Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1986/09, rješavajući apelaciju „Pet plus“ d.o.o. Glavičice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Pet plus“ d.o.o. Glavičice.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Osnovnog suda u Bijeljini br. 080-0-Kv-09-000 029 od 24. aprila 2009. godine i 080-0-Kpp-07-000 059 od 16. aprila 2009. godine.

Predmet se vraća Osnovnom sudu u Bijeljini koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Bijeljini da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

  • 1.
    „Pet plus“ d.o.o. Glavičice (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Stojan Vasić, advokat iz Bijeljine, podnio je 24. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 080-0-Kv-09-000 029 od 24. aprila 2009. godine i 080-0-Kpp-07-000 059 od 16. aprila 2009. godine.
  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske – Centra javne sigurnosti Bijeljina (u daljnjem tekstu: CJS Bijeljina), zatraženo je 19. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    CJS Bijeljina je 28. oktobra 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 29. oktobra 2009. godine, a Okružno tužilaštvo 12. novembra 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 11. decembra 2009. godine dostavljeni apelantu.
  • 5.
    Ustavni sud je dopisom od 30. decembra 2011. godine zatražio od Osnovnog suda obavještenje o tome da li je odlučio o konačnom vraćanju privremeno oduzetog priključnog vozila, prikolice marke „Kassbohrer“, broj šasije WKK4810000341622. Osnovni sud je 10. januara 2012. godine dostavio Ustavnom sudu tražene informacije.
  • 6.
    Dopisom od 12. aprila 2012. godine Ustavni sud je zatražio od Okružnog tužilaštva da dostavi informaciju o tome da li je još uvijek u toku istraga u predmetu broj Ktn.1148/07. Okružno tužilaštvo je 20. aprila 2012. godine dostavilo Ustavnom sudu traženu informaciju.
  • 7.
    Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud je 23. aprila 2012. godine dostavio spise svojih predmeta br. 080-0-Kv-09-000 029 i 080-0-Kpp-07-000 059.
  • 8.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 9.
    CJS Bijeljina je 13. marta 2007. godine podnio Zahtjev broj 12-02/2-230-241/07 za izdavanje naredbe za deponiranje predmeta, u kojem je navedeno da je, na osnovu depeše Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, 22. februara 2007. godine izvršeno vještačenje broja šasije priključnog vozila marke „Kassbohrer“, crveno-sive boje, bez registarskih oznaka, u apelantovom vlasništvu. Tom prilikom je utvrđeno da je broj šasije krivotvoren, te je o izvršenom vještačenju obaviješten tužilac Okružnog tužilaštva. Predmetni zahtjev (snabdjeven pečatom Okružnog tužilaštva sa brojem KTA-210/07 i datumom 13. martom 2007. godine) je putem Okružnog tužilaštva istog dana dostavljen Osnovnom sudu.
  • 10.
    Odlučujući o zahtjevu, sudija za prethodni postupak Osnovnog suda je, pozivajući se na član 134. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), izdao Naredbu broj 080-0-Kpp-07-000 059 od 29. marta 2007. godine, kojom je naredio da se priključno vozilo marke „Kassbohrer“, crveno-sive boje, postojeći utisnuti broj šasije WKK48100003412622, bez registarskih oznaka, u apelantovom vlasništvu (u daljnjem tekstu: priključno vozilo), kao predmet u vezi sa izvršenim krivičnim djelom falsificiranja isprave iz člana 377. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), deponira i preda na čuvanje apelantu, uz zabranu otuđenja vozila do okončanja postupka. Osim toga, naredbom je naloženo izvršnom organu tog suda da predmetno vozilo uvede u propisanu evidenciju kao predmet u sudskom depozitu, te da ga preda na čuvanje apelantu, kao i da se o realizaciji te naredbe sačini zapisnik i uz izvještaj dostavi sudu.
