Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2186/09, rješavajući apelaciju Gojka Kličkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja na sjednici održanoj 13. jula 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gojka Kličkovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 K 001017 09 Kž od 26. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 K 001017 99 K od 30. januara 2009. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

  • 1.
    Gojko Kličković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Risto Kojić, advokat iz Beograda, podnio je 10. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 K 001017 09 Kž od 26. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 K 001017 99 K od 30. januara 2009. godine.
  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 11. novembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostavi odgovor 24. aprila 2012. godine.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. decembra 2009. godine, Osnovni sud 19. novembra 2009. godine, a Tužilaštvo je dostavilo odgovor 8. maja 2012. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na zahtjev dostavljeni su podnosiocu zahtjeva 24. decembra 2009. godine i 11. maja 2012. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 93. stav 1. alineja 3. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je na prijedlog sudije Zlatka M. Kneževića donio odluku da on neće učestvovati u radu i odlučivanju o ovoj apelaciji.
  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 7.
    Osnovni sud je donio Presudu broj 89 0 K 001017 99 K od 30. januara 2009. godine kojom je apelant proglašen krivim da je, postupajući po zahtjevu ODP „Fabrika duvana“ Banja Luka, na način preciziran u izreci presude (24. decembra 1997. godine) u svojstvu predsjednika Vlade Republike Srpske, odnosno u svojstvu službenog lica, prekoračenjem granica službenih ovlaštenja pribavio drugom imovinsku korist, čime je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja iz člana 337. stav 4. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa stavom 3. istog člana. Sud je apelantu, uz primjenu odredaba čl. 47. i 48. KZ, izrekao uvjetnu osudu, odnosno utvrdio mu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, i istovremeno odredio da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Istom presudom Osnovni sud je apelanta oslobodio optužbi da je u svojstvu predsjednika Vlade Republike Srpske potpisao akt kojim se od Republičke uprave carina traži da, suprotno carinskim propisima, Mješovitom državnom preduzeću „Bankom“ na graničnom prelazu Stari Most-Carinarnica Zvornik omogući rad slobodne carinske prodavnice u vremenskom periodu preciziranom u presudi, koja je ostvarila promet u iznosu od 9.561.837,30 DM za koji preduzeće „Bankom“ nije obračunalo i uplatilo takse, akcize i porez na promet u iznosu od 22.681.992,64 dinara, čime bi počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja iz člana 337. stav 4. KZ u vezi sa stavom 3. istog člana. Apelant je na osnovu odredaba Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 2.100,00 KM.
  • 8.
    U obrazloženju presude sud je naveo da je Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv apelanta (broj Kt-86/98 od 25. oktobra 1999. godine) da je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 226. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio na način, vrijeme i mjesto bliže opisani u izreci presude. Pošto je došlo do izmjene krivičnog zakona (do donošenja presude), sud je primijenio član 4. Krivičnog zakona Republike Srpske, te je na apelanta primijenio blaži zakon i proglasio ga krivim za krivično djelo iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ.
  • 9.
    Osnovni sud je u odnosu na prvu tačku optužnice nesporno utvrdio da je apelant obavljao funkciju predsjednika Vlade RS, a ODP „Fabrika duvana“ Banja Luka podnijelo je zahtjev za otpis glavnog duga i kamate u iznosu od 18.728.686,00 dinara pod brojem 4440 od 2. decembra 1997. godine. Vlada RS je 24. decembra 1997. godine donijela Rješenje broj 02-1869 o otpisu glavnog duga i kamata ODP „Fabrika duvana“ Banja Luka, koje je potpisao apelant-predsjednik Vlade RS, a rješenje se poziva na akt finansijske policije kojim je dugovanje konstatirano. Pošto se apelantu stavlja na teret zloupotreba službenog položaja, i to prekoračenjem granica službenih ovlaštenja, sud je utvrdio da je apelant to počinio, jer je potpisao rješenje kojim se otpisuju glavni dug i kamata ODP „Fabrika duvana“. Prema stavu Osnovnog suda, ovu činjenicu niko nije osporio, a apelant nije imao zakonsko uporište za ovakvo postupanje, jer je tek naknadno donesen zakon kojim je otpisana obaveza ODP „Fabrika duvana“ prema RS. Sud je naveo da se i odbrana poziva na Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu stanja), koji je objavljen u „Službenom glasniku RS „broj 24/98, iz kojeg je evidentno da je objavljen nakon perioda koji se apelantu stavlja na teret. Osnovni sud je utvrdio da je apelant imao konkretan cilj koji je želio da postigne izvršenjem krivičnog djela zbog čega je i preduzeo njegovo izvršenje, a to je otpisati dug ODP „Fabrika duvana“, te na taj način omogućiti nastavak njegovog nesmetanog rada u čemu se vidi da je postojala namjera apelanta kao počinioca ovog krivičnog djela.
