USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1859/11, rješavajući apelaciju malodobnog I. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija malodobnog I. Š.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 160669 10 P.
Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku okonča postupak u predmetu broj 65 0 P 160669 10 P, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija malodobnog I. Š. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 160669 11 Gž od 9. februara 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 160669 10 P od 30. novembra 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
- 1.Malodobni I. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Udruženje "Vaša prava Bosne i Hercegovine" Sarajevo, na osnovu punomoći zakonskih zastupnika, podnio je 22. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 160669 11 Gž od 9. februara 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 160669 10 P od 30. novembra 2010. godine, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda broj 65 0 P 160669 10 P.
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Kantona Sarajevo – Ministarstvo obrazovanja i nauke (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili tuženi) i Druge gimnazije Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena ili tuženi) zatraženo je 5. maja 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. juna 2011. godine, Općinski sud 24. maja 2011. godine, a prvotuženi i drugotužena su odgovorili na apelaciju 20. odnosno 25. maja 2011. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Općinskog suda, prvotuženog i drugotužene dostavljeni su apelantu 26. oktobra 2011. godine.
- 5.Ustavni sud je 24. aprila 2012. godine od Općinskog suda zatražio dostavljanje spisa broj 65 0 P 160669 10 P, koji mu je Općinski sud dostavio 27. aprila 2012. godine.
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Apelant je 15. septembra 2010. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv prvotuženog i drugotužene. On je tužbom tražio da Općinski sud utvrdi da su ga tuženi diskriminirali tako što su povrijedili njegovo pravo na jednako postupanje u procesu obrazovanja, propustivši da u nastavno-obrazovnom procesu preduzmu zakonom utvrđene mjere koje bi apelantu kao licu sa posebnim potrebama omogućile redovno školovanje. Dalje je tužbom zatraženo da se naloži tuženim da preduzmu neophodne i zakonom predviđene korake i radnje s ciljem da se prestane sa daljnjim kršenjem apelantovog prava na jednako postupanje u obrazovanju, te da omoguće apelantu ocjenjivanje i upis u II razred započete škole, kao i daljnji nastavak redovnog školovanja shodno nastavnom programu prilagođenom apelantovim individualnim potrebama za vrijeme redovne nastave sve dok traju apelantove posebne obrazovne potrebe, a sve u roku od 30 dana od dana presuđivanja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istovremeno, apelant je podnio prijedlog za određivanje mjere osiguranja na osnovu člana 268. u vezi sa članom 273. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tako što će Općinski sud donijeti rješenje kojim će se naložiti tuženim da apelantu omoguće nastavak redovnog školovanja upisom i pohađanjem nastave u II 2 IBMYP (International Baccalaureate Middle Years Program) razredu, u roku od osam dana od dana donošenja tražene mjere osiguranja. U obrazloženju prijedloga za određivanje mjere osiguranja apelant je istakao da mu je radnjama tuženih onemogućeno školovanje i upis u naredni razred, da konkretnu situaciju apelant nije mogao predvidjeti, te da bi nastavio školovanje kao učenik II razreda da nije bio podvrgnut različitom tretmanu. Dalje je istaknuto da gubitak školske godine ima nesagledive psihičke posljedice za apelanta, te da nemogućnost upisa u narednu školsku godinu ima za posljedicu gubitak stečenih socijalnih prava. Kao razloge za određivanje mjere osiguranja apelant je istakao da su ombudsmeni za ljudska prava BiH dali preporuku da se apelant redovno upiše u naredni razred, zatim da je nastava u drugom razredu već započela, a da zbog radnji tuženih apelant nema status redovnog učenika.
- 8.Općinski sud je 24. septembra 2010. godine dostavio apelantovu tužbu na odgovor tuženim, sa rokom za odgovor od 30 dana. Ročišta povodom apelantovog prijedloga za određivanje mjere osiguranja Općinski sud je održao 9. i 19. novembra 2010. godine.
- 9.Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 P 160669 10 P od 30. novembra 2010. godine odbio apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja.