  • 11.
    CJS Bijeljina je 13. aprila 2007. godine dostavio Osnovnom sudu izvještaj o deponiranju vozila, u kojem je navedeno da je predmetno priključno vozilo predato vlasniku tog vozila na čuvanje uz zabranu otuđenja odmah poslije poništenja registracije navedenog vozila, tačnije 15. juna 2005. godine, uz potvrdu o predaji predmeta broj 12-02/2-sl/05, s obzirom na to da je vozilo „velikih gabarita“ i nema mogućnosti da se deponira u depozit CJS Bijeljina.
  • 12.
    Apelant je 31. maja 2007. godine, 30. januara 2008. godine i 29. oktobra 2008. godine podnio zahtjeve Osnovnom sudu za vraćanje privremeno oduzetog priključnog vozila, smatrajući da to vozilo ne predstavlja predmet koji se ima oduzeti prema odredbi člana 62. KZRS, niti da može poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku.
  • 13.
    U međuvremenu, odnosno 3. aprila 2008. godine, Okružno tužilaštvo je donijelo Naredbu broj Ktn.1148/07 o provođenju istrage protiv NN ili više lica zbog osnova sumnje da su neutvrđenog dana u 2003. godini na predviđenom mjestu utisnuća broja šasije na nosaču sanduka, na prednjoj desnoj strani priključnog vozila marke „Kassbohrer“ ukucali broj šasije *WKK48100003412622*, koji po dubini utisnuća, visini i uglu utisnuća i veličini zaštitnog znaka „pahuljica“ ne odgovara fabrički originalno utisnutom broju priključnog vozila koje je odjavljeno 27. jula 2003. godine sa firme „Grundbichler“ Austrija, čime bi izvršili krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 377. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. U naredbi je navedeno da tu naredbu opravdavaju zahtjev za deponiranje predmeta CJS Bijeljina od 13. marta 2007. godine i nalaz i dopuna nalaza vještačenja broja šasije priključnog vozila Odjeljenja kriminalističke policije Bijeljina, laboratorij Zvornik, broj 12-02/5-233-184/07 od 23. februara 2007. godine.
  • 14.
    Apelant je 19. februara 2009. godine podnio urgenciju Osnovnom sudu za odlučivanje o njegovom zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetog predmeta.
  • 15.
    Sudija za prethodni postupak Osnovnog suda je donio Rješenje broj 080-0-Kpp-07-000 059 od 16. aprila 2009. godine, kojim je odbačen kao preuranjen apelantov zahtjev za vraćanje privremeno oduzetog predmetnog priključnog vozila.
  • 16.
    U obrazloženju rješenja je navedeno da je Osnovni sud svojom Naredbom broj 080-0-Kpp-07-000 059 od 16. aprila 2009. godine (navedena naredba se ne nalazi u spisu predmeta, pa je vjerovatno da je riječ o grešci u datumu i da se u konkretnom slučaju radi o Naredbi tog suda broj 080-0-Kpp-07-000 059 od 29. marta 2007. godine) udovoljio Zahtjevu Okružnog tužilaštva broj KTA-210/07 od 13. marta 2007. godine za osiguranje čuvanja predmetnog priključnog vozila u sudskom depozitu i naredio deponiranje predmetnog vozila u tom sudu. Dalje, navedeno je da je poslije toga apelant podnio zahtjev za povrat predmetnog priključnog vozila, uz koji je ponudio dokaze u vidu ekspertize originalnosti oznake na predmetnom vozilu, koju je sačinio mr. Nebojša Zdravković, dipl. ing. mašinstva iz Banje Luke, od januara 2008. godine i potvrde o odjavi predmetnog vozila iz grada Halein, Austrija, od 23. marta 2007. godine. Zatim, navedeno je da se taj sud obratio Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine, NCB Interpol Sarajevo (u daljnjem tekstu: Interpol), zahtjevom da se pronađe vlasnik vozila radi njegovog eventualnog vraćanja i da se provjeri vjerodostojnost utisnutih oznaka