USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1630/09, rješavajući apelaciju M.Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M.Z.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 002961 08 Gž od 19. marta 2009. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
- 1.M. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Uzarića – Široki Brijeg, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnio je 25. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 002961 08 Gž od 19. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 002 961 07 P od 17. oktobra 2008. godine.
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od „Croatia osiguranja“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 18. augusta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor 2. septembra 2009. godine, Općinski sud 14. septembra 2009. godine, a tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 29. decembra 2009. godine.
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 002 961 07 P od 17. oktobra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 002961 08 Gž od 19. marta 2009. godine, obavezan je apelant da „Croatia osiguranju“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 3.658,36 KM sa zakonskim zateznim kamatama, preciziranim u dispozitivu prvostepene presude, i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Općinski sud je naveo da je tužitelj 29. decembra 2006. godine podnio tužbu protiv apelanta u kojoj je tražio da mu apelant isplati dio premije osiguranja po ugovoru o kasko-osiguranju vozila koji je zaključio sa tužiteljem, a koji nije platio po dostavljenim računima. Dalje, Općinski sud je naveo da je nesporno utvrđeno da su apelant i tužitelj zaključili ugovor o osiguranju sa rokom trajanja od godinu dana uz plaćanje premije osiguranja u šest jednakih mjesečnih rata. Dalje, sud je utvrdio da je među parničnim stranama nesporno i to da je apelant platio dva obroka premije osiguranja, koji su dospjeli 18. decembra 2002. godine i 1. februara 2003. godine, ali da nije uplatio preostala četiri obroka koji su dospijevali za naplatu počevši od 1. aprila 2003. godine pa dalje, zaključno sa 1. oktobrom 2003. godine, u ukupnom iznosu od 3.658,36 KM.
- 7.Općinski sud se pozvao, između ostalog, na odredbu člana 912. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj je ugovaratelj osiguranja dužan platiti premiju osiguranja, a premija se plaća u ugovorenim rokovima. Dalje, sud se pozvao i na član 3. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska, pa je naveo da se premija plaća odjednom, osim ako se drugačije ne ugovori. Ako je plaćanje premije ugovoreno u obrocima, kao u konkretnom slučaju, kako je dalje naveo Općinski sud, prvi obrok se plaća potpisom ponude, potvrde o pokriću, odnosno police, ako drugačije nije ugovoreno. Ukoliko premija ne bude plaćena ni u pričeknom roku od 30 dana, osiguravatelj može raskinuti ugovor o osiguranju bez otkaznog roka sa danom dospijeća neplaćenog obroka. Ako se ugovor ne raskine, ugovaratelj osiguranja je dužan platiti dospjeli obrok premije. Dalje, sud se pozvao i na odredbu člana 124. ZOO prema kojoj u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može zahtijevati ispunjenje ili, pod zakonom propisanim uvjetima, tražiti raskid ugovora prostom izjavom, ako raskid ne nastupa po samom zakonu. Općinski sud je, uzimajući u obzir sve navedeno, obrazložio da je tužitelj u situaciji kada apelant nije od dospjelosti platio premiju, imao pravo izbora: zahtijevati raskid ugovora, ili zahtijevati ispunjenje. Podnošenjem tužbe, kako je naveo Općinski sud, tužitelj je izabrao pravo da zahtijeva ispunjenje zbog čega je ocijenio da je apelanta trebalo obavezati da plati premiju osiguranja koju je ostao dužan.
