USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2436/12, rješavajući apelaciju Z. K. H. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Z. K. H. G. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 010910 12 U od 13. augusta 2012. godine, S1 3 U 010630 12 U od 16. jula 2012. godine, S1 3 U 010260 12 U od 13. juna 2012. godine i S1 3 U 009964 12 U od 15. maja 2012. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine br. UP-2-06-07-2-81/12 od 10. augusta 2012. godine, UP-2-06-07-2-71/12 od 11. jula 2012. godine i UP-2-06-07-2-51/12 od 10. maja 2012. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Služba za poslove sa strancima br. UP-1/18.5.1-07.3-12-32/09 od 9. augusta 2012. godine, UP-1/18.5.1-07.3-12-31/09 od 10. jula 2012. godine, UP-1/18.5.1-07.3-12-30/09 od 7. juna 2012. godine i UP-1/18.5.1-07.3-12-29/09 od 9. maja 2012. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
- 1.Z. K. H. G. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava Bosne i Hercegovine“, podnio je 27. juna 2012. godine dopunu apelacije u predmetu broj AP 3019/10 Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 010260 12 U od 13. juna 2012. godine i S1 3 U 009964 12 U od 15. maja 2012. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-51/12 od 10. maja 2012. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) br. UP-1/18.5.1-07.3-12-30/09 od 7. juna 2012. godine i UP-1/18.5.1-07.3-12-29/09 od 9. maja 2012. godine. Budući da je Ustavni sud u predmetu broj AP 3019/10 donio odluku 15. maja 2012. godine, navedenu dopunu apelacije Ustavni sud je registrirao kao novi predmet pod brojem AP 2436/12. Apelant je 6. septembra 2012. godine dostavio dopunu apelacije protiv presuda Suda BiH br. S1 3 U 010910 12 U od 13. augusta 2012. godine i S1 3 U 010630 12 U od 16. jula 2012. godine, rješenja Ministarstva br. UP-2-06-07-2-81/12 od 10. augusta 2012. godine i UP-2-06-07-2-71/12 od 11. jula 2012. godine i rješenja Službe br. UP-1/18.5.1-07.3-12-32/09 od 9. augusta 2012. godine i UP-1/18.5.1-07.3-12-31/09 od 10. jula 2012. godine.
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 4. jula 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 20. jula 2012. godine, Ministarstvo 11. jula 2012. godine, a Služba 17. jula 2012. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije Suda BiH, Ministarstva i Službe dostavljeni su apelantu 21. augusta 2012. godine.
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješavajući po službenoj dužnosti, Služba je donijela Rješenje broj UP-1719.5-07.3-12/09 od 30. novembra 2009. godine kojim je odlučeno da se apelant s ciljem sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja stavlja pod nadzor u Ustanovu za prihvat stranaca Službe za poslove sa strancima – Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), na period od 1. decembra 2009. godine do 31. decembra 2009. godine. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-200/09 od 2. decembra 2009. godine žalbu odbilo. Presudom Suda BiH broj U-604/09 od 17. decembra 2009. godine odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv Rješenja Ministarstva broj UP-2-06-07-2-200/09 od 2. decembra 2009. godine. Rješenjima Službe od 23. decembra 2009. godine, 22. januara 2010. godine, 23. februara 2010. godine i 26. marta 2010. godine kontinuirano je produžavan nadzor nad apelantom do 4. maja 2010. godine.
- 7.Apelantu je Služba Rješenjem o izuzetnom produženju nadzora broj UP-1/18.5.1-07.3-12-29/09 od 9. maja 2012. godine produžila nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, udaljenju stranaca iz zemlje i s ciljem sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. Stavom II dispozitiva rješenja je navedeno da će se rješenje o produženju nadzora uručiti apelantu 9. maja 2012. godine u 15 sati u Imigracionom centru. Stavom III dispozitiva je utvrđeno da se produženje mjere nadzora određuje za period od 18. maja 2012. godine do 17. juna 2012. godine, a stavom IV da će troškove boravka i smještaja snositi apelant ili Bosna i Hercegovina iz sredstava za posebne namjene Ministarstva, o čemu će Služba donijeti posebno rješenje, te je određeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.