proizvođača na šasiji predmetnog priključnog vozila, kao i da je Interpol aktom broj 16-3-04-6-IP-I-Pv-6558/08-19 od 25. marta 2008. godine obavijestio da Interpol ne potražuje to vozilo i da je tačno da je predmetno vozilo bilo registrirano u Austriji pod navedenim brojem šasije, te da je pod tim brojem odjavljeno iz Austrije 22. jula 2003. godine. Dalje, navedeno je da je sve navedene dokaze Osnovni sud dostavio Okružnom tužilaštvu na izjašnjenje, koje je dopisom broj Ktn.1148/07 od 8. aprila 2009. godine obavijestilo taj sud da nije saglasno da se predmetno vozilo vrati licu od kojega je privremeno oduzeto, zbog toga što je istraga zbog krivičnog djela koje je učinio nepoznati učinilac još uvijek aktivna i zbog toga što je predmetno vozilo bez obzira na navedene dokaze još uvijek potrebno kao dokaz u tom krivičnom postupku, tvrdeći da se u konkretnom slučaju radi o falsificiranju brojeva šasije koji su iskorišteni kao brojevi sa legalno proizvedenog priključnog vozila i ukucani na drugo priključno vozilo istih generalija i drugih karakteristika. Shodno navedenom, te uzimajući u obzir da Okružno tužilaštvo i dalje smatra da postoji „osnovana sumnja“ da je u konkretnom slučaju počinjeno krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 377. stav 1. KZRS, te konstatirajući da se i dalje traga za počiniocem krivičnog djela, zaključeno je da je u toj fazi postupka apelantov zahtjev da mu se vrati predmetno vozilo preuranjen, pa je pozivanjem na član 138. stav 2. ZKP odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
  • 17.
    Apelant je podnio žalbu protiv Rješenja 080-0-Kpp-07-000 059 od 16. aprila 2009. godine, koju je Osnovni sud odbio kao neosnovanu Rješenjem broj 080-0-Kv-09-000 029 od 24. aprila 2009. godine.
  • 18.
    U obrazloženju drugostepenog rješenja je zaključeno da je sudija za prethodni postupak pravilno postupio kada je odbacio apelantov zahtjev kao preuranjen, uzimajući u obzir činjenicu da postoje osnovi sumnje da je u konkretnom slučaju nepoznati učinilac izvršio krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 377. stav 1. KZRS i da istraga i dalje traje. U vezi s tim, navedeno je da nalaz i mišljenje o vještačenju broja šasije predmetnog priključnog vozila koje je izvršilo Odjeljenje kriminalističke policije CJS Bijeljina potvrđuje da postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo falsificiranja broja šasije na navedenoj prikolici i da je broj šasije krivotvoren. Navedeno je da je Centar za motorna vozila u Banjoj Luci u svom nalazu i mišljenju konstatirao da broj šasije na priključnom vozilu nije krivotvoren. Međutim, uzimajući u obzir tvrdnje okružnog tužioca iz naredbe za provođenje istrage da su na drugo priključno vozilo sa drugim brojem šasije prekucani brojevi šasije sa prikolice koja je nabavljena u Austriji, što, prema mišljenju Osnovnog suda, potvrđuje i nalaz Odjeljenja kriminalističke policije CJS Bijeljina, te da nije sporno da je vozilo sa tim brojem šasije odjavljeno u Austriji, ali da je taj broj šasije priključnog vozila prekucan na drugo vozilo, Osnovni sud je zaključio da i dalje postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 377. stav 1. KZRS i da će predmetno priključno vozilo poslužiti kao dokaz tokom istrage. Također, navedeno je da će Okružno tužilaštvo nakon što provede istragu odlučiti da li će podići optužnicu ili će obustaviti istragu, te da će tada taj sud odlučiti o konačnom vraćanju predmetnog priključnog vozila.
  • 19.
    Apelant je 23. decembra 2011. godine ponovo podnio zahtjev za vraćanje privremeno oduzetog priključnog vozila, o kojem Osnovni sud još uvijek nije odlučio.
