Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2635/09, rješavajući apelaciju Samira Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Constance Grewe, sutkinja Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Samira Avdića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-09-000 076 od 25. juna 2009. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

  • 1.
    Samir Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-09-000076 od 25. juna 2009. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-32/99 od 4. marta 2009. godine. Apelant je 10. aprila 2010. godine dostavio dopunu apelacije.
  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini 10. i 2. decembra 2009. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo u Bijeljini dostavili su 15, 3. i 7. decembra 2009. godine odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 22. aprila 2010. godine.
  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj K-5/98 od 11. decembra 1998. godine (ova presuda je donesena nakon što je rješenjem Okružnog suda od 31. decembra 1997. godine ukinuta presuda Osnovnog suda u Zvorniku od 22. aprila 1997. godine) apelant i ostali optuženi su proglašeni krivim zato što su, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinili krivično djelo ubojstva iz člana 36. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS-a). Okružni sud je izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od deset godina, a ostalim optuženim u trajanju od dvadeset i jedanaest godina. Istom presudom Okružni sud je obavezao apelanta i ostale optužene na isplatu troškova postupka.
  • 7.
    Presudom Vrhovnog suda broj Kž-26/99 od 26. aprila 1999. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda, tako da se apelant za krivično djelo ubojstva osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. U odnosu na druge optužene žalba je uvažena i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
  • 8.
    Rješenjem Okružnog suda broj 012-0-Kv-08-000 002 od 31. januara 2008. godine, nakon što su pravosudni organi Sjedinjenih Američkih Država apelanta lišili slobode po raspisanoj potjernici i izručili ga u BiH, dopušteno je ponavljanje krivičnog postupka koji je okončan u odsustvu, pravomoćnom Presudom Okružnog suda broj K-5/98 od 11. decembra 1998. godine.
  • 9.
    Presudom Okružnog suda broj K-32/99 od 4. marta 2009. godine pravomoćna Presuda Okružnog suda broj K-5/98 od 11. decembra 1998. godine (preinačena u odluci o kazni Presudom Vrhovnog suda broj Kž-26/99 od 26. aprila 1999. godine) je preinačena u odluci o kazni i troškovima postupka, a u dijelu u kojem je odlučeno o krivici i pravnoj ocjeni djela, pravomoćna presuda Okružnog suda je ostala na snazi. Okružni sud je izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju se uračunava vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru u Sjedinjenim Američkim Državama od 10. marta 2007. godine do 27. augusta 2007. godine, vrijeme provedeno na izdržavanju kazne u KPZ Foča od 27. augusta 2007. godine do 12. maja 2008. godine, te vrijeme provedeno u pritvoru od 30. maja 1996. godine do 22. aprila 1997. godine i od 12. maja 2008. godine pa dalje. Istom presudom apelant je oslobođen obaveze plaćanja troškova postupka.
  • 10.
    U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tužitelj u cijelosti ostao kod optužbe, tj. da je apelant po prethodnom dogovoru sa N.H. da ubiju M.M., koji je od njih krio sol u augustu 1995. godine u pećini, iz lovačke puške koju mu je dodao N.H., ispalio jedan hitac u oštećenog M.M. (u daljnjem tekstu: oštećeni) zbog čega je oštećeni preminuo. Nakon toga apelant je zajedno sa N.S. bacio mrtvo tijelo oštećenog niz nepristupačnu liticu. Apelantova odbrana je negirala da je apelant uopće bio prisutan tome događaju, a njegova izjava i izjave tzv. „Srebreničke grupe“ koju su dali istražnom sudiji rezultat su prisile i fizičkog mučenja zbog čega su te izjave neupotrebljive. Obrazlažući dalje odluku Okružni sud je istakao da apelantovo priznanje pred istražnim sudijom sadrži brojne pojedinosti koje po prirodi stvari mogu biti poznate samo izvršitelju ili neposrednom očevicu događaja. Apelant je detaljno opisivao mjesto izvršenja (pećinu) motiv (skrivanje soli), položaj oštećenog u odnosu na njega (okrenut mu leđima), upotrijebljeno oružje, broj ispaljenih metaka i pogođeni dio tijela oštećenoga, izvlačenje i bacanje tijela u provaliju. Osim toga, apelant navodi i razloge svog teškog fizičkog stanja prilikom davanja izjave. Ovu izjavu potvrđuju i iskazi ostalih optuženih, pripadnika grupe, čiju prisutnost sud objektivno nije mogao osigurati (V.A. - obolio od trajne i teške duševne bolesti, E.H. - na radu u Hrvatskoj, N.H., A.H. i B.H. – u