- 8.U obrazloženju navedenog rješenja Služba je najprije navela sve prethodne odluke na osnovu kojih je apelantu kontinuirano produžavana mjera nadzora. Dalje je navedeno da je neposredno prije donošenja osporenog rješenja o izuzetnom produženju nadzora, Služba preduzela sve neophodne mjere da se trajanje nadzora svede na najkraće moguće vrijeme, kako je to propisano članom 102. stav 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08; u daljnjem tekstu: Zakon). Služba je navela naročito opravdane okolnosti zbog kojih je imala obligatornu obavezu da donese osporeno rješenje. Služba je istakla da je aktom Obavještajno sigurnosne agencije od 27. aprila 2012. godine upoznata da apelant i dalje predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH. Dalje je istaknuto da je uvidom u spis utvrđeno da je apelantu pravosnažnom odlukom Suda BiH broj U-1046/07 od 18. novembra 2009. godine oduzeto državljanstvo BiH, a da je njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu pravosnažno odbijen presudom Suda BiH broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine. Također je Služba istakla da je apelantu konačnim i pravosnažnim Rješenjem te Službe broj UP-1/19.5-07.3-2/10 od 4. maja 2010. godine izrečena mjera protjerivanja iz Bosne i Hercegovine i naloženo napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine u roku od osam dana. Po izvršnosti rješenja o protjerivanju, a budući da apelant u ostavljenom roku nije dobrovoljno napustio BiH, u skladu s članom 93. Zakona preduzete su sve zakonom propisane mjere i radnje u cilju prisilnog udaljenja apelanta iz zemlje. Tako je 17. marta 2011. godine Ministarstvo vanjskih poslova BiH dostavilo notu ambasade Republike Irak u Amanu kojom je Služba obaviještena da su nadležni organi Iraka potvrdili vjerodostojnost dokumenata izdatih apelantu, te da mu se može izdati putni list kako bi se vratio u Irak. Dalje, kao opravdana okolnost koja je onemogućila Službu da udalji apelanta s teritorije BiH, naveden je dopis Komiteta za ljudska prava Ujedinjenih nacija od 14. juna 2010. godine broj G/SO 2151 BiH kojim je Komiteta uputio zahtjev Bosni i Hercegovini da ne protjeruje apelanta s teritorije Bosne i Hercegovine dok se ne razmotri aplikacija koju je apelant podnio tom Komitetu na osnovu Opcionog protokola uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Imajući u vidu činjenicu da apelant i dalje predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH, da mu je pravosnažnim rješenjem Službe izrečena mjera protjerivanja iz BiH sa zabranom ulaska i boravka u BiH u trajanju od pet godina od momenta napuštanja BiH, te naloženo napuštanje teritorije BiH u roku od osam dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju iz BiH, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, da apelant u ostavljenom roku nije dobrovoljno napustio BiH, te kako apelanta nije bilo moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, Služba je nedvosmisleno utvrdila da ne postoje bitno izmijenjene okolnosti koje bi bile od uticaja za eventualno drugačije postupanje tog organa. Također, kada se ne bi produžila mjera stavljanja pod nadzora, to bi, kako je navedeno, bilo u suprotnosti s članom 99. stav 2. tačka b) Zakona, kojim je propisano da će strancu biti određeno stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost Bosne i Hercegovine. Dakle, kako je zaključila Služba, radi se o obligatornoj obavezi postupanja tog organa, odnosno da se apelantu mora odrediti mjera produženja nadzora jer je utvrđeno da se radi o licu koje je prijetnja za Bosnu i Hercegovinu.
- 9.Apelant se žalio Ministarstvu protiv navedenog rješenja Službe. Odlučujući o žalbi Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-2-06-07-2-51/12 od 10. maja 2012. godine, kojim je apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje od 9. maja 2012. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je uvidom u spis predmeta i navode žalbe ocijenilo da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis, te donio na zakonu zasnovanu odluku. Budući da se sigurnosni razlozi za određivanje nadzora utvrđeni rješenjem Službe od 30. novembra 2009. godine nisu izmijenili, te kako se blažom mjerom nadzora ne bi postigla svrha nadzora, na osnovu čl. 227. i 228. Zakona o upravnom postupku Ministarstvo je donijelo navedenu odluku.