  • 20.
    Također, prema stanju spisa, istraga u predmetu Okružnog tužilaštva broj Ktn.1148/07 još uvijek nije okončana.
  • 21.
    Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima Osnovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Tvrdi da njegovo priključno vozilo ne može služiti kao dokaz u predmetnom krivičnom postupku u smislu odredbe člana 129. stav 1. ZKP, te da je u postupku pred Osnovnim sudom dokazao osnovanost svog zahtjeva za povrat privremeno oduzetog priključnog vozila. Naime, tvrdi da je podnio zahtjev za vraćanje privremeno oduzetog priključnog vozila nakon što je pribavio dokaze koji isključuju bilo kakvu mogućnost da se radi o krivotvorenom broju šasije na tom vozilu, ali da je Osnovni sud donio prvostepenu odluku na osnovu zahtjeva Okružnog tužilaštva da se vozilo zadrži zbog toga što se u konkretnom slučaju radi o falsificiranju broja šasije (iako, prema apelantovom mišljenju, Okružno tužilaštvo za tu svoju tvrdnju nije ponudilo nikakve dokaze) i zbog toga što je istraga u konkretnom predmetu i dalje aktivna. Međutim, apelant smatra da ta istraga nije aktivna s obzirom na to da u istrazi nema nikakvih promjena od njenog početka. Dalje, apelant navodi da je sve činjenice koje je naveo u predmetnoj apelaciji naveo i u žalbi protiv prvostepenog rješenja i da je Osnovnom sudu ponudio dokaze koji dokazuju činjenicu da broj šasije na priključnom vozilu nije krivotvoren, ali da je taj sud drugostepenim rješenjem odbio njegovu žalbu. Također, navodi da je Osnovni sud drugostepenu odluku zasnivao isključivo na činjenici da nalaz i mišljenje o vještačenju broja šasije priključnog vozila koje je izvršilo Odjeljenje kriminalističke policije CJS Bijeljina (za koje apelant smatra da ga je neovlašteni organ nezakonito proveo) potvrđuje da postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo falsificiranja broja šasije na navedenom priključnom vozilu. Apelant navodi da je predmetno priključno vozilo kupio, uredno ocarinio i registrirao, kao i da se to vozilo nalazilo u njegovom posjedu do 21. septembra 2005. godine, kada ga je CJS Bijeljina oduzeo prema Zapisniku o dobrovoljnoj predaji predmeta broj 12-01/4-39/05. Smatra da mu je postupanjem Osnovnog suda uskraćeno pravo da koristi predmetno priključno vozilo kao osnovno sredstvo za rad, zbog čega je onemogućen da stiče određenu ekonomsku vrijednost, te da je višestruko smanjena upotrebna i tržišna vrijednost predmetnog priključnog vozila zbog oštećenja prouzrokovanih višegodišnjim stajanjem u neadekvatnim uvjetima, te je došlo do umanjenja njegove imovine na neustavan i nezakonit način. Predlaže da Ustavni sud poništi osporena rješenja Osnovnog suda i da tom sudu naloži da mu vrati predmetno priključno vozilo.
  • 22.
    Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da osporenim rješenjima nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u prilog čemu je ponovio razloge koje je dao u svom drugostepenom rješenju od 24. aprila 2009. godine.
  • 23.
    Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu jer sud još uvijek nije donio konačnu odluku o privremeno oduzetoj stvari, te je istaklo da se u svemu slaže sa razlozima koje je Osnovni sud dao u osporenim odlukama.
  • 24.
    CJS Bijeljina je u odgovoru na apelaciju istakao da je u predmetnom slučaju u cijelosti postupao prema naredbama Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva, te da nema saznanja i dokaza o navodnom kršenju apelantovih prava na čiju se povredu žalio u apelaciji.
  • 25.
    U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) relevantne odredbe glase:

