USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2084/09, rješavajući apelaciju Darka Mahniča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Constance Greve, sutkinja Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja na sjednici održanoj 28. septembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Darka Mahniča podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 108 od 28. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-000 983 od 21. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-859/99 od 1. marta 2007. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
- 1.Darko Mahnič (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozine-Republika Slovenija, kojeg zastupa Milan Vukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 108 od 28. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000983 od 21. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-859/99 od 1. marta 2007. godine.
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 7. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 6. novembra 2009. godine, Okružni sud 21. oktobra 2009. godine, Osnovni sud 30. oktobra 2009. godine i tuženi 23. oktobra 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom opunomoćeniku 18. januara 2010. godine.
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Osnovni sud je Presudom broj P-859/99 od 1. marta 2007. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete. Apelant je u tužbenom zahtjevu tražio da se tuženi obaveže da mu na ime materijalne i nematerijalne štete isplati pojedinačne iznose sa kamatama i troškovima postupka, kako je bliže navedeno u izreci presude. U tužbi je naveo da ga je 11. septembra 1996. godine, vozeći se privatnim automobilom na području Republike Srpske, zaustavila patrola uniformiranih lica pored kojih se nalazilo vozilo sa oznakom „milicija“, pa nakon što je pokazao svoje dokumente i izašao iz vozila radi pregleda prtljažnika, pretučen je, a njegov automobil odvezen u nepoznatom pravcu.
- 7.Tuženi je u odgovoru na tužbu naveo da je apelantov zahtjev neosnovan zbog toga što ne postoje svjedoci, niti drugi materijalni dokazi da su pripadnici tuženog počinili radnje navedene u tužbi. Naime, prilikom oduzimanja sumnjivih stvari pripadnici tuženog su obavezni izdati potvrdu o oduzetim stvarima, koja u konkretnom slučaju ne postoji. Vozilo koje je od apelanta bilo otuđeno pronađeno je na teritoriji druge države, u Čačku, a zatim je vraćeno apelantu. Tuženi je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja.
- 8.Po provedenom dokaznom postupku, ocjenjujući izvedene dokaze prema odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je, odbijajući apelantov zahtjev, istakao da je odredbom člana 180. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji je bio na snazi do 6. marta 1996. godine, bilo propisano da za štetu nastalu uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Međutim, član 180. ZOO je brisan Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama ZOO), koji je stupio na snagu 6. marta 1996. godine, zbog čega se ta odredba ne može primijeniti na konkretan spor iz čega proizlazi da tuženi nije pasivno legitimiran da apelantu naknadi štetu. Stvarna legitimacija (aktivna i pasivna) u parnici predstavlja materijalnopravni odnos stranke prema predmetu spora, pa su u parnici stvarno legitimirani učesnici odnosa iz kojeg je parnica nastala. Apelant je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na objektivnoj odgovornosti tuženog za nastalu štetu, što je bilo regulirano odredbom člana 180. ZOO koji je brisan Zakonom o izmjenama i dopunama ZOO. Osim toga, na konkretan spor se nisu mogle primijeniti ni odredbe kojima je regulirana odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, jer predmetni štetni događaj predstavlja djelo općeg kriminaliteta, odnosno ne predstavlja opasnu djelatnost koju je organizirao tuženi. U postupku apelant nije dokazo, kako je zaključeno, da je tuženi u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, niti da je svojim radnjama skrivio nastanak predmetne štete, što bi bio osnov za naknadu štete. Prigovor zastare potraživanja nije ocijenjen, budući da je usvojen prigovor nedostatka pasivne legitimacije.