- 10.U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u konkretnoj situaciji za odlučivanje o predloženoj mjeri osiguranja, odnosno uvjetima za njeno određivanje iz člana 269. tačka 1. ZPP, odnosno člana 14. Zakona o zabrani diskriminacije, bilo neophodno utvrditi može li se postupanje tuženih smatrati diskriminirajućim. Dalje je navedeno da je u konkretnom slučaju nesporno da u proceduri propisanoj tada važećim Zakonom o srednjem obrazovanju nije zatraženo mišljenje Komisije za ocjenu sposobnosti djece sa smetnjama u razvoju, u smislu člana 80. navedenog zakona. Općinski sud je povjerovao svjedokinji Adisi Marshall, apelantovoj razrednici, koja je izjavila da je o apelantovom zdravstvenom stanju upoznata sredinom maja 2010. godine na osnovu usmenog kazivanja apelantove majke. Općinski sud je, dalje, naveo da je nesporno da je apelant izostao sa nastave u prvom razredu više od jedne četvrtine ukupnog fonda nastavnih sati, da iz šest od ukupno dvanaest predmeta nije dobio ocjenu, odnosno da je ostao neocijenjen. Postupajući u smislu člana 89. stav 2. Zakona o srednjem obrazovanju, drugotužena je, smatrajući apelantovo odsustvo opravdanim, apelanta uputila na polaganje predmetnih ispita, iako apelant kao učenik nije podnio takvu molbu. Dalje je kao nesporno utvrđeno da je 1. septembra 2010. godine, nakon što apelant nije pristupio zakazanim ispitima, Nastavničko vijeće drugotužene donijelo odluku kojom je apelant upućen na ponavljanje prvog razreda. Također je istaknuto da je, prema apelantovom mišljenju, navedeno postupanje drugotužene povreda procedure, jer apelant nije podnio molbu u smislu stava 3. člana 89. navedenog zakona. Općinski sud je naveo da je laičkom analizom medicinske dokumentacije utvrdio da je apelant hirurški tretiran u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu i Općoj bolnici Sarajevo tokom februara 2009. godine i aprila 2010. godine, da prema izvještaju o potrebi za stalnu pomoć i njegu drugog lica iz juna 2008. godine njegovo zdravstveno stanje zahtijeva pomoć i njegu drugih lica i pri obavljanju svakodnevnih fizioloških i higijenskih potreba, uz sve ostalo kako je navedeno u bolničkom otpusnom pismu od 1. aprila 2010. godine. Općinski sud je, dalje, istakao da tuženi smatraju da apelant nije učenik sa posebnim potrebama i da njegovi roditelji nisu ukazali na to da postoje smetnje za apelantovo redovno pohađanje nastave.
- 11.Općinski sud je zaključio da su tuženi na konkretnu pravnu situaciju primijenili odgovarajući propis postupajući upravo u apelantovom interesu, a ne suprotno njegovom interesu. Na taj način, kako je istakao Općinski sud, omogućeno mu je da kao i ostali učenici pod jednakim uvjetima dobije ocjene iz predmeta iz kojih nije ocijenjen i s uspjehom završi prvi razred. Apelant ne nudi dokaz da su u drugim sličnim, odnosno istovrsnim situacijama tuženi postupali suprotno, što bi trebao biti osnov za diskriminaciju. Dalje je navedeno da iz korespondencije između apelantovih roditelja i drugotužene proizlazi da su apelantovi roditelji blagovremeno obaviješteni o terminima polaganja, zatim da drugotuženu nisu ni pokušali obavijestiti o razlozima zbog kojih apelant eventualno nije mogao pristupiti na razredne ispite, to jeste opravdati izostanak. Iz dokaza koji su provedeni na ročištu povodom mjere osiguranja, komunikacije e-mailom između profesora i apelanta, te iskaza svjedoka, Općinski sud je zaključio da postupanjem drugotužene apelantu nije uskraćeno bilo koje pravo propisano navedenim zakonom i pravilima drugotužene, odnosno nije bio uskraćen u bilo kojem pravu saglasno Zakonu o zabrani diskriminacije ili pravima utvrđenim Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ili Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima djeteta. Upravo suprotno, unatoč odsustvu sa nastave, drugotužena je nastojala komunicirati sa apelantom i olakšati mu uspješan završetak prvog razreda, što apelantov punomoćnik nije osporio. Navedeno je da su apelantovi roditelji upisivanjem apelanta u srednju školu prihvatili i određene obaveze, pa iako nisu znali ili ne znaju odredbe relevantnih zakona, ako za apelanta nije zatražen poseban status, odnosno posebne obrazovne potrebe na način propisan zakonom, onda je komunikacija sa razrednicom, odnosno drugotuženom bila neophodna. Općinski sud je zaključio da bi suprotno postupanje suda i drugačija odluka predstavljalo povredu vladavine prava u situaciji kada je utvrdio da diskriminacija na način propisan zakonom nije izvršena.