Oduzimanje predmeta

Član 62.

(1) Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela ili koji su nastali izvršenjem krivičnog djela mogu se oduzeti ako su svojina učinioca.

(2) Predmeti iz stava 1. ovog člana mogu se oduzeti i kad nisu svojina učinioca ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti ili razlozi morala, ali time se ne dira u pravo trećih lica na naknadu štete.

(3) Zakonom se može odrediti obavezno oduzimanje predmeta.

Falsifikovanje isprave

Član 377.

(1) Ko napravi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu u namjeri da se takva upotrijebi kao prava ili ko takvu ispravu upotrijebi kao pravu ili je pribavi radi upotrebe, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.

(2) Ko napravi lažnu javnu ispravu, testament, mjenicu, ček, javnu ili službenu knjigu ili drugu knjigu koja se mora voditi na osnovu zakona, ili ko preinači takvu pravu ispravu ili ko takvu lažnu ili preinačenu ispravu stavi u opticaj, ili je drži radi toga da je upotrijebi ili je upotrijebi kao pravu, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do pet godina.

  • 26.
    U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09 i 92/09) relevantne odredbe glase:

Član 113.

Vraćanje stvari u toku postupka

[...]

(3) Stvari koje služe kao dokaz oduzeće se privremeno i po završetku postupka vratiti vlasniku. Ako je ovakva stvar neophodno potrebna vlasniku, ona mu se može vratiti i prije završetka postupka, uz obavezu da je na zahtjev donese.

Član 129.

Naredba za oduzimanje predmeta

(1) Predmeti koji se po Krivičnom zakonu imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.

(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sudija na prijedlog tužioca ili ovlašćenog službenog lica koje je dobilo odobrenje od tužioca.

(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaku predmeta za oduzimanje, ime lica od kojeg se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok za oduzimanje predmeta.

(4) Na osnovu izdate naredbe ovlašćeno službeno lice vrši oduzimanje predmeta.

[...]

(8) Pri oduzimanju predmeta naznačiće se gdje su pronađeni i opisaće se, a po potrebi i na drugi način obezbijediće utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete predmete izdaće se potvrda.

[...]

Član 134.

Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije

Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija deponuju se u sudu ili sud na drugi način obezbjeđuje njihovo čuvanje.

Član 138.

Vraćanje privremeno oduzetih predmeta

(1) Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratiće se vlasniku, odnosno držaocu, kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 129. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje (član 402.).

(2) O zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta sud je dužan da odluči nakon izjašnjenja tužioca, i to u roku od najduže sedam dana.

Član 225.

Okončanje istrage

(1) Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala, preduzeće kolegij tužilaštva.

[...]

Član 402.

Oduzimanje predmeta

(1) Predmeti koji se po Krivičnom zakonu moraju oduzeti, oduzeće se i kada se krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi proglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti ili razlozi morala, o čemu se donosi posebno rješenje.

(2) Rješenje iz stava 1. ovog člana donosi sud u trenutku kad je postupak završen, odnosno kad je obustavljen.

[...]