- 8.Dalje, Općinski sud je odbio apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja. Naime, sud je naveo da je sporno potraživanje nastalo tokom 2003. godine, a da je tužitelj tužbu podnio 29. decembra 2006. godine, preporučenom pošiljkom, te da se dan predaje pošti smatra danom predaje sudu, kako to propisuje član 325. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a uzeo je u obzir i odredbe Općih uvjeta o pričeknom roku. Dalje, sud je naveo da potraživanja ugovaratelja osiguranja „iz ostalih ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo, dok potraživanja osiguravatelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine“, kako je to, između ostalog, određeno odredbama čl. 380. st. 1. i st. 3. ZOO. Općinski sud je, dalje, naveo i da ugovor o kasko-osiguranju, „u smislu Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska, ne bi se automatski produžio za 30 dana pričeknog roka nakon proteka ugovorenog roka osiguranja samo da su ugovorne strane, prije proteka ugovorenog roka osiguranja, sklopile novi ugovor o osiguranju iste vrste, ili da su taj ugovor nedvosmisleno raskinule, a što nije slučaj“. Općinski sud je, također, odbio kao neosnovane i druge apelantove navode koji su se odnosili na njegovo uvjerenje da nije bio obavezan platiti dospjele obroke premije osiguranja dok se ne riješi pitanje naknade za štetu koja je u međuvremenu nastala na njegovom vozilu, što je Općinski sud detaljno obrazložio.
- 9.Kantonalni sud je u svojoj odluci naveo da je prvostepeni sud, na osnovu analize i ocjene izvedenih dokaza, tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilne zaključke o čemu je dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u odnosu na zastaru potraživanja „a ovo stoga što, prema odredbi člana 380. st. 1. i st. 3. ZOO, potraživanja ugovaratelja osiguranja iz ostalih ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo, dok potraživanja osiguravatelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine, pa kad se uzmu u obzir i Opći uvjeti o pričeknom roku i činjenica da su potraživanja nastala tokom 2003. godine, a tužba podnesena 29. decembra 2006. godine, onda se uistinu dođe do zaključka da potraživanja tužitelja nisu zastarjela“. Kantonalni sud je naveo da je iz obrazloženja prvostepene presude „jasno vidljivo zašto se prvostepeni sud prilikom odlučivanja o prigovoru zastare pozvao na odredbu člana 380. stav 1. ZOO“, pa je ocijenio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi „da nije jasno zašto se sud poziva na tu odredbu“.
- 10.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da su računi za neplaćene obroke premije dospjeli 1. juna, 1. augusta i 1. oktobra 2003. godine. Budući da je tužba podnesena 29. decembra 2006. godine, nastupila je, kako apelant tvrdi, zastara potraživanja, jer su protekle više od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog potraživanja. Apelant navodi da u pobijanim odlukama nije jasno zašto se sud poziva na član 380. stav 1. ZOO koji se odnosi isključivo na potraživanje ugovaratelja osiguranja, odnosno trećeg lica. Potraživanja ugovaratelja iz navedene odredbe, kako dalje navodi apelant, zastarijevaju u roku od pet, odnosno tri godine, što zavisi od toga da li se radi o osiguranju života ili imovine, a zastarni rok počinje teći od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Apelant navodi da je zakonodavac ovaj duži zastarni rok dao „isključivo radi što efikasnije zaštite osiguranika“, kao i „da je zakonodavac htio da se na osiguravatelje, također, primjenjuje taj specifični početak toka zastarnog roka, on bi to izričito naglasio kao što je napisano u stavu 2. člana 380. ZOO“.
- 11.Apelant, dalje, navodi da se sud „jedino mogao, osim na član 380. stav 3. ZOO, pozvati i na član 361. ZOO koji propisuje da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze“. U vezi s navedenim, apelant ističe da su sudovi, „umjesto da primijene isključivo stav 3. člana 380. ZOO, bez ikakvog objašnjenja primijenili i stav 1. člana 380. ZOO, čime su [apelantu] uskratili i pravo na obrazloženu odluku“.
- 12.Dalje, apelant je naveo da je u konkretnom slučaju ugovor zaključen na godinu dana prema uvjetima automobilskog kaska uz plaćanje premije u šest mjesečnih obroka. Dalje, naveo je da su u članu 3. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska, u koje je prvostepeni sud izvršio uvid i koje je i primijenio u konkretnom slučaju, navedene posljedice neplaćanja premije. Međutim, u tom niti u bilo kojem drugom članu navedenih Uvjeta osiguranja, kako navodi apelant, nije predviđena mogućnost produženja ugovora za 30 dana pričeknog roka koji su sudovi naveli u odlukama. Takav rok se spominje samo u stavu 3. člana 3. i „uopće se ne odnosi na produženje ugovora, nego na plaćanje premije“. Apelant smatra i da je sud pogrešno dosudio zateznu kamatu od dospjelosti svakog pojedinačnog obroka, jer se radi o povremenom potraživanju, „te da je tužbeni zahtjev i osnovan, kamata bi mogla teći samo od dana podnošenja tužbe, i to ne zakonska zatezna kamata, budući da je ugovor zaključen u eurima“.