- 12.Apelant je 21. decembra 2010. godine podnio žalbu protiv navedenog rješenja Općinskog suda. Drugotužena je dostavila odgovor na žalbu 12. januara 2011. godine. Općinski sud je žalbu i odgovor na žalbu dostavio Kantonalnom sudu 1. februara 2011. godine. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 P 160669 11 Gž od 9. februara 2011. godine, kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
- 13.U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je apelant u prvom razredu izostao više od ¼ ukupnog fonda nastavnih sati, a da je na kraju školske 2009/2010. godine ostao neocijenjen iz šest predmeta od ukupno dvanaest. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je i prema ocjeni tog suda pravilno postupanje drugotužene, s obzirom na to da je Ugovorom o načinu plaćanja školarine za IBMYP predviđeno da će apelant školsku 2009/2010. godinu pohađati u Drugoj gimnaziji Sarajevo, u skladu sa uvjetima i pravilima navedenim u Vodiču za učenike i roditelje (str. 3-18), gdje je, također, predviđeno da su učenici obavezni da prisustvuju na minimalno 75% sati iz svakog od pojedinačnih predmeta. Ukoliko učenik iz nekih opravdanih razloga (npr., dugotrajna bolest) ne ispuni ovaj uvjet, onda taj učenik mora da polaže razredne ispite iz predmeta kojima nije prisustvovao u tom minimalnom procentu. Budući da apelant nije polagao ispite iz predmeta kojim nije prisustvovao u minimalnom procentu, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilna je odluka prvostepenog suda kojom je odbijen prijedlog za određivanje mjere osiguranja tako što će se naložiti tuženim – protivnicima osiguranja da omoguće apelantu nastavak školovanja upisom i pohađanjem nastave u II 2 MYP razredu, jer nisu ispunjeni uvjeti za prelazak iz prvog razreda u drugi, a to je da je učenik položio sa uspjehom predmete iz prethodne godine, to jeste iz prvog razreda. Stoga, ponašanjem i radnjama drugotužene, kako je zaključio Kantonalni sud, apelantu nije onemogućeno školovanje i upis u navedeni razred, niti je prouzrokovana opasnost od štetnih posljedica na obrazovanje. Kantonalni sud je naveo da je tačno da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja obrazlagao i nepostojanje diskriminacije, ali to obrazloženje nije utjecalo na valjanost osporenog rješenja niti žalba u tom smislu dovodi u sumnju njegovu opstojnost. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega je Kantonalni sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje osporava, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, pa je na osnovu člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP odbio žalbu kao neosnovanu.
- 14.Pripremno ročište povodom apelantove tužbe, koje je Općinski sud zakazao za 20. juni 2011. godine, odloženo je zbog nemogućnosti dolaska apelantovog punomoćnika i punomoćnika prvotuženog, a novo je zakazano za 13. septembar 2011. godine.
- 15.Na pripremnom ročištu pred Općinskim sudom 13. septembra 2011. godine apelant je zatražio izuzeće uređujuće sutkinje. Apelant je smatrao da je uređujuća sutkinja iskazala jasan stav u pogledu postojanja diskriminacije, jer je u obrazloženju rješenja tog suda od 30. novembra 2010. godine navela da Općinski sud smatra da bi suprotno postupanje suda i drugačija odluka predstavljalo povredu vladavine prava u situaciji kada je utvrdio da diskriminacija na način propisan zakonom nije izvršena. Rješenjem predsjednika Općinskog suda broj 065-0-Su-11-003232 od 19. septembra 2011. godine odbijen je apelantov zahtjev za izuzeće uređujuće sutkinje u predmetu broj 65 0 P 160669 10 P. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, imajući u vidu razloge zahtjeva za izuzeće, kao i izjašnjenje uređujuće sutkinje, očigledno da ne postoje zakonom predviđeni razlozi za izuzeće propisani članom 357. ZPP, odnosno da ne postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju nepristranost, zakonitost i ustavno postupanje sudije, jer se radi o stavu iznesenom u rješavanju prijedloga za određivanje mjere osiguranja, a ne o stavu o glavnoj stvari. U pravnoj pouci je navedeno da protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba, u smislu člana 359. stav 5. ZPP.
