Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3317/09, rješavajući apelaciju Sabine Huskić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Sabine Huskić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-07-000049 od 31. augusta 2009. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

  • 1.
    Sabina Huskić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gornje Dobošnice, Općina Lukavac, koju zastupa Sulejman Hasanović, advokat iz Lukavca, podnijela je 26. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-07-000049 od 31. augusta 2009. godine.
  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Uprave za indirektno oporezivanje Banja Luka, Komisije za carinske prekršaje Regionalnog centra u Tuzli (u daljnjem tekstu: Komisija za carinske prekršaje), i Kantonalnog suda zatraženo je 28. aprila i 7. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Komisija za carinske prekršaje i Kantonalni sud su 12. i 13. maja 2010. godine dostavili odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Komisije za carinske prekršaje i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantici 10. juna 2010. godine.
  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Komisije za carinske prekršaje broj 03/4/II-broj P-2480/06 od 31. augusta 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Pžp-07-000049 od 31. augusta 2009. godine, apelantica je proglašena krivom što je 1. augusta 2005. godine počinila prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a) u vezi sa stavom 3. Zakona o carinskim prekršajima BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 88/05; u daljnjem tekstu: Zakon o carinskim prekršajima BiH), tako što je pri uvoznom carinjenju robe u Carinskoj ispostavi u Tuzli omogućila netačno prijavljivanje robe po vrijednosti i na način da je uz JCI broj C-22403 priložila kupoprodajni ugovor firme „Auto Europa Ex-Import LKW-PKW“ iz Minhena od 27. jula 2005. godine putem ovlaštenog špeditera „Modi-Šped“, i prijavila da je putnički automobil marke „Volkswagen IV“, prvi put registriran 15. aprila 1998. godine, platila 3.000 eura, iako ga je stvarno platila 6.000 eura po fakturi broj 01387 od 27. jula 2005. godine firmi „Autohaus Gertenmaier Rasstatt GmbH“, pa je time prikazala manju vrijednost vozila za 3.000 eura, u namjeri da plati manje na ime uvoznih dažbina u iznosu od 938,80 KM. Na osnovu člana 19. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima BiH, apelantici je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja robe koja je predmet prekršaja, vozilo marke „Volkswagen IV“ (u daljnjem tekstu: sporno vozilo) koje će nakon pravosnažnosti ovog rješenja biti prodato putem javne licitacije.
  • 7.
    U obrazloženju rješenja Komisije za carinske prekršaje je navedeno da je na osnovu provedenog dokaznog postupka (iskaza apelantice i njenog supruga Osmana Huskića, iskaza carinskog službenika Avdije Škahića i špeditera-deklaranta Hane Šerić, kao i ostalih svjedoka [Siniše Perića, Damira Šabića], pismene izjave DOO „Modi-Šped“ Tuzla, te uvidom u prijavu za pokretanje prekršajnog postupka sa priloženim dokumentima, ugovorom o kupoprodaji spornog vozila zaključenog sa firmom „Auto Europa Ex-Import LKW-PKW“ iz Minhena, račun i ugovor firme „Autohaus Gerstenmaier Rasstatt GmbH“ od 27. jula 2005. godine, JCI CI Orašje broj D-7566 od 31. jula 2005. godine, JCI CI Tuzla broj C-22403 od 1. augusta 2005. godine, kao i ostalih materijalnih dokaza) utvrđeno da je apelantica počinila prekršaj na način kako je to opisano u izreci rješenja. Komisija je tokom trajanja postupka ukazala na to da su osnovna obilježja člana 6. stav 1. tačka a) u vezi sa stavom 3. Zakona o carinskim prekršajima BiH omogućavanje netačnog prijavljivanja robe u pogledu njene vrijednosti sa namjerom plaćanja uvoznih dažbina u manjem iznosu, pa je, imajući u vidu navedenu odredbu zakona i dovodeći je u vezu sa izvedenim dokazima, utvrdila da je apelantica svojim radnjama omogućila netačno prijavljivanje robe kao vozar, uvoznik i vlasnik spornog vozila koje je predmet postupka, a da su svi drugi učesnici u postupku postupali u njeno ime i za njen račun, što je apelantica odobrila svojim potpisom na Graničnom prijelazu Orašje kada je cjelokupna procedura i započeta, budući da je imala namjeru da kao carinski obveznik u postupku puštanja robe u slobodan promet ostvari plaćanje uvoznih dažbina u manjem iznosu za 938,80 KM, koliko iznosi samo uskraćena carina, jer u vrijeme izvršenja prekršaja porez na dodatnu vrijednost nije predstavljao uvoznu dažbinu. Prilikom odlučivanja o visini novčane kazne Komisija je ocijenila sve okolnosti predviđene članom 32. Zakona o prekršajima kojima se povrjeđuju federalni propisi („Službene novine FBiH“ br. 9/96 i 29/00), naročito težinu počinjenog prekršaja, okolnosti pod kojim je prekršaj počinjen, vrstu i količinu robe, iznos uskraćenih uvoznih dažbina, posljedice nastale počinjenim prekršajem, stepen odgovornosti počinioca, apelanticine lične i porodične prilike, njeno imovno stanje i dosadašnju nekažnjavanost. Osim toga, postupajući prema odredbi člana 19. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima BiH, apelantici je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja robe koja je predmet prekršaja, jer je istom odredbom propisano da će se obavezno oduzeti roba kojom je izvršena radnja prekršaja iz člana 6. stav 1. tačka a) a u vezi sa stavom 3. navedenog zakona, koja će nakon pravosnažnosti rješenja biti prodata putem javne licitacije.
  • 8.
    Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelantica izjavila žalbu protiv prvostepenog rješenja zbog povreda odredaba prekršajnog postupka, materijalnog propisa o prekršajima, odluke o izrečenoj novčanoj kazni i zaštitnoj mjeri. Kantonalni sud je naveo da je osporeno rješenje ispitao u onom dijelu u kojem se osporava žalbom, u odnosu na povredu odredaba parničnog postupka, odluku o novčanoj kazni i apelanticin prijedlog da se prekršajni postupak obustavi ili da se prvostepeno rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak i po službenoj dužnosti, na osnovu čega je odlučio kao u izreci rješenja. Naime, ispitujući činjenično stanje koje je apelantica osporavala žalbom, sud je uvidom u spise predmeta prvostepenog organa utvrdio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantica počinila prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a) u vezi sa stavom 3. Zakona o carinskim prekršajima BiH, tako što je pri uvoznom carinjenju robe u Carinskoj upravi Tuzla omogućila netačno prijavljivanje robe po vrijednosti i prikazala manju vrijednost spornog vozila za 3.000 eura, u namjeri da plati manji iznos na ime uvoznih dažbina. Osim toga, ispitujući prvostepeno rješenje u odluci o kazni, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni organ prilikom odmjeravanja kazne apelantici ocijenio sve okolnosti koje utječu na visinu kazne, da je kao olakšavajuće okolnosti ocijenio njene lične i porodične prilike, njeno imovno stanje, kao i činjenicu da nije prekršajno kažnjavana, pa je, imajući u vidu težinu učinjenog prekršaja i stepen prekršajne odgovornosti, apelantici izrekao novčanu kaznu u iznosu od 900,00 KM, kojom će se, prema ocjeni suda, ostvariti svrha kažnjavanja. Dalje, ispitujući osporeno rješenje u odluci o zaštitnoj mjeri, sud je, polazeći od odredbe člana 19. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima BiH, kojom je propisana obaveza oduzimanja robe koja je predmet prekršaja, apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu.
  • 9.
    Apelantica osporava rješenje Kantonalnog suda tvrdeći da su joj tim rješenjem povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je prvostepeno rješenje doneseno u skladu sa Zakonom o carinskim prekršajima BiH, kojim je regulirano da će se pri vođenju carinsko-prekršajnog postupka primjenjivati rokovi zastarjelosti predviđeni ranijim Zakonom o prekršajima BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 20/04; u daljnjem tekstu: raniji Zakon o prekršajima BiH), koji je važio u vrijeme kada je prvostepeni organ odlučivao u konkretnom slučaju. Međutim, kako je tokom trajanja postupka stupio na snagu novi Zakon o prekršajima („Službeni glasnik BiH“ broj 41/07; u daljnjem tekstu: važeći Zakon o prekršajima), koji je odredbama člana 48. propisao da stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi raniji Zakon o prekršajima BiH, apelantica smatra da je u pogledu računanja rokova zastare Kantonalni sud u postupku rješavanja povodom njene žalbe izjavljene protiv prvostepenog rješenja bio dužan primijeniti odredbe čl. 22. i 25. važećeg Zakona o prekršajima. Dakle, budući da je prekršaj učinjen 1. augusta 2005. godine, a da je rješenje Kantonalnog suda doneseno 31. augusta 2009. godine, apelantica tvrdi da je Kantonalni sud bio dužan po službenoj dužnosti predmetni postupak obustaviti zbog nastupanja apsolutne zastare vođenja postupka, jer je od počinjenog prekršaja do donošenja drugostepenog rješenja proteklo više od četiri godine. Apelantica navodi da se prekršajno gonjenje ne može preduzeti kada od izvršenja prekršaja koji je počinila proteknu četiri godine, odnosno u slučaju nastupanja apsolutne zastare vođenje prekršajnog postupka, te da je Kantonalni sud bio dužan da po službenoj dužnosti vodi računa o rokovima zastarjelosti, a što je očigledno propustio, zbog čega tvrdi da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
  • 10.
    U odgovoru na apelaciju Komisija za carinske prekršaje navodi da je apelacija nedopuštena i neosnovana ukazujući na to da je u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, u skladu sa odredbom člana 30. Zakona o carinskim prekršajima BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05), prekršajni postupak vođen i Komisija je donijela prvostepeno rješenje, a da je u to vrijeme drugostepeni postupak povodom žalbi vodilo Federalno vijeće za prekršaje. Stupanjem na snagu Zakona o prekršajima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 31/06), kao i izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ broj 22/06), kojim je propisano da je Kantonalni sud drugostepeni organ koji donosi rješenje povodom žalbi protiv prvostepenog rješenja, Federalno vijeće za prekršaje je, nakon prijema prekršajnog spisa, spis dostavilo na nadležno postupanje Kantonalnom sudu.
  • 11.
    Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je apelacija neosnovana i predlaže da se kao takva i odbije. Smatra da je u obrazloženju rješenja kojim je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Komisije za carinske prekršaje od 31. augusta 2008. godine dao jasne razloge za to da navedenim rješenjem nisu povrijeđena apelanticina prava garantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.
  • 12.
    U Zakonu o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim Zakonom određuju se carinski prekršaji koje na carinskom području Bosne i Hercegovine u primjeni Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 57/04) i propisa donesenih na osnovu tog zakona učine pravna i fizička lica, propisuju kazne i mjere za učinjene prekršaje, kao i nadležnost za vođenje prekršajnog postupka.

