Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3294/09, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zeničko-dobojskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000940 od 13. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-07-000 232 od 29. februara 2008. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

  • 1.
    Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 23. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000940 od 13. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-P-07-000 232 od 29. februara 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. novembra 2010. godine.
  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od E. Z., E. K., N. Č., M. DŽ., N. I., M. S., M. Š. (u daljnjem tekstu: tužioci), koje zastupa Salih Lemeš, advokat iz Visokog, zatraženo je 19. marta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor dostavio 15. aprila 2010. godine, Općinski sud 12. aprila 2010. godine, a tužioci 22. marta 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 21. aprila 2010. godine.
  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Općinski sud je Presudom broj 041-0-P-07-000 232 od 29. februara 2008. godine usvojio tužbeni zahtjev tužilaca, te je apelanta obavezao da im pojedinačno na ime noćnog rada, na ime produženog rada i na ime rada u praznike isplati označene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. marta 2007. godine pa do isplate, kao i da im u označenom iznosu nadoknadi troškove postupka. Tužiocima je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim su tražili isplatu dodatka na plaću za rad subotom i nedjeljom.
  • 7.
    U obrazloženju presude je ukazano na to da su tužioci, zaposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona raspoređeni na rad u Policijsku stanicu Visoko i Policijsku upravu Visoko, u tužbi naveli da su od 1. februara 2004. godine do 1. februara 2007. godine obavljali redovan rad i radili noću, prekovremeno, neradnim danima (subote i nedjelje) i praznikom, a za što im nisu obračunati i isplaćeni dodaci na plaću. Dalje, ukazano je na to da su tužioci za period do 7. septembra 2005. godine potraživali dodatke na plaću u skladu sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti, a za period od 7. septembra 2005. godine u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom.
  • 8.
    Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka E. G. utvrdio da je apelant tužiocima isplatio manje iznose u odnosu na naknade predviđene Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH do 7. septembra 2005. godine, a od 7. septembra 2005. godine u odnosu na dodatke predviđene Općim kolektivnim ugovorom. Apelant je nalaz vještaka osporio u dijelu koji se odnosio na obračun naknada za rad subotom i nedjeljom, zatim je isticao da vještak nije uzeo u obzir da su tužiocima isplaćivane uvećane plaće za 30% zbog posebnih uvjeta rada a što uključuje i naknade za prekovremeni rad i rad noću, da su tužiocima od 1. januara 2006. godine na osnovu člana 35. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona isplaćivane naknade za noćni rad od 10%, da je tužiocima od 1997. godine vršen obračun i isplata naknada za vrijeme rada u dane državnih praznika, da je vještak bio dužan primijeniti Kolektivni ugovor za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova koji je na snazi od 1. januara 2006. godine, te, najzad, da vještak nije uzeo u obzir stvarne sate, pa je uvećanje za rad noću obračunato u procentu od 130% umjesto 10%, a uvećanje za rad u državne praznike 150% umjesto 50%. Na glavnoj raspravi vještak je pojasnio da je za izradu nalaza koristio podatke koje je dobio od apelantove finansijske službe sa specifikacijom primanja po mjesecima, a gdje su navedeni i podaci o isplaćenim dodacima. Ukazao je na to da je apelant isplaćivao naknade za rad državnim praznikom, a nije vršio obračun za produženi rad, noćni rad i rad subotom i nedjeljom. Vještak je, također, naglasio i da je apelant plaće uvećavao za 10-25%, da je prilikom obračuna uzeo u obzir ovo uvećanje, ali se nije mogao izjasniti na šta se uvećanje odnosilo jer to nije mogao zaključiti iz podataka dobijenih od apelantove finansijske službe. Općinski sud je odbio apelantov zahtjev da se odredi ponovno vještačenje jer je vještak nalaz i mišljenje sačinio na osnovu podataka koje je dobio od apelantove službe, te u skladu sa postavljenim zadatkom koji je sud odredio prema tužbenom zahtjevu tužilaca.
  • 9.