- 16.Općinski sud je 17. oktobra 2011. godine zakazao pripremno ročište za 23. decembar 2011. godine, koje je odloženo zbog bolesti sudije i novo zakazano i održano 27. januara 2012. godine. Ročišta za glavnu raspravu Općinski sud je održao 13. i 20. aprila 2012. godine, dok je nastavak glavne rasprave zakazan za 21. septembar 2012. godine.
- 17.U apelaciji se navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na obrazovanje. Dalje je navedeno da je apelant lice sa više dijagnosticiranih zdravstvenih problema, što ga svrstava u kategoriju lica sa posebnim potrebama u životu i obrazovnom procesu. Istaknuto je da je drugotužena zbog apelantovog izostanka sa nastave odlučila da će apelant morati polagati ispite iz predmeta sa kojih je izostao više od četvrtine ukupnog fonda nastavnih sati, iako je apelant uprkos bolesti imao komunikaciju (elektronsku) sa profesorima i na taj način učestvovao u nastavi. Apelant smatra da se prema njemu postupalo različito u odnosu na druge učenike, posebno one koji su tokom školske godine imali iste rezultate kao i apelant, ali su zdravi, što je kao diskriminacija zabranjeno članom 94. Zakona o srednjem obrazovanju. Dalje se navodi da je uz tužbu zatraženo određivanje mjere osiguranja (kojom će se naložiti tuženim da apelantu omoguće nastavak redovnog školovanja upisom i pohađanjem nastave u II 2 IBMYP razredu), jer je radnjama tuženih, po prirodi diskriminirajućim, apelantu onemogućeno školovanje samo zato što je drugačiji od drugih, to jeste bolestan. Istaknuto je da o mjeri osiguranja Općinski sud nije odlučio hitno (odluku je donio tek 30. novembra 2010. godine, odnosno mjesec dana prije završetka I polugodišta, bez obzira na zakonsku obavezu hitnosti iz člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije). Dalje je navedeno da je osporenim odlukama apelantu povrijeđeno pravo na nepristran sud i pravo na obrazloženu odluku, kako je zagarantirano članom 6. Evropske konvencije. Obrazloženje odluke Općinskog suda, prema apelantovom mišljenju, proizvoljno je, bez navođenja i elaboriranja zakonskih razloga i uvjeta za donošenje mjere osiguranja, niti moguće štetne posljedice i (ne)mogućnosti reparacije. Pravo na nepristran sud, prema njegovom mišljenju, povrijeđeno je jer je Općinski sud u osporenoj odluci naveo da "diskriminacija na način propisan zakonom nije izvršena", čime je odlukom o mjeri osiguranja prejudicirao odluku o tužbenom zahtjevu (meritumu predmeta). U apelaciji je navedeno da Općinski sud u konkretnom postupku nije postupao u razumnom roku, shodno garancijama iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i da je tek na insistiranje apelantovog punomoćnika Općinski sud zakazao pripremno ročište za 20. juni 2011. godine, dakle nakon završetka školske godine.
- 18.Apelant je predložio da Ustavni sud ukine osporene odluke ističući pri tome da je Ustavni sud u ranijim odlukama, prateći praksu Evropskog suda za ljudska prava, već utvrdio da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u odnosu na rješenja kojima se odlučuje o privremenim mjerama kad se njima odlučuje o "građanskim pravima i obavezama". Dalje je predložio da Ustavni sud Općinskom sudu naloži da o tužbi u konkretnoj pravnoj stvari odluči u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke Ustavnog suda, kao i da naloži da se odredi drugi sudija, kako bi se spriječile daljnje štetne posljedice za apelanta. Imajući u vidu prirodu konkretnog predmeta, apelantovo zdravstveno stanje i težinu interesa u pitanju, apelant ne predlaže Ustavnom sudu donošenje bilo kakve privremene mjere, jer bi sad bila bespredmetna, ali traži da Ustavni sud što hitnije odluči o apelaciji.
- 19.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da osporenim rješenjem nisu prekršena prava na koja se apelant žali, da su razlozi navedeni u apelaciji neosnovani, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 20.Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantove tvrdnje neosnovane. Dalje je navedeno da pravo na suđenje u razumnom roku nije povrijeđeno. Tužba i prijedlog za određivanje mjere osiguranja (ne i privremene mjere) podneseni su 15. septembra 2010. godine. Ročište povodom mjere osiguranja je, nakon davanja prava tuženim da se izjasne na tužbu i predloženu mjeru, zakazano i provedeno 19. novembra 2010. godine, a rješenje je doneseno 30. novembra 2010. godine. Iz navedenoga, kako je naveo Općinski sud, slijedi da je sud poštovao zakonske rokove.