Član 6. st. 1.a) i st. 3.

(1) Novčanom kaznom u iznosu od 2.000 KM do 60.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice:

  • a)
    ako u ispravama koje se podnose uz prijavu za carinski postupak označi drugi kvalitet, vrstu, količinu, vrijednost ili porijeklo robe ili na drugi način omogući netačno prijavljivanje robe s namjerom izbjegavanja plaćanja uvoznih dažbina vezanih za carinski postupak ili njihovo plaćanje u manjem iznosu (čl. 34. i 59. ZCPBiH);

(3) Za radnje iz stava (1) ovog člana kaznit će se za prekršaj fizičko lice novčanom kaznom u iznosu od 200 KM do 6.000 KM.

Član 19. stav 1.

(Oduzimanje robe)

(1) Roba koja je predmet prekršaja iz čl. 3., 4., 5., 6., 7., člana 8. stav (1) tačka a), člana 9., člana 10. stav (1) tačka b), člana 12. stav (1) tačka a) i roba koja je predmet prekršaja iz člana 17. ovog Zakona, ako je učinilac prekršaja izvršio neku od radnji predviđenih u čl. 3., 4., 5. 6., 7., članu 8. stav (1) tačka a), članu 9., članu 10. stav (1) tačka b) i članu 12. stav (1) tačka a), oduzet će se.

Član 25. stav 2.

(Nadležnost za vođenje postupka)

(2) Organ nadležan za odlučivanje po žalbama na prvostepena rješenja je Okružni sud u Republici Srpskoj, Kantonalni sud u Federaciji Bosne i Hercegovine, a u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine Apelacioni sud.

Član 27.

Pri vođenju carinsko-prekršajnog postupka primjenjivat će se rokovi zastarjelosti predviđeni Zakonom o prekršajima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 20/04).