  • 27.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 28.
    Ustavni sud smatra da osporena rješenja Osnovnog suda br. 080-0-Kv-09-000 029 od 24. aprila 2009. godine i 080-0-Kpp-07-000 059 od 16. aprila 2009. godine predstavljaju presudu u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da se tim rješenjima odlučivalo o apelantovim imovinskim pravima.
  • 29.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 30.
    Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Osnovnog suda broj 080-0-Kv-09-000 029 od 24. aprila 2009. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 24. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 31.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 32.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima Osnovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 33.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 34.
    Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).
  • 35.
    Prilikom razmatranja da li je osporenim rješenjima povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi da li predmetno priključno vozilo predstavlja apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je nesporno da je apelant vlasnik tog priključnog vozila, pa prema tome, priključno vozilo predstavlja njegovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 36.
    Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.
  • 37.
    U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u više svojih odluka utvrdio da se zapljena imovine u svrhu zakonskih postupaka obično vezuje za kontrolu korištenja imovine, koja potpada pod djelokrug stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi odluke Evropskog suda, Raimondo protiv Italije od 22. februara 1994. godine, serija A, broj 281-A; Adamczyk protiv Poljske, broj 28551/04 od 7. novembra 2006. godine i Simonjan-Heikinheino protiv Finske, broj 6321/03 od 2. septembra 2008. godine). Također, Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud u predmetu Smirnov protiv Rusije (vidi Evropski sud, Smirnov protiv Rusije, aplikacija broj 71362/01, presuda od 7. juna 2007. godine, tačka 54) zaključio da situacija u kojoj je istražni organ naredio da se kompjuter čuva kao fizički dokaz u krivičnom predmetu do vremena kada pretresno vijeće donese odluku odnosno presudu, odlučujući o njemu kao o dokaznom sredstvu u konkretnom predmetu, treba da se ispita u okviru prava države da kontrolira upotrebu imovine u skladu sa općim interesom, dakle u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 38.
    Uzimajući u obzir navedenu praksu Evropskog suda, te primijetivši da apelant osporenim rješenjima nije lišen svoje imovine (u smislu konačnog oduzimanja bez izgleda da će imovina biti vraćena), već da je privremeno spriječen da njom raspolaže (uz obrazloženje da je to potrebno radi vođenja istrage), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o kontroli korištenja imovine u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 39.
    Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.
  • 40.
    U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima apelantov zahtjev za vraćanje privremeno oduzetog priključnog vozila odbačen kao preuranjen, uz obrazloženje da je to vozilo potrebno kao dokaz u istrazi koja se vodi protiv NN lica zbog postojanja osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 337. stav 1. KZRS. Ustavni sud konstatira da su osporena rješenja donesena u skladu sa relevantnim odredbama ZKP, konkretno odredbama čl. 129. i 138. ZKP, iz kojih proizlazi da će se predmeti koji su u toku postupka privremeno oduzeti vratiti vlasniku, odnosno držaocu, kada u toku postupka postane očigledno da ne predstavljaju predmete koji se imaju oduzeti po KZ ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, a ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje u smislu člana 402. istog zakona.
  • 41.
    Iz navedenog proizlazi pravni osnov za donošenje osporenih odluka, propisan u relevantnom, naprijed navedenom zakonu koji ispunjava uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljen je u službenom glasniku koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe KZ i ZKP dovoljno jasno formulirane u smislu da svako može ocijeniti kakve će biti posljedice njegovog ponašanja). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
  • 42.
    Zatim, Ustavni sud zaključuje da odbacivanje apelantovog zahtjeva za vraćanje privremeno oduzetog vozila kao preuranjenog, odnosno zadržavanje materijalnog dokaza može biti neophodno u interesu valjanog provođenja pravde, što predstavlja legitiman cilj u općem interesu (vidi Evropski sud, Smirnov protiv Rusije, aplikacija broj 71362/01, presuda od 7. juna 2007. godine, tačka 57). Naime, za Ustavni sud je nesporno da postoji javni interes u slučaju kada se predmeti oduzimaju radi vođenja istrage u krivičnom postupku.
  • 43.
    Međutim, postavlja se pitanje da li je kontrola apelantove imovine proporcionalna tom legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.