- 9.Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-07-000983 od 21. septembra 2007. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio na osnovu utvrđenja da tuženi nije pasivno legitimiran u konkretnom sporu, jer nije u materijalnopravnom odnosu spram predmetne štete i da, stoga, nije ni obavezan da je naknadi apelantu. Naime, apelant nije dokazao da između tuženog i prouzrokovane štete postoji uzročno-posljedična veza, pa je stav prvostepenog suda pravilan i zakonit, činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
- 10.Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 108 od 28. aprila 2009. godine reviziju odbio. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da ne postoji odgovornost tuženog, jer apelant nije dokazao da mu je štetu pričinio tuženi, niti je dokazao uzročno-posljedičnu vezu između radnje tuženog i pričinjene štete. Vrhovni sud smatra da su obje nižestepene presude pravilne i zakonite, jer u vrijeme nastanka štete član 180. ZOO više nije bio na snazi a, osim toga, apelant nije dokazao da su mu upravo pripadnici tuženog pričinili štetu.
- 11.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na pravično suđenje i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3. tač. d), e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnim tumačenjem materijalnih propisa. Prema apelantovom mišljenju, nejasna je tvrdnja sudova u osporenim odlukama da nije dokazana uzročno-posljedična veza između radnji tuženog i štetnog događaja. Osim toga, apelant je istakao da činjenica što je član 180. ZOO brisan ne amnestira tuženog odgovornosti za nastalu štetu. Istakao je da su sva tri redovna suda proizvoljno protumačila materijalne propise. Apelant nije posebno obrazlagao povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost i povredu prava na slobodu kretanja i prebivališta.
- 12.Vrhovni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani, jer apelant u postupku nije dokazao da mu je štetu pričinio tuženi, odnosno pripadnici policije tuženog, niti je dokazao da postoji uzročno-posljedična veza između radnji tuženog i štete pričinjene apelantu.
- 13.Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, prvostepena presuda pravilna i zakonita, zbog čega je i potvrđena presudom Okružnog suda, te je, stoga, predloženo da se apelacija odbije.
- 14.Osnovni sud je istakao da je postupak koji je prethodio donošenju prvostepene presude proveden u skladu sa važećim zakonskim propisima, da presudom nisu povrijeđena apelantova prava, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 15.Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi navodi izneseni u apelaciji neosnovani, te je predložio da se ona odbije.
- 16.U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:
Član 180.
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenejm imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.
Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.
To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.
- 17.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93) član 180. briše se.
- 18.U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
- 19.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 108 od 28. aprila 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. maja 2009. godine a apelacija je podnesena 30. juna 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
- 23.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3. tač. d), e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 5. i 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 24.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 25.Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima „pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A broj 18, stav 36).
- 26.Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete koju je utemeljio na objektivnoj odgovornosti tuženog za nastalu štetu, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 27.U konkretnom slučaju, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje je da li je tuženi pasivno legitimiran, što je činjenično pitanje, te da li su zakonski propisi pravilno primijenjeni. Apelant, dakle, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, također, zaključio da je njegov zadatak da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
- 28.Što se tiče apelantovih navoda o tome da su sudovi pogrešno usvojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije, Ustavni sud ističe da su sudovi jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da tuženi nije pasivno legitimiran u konkretnom slučaju, te da nema ništa što bi ukazivalo na eventualnu proizvoljnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 385/03 od 21. januara 2004. godine). S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je pasivna legitimacija pretpostavka materijalnopravne prirode od koje zavisi primjena materijalnog prava. U odredbi člana 180. ranijeg ZOO bilo je propisano da za štetu nastalu uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora odgovara država čiji su organi, po važećim propisima, bili dužni da spriječe takvu štetu. Međutim, ova odredba je bila na snazi do 6. marta 1993. godine, kada je brisana donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZOO, zbog čega se nije ni mogla primijeniti na konkretan spor. U odnosu na apelantove navode da činjenica što je član 180. ZOO brisan ne amnestira tuženog odgovornosti za nastalu štetu, Ustavni sud napominje da, prema odredbama člana 2. ZPP, sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz tužbe. U okolnostima konkretnog predmeta to znači da se o apelantovoj tužbi, čak i pod uvjetom da se apelant eksplicitno pozvao na ranije važeće odredbe člana 180. ZOO, nije moralo isključivo odlučiti na temelju navedenih zakonskih odredaba koje su bile ukinute. Naprotiv, redovni sudovi su imali mogućnost (koju su i iskoristili u konkretnom slučaju) da o apelantovoj tužbi odluče u skladu sa ostalim relevantnim odredbama ZOO koje se odnose na obavezu naknade štete, te su zaključili da apelant nije dokazao da je tuženi svojim radnjama skrivio nastanak predmetne štete.