  • 10.
    Prilikom donošenja odluke o krivičnoj sankciji sud je imao u vidu olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je od olakšavajućih okolnosti ocijenio apelantovo priznanje, iskreno držanje pred sudom, njegovo ponašanje prije i poslije izvršenja krivičnog djela, protek vremena, porodično stanje i činjenicu da nije bio ranije osuđivan, kao i činjenicu da je donošenjem Zakona o početnom bilansu stanja došlo do dekriminalizacije apelantovih radnji, a nije pronašao otežavajuće okolnosti na apelantovoj strani. Sud je zaključio da se svrha kažnjavanja može postići i upozoravajućom sankcijom, tako da se opredijelio za izricanje uvjetne osude kojom je apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine sa rokom provjeravanja od tri godine.
  • 11.
    Osnovni sud je analizirao drugu tačku optužnice, te je zaključio da nije utvrđeno da je apelant počinio ovo krivično djelo, te je sumnju ocijenio u apelantovu korist, vodeći se pretpostavkom nevinosti, odnosno da je teret dokazivanja na Tužilaštvu.
  • 12.
    Osnovni sud je obavezao apelanta na plaćanje troškova krivičnog postupka u ukupnom iznosu od 2.100,00 KM. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu.
  • 13.
    Okružni sud je donio Presudu broj 89 0 K 001017 09 Kž od 26. maja 2009. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i presudu Osnovnog suda potvrdio.
  • 14.
    U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant u žalbi neosnovano ukazivao na povrede KZ s obzirom na to da je, prema ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud u pravilno i zakonito provedenom postupku potpuno i tačno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio odredbe KZ kako u pogledu postojanja elemenata krivičnog djela, tako i u pogledu primjene zakona u odnosu na to krivično djelo (član 365. tač. 1. i 4. ZKP).
  • 15.
    S tim u vezi, drugostepeni sud je naveo da je pitanje vremenske primjene krivičnog zakona u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe regulirano članom 4. Krivičnog zakona Republike Srpske, koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine („Službeni glasnik RS“ broj 49/03), kao što je bilo regulirano i članom 4. KZ („Službeni glasnik RS“ broj 22/00), koji je važio do usvajanja novog zakona. Navedenom odredbom (člana 4. važećeg i ranijeg Krivičnog zakona) regulirano je da će se na učinioca krivičnog djela primjenjivati zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Stavom 2. istog člana regulirani su vremensko važenje i primjena KZ i u situacijama kada nakon izvršenja krivičnog djela pa do njegovog presuđenja prođe određeni vremenski period u kojem dođe do izmjene zakona jednom ili više puta, takozvana „sukcesija krivičnih zakona“. Drugostepeni sud se pozvao na zakonsku odredbu koja glasi: ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Navedeno je da iz citirane zakonske odredbe proizlazi da će se zakon koji više nije na snazi primijeniti kada je novi zakon strožiji za učinioca od zakona koji više nije na snazi.
  • 16.
    Drugostepeni sud je utvrdio da, i pored činjenice da je za izbor primjene zakona mjerodavno vrijeme izvršenja krivičnog djela a radi zabrane povratnog djelovanja krivičnog zakona (načelo neretroaktivnosti), postoji mogućnost retroaktivne primjene blažeg krivičnog zakona, u skladu sa članom 4. stav 2. KZ, ukoliko se utvrdi da je novi zakon blaži za počinioca. Koji je zakon povoljniji utvrđuje sud upoređivanjem zakona, i to odredaba koje se odnose na kažnjavanje, kazne, njihovo odmjeravanje i ublažavanje, mjere upozorenja, mjere sigurnosti, pravne posljedice i dr.
  • 17.
    Drugostepeni sud je, dalje, naveo da se apelantovi žalbeni navodi odnose na činjenicu da se radi o krivičnom djelu blanketne prirode, te da je primjenom Zakona o početnom bilansu stanja nastupila „dekriminalizacija“, odnosno da su radnje koje je preduzeo apelant „izgubile element protivpravnosti“, te je drugostepeni sud naveo da će posebno ispitati ovaj dio apelantovih žalbenih navoda „sa aspekta važenja i primjene drugih zakonskih propisa“.
  • 18.