bjekstvu, raspisane međunarodne potjernice), iskazi majke i supruge oštećenoga (posredni svjedoci koji su od E.H. odnosno V.A. saznali kako je apelant ubio oštećenoga), dostupni materijalni dokazi, te rezultati njihove stručne obrade. Okružni sud je dalje naveo da je tokom uviđaja na licu mjesta pretresno vijeće 5. augusta 1998. godine (poslije gotovo tri godine od događaja) u pećini pronašlo cijev lovačke puške s kuglama (navedeno konstatirano u zapisniku o uviđaju, a vidljivo iz fotodokumentacije) koja i po nalazu i mišljenju vještaka balističara odgovara opisu upotrijebljenog oružja. Sve službene osobe koje su bile prisutne apelantovom ispitivanju (istražni sudija, tužitelj, apelantov branitelj i zapisničar), suglasno i bez ikakvih sumnji potvrđuju da je istražni sudija izjavu od apelanta uzeo uz poštivanje svih odredbi tada važećeg procesnog zakona (nije bilo nikakve prisile ili prinude, pripadnici policije nisu bili prisutni, ruke mu nisu bile vezane, sam je pričao i odgovarao na dodatna pitanja, naveo je i razloge zbog čega se loše osjećao, sudija je diktirao u zapisnik samo ono je što je on sam rekao i apelant je svojeručno potpisao zapisnik). Nadalje, iz nalaza vještaka neuropsihijatrijske struke dr. Draškovića, dr. Stojakavića i dr. Grubača, slijedi isti zaključak, tj. da je apelant bio uračunljiv u vrijeme izvršenja krivičnog djela, ali u odnosu na apelantovu procesnu sposobnost nalazi vještaka dr. Draškovića i dr. Stojakovića ukazuju da je apelant bio procesno sposoban, dok nalaz vještaka dr. Grubača ukazuje na suprotno. Okružni sud je naveo kako je prihvatio nalaze prema kojima je apelant bio procesno sposoban zato što su osnovani na objektivno utvrđenim činjenicama uz korištenje više naučnih metoda, te razložno potkrijepljene. Dalje je istaknuto kada se sadržaj apelantove izjave promatra u vezi s nalazima vještaka neuropsihijatrijske struke jasno je da je apelant u vrijeme davanja izjave istražnome sudiji imao u dovoljnoj mjeri očuvane osnovne psihofizičke funkcije, te je bio u mogućnosti dati realnu i korektnu izjavu. S tim u vezi apelantova izjava, legalno pribavljena, može se koristiti na ponovljenom glavnom pretresu.
  • 11.
    Okružni sud je dalje naveo kako su protek vremena, geografski, klimatski i drugi uvjeti na mjestu izvršenja djela (zapisnik o uviđaju i izvještaju specijalne jedinice MUP-a RS), i pored svih mogućih i radnji koje su poduzeli organi gonjenja i suda, objektivno uvjetovali nemogućnost pronalaska leša ili posmrtnih ostataka oštećenoga, tako da se navedena činjenica ne može koristiti kao potvrda da djelo nije niti izvršeno, kako to tvrdi odbrana. Tokom postupka većina članova grupe, te najbliži članovi porodice oštećenog (majka i supruga), su potvrdili da je oštećeni ubijen ili da ga poslije nisu vidjeli. Navedeno je osnovano na rezultatima izvedenih dokaza, tako da se izvan svake razumne sumnje može zaključiti kako je apelant u stanju smanjenih sposobnosti da shvati značaj djela i upravljanja postupcima (ali ne i bitno smanjenih), tako što je ispalio hitac iz lovačke puške koji je usmrtio oštećenog, tako da je nesumnjivo odgovoran kako je to utvrđeno i pravomoćnom presudom od 11. septembra 1998. godine, zbog čega je tu presudu u odluci o krivici i pravnoj ocjeni djela i ostavio na snazi.
  • 12.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi i žalbi Okružnog tužilaštva u Bijeljini, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-09-000 076 od 25. juna 2009. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao kako nisu osnovani navodi da je pobijana presuda zasnovana na iznuđenom i kasnije pobijanom apelantovom priznanju, na kojem se ne smije zasnivati sudska odluka. Naime, apelantove tvrdnje kako je izjavu u kojoj je priznao da ubio oštećenog dao pod pritiskom, tj. da je ona rezultat prinude, jer su ga na to prisili policijski službenik i inspektor Centra javne sigurnosti Zvornik, nisu osnovane jer nisu potkrijepljene nikakvim dokazima. Nasuprot tome, iz dokaza koje je prvostepeni sud proveo, tj. iz izjave istražnog sudije, javnog tužitelja, apelantovog advokata, te zapisničara, koji su bili prisutni prilikom uzimanja izjave, nesumnjivo slijedi kako je izjava data uz poštivanje svih procesnih odredbi, te da nije bilo prinude niti pritiska. Osim toga policija nije bila prisutna, niti je apelant imao bilo kakvih povreda, niti se žalio na bilo kakvo postupanje policije, a apelant je pokazivao teškoće pri ustajanju što je objasnio kao rezultat povreda koje mu je nanio suoptuženi H.N., te da nisu osnovani apelantovi navodi kako je trebalo odrediti medicinski pregled radi objektiviziranja ovih povreda. Navedeno potvrđuje legalnost apelantove izjavu o priznanju da je ubio oštećenog.
