je odluka o oduzimanju prava na privremeni boravak i izrečenoj i izvršenoj mjeri protjerivanja zasnovana na zakonom propisanim uvjetima, donesena u postupku propisanom zakonom u kojem je apelant uživao sve proceduralne garancije.
  • 34.
    Ustavni sud nalazi da je u predmetu Al-Husin protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, aplikacija broj 3727/08, presuda od 7. februara 2012. godine, stav 63) Evropski sud naveo: "Mada je točno da je aplikantu bio ostavljen rok za dobrovoljni odlazak 2007. godine u kontekstu postupka za azil i dozvole boravka, Sud se slaže sa nalazom domaćih vlasti da to nije predstavljalo naredbu o protjerivanju (vidjeti na primjer odluku Suda BiH od 17. prosinca 2010. godine navedenu u točki 30. gore)". U navedenoj odluci Suda BiH na koju je ukazao Evropski sud konstatirano je, između ostalog, da odluka kojom je određen rok za dobrovoljno napuštanje BiH ne predstavlja odluku o protjerivanju, odnosno da se takva odluka donosi u posebnom postupku kada protekne rok za dobrovoljno napuštanje, te da je pitanje da li je aplikantov odlazak iz zemlje u suprotnosti sa članom 8. Evropske konvencije bolje razmatrati u kontekstu protjerivanja.
  • 35.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da iz osporenog rješenja Ministarstva slijedi da u spisu postoji dokumentacija iz koje proizlazi da se apelant nalazi izvan BiH, da je apelant u tužbi naveo da se nalazi u posjeti matičnoj zemlji iz koje je zatražio produženje privremenog boravka, te da je u tužbi naveo da je iz matične zemlje podnio zahtjev za izdavanje vize kako bi se mogao vratiti svojoj porodici, ali je zahtjev odbijen. Dakle, apelant je dobrovoljno napustio BiH, a ne na osnovu osporenih odluka koje su predmet ocjene u konkretnom slučaju. Ustavni sud nalazi da se u konkretnom postupku odlučivalo samo o postojanju uvjeta za izdavanje odobrenja produženja privremenog boravka u Bosni i Hercegovini i da je odluka kojom je zahtjev odbijen donesena nakon provedenog upravno-sudskog postupka u kojem su nadležni organi utvrdili pravno relevantne činjenice i to isključivo u odnosu na uvjete za izdavanje odobrenja produženja privremenog boravka apelantu u Bosni i Hercegovini. Prema tome, Ustavni sud nalazi da u dijelu odluke kojim je određeno da apelant napusti teritoriju BiH nema elemenata prisile. Predmet ovog upravno-sudskog postupka nije izricanje mjere protjerivanja, tj. apelantova deportacija. Ovdje se ukazuje na stav iz osporene presude Suda BiH iz koje proizlazi da, kako je u ovom predmetu odlučeno samo o apelantovom zahtjevu za izdavanje produženja odobrenja za privremeni boravak u BiH i ostavljen rok za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH, apelant neosnovano ukazuje na to da se radi o njegovom protjerivanju, jer je postupak protjerivanja poseban postupak koji se pokreće tek ako stranac u ostavljenom roku ne postupi po konačnom rješenju nadležnog organa. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je Evropski sud u citiranoj odluci u predmetu Al-Husin prihvatio identičan stav. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju osporenim odlukama nije došlo do miješanja u apelantovo pravo garantirano članom 8. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je identično pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 5148/10 od 9. februara 2011. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 48/11) i Odluci o dopustivosti broj AP 4308/10 od 20. decembra 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojima je zaključio da se osporenim odlukama država nije umiješala u apelantovo pravo na porodični život, odnosno da u dijelu odluke kojim je određeno da apelant dobrovoljno napusti teritoriju BiH nema elemenata prisile, tako da nisu prekršeni član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.
  • 36.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 37.
    Ustavni sud zaključuje da odluke kojim se apelantov zahtjev za izdavanje produženja odobrenja privremenog boravka odbija i kojim se nalaže dobrovoljno napuštanje teritorije BiH u roku od 15 dana ne predstavljaju miješanje u njegov porodični život, odnosno da nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 38.
    Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 39.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.