Član 28.Prestanak važenja ranijih zakona

Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaju da važe Zakon o carinskim prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 46/00) i Zakon o carinskim prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 13/00).

Član 29.Postupak koji nije okončan

Svi slučajevi, odnosno postupci, koji do dana stupanja na snagu ovog Zakona nisu okončani, završit će se po odredbama ovog Zakona.

Član 30. st. 1. i 6.

(Ograničenje u primjeni propisa)

(1) Do stupanja na snagu novog prekršajnog zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, prekršajni postupak u prvom stepenu vodi i rješenja donosi Komisija za carinske prekršaje u regionalnim centrima Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, sastavljena od tri člana od kojih je jedan član predsjednik.

(6) Do stupanja na snagu novog prekršajnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, organi nadležni za odlučivanje po žalbama na prvostepena rješenja su okružni sudovi u Republici Srpskoj, Federalno vijeće za prekršaje u Federaciji Bosne i Hercegovine, a u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine Apelacioni sud.

  • 13.
    U Zakonu o prekršajima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 20/04) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom propisuje se nadležnost i postupanje prekršajnih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: prekršajni sudovi) radi odlučivanja o prekršajima propisanim zakonima i drugim propisima institucija Bosne i Hercegovine.

Član 17.

Zastarjelost prekršajnog gonjenja

Za prekršaj propisan zakonom ili drugim propisom Bosne i Hercegovine prekršajno gonjenje ne može se preduzeti kada od učinjenog prekršaja proteknu:

  • a)
    dvije godine za prekršaj za koji se može izreći novčana kazna u iznosu do 3.000 KM ili kazna zatvora u trajanju od trideset dana,
  • b)
    četiri godine za prekršaj za koji se može izreći novčana kazna u iznosu višem od 3.000 KM ili kazna zatvora u trajanju dužem od trideset dana.

Član 24.

Stupanjem na snagu novog prekršajnog zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, za postupanje po prekršajima stvarno su nadležni samo prekršajni sudovi.

Član 25.

Stupanje na snagu

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku BiH“, a objavit će se i u službenim glasilima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

  • 14.
    U Zakonu o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi („Službene novine Federacije BiH“ br. 9/96 i 29/00) relevantne odredbe glase:

Član 32.

Novčana kazna odmjerava se u granicama određenim propisom u kome je prekršaj predviđen, uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da novčana kazna bude veća ili manja (otežavajuće ili olakšavajuće okolnosti), a naročito težinu učinjenog prekršaja, okolnosti pod kojima je prekršaj učinjen, stepen odgovornosti, lične prilike učinioca i njegovo držanje poslije učinjenog prekršaja.

Pri odmjeravanju novčane kazne uzeće se u obzir imovno stanje učinioca, odnosno ekonomsko stanje pravnog lica.

Ako federalnim zakonom nije drukčije predviđeno, kao otežavajuća okolnost za prekršaj ne može se uzeti novčana kazna niti zaštitna mjera ranije izrečena za prekršaj, ako je od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju proteklo više od dvije godine.

  • 15.
    U Zakonu o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 31/06) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Predmet Zakona

Ovim Zakonom uređuju se: opće odredbe o prekršajima, sankcije, maloljetnici, zastarjelost, prekršajni postupak, prekršajni nalog, zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, usmeni pretres, rješenje o prekršaju, žalba, povraćaj u pređašnje stanje, ponavljanje postupka, evidencija i brisanje sankcija, izvršenje kazni, kao i druga pitanja od značaja za prekršaje na području Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).

Član 83. st. 1, 2, 4. i 6.

Prestanak važenja Zakona

(1) Danom početka primjene ovog Zakona prestaje da važi Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi („Službene novine Federacije BiH“, br. 9/96 i 29/00) i drugi zakoni kojima je uređen prekršajni postupak u Federaciji, a koji su se primjenjivali na području Federacije do dana početka primjene ovog zakona.

(2) U slučaju da su drugi zakoni u Federaciji u suprotnosti sa ovim Zakonom, primjenjivat će se ovaj Zakon.

(4) Federalno vijeće za prekršaje i komisije za prekršaje federalnih organa uprave prestaju raditi danom početka primjene ovog Zakona.

(6) Predmeti Federalnog vijeća za prekršaje u kojima do dana početka primjene ovog Zakona nije završen postupak dostavit će se nadležnim kantonalnim sudovima na rješavanje.