- 21.U odgovoru prvotuženog je istaknuto da je apelant dobio jednaku mogućnost učestvovanja u obrazovanju bez bilo kakve diskriminacije u odnosu na ostale učenike škole, jer mu je omogućeno polaganje ispita kao i ostalim učenicima koji su izostali sa nastave više od optimalnog vremena (više od ¼ ukupnog fonda sati), zbog čega su u pojedinim predmetima ostali neocijenjeni. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 22.Drugotužena je u odgovoru navela da je zahtjev za mjeru osiguranja, koji je podnesen nakon već započete školske godine, odmah bio bespredmetan. Tužba i zahtjev za određivanje mjere osiguranja su podneseni nakon početka školske godine upravo stoga što apelant nije želio niti imao namjeru polagati razredne ispite. Na ispite apelant nije pristupio iako je bio obaviješten. Drugotužena posebno ističe da nisu osnovani apelantovi navodi kako mu je radnjama drugotužene onemogućeno školovanje jer je bolestan, te da je po tom osnovu i diskriminiran. Apelant redovnom sudu nije pružio dokaze koji bi potvrdili osnovanost njegovog potraživanja, tačnije njegovog zdravstvenog stanja u spornom periodu, razloge zbog kojih nije želio pristupiti polaganju razrednih ispita, a posebno ne dokaze koji bi potvrdili postojanje opasnosti da će njegovo školovanje biti onemogućeno. Mjere osiguranja, kako je tražio apelant, bile bi usmjerene na izvršenje nezakonite radnje. Zahtjev za mjeru osiguranja upućen je sudu radi uspostavljanja stanja koje bi bilo suprotno Zakonu o srednjem obrazovanju, odnosno da se apelant upiše u drugi razred srednje škole iako nije uspješno završio prethodni razred. Apelant čak nije drugotuženoj podnio redovan zahtjev za takav upis. Dalje je navedeno da je zahtjev za donošenje mjere osiguranja suprotan i samom tužbenom zahtjevu u kojem se traži utvrđivanje diskriminacije, te omogućavanje apelantu da bude ocijenjen i da se upiše u drugi razred započete škole.
- 23.U Zakonu o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 59/09) relevantne odredbe glase:
Član 12.
(1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:
- a)utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije); [...]
(2) Sud i druga tijela koja provode postupak dužna su radnje u postupku preduzimati hitno, osiguravajući da se sve tvrdnje o diskriminaciji što prije ispitaju.
Član 14.
(Privremene mjere osiguranja)
Sud može u postupcima iz čl. 11. i 12. ovog zakona odrediti privremenu mjeru shodno pravilima zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 24.Zakon o srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 10/04 i 34/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 89.
Redovan učenik/učenica koji/koja iz opravdanih razloga (bolest u dužem periodu i u drugim opravdanim slučajevima) nije mogao/mogla redovno pohađati nastavu i biti ocijenjen/ocijenjena iz jednog ili više predmeta, polaže predmetni ili razredni ispit.
Nastavničko vijeće srednje škole može uputiti učenika/učenicu na razredni odnosno predmetni ispit ukoliko učenik/učenica izostane više od 1/4 ukupnog fonda nastavnih časova predviđenih nastavnim planom i programom, odnosno više od 1/4 godišnjeg fonda nastavnih časova iz određenog predmeta.
Redovan učenik/učenica iz stav 1. i 2. ovog člana podnosi molbu nastavničkom vijeću, koje u svakom konkretnom slučaju cijeni opravdanost razloga nepohađanja nastave i donosi odluku.
- 25.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 269. stav 1. tačka 1.
(1) Mjera osiguranja može se odrediti:
- 1)ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava,
[...]
Član 282. st. 1, 2. i 3.
(1) Protiv prvostepenog rješenja o mjeri osiguranja može se izjaviti žalba u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja.
(2) Žalba se dostavlja protivniku osiguranja koji može u roku od tri dana od njenog prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu.
(3) O žalbi odlučuje drugostepeni sud u roku od 15 dana od dana dostavljanja prvostepenom sudu odgovora na žalbu ili isteka roka za podnošenje odgovora na žalbu. [...]