- 10.Apelant je protiv drugostepenog rješenja Ministarstva od 10. maja 2012. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. Odlučujući o apelantovoj tužbi Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 U 009964 12 U od 15. maja 2012. godine, kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je, prema odredbama člana 101. stav 4. Zakona, zakazao apelantovo saslušanje 15. maja 2012. godine i da je prilikom saslušanja apelant izjavio da se Ministarstvo miješa u njegov porodični život tako što sugeriše njegovoj supruzi da ga lažno optuži da joj on upućuje prijetnje, dok je apelantov punomoćnik ostao pri navodima iznesenim u tužbi. Kako je, prema obrazloženju Suda BiH, predmet konkretnog postupka postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, odnosno razloga zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, te kako iz podataka u spisu i iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nije došlo do bitno izmijenjenih okolnosti, Sud je zaključio da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, a koji su propisani članom 99. stav 2. tačka b) Zakona. Sud BiH je istakao da su mjere nadležnih organa za apelantovu deportaciju obustavljene nakon zahtjeva Komiteta za ljudska prava UN-a od 14. juna 2010. godine, upućenog Bosni i Hercegovini, kojim se od nadležnih organa zahtijeva da apelanta ne udaljavaju s teritorije Bosne i Hercegovine dok Komitet ne razmotri apelantovu aplikaciju koja je podnesena na osnovu Opcionog protokola uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. S obzirom na to da Komitet nije odlučio o apelantovoj aplikaciji, Sud BiH je zaključio da nova procjena nadležne sigurnosne agencije od 27. aprila 2012. godine, prema članu 7. Zakona, predstavlja naročitu okolnost zbog koje Služba nije mogla preduzimati zakonom propisane mjere koje se odnose na udaljavanje apelanta iz zemlje, a što je bio i osnov za daljnje produženje nadzora. Osim toga, u obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da rješenjem o izuzetnom produženju pritvora nisu povrijeđena apelantova prava iz čl. 8. i 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer se apelantovim stavljanjem pod nadzor ne vrijeđaju ljudska prava njegove porodice, niti njegova lična prava, jer država ima pravo da prema apelantu preduzima zakonom propisane mjere na način i po postupku kako je to određeno osporenim rješenjima. Navedeno je da, prema Zakonu, Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji, stavljanje apelanta pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni život. Sud BiH je obrazložio da apelantu nisu povrijeđena prava iz člana 5. Evropske konvencije jer je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa, pa se stavljanje stranca pod nadzor u zakonom predviđenoj proceduri ne može smatrati povredom navedenog prava. Pri tome se Sud BiH pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1626/09 od 24. juna 2009. godine u kojoj je, između ostalog, Ustavni sud zaključio da se u tom predmetu radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, u smislu člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije, kada je stranac lišen slobode na osnovu odredbe člana 99. st. 1. i 2. tačka b) Zakona.
- 11.Narednim Rješenjem Službe o izuzetnom produženju nadzora broj UP-1/18.5.1-07.3-12-30/09 od 7. juna 2012. godine Služba je produžila nadzor kako bi osigurala izvršenje rješenja o protjerivanju, udaljenju stranaca iz zemlje i s ciljem sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. Stavom II dispozitiva rješenja je navedeno da će se rješenje o produženju nadzora uručiti apelantu 8. juna 2012. godine u 11 sati u Imigracionom centru. Stavom III dispozitiva je utvrđeno da se produženje mjere nadzora određuje za period od 18. juna 2012. godine do 18. jula 2012. godine, a stavom IV da će troškove boravka i smještaja snositi apelant ili Bosna i Hercegovina iz sredstava za posebne namjene Ministarstva i o čemu će Služba donijeti posebno rješenje, te je određeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja. U obrazloženju rješenja Služba je navela da iz utvrđenih činjenica proizlazi da i dalje ne postoje bitno izmijenjene okolnosti u odnosu na razloge zbog kojih je apelantu određena mjera nadzora. Dalje je navedeno da dopis Komiteta za ljudska prava UN-a broj G/SO 2151 BiH od 14. juna 2010. godine kojim je uputio zahtjev Bosni i Hercegovini da ne protjeruje apelanta s teritorije Bosne i Hercegovine dok se ne razmotri aplikacija koju je apelant podnio tom Komitetu, kao i nova procjena nadležne bezbjednosne agencije od 1. juna 2012. godine, predstavljaju naročite okolnosti zbog kojih Služba nije mogla preduzimati zakonom propisane radnje koje se odnose na udaljenje apelanta iz BiH.
- 12.Apelant se žalio Ministarstvu protiv navedenog rješenja Službe od 7. juna 2012. godine. Kako Ministarstvo nije u zakonom određenom roku iz člana 101. stav 3. Zakona odlučilo o apelantovoj žalbi, apelant je blagovremenom tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH protiv prvostepenog rješenja u roku određenom članom 101. stav 4. Zakona.