Član 84. stav 3.

Prijelazne odredbe vezane za postupak

(3) U postupcima u kojima je do dana početka primjene ovog Zakona izjavljena žalba na prvostepenu odluku, ili je bio u toku rok za žalbu i u njemu izjavljena žalba, postupak će nastaviti i dovršiti nadležni kantonalni sud po postupku iz ranijeg zakona.

Član 86.

Stupanje na snagu i primjena Zakona

Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“, a počet će se primjenjivati od dana imenovanja sudija u prekršajna odjeljenja općinskih sudova od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine.

  • 16.
    U Zakonu o prekršajima („Službeni glasnik BiH“ broj 41/07) relevantne odredbe glase:

Član 1.Predmet Zakona

Ovim Zakonom propisuje se postupanje ovlaštenih organa u Bosni i Hercegovini kada odlučuju o prekršajima propisanim zakonima i drugim propisima institucija Bosne i Hercegovine i nadležnost i postupanje sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: sudovi), radi odlučivanja o prekršajima propisanom zakonima i drugim propisima institucija Bosne i Hercegovine.

Član 22.Zastarjelost pokretanja i vođenja postupka

(1) Za prekršaj propisan zakonom ili drugim propisom Bosne i Hercegovine prekršajno gonjenje ne može se preduzeti kada od izvršenja prekršaja protekne:

  • a)
    za prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM kada protekne jedna godina od dana kada je prekršaj izvršen;
  • b)
    za prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu većem od 3.000,00 KM kada proteknu dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen.

(2) Zakonom se mogu za određene prekršaje u oblasti poreza, carina, finansija, rada i zaštite na radu odrediti duži rokovi od rokova iz stava (1) ovog člana, ali ne duži od tri godine.

Član 25.Tok i prekid zastarjelosti

(1) Zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje teći od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje zaštitne mjere od dana konačnosti prekršajnog naloga, odnosno pravosnažnosti rješenja kojim je zaštitna mjera izrečena. (2) Zastarjelost se prekida svakom radnjom ovlaštenog organa za postupak odnosno za izvršenje, preduzetom radi gonjenja izvršioca prekršaja, odnosno izvršenje zaštitne mjere.

(3) Svakim prekidom zastarjelost počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide, zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 22. i 23. ovog Zakona.

Član 48.Prestanak važenja ranijeg zakona

Početkom primjene ovog Zakona prestaje važiti Zakon o prekršajima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 20/04).

Član 49.Stupanje na snagu

Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku BiH“, a primjenjivat će se od dana početka primjene entitetskih zakona o prekršajima.