- 26.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 27.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 28.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 160669 11 Gž od 9. februara 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedeno rješenje apelant je primio 23. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u predmetnom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na osporena rješenja ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
- 29.U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetnom parničnom postupku, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, prema kojem može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da u vrijeme podnošenja apelacije, kao ni do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda, postupak povodom apelantove tužbe pred Općinskim sudom još nije okončan. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3, predmetna apelacija dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao aspektu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud smatra da apelacija u predmetnom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 30.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1-4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u dijelu kojim se osporava pravo na suđenje u razumnom roku ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
- 31.Apelant je u apelaciji naveo da mu je u postupku pred Općinskim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je predložio da Ustavni sud naloži Općinskom sudu da o tužbi u konkretnoj pravnoj stvari odluči u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke Ustavnog suda.
- 32.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 33.Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 34.Osim toga, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
- 35.Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 15. septembra 2010. godine podnošenjem tužbe Općinskom sudu, te da prvostepena odluka o apelantovom tužbenom zahtjevu još nije donesena. Dakle, relevantan period koji će biti predmet ocjene Ustavnog suda je period od jedne godine i devet mjeseci.
- 36.U konkretnom slučaju, predmetni postupak se tiče utvrđivanja diskriminacije i kršenja prava na jednako postupanje u obrazovanju. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o sporu za koji je u Zakonu o zabrani diskriminacije propisano da je sud dužan radnje u postupku preduzimati hitno, osiguravajući da se sve tvrdnje o diskriminaciji što prije ispitaju. Ustavni sud, dalje, ističe da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji se tiče ličnog statusa apelanta kao malodobnog lica, te s tim u vezi naglašava potrebu naročite marljivosti nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva. Pri tome, Ustavni sud, ocjenjujući činjenice konkretnog predmeta, naglašava da je za apelanta od izuzetne važnosti da se odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese što prije, u smislu otklanjanja neizvjesnosti da li su tuženi obavezni da mu omoguće upis u II razred započete škole, kao i daljnji nastavak redovnog školovanja.
- 37.Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon što je primio tužbu 15. septembra 2010. godine, zatim tužbu i predloženu mjeru osiguranja dostavio na odgovor tuženim, 19. novembra 2010. godine proveo pripremno ročište povodom mjere osiguranja, a rješenje o mjeri osiguranja donio 30. novembra 2010. godine. Iz navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da je Općinski sud ažurno postupao kada je u predmetnom postupku prethodno odlučivao o traženoj mjeri osiguranja. Također, Kantonalni sud je o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja o mjeri osiguranja odlučio u razumnom roku (osam dana), iako nije u cijelosti poštovan rok iz člana 282. stav 3. ZPP, budući da odluka nije donesena u roku od 15 dana, računajući od dana dostavljanja odgovora na žalbu prvostepenom sudu. Naime, Općinski sud je spis dostavio Kantonalnom sudu 19 dana nakon prijema odgovora na žalbu, iako član 282. ZPP predviđa kraće rokove. Nakon što je Kantonalni sud vratio spis Općinskom sudu 23. marta 2011. godine, Općinski sud je zakazao pripremno ročište za glavnu raspravu za 20. juni 2011. godine, gotovo nakon tri mjeseca i to tek, kako je apelant naveo u apelaciji, na njegovo insistiranje. Naredno ročište bilo je zakazano nakon dva i po mjeseca (13. septembar 2011. godine), a sljedeće nakon tri mjeseca (računajući od odluke predsjednika Općinskog suda o apelantovom zahtjevu za izuzeće sutkinje). Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nastavak glavne rasprave zakazao za 21. septembar 2012. godine, to jeste pet mjeseci nakon prethodnog ročišta. Iz navedenog proizlazi da je Općinski sud preduzimao procesne radnje, s tim što je pojedina ročišta zakazivao u rokovima od tri ili pet mjeseci. U odnosu na apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je na zahtjev apelantovog punomoćnika odgodio pripremno ročište koje je bilo zakazano za 20. juni 2011. godine, čime je i apelant u izvjesnoj mjeri svojim ponašanjem utjecao na dužinu konkretnog postupka. Međutim, Ustavni sud posebnu težinu stavlja na značaj odluke suda za apelanta, smatrajući da bi svako odugovlačenje u donošenju odluke činilo tu odluku bespredmetnom za apelanta, te zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi nisu iskazali primjerenu ažurnost, pogotovo što su prema članu 12. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije redovni sudovi dužni radnje u postupku preduzimati hitno, a iz činjenica predmeta proizlazi da je nastavak glavne rasprave zakazan tek za 21. septembar 2012. godine, te je krajnje neizvjesno kada će apelant doći do konačne odluke u ovom predmetu.