    S tim u vezi, prema ocjeni drugostepenog suda, krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim ne sadrži nikakav blanketni propis koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Apelant je optužen za krivično djelo iz člana 337. KZ bez poziva na bilo kakvu blanketnu normu i zbog toga se ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da se radi o krivičnom djelu sa blanketnom dispozicijom. Drugostepeni sud je naveo da se pod pojmom blanketnih krivičnih djela podrazumijevaju krivična djela čija su bića dopunjena obilježjima iz nekih drugih zakonskih propisa, a ukidanjem takvog propisa, ili izmjena, ili donošenje novog propisa utječu na pravilnu primjenu zakona, odnosno na primjenu zakona povoljnijeg za počinioca krivičnog djela, nezavisno od vremena izvršenja krivičnog djela. Stoga se, prema mišljenju drugostepenog suda, ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da se radi o krivičnom djelu sa blanketnom dispozicijom, te da je trebalo primijeniti zakon koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela kao blaži (Zakon o početnom bilansu stanja) kojim su prestale da važe obaveze po osnovu poreza na promet, akcize i takse i dospjele kamate navedenog pravnog lica, jer je nesporno utvrđeno da je apelant radnju izvršenja krivičnog djela (potpisivanje rješenja o otpisu neplaćenih obaveza po osnovu poreza na promet, akcize, takse i dospjelih kamata ODP „Fabrika duvana“ Banja Luka, bez prethodnog razmatranja na sjednici Vlade RS) preduzeo prije stupanja na snagu Zakona o početnom bilansu stanja.
  • 19.
    Stoga, prema mišljenju drugostepenog suda, nije nastupila ni „dekriminalizacija“ apelantovih radnji s obzirom na to da krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim nijedan krivični zakon nije dekriminalizirao. Također, ni radnje izvršenja krivičnog djela nisu izgubile karakter protivpravnosti, a blanketni propis na koji se apelant u žalbi poziva nije ni postojao, niti je donesen u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Drugostepeni sud je naveo da dekriminalizacija može postojati samo u slučaju kada je novi krivični zakon dekriminalizirao nešto što je prema starom krivičnom zakonu bilo krivično djelo. U svim drugim slučajevima, kada je krivično djelo kažnjivo po oba zakona, sud utvrđuje relevantne okolnosti u izboru blažeg zakona na način kako je u prethodnim tačkama navedeno.
  • 20.
    Zbog svega navedenog, Okružni sud je zaključio da apelantova žalba nije osnovana.
  • 21.
    Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na kažnjavanje samo po osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant se poziva na odredbe krivičnog zakona, te navodi da je krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja blanketno krivično djelo, jer službeni položaj, službena dužnost, službeno ovlaštenje i granice službenog ovlaštenja određenog službenog ili odgovornog lica nisu definirani krivičnim zakonodavstvom, već nekim drugim blanketnim propisom. Stoga je, prema apelantovom mišljenju, neprihvatljiv stav drugostepenog suda da se ne radi o blanketnom krivičnom djelu. Prema apelantovom stavu, ovo krivično djelo može biti izvršeno samo kršenjem nekog blanketnog propisa koji sadrži dispoziciju pravne norme, a krivični zakon propisuje samo sankciju. Apelant, u skladu sa ovim, dalje navodi da pri izmjeni blanketnih propisa treba primijeniti onaj propis koji je blaži za učinioca. Apelant se poziva na Zakon o početnom bilansu stanja kojim je propisano da obaveze preduzeća prema Republici Srpskoj po osnovu neplaćenih poreza, doprinosa, carina, akciza i finansijskih pozajmica koje su nastale do 31. decembra 1997. godine prestaju da važe. Dakle, ex lege prestaju da važe i obaveze „Fabrike duvana“ Banja Luka prema Republici Srpskoj, a to su one obaveze koje su otpisane aktom koji je potpisao apelant. Dakle, apelant ističe da iz svega proizlazi da je, nakon izvršene radnje za koju je apelant proglašen krivim, stupio na snagu blanketni propis koji je blaži za apelanta, jer njegove radnje za koje je proglašen krivim čini dopuštenim, čime se gubi element protivpravnosti.
  • 22.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u pobijanoj presudi. Okružni sud je naveo da apelant na jedan neobičan i neprihvatljiv način, isticanjem pojedinih dijelova datih zaključaka u presudi, zasniva tvrdnju o povredi prava na pravično suđenje. Okružni sud je istakao da apelant ni na koji način nije oštećen pobijanom presudom, te da nije došlo do povrede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
  • 23.
    U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u postupku protiv apelanta nije došlo do povrede prava iz Evropske konvencije, kao ni povrede načela zakonitosti.
  • 24.
    Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je apelant u toku postupka imao mogućnost da koristi i da je koristio svoja prava. Kad je riječ o raspravi o primjeni „blanketne norme“, Tužilaštvo je istaklo da apelant normu interpretira na svoj način kako bi na najbolji način zaštitio svoje interese. Međutim, prema mišljenju Tužilaštva, ovakvo tumačenje norme nema osnova u sudskoj praksi i stanovištu sudova u Bosni i Hercegovini. Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 25.
    Krivični zakon Republike Srpske-posebni dio („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 15/92, 4/93 17/93, 26/93 14/94 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:

Član 226.

Zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja

(1) Službeno ili odgovorno lice koje iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog položaja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kazniće se zatvorom od šest mjeseca do pet godina.

(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko dvije hiljade petsto dinara, učinilac ce se kazniti zatvorom od jedne godine do deset godina.

(3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko deset hiljada dinara, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje tri godine.

  • 26.
    Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 22/00) glasi:

Vremensko važenje krivičnog zakona

Član 4.

(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon, jednom ili više puta, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.

Član 337.

Zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja

(1) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugom nanese kakvu štetu, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana nanesena znatna šteta ili je došlo do teže povrede prava drugog, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(3) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(4) Ako je djelom iz stava 3. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.

  • 27.
    Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 43/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) glasi:

Vremensko važenje krivičnog zakona

Član 4.

(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon, jednom ili više puta, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.

Zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja

Član 347.

(1) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugom nanese kakvu štetu, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana nanesena znatna šteta ili je došlo do teže povrede prava drugog, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(3) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(4) Ako je djelom iz stava 3. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.

  • 28.
    Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98) u relevantnom dijelu glasi:
  • 1.
    Opšte odredbe

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak izrade početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: početni bilans stanja) u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji).

Član 11. stav 2.

Obaveze preduzeća prema Republici Srpskoj po osnovu neplaćenih poreza doprinosa carina, akciza i finansijskih pozajmica nastale do 31. decembra 1997. godine prestaju da važe.

  • 29.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 30.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 31.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 89 0 K 001017 09 KŽ od 26. maja 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 8. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 32.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 33.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakonodavstva iz člana 7. Evropske konvencije.
  • 34.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