    Općinski sud je ukazao na to da su prava tužilaca iz radnog odnosa, između ostalog, regulirana Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti do početka primjene Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, a koji se primjenjuje od 1. januara 2006. godine, kako je propisano članom 88. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Tužioci su u tužbenom zahtjevu tražili da se do 7. septembra 2005. godine primjenjuje Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti, a od 7. septembra 2005. godine, kao od dana kada je i stupio na snagu, Opći kolektivni ugovor („Službene novine FBiH“ broj 54/05).
  • 10.
    Dalje, ukazano je na to da je članom 3. Općeg kolektivnog ugovora regulirano da se kolektivnim ugovorom na nivou djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu ne mogu utvrditi manja prava za zaposlene od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom. Kolektivnim ugovorom za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona u članu 34. stav 1. propisano je da naknada, odnosno posebni dodatak na plaću iznosi do 30% i da ne može biti manji od 20% od obračunate plaće. Istim kolektivnim ugovorom u članu 35. propisano je da se osnovna plaća policijskog službenika koji radi u posebnim uvjetima rada povećava za noćni rad u iznosu od 30% i rad praznikom 50%, te da se ovi dodaci međusobno isključuju. Općim kolektivnim ugovorom u članu 12. propisano je da zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice, za noćni rad najmanje 30% bruto satnice, za rad u dane sedmičnog odmora najmanje 20% od bruto satnice i rad u dane državnog praznika, koji je prema zakonu neradni dan, najmanje 50% od bruto satnice, te da se dodaci međusobno ne isključuju. Na osnovu navedenog, zaključeno je da je Opći kolektivni ugovor povoljniji za zaposlenike jer predviđa dodatke za prekovremeni rad i rad u dane sedmičnog odmora, te da se navedeni dodaci međusobno ne isključuju. S obzirom na to da se granskim kolektivnim ugovorom ne može predvidjeti manje prava od prava predviđenih Općim kolektivnim ugovorom, Općinski sud je zaključio da je osnovan zahtjev tužilaca da naknade obračunaju i isplate u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom počevši od njegovog stupanja na snagu (od 7. septembra 2005. godine).
  • 11.
    Također, istaknuto je da su tužioci za period do 7. septembra 2005. godine tražili da im se naknada obračuna i isplati prema Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti, koji u članu 26. propisuje da službeniku koji radi na poslovima sa posebnim uvjetima, utvrđenim pravilnikom o radu, pripada pravo na poseban dodatak na plaću u visini od 20%. Članom 27. istog ugovora propisano je da se osnovna plaća povećava za rad noću najmanje 35%, za prekovremeni rad najmanje 50%, za rad subotom i nedjeljom (ako su neradni dani) najmanje 30%, za rad u državne praznike najmanje 50%. S tim u vezi je ukazano na to da navedena odredba predviđa veće procente za naknadu od procenata predviđenih Općim kolektivnim ugovorom. Također, naglašeno je da je dispozicija tužilaca da traže primjenu Općeg kolektivnog ugovora za period od 7. septembra 2005. godine pa dalje iako je za njih u periodu do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona bio povoljniji Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti.
  • 12.
    Općinski sud je neosnovanim ocijenio apelantov prigovor da je tužiocima isplaćivan dodatak na plaću u procentu od 25 do 30% zbog posebnih uvjeta rada, pa da su namireni i za dodatke koji su predmet ovog spora. U vezi s tim je ukazano na to da je vještak utvrdio da je tužiocima isplaćivana uvećana plaća, ali da im nisu isplaćivani posebni dodaci za prekovremeni rad, noćni rad i rad subotom i nedjeljom. Dodatak za posebne uvjete rada, predviđen članom 26. stav 1. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti, odnosno članom 34. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova je poseban dodatak čija isplata ne isključuje pravo na dodatke prema članu 27, odnosno 35. navedenih kolektivnih ugovora.
  • 13.
    Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-08-000940 od 13. augusta 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i u cjelini potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je, između ostalog, ukazano na to da je članom 27. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti propisano da se osnovna plaća uvećava za rad noću 35%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom i nedjeljom (ako su neradni dani) 30%, za rad u dane državnog praznika za 50%. Istaknuto je da Opći kolektivni ugovor u članu 20. također propisuje da zaposlenici imaju pravo na povećanu plaću za noćni rad, prekovremeni rad, za rad u dane državnog praznika, s tim da su prava na povećanu plaću utvrđena u najmanjim iznosima. Također, ukazano je i na to da je Kolektivnim ugovorom za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova u članu 35. propisano da se osnovna plaća policijskim službenicima koji rade pod posebnim uvjetima uvećava za noćni rad 30%, a za rad praznikom 35%. Najzad, navedeno je da je članom 68. Zakona o radu regulirano da se plaća zaposlenika utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a članom 69. stav 2. istog zakona da poslodavac ne može isplatiti zaposleniku manju plaću od plaće koja je utvrđena kolektivnim ugovorom. Naglašeno je da je u prvostepenom postupku pravilno utvrđeno da je tužiocima isplaćivana veća plaća u odnosu na plaću koja je garantirana Kolektivnim ugovorom, ali da tužiocima nisu isplaćivani posebni dodaci za prekovremeni rad, noćni rad, te rad u vrijeme državnih praznika. Također, ukazano je na to da ničim nije ograničeno da isplata dodatka na plaću od 30% isključuje pravo na dodatke na posebne uvjete rada kao što su noćni rad, rad u vrijeme državnih praznika i drugo.
  • 14.
    Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, prema apelantovim navodima, u suštini se svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva trebao primijeniti Zakon o policijskim službenicima Zeničko-dobojskog kantona koji, između ostalog, regulira predmetne dodatke. Također, apelant smatra da se nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti iz 2000. godine. Najzad, apelant osporava nalaz i mišljenje vještaka tvrdeći da je matematički netačan, te da pri njegovoj izradi nisu pravilno primijenjeni materijalni propisi iz kolektivnih ugovora, odnosno da su pojedinačni iznosi dodatka utvrđivani prema stopi od 130%, 135% i 150% a ne prema stopi od 30%, 35% i 50%, a zbog toga što je vještak zanemario činjenicu da su tužioci kao policijski službenici radili po tzv. brigadnom sistemu u kojem noćni rad i rad u dane državnih praznika predstavlja redovan rad u okviru preraspodjele radnog vremena. Apelant ističe da je ovaj navod isticao i detaljno obrazložio i u žalbi na prvostepenu presudu, ali da je Kantonalni sud sasvim površno i nekorektno razmotrio njegovu žalbu.
  • 15.
    Apelant je dopunio apelaciju 8. novembra 2010. godine. U dopuni apelacije istaknuto je da Kantonalni sud o istom činjeničnom i pravnom pitanju očigledno različito i diskriminirajući odlučuje na način da u jednom predmetu žalbu usvaja, a u drugom ne. U prilog ovim navodima dostavljena je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 P 005985 09 Gž od 17. maja 2010. godine. Iz predočene presude proizlazi da je djelimično uvažena apelantova žalba jer je zaključeno da je prvostepeni sud dosuđujući iznose naknada pogrešno primijenio član 27. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti. Naime, Kantonalni sud je, nakon održane glavne rasprave na kojoj je vještak E. G. ponovo proveo vještačenje, utvrdio da je on u svom nalazu i mišljenju uvećanje vrijednosti sata rada noću i prekovremeno uvećao za procent od 135% odnosno 150%, umjesto za 35% odnosno 50%, shodno pravilnoj primjeni člana 27. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti.
  • 16.
    Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz osporene presude, te da smatra da tužioci imaju pravo na naknadu plaće i drugih naknada u skladu sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH i Općim kolektivnim ugovorom.
  • 17.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je ovaj sud imao u vidu da je u toku utuženog perioda donesen Kolektivni ugovor za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova koji se primjenjuje od 1. januara 2006. godine, ali da su tužioci, počevši od 7. septembra 2005. godine, tražili primjenu Općeg kolektivnog ugovora koji garantira minimum prava zaposlenika, te da se, shodno članu 3. ovog ugovora, kolektivnim ugovorima na nivou područja djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu ne mogu utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.
  • 18.
    Tužioci su u odgovoru istakli da je apelacija neosnovana, da ne postoje razlozi zbog kojih je uložena, te da ne postoji kršenje prava na koje se u apelaciji ukazuje.
  • 19.
    Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 149.