- 38.Imajući u vidu vrijednost zaštićenog prava u postupku zaštite od diskriminacije, obavezu hitnog postupanja suda propisanu članom 12. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije i posebno značaj sudske odluke za malodobnog apelanta, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 39.Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1676/10 od 27. novembra 2010. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/11, tačka 48), najprije podsjeća na to da je u okolnostima apelantovog slučaja konkretni postupak u kojem je odlučeno o mjeri osiguranja bio odlučujući za apelantova građanska prava i obaveze, zbog čega se na taj postupak primjenjuju garancije člana 6. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu prirodu i cilj predmetnog postupka, ispitati da li su ispunjeni osnovni zahtjevi iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 40.Razmatrajući apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje, koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 41.Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud, razmatrajući apelantovu žalbu protiv prvostepene odluke kojom je odbijen zahtjev za određivanje mjere osiguranja, istakao da je nesporno u konkretnom slučaju da je apelant u prvom razredu izostao više od ¼ ukupnog fonda nastavnih sati i da je na kraju školske godine ostao neocijenjen iz šest od ukupno dvanaest predmeta. Imajući u vidu odredbu člana 89. Zakona o srednjem obrazovanju, Kantonalni sud je zaključio da je, budući da apelant nije polagao ispite iz predmeta kojim nije prisustvovao u minimalnom procentu, pravilna odluka prvostepenog suda kojom je odbijen prijedlog za određivanje mjere osiguranja, jer nisu ispunjeni uvjeti za prelazak apelanta iz prvog razreda u drugi, a to je da je učenik položio sa uspjehom predmete iz prethodne godine. Prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je u osporenom rješenju dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, kako to apelant navodi. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio i apelantove navode prema kojim je odlukom o mjeri osiguranja, kako je apelant naveo, prejudicirao odluku o tužbenom zahtjevu, te zaključio da okolnost da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja obrazlagao i nepostojanje diskriminacije nije utjecala na valjanost osporenog rješenja, zbog čega je apelantove navode ocijenio neosnovanim. Imajući u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova iz kojeg proizlazi da je apelant izostao sa nastave u prvom razredu više od jedne četvrtine ukupnog fonda nastavnih sati, da iz šest od ukupno dvanaest predmeta nije dobio ocjenu, odnosno da je ostao neocijenjen, što ne spori ni sam apelant, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u datom obrazloženju Kantonalnog suda. Naime, apelant, u smislu odredbe člana 269. stav 1. tačka 1. ZPP, nije učinio vjerovatnim "postojanje potraživanja ili prava", zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za prelazak iz prvog razreda u drugi jer apelant nije sa uspjehom položio predmete iz prethodne godine, to jeste iz prvog razreda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje Kantonalnog suda zadovoljava standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije, naglašavajući da niti jedno procesno pravo apelantu nije bilo uskraćeno u navedenom postupku. Iz navoda apelacije, kao i iz obrazloženja osporenih odluka, proizlazi da apelantu nije bilo uskraćeno pravo na saslušanje, što je, u skladu sa novom praksom Evropskog i Ustavnog suda (op. cit., AP 1676/10, tačka 27), osnovni uvjet koji se zahtijeva da bi odluka suda o privremenoj mjeri bila u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelanta je zastupalo stručno lice (advokat), a redovni sud je, na način koji nije bio proizvoljan, razmotrio apelantove dokazne prijedloge i navode, dok je odluku o mjeri osiguranja zasnovao na važećoj zakonskoj odredbi (član 269. ZPP).
- 42.Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana u dijelu u kojem se osporavaju rješenja o određivanju mjere osiguranja, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 43.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada prvostepena odluka nije donesena nakon jedne godine i devet mjeseci i to u postupku koji je hitne prirode, u kojem se odlučuje o ličnom statusu i koji je od izuzetne važnosti za apelanta.
- 44.Ustavni sud je utvrdio da osporenim rješenjima kojim se odlučivalo o određivanju mjere osiguranja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, niti je u predmetnom postupku apelantu bilo uskraćeno bilo koje procesno pravo propisano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 45.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.