  • 35.
    Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer su, prema apelantovim navodima, sudovi pogrešno ocijenili da krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja nije blanketno krivično djelo. Prema apelantovim navodima, Zakon o početnom bilansu je blaži propis za apelanta, jer njegove radnje čini dopuštenim, što znači da se gubi protivpravnost.
  • 36.
    U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema vlastitoj jurisprudenciji, nije, općenito, nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
  • 37.
    Ustavni sud konstatira da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u brojnim odlukama istakao da član 6. Evropske konvencije ima „prominentno mjesto u demokratskom društvu“ (vidi, Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A broj 189, stav 66). Član 6. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 3/04, stav 25). Jedno od tih pravila jeste da pravičan postupak ne može postojati ukoliko je pozitivno zakonodavstvo primijenjeno arbitrarno (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 146/02 od 15. juna 2004. godine, tačka 23, AP 36/03 od 15. juna 2004. godine, tačka 27, AP 645/04 od 2. decembra 2005. godine, tačka 29. i dalje).
  • 38.
    Prema tome, u vezi sa pravom na pravično suđenje, konkretni slučaj postavlja pitanje da li je odredba kojom je definirano krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja arbitrarno primijenjena u krivičnom postupku, a što se kasnije reflektira na obavezu sudova da primjenjuju blaži zakon.
  • 39.
    U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, razmatrajući i obrazlažući ovaj žalbeni navod, jasno istakao da se pod pojmom blanketna krivična djela podrazumijevaju krivična djela čija su bića dopunjena obilježjima iz nekih drugih zakonskih propisa, a ukidanje takvog propisa, ili izmjena, ili donošenje novog propisa utječu na pravilnu primjenu zakona, odnosno na primjenu zakona povoljnijeg za počinioca krivičnog djela, nezavisno od vremena izvršenja krivičnog djela. Drugostepeni sud nije prihvatio apelantovu tvrdnju da se radi o krivičnom djelu sa blanketnom dispozicijom.
  • 40.
    Polazeći od stava koji je drugostepeni sud obrazložio u svojoj presudi, kao i od samog sadržaja krivičnog djela iz člana 337. KZ, Ustavni sud primjećuje da je osnovno obilježje bića ovog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja od lica koje se nalazi na određenom položaju, ili kojem su povjerena određena ovlaštenja, a pri tome su značenja pojmova „službeno lice“ i „odgovorno lice“ jasno regulirana zakonom (tačka 126. KZ). Ova djela, dakle, spadaju u grupu delikta propria. Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja može se izvršiti iskorištavanjem, prekoračenjem ili nevršenjem službene dužnosti ili ovlaštenja. Pri tome, kada se govori o „zaštićenom objektu“ kod krivičnih djela iz ove oblasti (kojih je više), štiti se službena dužnost, njeno zakonito i pravilno vršenje. Pri tome, izvor za „zakonitost“, odnosno obavezno postupanje u skladu sa zakonom prilikom vršenja dužnosti i ovlaštenja, nalazi se u samom Ustavu Bosne i Hercegovine i zakonima, ali i u podzakonskim aktima, uključujući i pravilnike o unutrašnjoj organizaciji, ili drugim aktima koji reguliraju postupanje unutar određenog tijela, institucije, organa i dr. Međutim, treba imati u vidu da se činjenjem ovog krivičnog djela mogu povrijediti i druga zaštićena dobra, odnosno društvene i individualne vrijednosti (posljedica krivičnog djela, i to u njegovom težem obliku, određena u stavu 3).
  • 41.
    Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da ova odredba (član 337. KZ) ne sadrži granice službenog ovlaštenja, već su ove granice definirane nekim drugim zakonom. Ustavni sud primjećuje da je smisao ove odredbe da dolazi do njenog kršenja kada se „ne postupa u skladu sa zakonom“. Iz vršenja konkretne radnje, odnosno činjenja ili uslijed nečinjenja, zavisno od okolnosti slučaja i zaštićenog objekta u krivičnom postupku, sud će utvrditi da li je počinjeno krivično djelo. S tim u vezi, Ustavni sud posebno naglašava da će sud procijeniti okolnosti cjelokupnog slučaja, jer ne mora svako nezakonito ponašanje ukazivati na krivično djelo, već se može raditi o disciplinskoj ili nekoj drugoj odgovornosti.
  • 42.