(1) Vještačenje obavlja jedan vještak.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

  • 20.
    Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorima na nivou kantona, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugim zakonima kojima se regulišu prava po osnovu rada.

Kolektivnim ugovorima na nivou područja djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu ne mogu se utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.

Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.

Član 12.

Zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za:

  • –
    prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice;
  • –
    noćni rad najmanje 30% od bruto satnice;
  • –
    rad na dan sedmičnog odmora najmanje 20% od bruto satnice;
  • –
    rad u dane praznika koji su po zakonu neradni najmanje 50% od bruto satnice.

Dodaci se međusobno ne isključuju.

  • 21.
    Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 23/00 i 50/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 26.

Službeniku, koji radi na poslovima s posebnim uslovima rada, utvrđenim pravilnikom o radnim odnosima, pripada pravo na posebni dodatak uz plaću u visini do 20 %.

Član 27.

Osnovna plaća uvećat će se:

za rad noću najmanje 35 %,

za prekovremeni rad najmanje 50 %,

za rad subotom i nedjeljom (ako su neradni dani) najmanje 30 %.

Za rad na dane državnog praznika službenici imaju pravo na naknadu plaće i plaću uvećanu za najmanje 50 %.

  • 22.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000940 od 13. augusta 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. augusta 2009. godine, a apelacija je podnesena 23. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 26.
    Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 27.
    S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 28.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 29.
      Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
    • 30.
      U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je osporenim presudama apelant obavezan da tužiocima u pojedinačno označenim iznosima isplati naknade na ime noćnog rada, produženog rada i rada u dane praznika. Isplate navedenih naknada tužioci su tražili za period od 1. februara 2004. godine do 1. februara 2007. godine. Dalje, za period do 7. septembra 2005. godine tužioci su tražili isplatu navedenih naknada u skladu sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti, a nakon 7. septembra 2005. godine u skladu sa odredbama Općeg kolektivnog ugovora.
    • 31.
      Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi zaključili da se za period do 7. septembra 2005. godine treba primijeniti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti. U obrazloženju osporene prvostepene presude je ukazano na to da su prava tužilaca iz radnog odnosa regulirana Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti do početka primjene Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, a koji se, shodno članu 88, primjenjuje od 1. januara 2006. godine. S obzirom na to da se radilo o periodu do 7. septembra 2005. godine, te da Kolektivni ugovor za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona izričito regulira da se treba primjenjivati od 1. januara 2006. godine, kao i da ne sadrži niti jednu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da se u bilo kojem dijelu treba primjenjivati retroaktivno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da se na dio potraživanja tužilaca nastalih do 7. septembra 2005. godine nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti iz 2000. godine iako je zaključen Kolektivni ugovor za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona.
    • 32.
      Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su tužioci za period od 7. septembra 2005. godine kao pravni osnov tužbenog zahtjeva istakli Opći kolektivni ugovor („Službene novine FBiH“ broj 54/05 od 7. septembra 2005. godine), koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine. Redovni sudovi su, pozivajući se na član 3. Općeg kolektivnog ugovora (da kolektivnim ugovorom na nivou grane djelatnosti ne može biti predviđen manji obim prava od onih utvrđenih Općim kolektivnim ugovorom, da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora), analizirali relevantne odredbe Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova, te zaključili da se za period od 7. septembra 2005. godine treba primijeniti Opći kolektivni ugovor kao povoljniji za tužioce. U prilog ovakvom zaključku istaknuto je da je Opći kolektivni ugovor povoljniji jer predviđa dodatke za prekovremeni rad i rad u dane sedmičnog odmora a koje ne predviđa Kolektivni ugovor za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, kao i da se prema Općem kolektivnom ugovoru dodaci ne isključuju. Ustavni sud primjećuje da je Zakon o policijskim službenicima Zeničko-dobojskog kantona („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 8/06 od 25. jula 2006. godine), na koji apelant ukazuje kao relevantan materijalni propis, stupio na snagu 2. augusta 2006. godine. Članom 97. navedenog zakona izričito je regulirano sljedeće: „Zakon o radu Federacije, ostali zakoni, podzakonski akti i kolektivni ugovori kojim se uređuju prava i obaveze iz radnog odnosa primjenjuju se na policijske službenike i kadete, ukoliko nije drugačije određeno ovim Zakonom“. Apelant ne navodi, a to nije moguće zaključiti ni iz odredbi navedenog zakona, da su odredbe Općeg kolektivnog ugovora na osnovu kojih su tužiocima dosuđene naknade na ime noćnog rada, produženog rada i rada u dane praznika ne mogu primijeniti jer je navedenim zakonom drugačije određeno. Također, apelant ne navodi, a to nije moguće zaključiti ni iz odredbi navedenog zakona, na koji način bi njegova primjena bila od značaja u konkretnom slučaju posebno imajući u vidu citirani član 3. Općeg kolektivnog ugovora na kojem su redovni sudovi i zasnivali svoj zaključak da je Opći kolektivni ugovor povoljniji za tužioce. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