- 29.Ukoliko bi se smatralo da apelant svojim navodima pokreće pitanje kvaliteta ZOO nakon brisanja ranije važećih odredaba člana 180. tog zakona, Ustavni sud napominje da zakon (u smislu standardne prakse Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava) mora da ispunjava određene kriterije u pogledu dostupnosti i razumljivosti njegovih odredaba. Prema mišljenju Ustavnog suda, brisanjem odredaba člana 180. ZOO nisu dovedeni u pitanje kriteriji dostupnosti (navedene izmjene objavljene su u javno dostupnom službenom glasilu), kao i kriteriji razumljivosti, jer je jasno da se odgovornost za štetu više ne može temeljiti na onom što je ranije propisivao član 180. ZOO. Osim navedenih kriterija, zakon mora ispunjavati i kriterij proporcionalnosti, odnosno zakonom se ne smiju propisivati „pretjerani tereti“. Kada se ovaj kriterij dovede u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud smatra da predmetnim izmjenama i dopunama ZOO na apelanta nije stavljen pretjeran teret, jer, kako je prethodno navedeno, sudovi su mogli utvrditi odgovornost tuženog za štetu koju je pretrpio apelant na temelju drugih odredaba ZOO, pod uvjetom da je apelant uspio dokazati da je tuženi skrivio nastanak predmetne štete. Stoga, Ustavni sud naglašava da kvalitet ZOO u konkretnom slučaju ne može biti sporan samo zato što bi, eventualno, apelantu bilo lakše da uspije sa postavljenim zahtjevom za naknadu štete da su ostale na snazi ranije odredbe člana 180. ZOO.
- 30.Osim toga, u obrazloženjima osporenih odluka jasno je navedeno da apelant nije dokazao da je tuženi u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, ili da je svojim radnjama skrivio nastanak predmetne štete. S druge strane, redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih odluka naglasili da apelant u predmetnom postupku nije dokazao ni da mu je šteta nastala od opasne stvari ili opasne djelatnosti, kako bi se eventualno mogle primijeniti odredbe čl. 158, 173. i 177. ZOO, zbog toga što predmetni štetni događaj ne predstavlja djelatnost koju je organizirao tuženi, već predstavlja djelo općeg kriminaliteta. Dakle, apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je tuženi u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, niti da je svojim radnjama skrivio nastanak predmetne štete. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u osporenim odlukama dali detaljno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava koja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno.
- 31.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, potvrđujući stavove drugostepenog i prvostepenog suda, naveo jasna, detaljna i logična obrazloženja za primjenu relevantnog prava (konkretno ZPP i ZOO), u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju.
- 32.Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 33.Apelant ukazuje i na prava iz člana II/3. d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. Evropske konvencije kojim su garantirana prava na ličnu slobodu i sigurnost, odnosno sloboda kretanja i prebivališta. Međutim, apelant nije posebno obrazložio u čemu vidi povredu navedenih prava, te proizlazi da apelant povredu ovih prava temelji na istim razlozima kao i u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da je u prethodnom dijelu odluke dato obrazloženje u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitivati da li postoji povreda prava iz člana II/3. tač. d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. Evropske konvencije.
- 34.Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada u osporenim presudama ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo, pri čemu su u obrazloženju odluka za svoje stavove o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, zbog nepostojanja pasivne legitimacije, dali detaljne, jasne i logične razloge.
- 35.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 36.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.