- 13.Presudom Suda BiH broj S1 3 U 010260 12 U od 13. juna 2012. godine odbijena je apelantova tužba protiv Rješenja Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-12-30/09 od 7. juna 2012. godine. U obrazloženju je konstatirano da je apelant protiv rješenja Službe blagovremeno podnio žalbu ali da Ministarstvo nije, u smislu člana 101. stav 3. Zakona, u propisanom roku odlučilo o apelantovoj žalbi, pa je apelant blagovremeno, u smislu člana 101. stav 4. istog Zakona, tužbom pokrenuo upravni spor. Sud BiH je saslušao apelanta 13. juna 2012. godine u prisustvu punomoćnika. Sud BiH je istakao da iz podataka u spisu proizlazi da je apelant stranac kojem je oduzeto državljanstvo i koji je stavljen pod nadzor radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je nadležni organ zaključio da predstavlja prijetnju javnom poretku i nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine, što sve proizlazi iz spisa pod oznakom „povjerljivo“, te da se radi o strancu kojem je izrečena mjera protjerivanja, čije određivanje povlači za sobom obligatorno stavljanje pod nadzor stranca, u skladu s članom 99. stav 2. tačka b) Zakona. Sud BiH je, dalje, istakao da je tuženi organ utvrdio da nije došlo do bitne izmjene okolnosti zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, odnosno da i dalje postoje razlozi da se produži nadzor. Prigovor iznesen u tužbi da u rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i miru i sigurnosti Bosne i Hercegovine u suprotnosti je s podacima u spisu, jer iz dijela spisa tuženog organa koji nosi oznaku „povjerljivo“ proizlazi osnovanost zaključka o apelantovoj potencijalnoj opasnosti za sigurnost BiH.
- 14.Sud BiH je istakao da u duhu Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju stranac može biti ograničen u kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti, a državni organi za provođenje zakona nisu obavezni da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti za javni poredak i takva obaveza izvještavanja nije ni jednim zakonom propisana. Sud BiH je, također, naveo da prava stranca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena, u skladu sa Zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu, u interesu državne ili javne sigurnosti, a sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga ugrožavanja sigurnosti Bosne i Hercegovine, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (član 7. st. 3. i 4. Zakona). Na kraju, Sud BiH smatra neosnovanim i apelantov prigovor da je u konkretnom slučaju povrijeđen član 5. Evropske konvencije. Naime, apelantu je određena mjera stavljanja pod nadzor, koja je osporenim rješenjem produžavana za period od 18. juna do 18. jula 2012. godine, na osnovu odredbe člana 99. stav 2. tačke b) i c) Zakona jer je u postupku na osnovu dokumentacije i evidencije nadležnih organa za provođenje zakona i operativnim saznanjem sigurnosnih službi utvrđeno da apelantova prisutnost predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti s ciljem provođenja mjere protjerivanja iz Bosne i Hercegovine. Sud BiH je smatrao da se radi o zakonitom lišenju slobode stranca koji čeka odluku o svom prijemu, što je dopušteno članom 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije.
- 15.Rješenjima Službe br. UP-1/18.5.1-07.3-12-31/09 od 10. jula 2012. godine i UP-1/18.5.1-07.3-12-32/09 od 9. augusta 2012. godine apelantu je izuzetno produžen nadzor za period od 19. jula do 18. augusta 2012. godine i period od 19. augusta do 18. septembra 2012. godine, radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, udaljenja stranca iz zemlje i s ciljem da mu se spriječi slobodno i neograničeno kretanje jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. U obrazloženju navedenih rješenja je istaknuto da je nakon ocjene ispunjenosti uvjeta za daljnji nadzor, ocjene postojećih i novih dokaza kojima raspolaže Služba, procjene nadležne bezbjedonosne agencije sigurnosnih razloga koja se nije promijenila u odnosu na ranije datu procjenu, cijeneći da se ni do dana donošenja rješenja nisu stekli svi uvjeti za udaljenje apelanta s teritorije BiH, Služba je imala obligatornu obavezu da postupa u skladu s članom 102. stav 5. Zakona, zbog čega je apelantu ukupno trajanje nadzora produženo na period duži od 180 dana. Apelantove žalbe koje je izjavio protiv navedenih prvostepenih rješenja odbijene su rješenjima Ministarstva br. UP-2-06-07-2-71/12 od 11. jula 2012. godine i UP-2-06-07-2-81/12 od 10. augusta 2012. godine, te su prvostepena rješenja potvrđena. U obrazloženju navedenih rješenja Ministarstvo je zaključilo da se nisu izmijenile okolnosti zbog kojih je apelantu određen nadzor, odnosno da i dalje postoji razlog za određivanje nadzora iz člana 99. stav 2. tačka b) Zakona (kada se stranac obavezno stavlja pod nadzor), te da je produženje nadzora zasnovano na zakonu. Protiv navedenih rješenja Ministarstva apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH koji je presudama br. S1 3 U 010630 12 U od 16. jula 2012. godine i S1 3 U 010910 12 U od 13. augusta 2012. godine tužbe apelanta odbio kao neosnovane. U obrazloženjima navedenih presuda Sud BiH je zaključio da su u rješenjima Ministarstva sadržani valjani razlozi koje je prihavtio i taj sud, da su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, zbog čega su apelantove tužbe odbijene kao neosnovane.