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 003-0-Pžp-07-000049 od 31. augusta 2009. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 9. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 26. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 21.
    Apelantica osporava rješenje Kantonalnog suda tvrdeći da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 22.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 23.
      Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
    • 24.
      Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelantice, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj“ optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj“ optužbi, odnosno da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).
    • 25.
      U konkretnom slučaju, apelantica smatra da nije imala pravično suđenje i da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu jer je Kantonalni sud u postupku rješavanja povodom njene žalbe izjavljene protiv prvostepenog rješenja bio dužan postupiti u skladu sa odredbama čl. 22. i 25. važećeg Zakona o prekršajima i predmetni postupak zbog nastupanja apsolutne zastare vođenja postupka obustaviti po službenoj dužnosti, budući da je od izvršenja prekršaja počinjenog 1. augusta 2005. godine do donošenja rješenja Kantonalnog suda 31. augusta 2009. godine proteklo više od četiri godine.
    • 26.
      U vezi sa apelanticinim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
    • 27.
      Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Međutim, ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
    • 28.
      Imajući u vidu reformu prekršajnog zakonodavstva u toku trajanja predmetnog prekršajnog postupka, Ustavni sud smatra neophodnim podsjetiti na to da je u konkretnom slučaju Komisija za carinske prekršaje 31. augusta 2006. godine donijela prvostepeno rješenje o carinskom prekršaju, kojim je apelantica upućena da žalbu protiv tog rješenja može podnijeti Federalnom vijeću za prekršaje, iako je u to vrijeme bio na snazi Zakon o carinskim prekršajima BiH, koji je članom 25. propisao da carinsko-prekršajni postupak u Federaciji u prvom stepenu vode općinski sudovi za prekršaje a da je organ nadležan za odlučivanje po žalbama Kantonalni sud. Ustavni sud u ovakvom postupanju prvostepenog organa ne nalazi procesne propuste koji bi ukazivali na to da je došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava, budući da su članom 30. st. 1. i 6. navedenog zakona propisana ograničenja u primjeni ovog propisa, koja su uvjetovana stupanjem na snagu novog prekršajnog zakonodavstva. U smislu navedene odredbe, novo prekršajno zakonodavstvo u Federaciji BiH predstavlja Zakon o prekršajima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 31/06), koji je članom 83. st. 4. i 6. propisao da Federalno vijeće za prekršaje i komisije za carinske prekršaje prestaju s radom danom početka primjene ovog zakona, te da će se predmeti Federalnog vijeća za prekršaje u kojima do početka primjene ovog Zakona nije završen postupak dostaviti nadležnim kantonalnim sudovima na rješavanje, dok je članom 86. propisano da se ovaj zakon počinje primjenjivati danom imenovanja sudija u prekršajna odjeljenja općinskih sudova od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH. Budući da su sudije za prekršajna odjeljenja sudova imenovane tek 9. novembra 2006. godine, od tog datuma se u Federaciji BiH primjenjuje novo prekršajno zakonodavstvo, a do tog datuma je predmetni postupak bio u nadležnosti Komisije za carinske prekršaje, koja je, u skladu sa članom 83. stav 3. Zakona o prekršajima FBiH kojim je propisano da će u postupcima u kojima je do dana početka primjene tog zakona izjavljena žalba na prvostepenu odluku, ili je bio u toku rok za žalbu i u njemu izjavljena žalba, postupak nastaviti i dovršiti nadležni kantonalni sud prema postupku iz ranijeg zakona, apelanticinu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja dostavila Kantonalnom sudu na rješavanje. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila važeći Zakon o prekršajima („Službene novine BiH“ broj 41/07), kojim se propisuje postupanje ovlaštenih organa Bosne i Hercegovine kada odlučuju o prekršajima propisanim zakonima i drugim propisima institucija Bosne i Hercegovine.
    • 29.
      U vezi sa apelanticinim navodima da Kantonalni sud nije mogao odlučivati o njenoj žalbi i donijeti drugostepeno rješenje 31. augusta 2009. godine jer je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara vođenja predmetnog postupka, jer je od počinjenog prekršaja prošlo više od četiri godine, Ustavni sud nalazi da su ti navodi osnovani i u skladu sa odredbom člana 22. stav b) i članom 25. stav 3. važećeg Zakona o prekršajima, kojim je regulirano da za prekršaj propisan zakonom ili drugim propisom Bosne i Hercegovine prekršajno gonjenje se ne može preduzeti kada od izvršenja prekršaja protekne; za prekršaj za koji je propisana novčana kazna u iznosu većem od 3.000,00 KM kad proteknu dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen, i da zastarjelost u svakom slučaju nastaje kad protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 22. i 23, iz čega proizlazi da apsolutna zastara nastupa kada proteknu četiri godine od počinjenog prekršaja. Ustavni sud zapaža da, iako je Kantonalni sud u konkretnom slučaju u obrazloženju rješenja istakao da je u postupku rješavanja povodom apelanticine žalbe izjavljene protiv prvostepenog rješenja osporeno rješenje ispitao u dijelu u kojem se osporava žalbom i po službenoj dužnosti, na osnovu čega je odlučio kao u izreci rješenja, Ustavni sud zapaža da je taj sud bio dužan predmetni postupak obustaviti prema navedenim odredbama zakona zbog nastupanja zastare, jer je od počinjenog prekršaja (1. augusta 2005. godine) do donošenja konačnog drugostepenog rješenja (31. augusta 2009. godine) prošlo više od četiri godine (četiri godine i trideset dana). Prema tome, za Ustavni sud je neupitno da je Kantonalni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, odredbu čl. 22. i 25. važećeg Zakona o prekršajima, što predstavlja kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 30.
      Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa prekršio apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 31.
      S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
    • 32.
      Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene važećeg Zakona o prekršajima, tj. u situaciji kada je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise zbog nastupanja zastare vođenja predmetnog prekršajnog postupka.
    • 33.
      Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
    • 34.
      Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.