- 13.U odgovoru na apelaciju Kantonalni i Općinski sud su naveli da je apelacija neosnovana, zato što su i jedan i drugi sud donijeli odluke u skladu sa zakonom zbog čega se ne može smatrati da su odluke koje apelant pobija proizvoljne.
- 14.U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 361.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije proteka dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. [...]
Član 380. st. 1. i 3.
(1) Potraživanja ugovarača osiguranja, odnosno trećeg lica iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. [...]
(3) Potraživanja osiguravača iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. [...]
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 002961 08 Gž od 19. marta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. marta 2009. godine, a apelacija je podnesena 25. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
- 19.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zato što odluke ne sadrže odgovarajuće obrazloženje o tome zašto su u konkretnom slučaju sudovi primijenili odredbu člana 380. stav 1. ZOO zbog čega smatra da su osporene odluke proizvoljne.
- 20.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 21.Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti je Ustavni sud nadležan supstituirati redovne sudove u tom smislu. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
- 22.Dalje, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju i obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad „administriranjem pravde“ i radom sudstva (idem).
- 23.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi odbili apelantov prigovor zastare, pozivajući se na odredbe člana 380. st. 1. i 3. ZOO. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud naveo niz odredaba ZOO, ali da nije dao obrazloženje o ključnom pitanju u konkretnom slučaju koje se odnosi na početak roka zastarijevanja, osim što se pozvao na st. 1. i 3. člana 380. ZOO. Iz obrazloženja te presude se ne može vidjeti zbog čega je prvostepeni sud u odnosu na tužitelja, koji prema apelantu ima potraživanje kao osiguravatelj, primijenio početak zastarnog roka na način koji je propisan članom 380. stav 1, a koji određuje početak zastarnog roka isključivo u odnosu na ugovaratelje osiguranja, što je u konkretnom slučaju apelant. Također, ni iz obrazloženja presude Kantonalnog suda ne može se vidjeti zašto je taj sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio o početku roka zastarijevanja osim što se i taj sud pozvao na isti propis i naveo da je prvostepena odluka „jasno navela razloge o tome“.
- 24.Ustavni sud zapaža da je pitanje zastarnog roka u odnosu na osiguravatelja regulirano isključivo odredbom člana 380. stav 3. ZOO. Imajući u vidu svoje stavove navedene u ovoj odluci, da Ustavni sud neće supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud se neće upuštati u to kako su redovni sudovi trebali protumačiti navedene odredbe. Međutim, krećući se u okviru svoje nadležnosti, Ustavni sud zapaža da, u vezi s tim, osporene odluke ne sadrže obrazloženja iz kojih bi se moglo jasno i nedvosmisleno vidjeti zbog čega su sudovi usvojili stav da se odredba člana 380. stav 3. ZOO, koja se izričito odnosi na osiguravatelja – u konkretnom slučaju tužitelja, ima tumačiti u vezi sa zastarijevanjem potraživanja u odnosu na ugovaratelja osiguranja iz člana 380. stav 1. ZOO. Stoga se ovakvo obrazloženje odluke ne može smatrati obrazloženjem koje ispunjava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji su u ovoj odluci navedeni.
- 25.Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ni prvostepeni, a ni Kantonalni sud u žalbenom postupku nisu izvršili svoju obavezu da navedu jasne razloge na kojima su zasnovali odluku o početku roka zastarijevanja tužiteljevog potraživanja, odnosno da osporene odluke ne sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedeći to, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 26.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na obrazloženu odluku kada sudovi u osporenim odlukama nisu dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih bi bilo vidljivo da su ocijenili sve relevantne argumente obje strane u postupku i sve relevantne materijalnopravne propise.
- 27.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 28.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.