- 16.Apelant u apelaciji osporava odluke Službe, Ministarstva i Suda BiH, navodeći da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo zaštićeno članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije. Apelant je opširno naveo hronologiju događanja od njegovog napuštanja Iraka do dolaska u Bosnu i Hercegovinu 1995. godine, te opširno opisao svoj boravak u Bosni i Hercegovini. Apelant je istakao da je nesporno da mu je zbog boravka u Imigracionom centru očito uskraćena sloboda. On smatra da je njegovo držanje pod nadzorom nezakonito jer niti jedna od domaćih vlasti ne objašnjava zašto on predstavlja rizik za nacionalnu sigurnost, a nije mu omogućen pristup predmetnim dokumentima, što ga očigledno lišava mogućnosti da preispita navode, odnosno da ih ospori. Apelant ističe da je u osporenim odlukama samo navedeno da on predstavlja „potencijalnu prijetnju javnom redu i miru i sigurnosti Bosne i Hercegovine“, što nije dovoljno precizan navod u ovom kontekstu. Kako bi opravdalo te navode, Ministarstvo se poziva na „dokumentaciju u predmetnom slučaju i operativne nalaze sigurnosnih službi“, što ne opravdava nadzor bez mogućnosti očitovanja na navodnu informaciju i ujedno onemogućava upotrebu efektivnog pravnog lijeka u postupku detencije. Apelant je istakao da nije upoznat s činjenicama i dokazima u toku postupka o nadzoru, odnosno ne zna na osnovu kojih dokaza vlasti zasnivaju svoje navode o prijetnji sigurnosti, a zaključak suda o potencijalnoj opasnosti je apsurdan i neobrazložen.
- 17.U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da je u toku postupka utvrdio da su osporena rješenja pravilna i da nisu povrijeđena apelantova prava iz člana 5. Evropske konvencije jer pravo stranca na slobodu kretanja može biti djelimično ili potpuno ograničeno, u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti. Stavljanje apelanta pod nadzor i produženje mjere nadzora nije posljedica proizvoljnog postupanja organa, nego se radi o postupku provedenom u skladu sa odredbama Zakona.
- 18.Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je prvostepeni organ u postupku produženja nadzora pribavio informaciju OSA-e, koja je označena stepenom tajnosti, iz koje je vidljivo da apelant i dalje predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine. Organi se ne mogu upuštati u ocjenu OSA-e, čija je nadležnost propisana Zakonom, jer za to nisu nadležni, zbog čega je i prihvaćena činjenica da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. U slučaju da postoji ocjena OSA-e da stranac predstavlja prijetnju sigurnosti, obavezna je primjena člana 99. stav 2. tačka b) Zakona, tj. određivanje nadzora, dakle, ne radi se o proizvoljnom lišenju slobode. Dalje je istaknuto da je postupanje s tajnim podacima koje je prikupila OSA, tj. njihovo korištenje, čuvanje i zaštita, te sam pristup podacima, regulirano Zakonom o zaštiti tajnih podataka. Otkrivanje ovih podataka predstavlja postupanje koje je suprotno i kažnjivo prema navedenom zakonu. Zbog navedenih razloga, kako je dalje istaknuto, sadržaj ovih podataka nije mogao biti predočen apelantu niti naveden u odlukama. Mjera produženja nadzora kao i izuzetnog produženja nadzora određena je u zakonom predviđenom postupku, što je dopušteno članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, a pri tom su poštovana apelantova proceduralna prava jer su rješenja o produženju nadzora bila predmet sudskog preispitivanja.
- 19.Služba je u odgovoru na apelaciju istakla da je iz utvrđenih činjenica evidentno da se dužina mjere nadzora ne može pripisati neefikasnom i neažurnom postupanju Službe, jer je poduzela sve neophodne radnje da se trajanje nadzora svede na najkraće moguće vrijeme. Dalje je istaknuto da su poštovana apelantova proceduralna prava, a budući da su informacije sigurnosnih službi označene kao „povjerljive“, one nisu mogle biti prezentirane apelantu niti se njihov sadržaj mogao navesti u donesenom rješenju, što proizlazi iz čl. 8. i 10. Zakona o zaštiti tajnih podataka. Državni organi za provođenje zakona nisu u obavezi obavještavati stranca o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti za javni poredak, te smatra da je apelacija očigledno neosnovana.