    Ustavni sud, međutim, primjećuje da se, suprotno apelacionim navodima u konkretnom slučaju, ne radi o „blanketnoj normi“, niti se navedena odredba može tumačiti na način kako je tumači apelant. Ovo pogotovo što apelant smatra da je taj „drugi propis“, na koji upućuje odredba člana 337. KZ, Zakon o početnom bilansu stanja iako taj zakon ne sadrži ono što bi, prema apelantovim navodima, trebalo da sadrži „granice službenog ovlaštenja“, već regulira uvjete i postupak izrade početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. Tačno je da je ovim zakonom, članom 11. stav 2, izvršen otpis duga, odnosno da je, nakon stupanja na snagu ovog zakona, otpis obaveza državnog preduzeća prema Republici Srpskoj postao zakonit. Međutim, pošto ova odredba nije postojala u momentu kada je apelant potpisao rješenje o otpisu duga, a što su utvrdili i redovni sudovi, apelant nije postupao u skladu sa ovlaštenjima koje je imao, već ih je prekoračio. Mnogobrojni propisi u skladu sa kojima moraju postupati službena i ovlaštena lica moraju se primjenjivati na način kako je to zakonom regulirano, a naknadne izmjene propisa ne utječu da se radnje koje su ranije preduzete „osnaže“ retroaktivno, ili da se izgubi element protivpravnosti ukoliko nisu bile u skladu sa zakonom u momentu kada su počinjene. Stoga, navedeni zakon nije „blanketni propis“ čijim donošenjem je apelant „dekriminaliziran“, kako je zaključio apelant. Apelantovo postupanje u momentu kada je potpisao rješenje, nije bilo u skladu sa zakonom, a naknadno donošenje Zakona o početnom bilansu stanja ne može utjecati da se retroaktivno izgubi „element protivpravnosti“, pogotovo zbog činjenice da Zakon o početnom bilansu stanja nije odredio svoje djelovanje retroaktivno. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, također, razmotrio ovaj apelantov navod i zaključio da nije nastupila „dekriminalizacija“ apelantovih radnji s obzirom na to da krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim nije nijedan krivični zakon dekriminalizirao, a radnje izvršenja krivičnog djela nisu izgubile karakter protivpravnosti, jer propis (Zakon o početnom bilansu stanja) na koji se apelant poziva nije postojao u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Pri tome Ustavni sud smatra da je neophodno naglasiti da je za postojanje predmetnog krivičnog djela iz člana 337. KZ (stav 4. u vezi sa stavom 3) za koje je apelant proglašen krivim ključna okolnost namjera počinioca da korištenjem svog položaja ili ovlaštenja ili prekoračenjem granica ovlaštenja sebi ili drugome pribavi imovinsku korist, a te činjenice su sudovi utvrdili kao nesporne u apelantovom slučaju, zbog čega su ga i proglasili krivim za predmetno krivično djelo.
  • 43.
    Ustavni sud smatra da u osporenim presudama ništa ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni zakonske odredbe. Osnovni i Okružni sud su dali jasne razloge zašto smatraju da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te zašto se ne može ekskulpirati naknadnim donošenjem Zakona o početnom bilansu stanja. Ustavni sud primjećuje da obrazloženja redovnih sudova u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 44.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu postupili na arbitraran način, odnosno nisu proizvoljno primijenili odredbu krivičnog zakona, te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 45.
    U pogledu navoda iz apelacije da je osporenim presudama došlo do povrede člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da su redovni sudovi istakli, pozivajući se na član 4. krivičnih zakona (ranijih i sada važećih) da se na počinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, odnosno ako se zakon promijenio nakon izvršenja, primjenjivat će se zakon koji je blaži za počinioca. U suštini, navodi o povredi prava iz člana 7. Evropske konvencije odnose se na apelantovu tvrdnju da je trebalo primijeniti blaži zakon, koji je donesen nakon izvršenja krivičnog djela i navodi o povredi prava na pravično suđenje koje je Ustavni sud razmatrao u prethodnim tačkama odluke su identični. Pri tome Ustavni sud naglašava da se pod blažim zakonom podrazumijeva utvrđivanje koji je od dva zakona koji tretiraju isto krivično djelo blaži za učinioca, a nesporno je da se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj situaciji. Zbog navedenog, Ustavni sud ne smatra da je potrebno da posebno obrazlaže ovaj apelantov navod.
  • 46.
    U konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Ustavni sud zaključio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo.
  • 47.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.