  • 44.
    U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je Evropski sud u predmetu Smirnov protiv Rusije, aplikacija broj 71362/01 od 7. juna 2007. godine, razmatrao predstavku aplikanta kojem je, između ostalog, zaplijenjena centralna jedinica kompjutera kao dokaz u krivičnom postupku protiv trećih lica. U predmetnoj presudi Evropski sud je zaključio da kompjuter sam po sebi nije bio objekt, instrument ni proizvod bilo kojeg krivičnog djela, te da su za istragu u tom predmetu bile vrijedne informacije pohranjene na hard-disku, koje su istražitelji pregledali i koje su isprintane i uključene u spis. U tim okolnostima Evropski sud nije mogao da prepozna bilo kakav očigledan razlog za kontinuirano zadržavanje centralne jedince kompjutera, te je konstatirao da takav razlog nije dat ni u domaćem postupku, ni u postupku pred tim sudom, ali da su domaće vlasti ipak zadržale kompjuter do donošenja te presude, odnosno više od šest godina. Također, Evropski sud je, u vezi s tim, primijetio da je kompjuter bio aplikantovo sredstvo za rad, koje je koristio za pisanje pravnih dokumenata i pohranjivanje spisa klijenata, te je zaključio da je zadržavanje kompjutera aplikantu prouzrokovalo ne samo lične neprijatnosti već i hendikepiralo njegove profesionalne aktivnosti, što je moglo imati posljedice za vladavinu prava. Imajući u vidu navedeno, Evropski sud je konstatirao da su ruske vlasti propustile da postignu „pravičnu ravnotežu“ između općeg interesa i zaštite aplikantovog prava na mirno uživanje imovine, zbog čega je zaključio da je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 45.
    Ustavni sud zapaža da je ovaj predmet sličan naprijed navedenom predmetu Evropskog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud osporenim rješenjima odbacio kao preuranjen apelantov zahtjev za vraćanje privremeno oduzetog priključnog vozila, smatrajući da nalaz i mišljenje o vještačenju broja šasije predmetnog priključnog vozila, koje je izvršilo Odjeljenje kriminalističke policije CJS Bijeljina, potvrđuje navode okružnog tužioca da postoje osnovi sumnje da je falsificiranjem broja šasije predmetnog priključnog vozila od nepoznatog učinioca izvršeno krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 337. stav 1. KZRS, te da će predmetno priključno vozilo poslužiti kao dokaz tokom istrage. Međutim, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud, osim uopćene konstatacije da će predmetno priključno vozilo poslužiti kao dokaz tokom istrage, u osporenim rješenjima, ni u odgovoru na apelaciju, nije dao konkretne razloge zbog kojih smatra da postoje opravdani razlozi za daljnje zadržavanje predmetnog priključnog vozila u sudskom depozitu, pogotovo imajući u vidu činjenicu da je, prema stanju spisa, prilikom vještačenja broja šasije priključnog vozila Odjeljenje kriminalističke policije CJS Bijeljina izvršilo detaljan pregled tog vozila uz upotrebu određenih hemijskih reagensa i optičkih pomagala, te fotografiralo vozilo i broj šasije tog vozila, čime su, prema mišljenju Ustavnog suda, upravo prikupljeni relevantni podaci o tom vozilu.
  • 46.
    Zatim, Ustavni sud naglašava da je apelant od 29. marta 2007. godine, kada je Osnovni sud izdao Naredbu o deponiranju predmetnog vozila, onemogućen da raspolaže predmetnim priključnim vozilom i da takva situacija traje i u momentu donošenja ove odluke, dakle već više od pet godina, što predstavlja dug period, naročito imajući u vidu da je nesumnjivo riječ o predmetu koji protekom vremena (amortizacijom) gubi svoju vrijednost. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u osporenom drugostepenom rješenju istakao da će odlučiti o „konačnom vraćanju predmetnog priključnog vozila“ kada istraga u konkretnom predmetu bude okončana. Međutim, Ustavni sud zapaža da ta istraga, koju je Okružno tužilaštvo pokrenulo 3. aprila 2008. godine zbog osnova sumnje da je ukucavanjem broja šasije predmetnog priključnog vozila počinjeno krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 377. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, još uvijek nije okončana i da je neizvjesno kada će biti okončana, s obzirom na to da odredbama ZKP nije predviđen rok u kojem mora biti okončana.
  • 47.
    Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Osnovnog suda nije postignuta „pravična ravnoteža“ između općeg interesa i apelantovog prava, odnosno da je stavljen pretjeran teret na apelanta u vidu onemogućavanja da slobodno raspolaže svojom imovinom, te teret neizvjesnosti da li će mu ili kada će mu biti vraćena ta imovina, čime mu je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 48.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno tako što je odlukama Osnovnog suda narušena ravnoteža između javnog interesa i apelantovog interesa i to pretjeranim ličnim teretom koji apelant trpi u vidu onemogućavanja da slobodno raspolaže svojom imovinom.
  • 49.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.