- 20.Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(Sloboda kretanja)
(4) Sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine. Pravilnik o načinu provođenja sigurnosne provjere donosi generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine.
Član 99.
(Određivanje stavljanja pod nadzor)
(1) Strancu se može odrediti stavljanje pod nadzor:
- a)radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, u slučaju da mu je otkazan boravak u BiH ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja;
(2) Strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje:
- b)da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;
Član 100.
(Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor)
(3) Na osnovu rješenja Službe, stranac se može zadržati pod nadzorom toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže 30 dana.
Član 101.
(Pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor)
(1) Protiv rješenja o stavljanju stranca pod nadzor žalba se može podnijeti Ministarstvu u roku od 24 sata od uručenja, odnosno dostavljanja rješenja.
(3) Ako Ministarstvo u roku od 24 sata od podnošenja žalbe ne ukine rješenje o stavljanju stranca pod nadzor ili po žalbi u tom roku uopće ne odluči, može se pokrenuti upravni spor tužbom pred Sudom Bosne i Hercegovine.
(4) Tužba se podnosi Sudu Bosne i Hercegovine u roku od 24 sata od proteka roka iz stava (3) ovog člana, a Sud Bosne i Hercegovine je dužan ove predmete smatrati hitnim, saslušati stranca i donijeti odluku po tužbi u roku od tri dana od dana podnošenja tužbe.
Član 102.
(Izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor i produženje nadzora)
(4) Po proteku roka od 30 dana iz člana 100. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) stav (3) ovog zakona, stranac se može zadržati pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba. Nadzor se može produžavati svaki put najviše za 30 dana, ukoliko postoje uvjeti za određivanje stavljanja pod nadzor iz člana 99. (Određivanje stavljanja pod nadzor) ovog zakona, tako da ukupno trajanje nadzora stranca ne može trajati duže od 180 dana. Rješenje o produženju nadzora može se donijeti najkasnije sedam dana prije proteka roka prethodno određenog nadzora.
(5) Izuzetno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora može se produžiti i na period duži od 180 dana. Rješenje o izuzetnom produženju nadzora donosi Služba.
(6) Protiv rješenja o produženju nadzora nad strancem mogu se podnijeti pravni lijekovi iz člana 101. (Pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor) ovog zakona.
- 21.Zakon o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
(Značenje izraza)
Izrazi korišteni u Zakonu imaju sljedeća značenja:
- a)tajni podatak je činjenica ili sredstvo koje se odnosi na javnu sigurnost, odbranu, vanjske poslove ili obavještajnu i sigurnosnu djelatnost Bosne i Hercegovine, koji je potrebno, u skladu s odredbama Zakona, zaštititi od neovlaštenih osoba i koji je ovlaštena osoba označila oznakom tajnosti;
- f)pristup je postupak upoznavanja osobe s tajnim podatkom ili mogućnost upoznavanja osobe s tajnim podatkom na osnovu dozvole za pristup tajnim podacima.
Član 5.
(Pristup tajnim podacima svih stepena)
(1) Izuzetno od odredbi Zakona, pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju sljedeće osobe:
- d)sudije Suda BiH i Ustavnog suda BiH;
(2) Lica iz stava (1) ovog člana imaju pristup isključivo tajnim podacima potrebnim za obavljanje njihovih dužnosti u skladu sa Zakonom i ne mogu zahtijevati pristup dokumentima koji se ne odnose na pitanja u njihovoj nadležnosti.
(3) Lica iz stava (1) ovog člana ne mogu zahtijevati pristup tajnim podacima koji se ne odnose na pitanja iz njihove nadležnosti kako su propisane Ustavom, zakonima i propisima.
(4) Lica iz stava (1) ovog člana početkom mandata, odnosno pri preuzimanju dužnosti svojeručno potpisuju izjavu o upoznavanju sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima koji uređuju sigurnost tajnih podataka i preuzimaju obaveze postupanja prema tajnim podacima u skladu sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima.
Član 10.
(Uvjeti za pristup tajnim podacima)
Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uvjete utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdatim na osnovu Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina.
Član 11.
(Čuvanje tajnosti podatka)
Svi zvaničnici iz člana 5., odnosno člana 6. Zakona, kao i ostali zvaničnici i zaposlenici, koji imaju zakonsko ovlaštenje za pristup tajnim podacima, imaju obavezu čuvati tajnim podatke sve do skidanja oznake tajnosti s njih bez obzira na to kako su do njih došli, a to važi i nakon isteka njihovog mandata, prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka obavljanja dužnosti ili članstva u odgovarajućem organu.
Član 14.