    • 33.
      Apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju se svode na tvrdnju da je vještak dosuđene iznose naknada pogrešno obračunao, da ovaj njegov navod sudovi nisu uvažili u konkretnom slučaju, ali da je identičan navod u identičnoj situaciji pred istim sudom u predmetu iz 2010. godine uvažen.
    • 34.
      U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud primjećuje da je apelant u postupku iz kojeg su proistekle presude koje osporava predmetnom apelacijom osporavao da tužiocima pripada pravo na naknade po osnovu noćnog rada i prekovremenog rada, odnosno da je isplatom dodatka na plaću od 30% tužiocima isplaćeno i više nego što im pripada prema Općem i Kolektivnom ugovoru. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je Općinski sud odredio vještačenje na prijedlog tužilaca, a apelant ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o predloženom vještaku i o predmetu vještačenja, odnosno da se sa izborom vještaka i obimom vještačenja nije saglasio. Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju osporene prvostepene presude detaljno pobrojani prigovori koje je apelant istakao na nalaz i mišljenje ovog vještaka, kao i da apelantu na glavnoj raspravi nije bila uskraćena mogućnost da postavlja pitanja vještaku i da osporava njegov nalaz. Prvostepeni sud je apelantov zahtjev za novo vještačenje odbio, te je s tim u vezi istakao da je vještak nalaz i mišljenje sačinio na osnovu podataka koje je dobio od apelantovih službi, a u skladu sa postavljenim zadatkom koji je sud odredio prema zahtjevu tužilaca. Ukazano je i na to da je vještak odbacio primjedbe na način utvrđivanja osnovice za obračun i način obračuna naknada, a da apelant nije učinio vjerovatnim da je obračun pogrešno izvršen. Apelant je u žalbi na osporenu prvostepenu presudu tvrdio da su isplatom dodatka na plaću od 30% tužioci dobili i više od onog što je propisano čl. 27. i 12. Kolektivnog i Općeg ugovora i da nema nikakve razlike za isplatu, da je u tabelama vještaka prikazan netačan podatak o iznosu osnovne plaće jer ona u sebi sadrži i osnovnu plaću i dodatak na plaću od 30%, te najzad da je matematički netačan obračun naknada koje su tužiocima dosuđene prvostepenom presudom. U vezi sa ovakvim žalbenim navodima u obrazloženju osporene drugostepene presude, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio provedene dokaze, te da ničim nije ograničeno da isplata dodatka na plaću od 30% isključuje pravo na dodatke na posebne uvjete rada kao što je noćni rad, rad u vrijeme državnih praznika i drugo.
    • 35.
      Imajući u vidu da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te da u okolnostima konkretnog slučaja apelantu nije bila uskraćena mogućnost da osporava pravilnost i tačnost nalaza i mišljenja vještaka, odnosno da predlaže dokaze kojim bi učinio vjerovatnim svoje tvrdnje da je nalaz netačan, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
    • 36.
      Najzad, iz presude Kantonalnog suda koju je apelant predočio kao dokaz o različitom postupanju u istom činjeničnom i pravnom pitanju proizlazi da apelant u ovom postupku nije osporavao da tužiocima pripada pravo na naknadu noćnog rada i prekovremenog rada, već da je tvrdio da je vještak pogrešno obračunao iznose naknada po navedenim osnovima. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao da je tužiocima već isplatio naknade odnosno plaće i za noćni i prekovremeni rad ali kao za rad u „normalno radno vrijeme“ a ne kao za rad noću, odnosno prekovremeno. Kantonalni sud je u ovom slučaju održao glavnu raspravu na kojoj je ponovno proveo vještačenje i tako na nesporan način utvrdio da je iznos naknada u ovom slučaju pogrešno obračunat jer je i sam vještak potvrdio da bi njegov nalaz bio drugačiji da je znao da je tužiocima za vrijeme koje su proveli radeći noću i prekovremeno ranije isplaćena plaća, odnosno naknade u visini kao da su radili u „normalno radno vrijeme“. Međutim, i u ovoj presudi Kantonalni sud je ponovio stav da tužioci imaju pravo na uvećanje plaće po osnovu rada noću i prekovremenog rada, i to one plaće koju je apelant isplatio u utuženom periodu, odnosno plaće isplaćene sa dodatkom od 30%. Shodno navedenom, slijedi da se ne radi o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju o kojem je Kantonalni sud u odvojenim slučajevima postupao drugačije a kako je apelant tvrdio u dopuni apelacije.
    • 37.
      Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, u pogledu kojih apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjava i da ih osporava, utvrdili relevantne činjenice na koje su primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili diskriminacije u odnosu na apelanta.
    • 38.
      Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
    • 39.
      Apelant je istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine zbog razloga koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i u odnosu na koje je već zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje.
    • 40.
      Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na činjenicama koje su utvrdili provođenjem dokaza na glavnoj raspravi, a u odnosu na koje stranama u postupku nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjavaju i da ih osporavaju, te kada je na tako utvrđeno činjenično stanje primijenjeno relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili diskriminacije.
    • 41.
      Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
    • 42.
      Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.