(Ovlaštene osobe za određivanje tajnosti podataka stepena VRLO TAJNO)
(1) Stepen VRLO TAJNO mogu odrediti samo sljedeće ovlaštene osobe:
- c)generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH
(2) Osobe iz stava (1) ovog člana mogu, također, određivati i stepen tajnosti INTERNO, POVJERLJIVO i TAJNO.
Član 17.
(Postupak određivanja tajnosti podataka)
(1) Ovlaštena osoba određuje tajnost podatka u trenutku njegovog nastanka, odnosno na početku aktivnosti organa koji stvara tajni podatak.
(2) Dužnost ovlaštene osobe kod određivanja stepena tajnosti je da donese ocjenu o mogućoj štetnosti za sigurnost Bosne i Hercegovine, odnosno odgovarajuće institucije i organa, ako bi taj podatak bio dostupan neovlaštenoj osobi.
Član 22.
(Ukidanje tajnosti podataka)
(1) Ovlaštena osoba dužna je ukinuti tajnost podatka kada se za to steknu uvjeti određeni Zakonom.
(2) Obrazloženje odluke o ukidanju tajnosti podatka mora biti u pisanoj formi, a to ukidanje tajnosti može zatražiti osoba kojoj je odbijen zahtjev za dobivanje tog podatka, o čemu odlučuje ovlaštena osoba.
Član 25.
(Prestanak tajnosti podataka)
(1) Tajnost podatka, odnosno dokumenta prestaje:
- d)ukidanjem tajnosti od strane ovlaštene osobe.
- 22.Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 12/04, 20/04, 56/06 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:
- 22.
Član 1.
Ovim zakonom osniva se Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija), koja je odgovorna za prikupljanje, analiziranje i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.
Agencija obavlja svoj rad u skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila.
Član 5.
U smislu ovog zakona, pod „prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine“ smatrat će se prijetnje suverenitetu, teritorijalnom integritetu, ustavnom poretku, osnovama ekonomske stabilnosti Bosne i Hercegovine, kao i prijetnje po globalnu sigurnost koje su štetne po Bosnu i Hercegovinu, uključujući (…)
Član 27.
Generalni direktor odgovoran je za profesionalno, zakonito i blagovremeno izvršavanje aktivnosti Agencije.
Generalni direktor Agencije ima sjedeća prava i dužnosti:
- 19.da odgovori na žalbe koje podnose osobe u skladu s članom 68. ovog zakona.
Član 68.
Osobe koje smatraju da su njihova prava narušena radnjama ili propustima Agencije mogu se obratiti nadležnom sudu.
Svaka osoba u Bosni i Hercegovini može podnijeti žalbu generalnom direktoru u vezi s radnjama Agencije.
Član 87.
Informacije koje Agencija čuva i koje su označene kao povjerljive ili tajne mogu se otkriti samo uz odobrenje generalnog direktora Agencije. Generalni direktor može zamjeniku generalnog direktora dati ovlaštenje za donošenje odluke u vezi s pojedinim kategorijama otkrivanja.
Ako je informacija označena kao tajna zato što sadrži lične podatke, otkrivanje se može odobriti samo ako je izričito predviđeno zakonom ili ako je ispunjen jedan od sljedećih uvjeta:
- a)osoba o kojoj se radi dala je saglasnost za otkrivanje;
- b)otkrivanje je od vitalnog interesa za osobu o kojoj se radi; ili
- c)otkrivanje je nužno zbog općeg javnog interesa koji spada u nadležnost Agencije.
Kao izuzetak od odredbe stava 1. ovog člana, za otkrivanje informacija stepena VRLO TAJNO i tajnih podataka o evidenciji saradnika potrebna je i saglasnost predsjedavajućeg Vijeća ministara.
Član 88.
U svakom zahtjevu za otkrivanje informacija mora biti naveden organ ili osoba koja podnosi zahtjev, kao i razlog traženja informacija.
Otkrivena informacija se ne smije koristiti u svrhe koje nisu navedene u zahtjevu za otkrivanje informacija.
Član 91.
Agencija je dužna obavijestiti građanina, na njegov pisani zahtjev, da li su pokrenute mjere prikupljanja podataka protiv njega i da li Agencija vodi evidenciju koja sadrži njegove lične podatke i da mu, na njegov zahtjev, tu dokumentaciju o prikupljenim podacima stavi na uvid. Ta evidencija ne smije sadržavati informacije o pripadnicima Agencije koji su preduzeli mjere prikupljanja podataka vezanih za treće osobe.
Agencija mora dati tražene informacije, odnosno dopustiti uvid u dokumente navedene u stavu 1. ovog člana u roku od 60 dana od dana primanja zahtjeva.
Agencija može biti oslobođena obaveze iz stava 1. ovog člana ukoliko:
- 1.takva informacija može ugroziti obavljanje zadataka Agencije;
- 2.takva informacija može ugroziti sigurnost izvora ili druge osobe.
U slučajevima kada generalni direktor oslobodi Agenciju od primjene odredbi iz stava 1. ovog člana, on donosi odluku u kojoj navodi razloge utvrđene u stavu 3. ovog člana.
Građani se mogu žaliti na takvu odluku prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.
- 23.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Suda BiH br. S1 3 U 010260 12 U od 13. juna 2012. godine i S1 3 U 009964 12 U od 15. maja 2012. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporene presude su donesene 15. maja i 13. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 27. juna 2012. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
- 27.Apelant osporava navedene odluke kojima mu je produžavana mjera nadzora tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
- 28.Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
- 29.Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
- 29.
- f)zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
- 4.Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
- 30.U konkretnom slučaju, apelant je lice kojem je ograničena sloboda kretanja produženjem mjere stavljanja pod nadzor po osnovu odluka Suda BiH, pa se on poziva na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva, u konkretnom slučaju Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
- 31.Ustavni sud naglašava da je o identičnim pravnim pitanjima, odlučujući o apelaciji istog apelanta protiv prethodnih odluka donesenih u postupku izuzetnog nadzora nad apelantom, već odlučio u Odluci broj AP 3019/10 od 15. maja 2012. godine. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio „da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije kada je apelantu mjera nadzora koja se izvršava u Imigracionom centru, specijaliziranoj ustanovi za prihvat i smještaj stranaca, izrečena u svrhu osiguranja izvršenja mjere protjerivanja pod uvjetima i u postupku propisanom zakonom, kada su za sve vrijeme njenog trajanja javne vlasti s posebnom marljivošću preduzimale mjere i radnje u svrhu stvaranja zakonom propisanih uvjeta za izvršenje mjere protjerivanja. Također, ne postoji povreda prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ove odluke ispita sud koji ih može ukinuti ili zamijeniti blažom mjerom, te kada postupak u kojem se donose takve odluke pruža garancije licu koje je u pitanju da se brani, da iznosi svoje argumente, te kada su zakonom osigurani mehanizmi koji licu koje je u pitanju omogućavaju da sazna i osporava i navode suprotne strane koji nose oznaku tajnosti i koje u interesu nacionalne sigurnosti organi u postupku ne mogu prezentirati apelantu, ali s kojim se u potpunosti mogu upoznati i na osnovu vlastite procjene zasnovati svoju odluku“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3019/10 od 15. maja 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 51).
- 32.Imajući u vidu da je apelant u konkretnom predmetu osporene odluke dostavio kao dopunu apelacije u predmetu broj AP 3019/10, da se osporene odluke odnose na identična pravna pitanja koja je Ustavni sud već razmatrao u Odluci broj AP 3019/10, te činjenicu da se apelant dakle i dalje nalazi u Imigracionom centru s ciljem da se osigura provođenje izrečene mjere protjerivanja iz Bosne i Hercegovine, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 3019/10 od 15. maja 2012. godine (op. cit, AP 3019/10, tač. 38-49) u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovih prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5/1.f. Evropske konvencije, zbog toga što je apelantu na osnovu osporenih odluka produžena mjera nadzora u periodu od 18. maja do 18. jula 2012. godine u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu.
- 33.Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5/1.f. Evropske konvencije.
- 34.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije kada je apelantu mjera nadzora koja se izvršava u Imigracionom centru, specijaliziranoj ustanovi za prihvat i smještaj stranaca, izrečena u svrhu osiguranja izvršenja mjere protjerivanja pod uvjetima i u postupku propisanom zakonom, kada su za sve vrijeme njenog trajanja javne vlasti s posebnom marljivošću preduzimale mjere i radnje u svrhu stvaranja zakonom propisanih uvjeta za izvršenje mjere protjerivanja. Također, ne postoji povreda prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ove odluke ispita sud koji ih može ukinuti ili zamijeniti blažom mjerom, te kada postupak u kojem se donose takve odluke pruža garancije licu koje je u pitanju da se brani, da iznosi svoje argumente, te kada su zakonom osigurani mehanizmi koji licu koje je u pitanju omogućavaju da sazna i osporava i navode suprotne strane koji nose oznaku tajnosti i koje u interesu nacionalne sigurnosti organi u postupku ne mogu prezentirati apelantu, ali s kojim se u potpunosti mogu upoznati i na osnovu vlastite procjene zasnovati svoju odluku.
- 35.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 36.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
- 4.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.