  • 13.
    Vrhovni sud je naveo kako apelant neosnovano prigovara da je pobijana presuda osnovana na, protivno zakonu, pročitanim iskazima ostalih optuženih. Naime, iz zapisnika s glavnog pretresa slijedi da je sud u smislu člana 333. Zakona o krivičnom postupku, na prijedlog tužitelja, uz protivljenje apelantovog advokata, donio rješenje o čitanju njihovih iskaza datih u istrazi i na glavnim pretresima, i to zbog njihove odsutnosti. Optuženi N.H., A.H. i H.B. se nalaze u bjekstvu i za njima su raspisane međunarodne potjernice, optuženi H.E. se nalazi na radu u Hrvatskoj, dok je optuženi V.A. obolio od trajne duševne bolesti. S tim u vezi, a budući da odredbe člana 333. ZKP-a propisuju iznimke od neposrednog provođenja dokaza na glavnoj raspravi, tj. da se po odluci vijeća mogu pročitati iskazi, ali samo pod uvjetom da su te osobe umrle, duševno bolesne ili se ne mogu pronaći, to odbrana neosnovano prigovara.
  • 14.
    U odnosu na žalbene prigovore u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem, Vrhovni sud je istakao kako je prvostepeni sud presudu zasnovao prvenstveno na apelantovoj izjavi o priznanju, koje je neposredno ili posredno potvrđeno iskazima suoptuženih, zatim iskazima apelantove majke i supruge, te materijalnim dokazima pronađenim prilikom uviđaja izvršenog 5. augusta 1998. godine, tj. cijevi koja potječe od lovačke puške, koja bi prema nalazu balističara mogla odgovarati sredstvu izvršenja krivičnoga djela kako to kod istražnog sudije u izjavi o priznanju navodi apelant. Okružni sud je ocijenio apelantovo priznanje kao detaljno i sveobuhvatno (detaljno opisano mjesto izvršenja, motiv, položaj oštećenog u momentu pucanja, upotrijebljeno oružje, broj ispaljenih metaka, lokalitet povređivanja, opis izvlačenja oštećenog iz pećine i bacanje u provaliju), koje može biti poznato samo izvršitelju krivičnog djela ili bliskom očevicu. S tim u vezi nije osnovano apelantovo ukazivanje kojim poriče izjavu pred istražnim sudijom, jer apelant nije dosljedan, tako da na glavnome pretresu pred Osnovnim sudom u Zvorniku navodi kako oštećenoga uopće nije vidio živog već je naišao na njegov leš blizu pećine kada je išao po vodu, dok je na glavnom pretresu tvrdio kako je oštećenoga vidio jedne prilike samo na kratko u blizini kolibe u kojoj su boravili i da ga poslije nije vidio. Vrhovni sud je istakao da je pravilna ocjena Okružnog suda, tako da su apelantovi navodi neosnovani.
  • 15.
    Vrhovni sud je istakao kako žalba s pravom ukazuje na odredbe člana 223. ZKP-a, koje propisuju obavezu organa koji vodi postupak da usprkos priznanju prikuplja i druge dokaze. Međutim, apelant zanemaruje da su u ovom postupku prikupljani i drugi dokazi, tako da je pored datih iskaza suoptuženih izvršen i uviđaj na lokalitetu na kojem su boravili apelant i ostali suoptuženi, u sklopu kojeg je izvršena detaljna pretraga s ciljem da se pronađe leš oštećenog. Ovdje se, također, ima u vidu da apelantovo priznanje ima značaj samo onda kada je to priznanje istinsko, pa postoji obaveza da se to priznanje podvrgne kritičkoj ocjeni kao i svaki drugi dokaz s ciljem utvrđivanja je li to priznanje istinito ili lažno. Prvostepeni sud je navedeno u potpunosti ispoštovao kada je izvršio analizu apelantovog iskaza koji je dat pred istražnim sudijom i kada je taj iskaz dovodio u vezu s ostalim provedenim dokazima. U vezi sa žalbenim prigovorima u kojima se osporavaju dokazne vrijednosti apelantovog priznanja, temeljeći ih na nalazu i mišljenju vještaka P.G. od 30. augusta 2008. godine iz kojeg slijedi da apelant prilikom davanja iskaza pred istražnim sudijom nije bio procesno sposoban, Vrhovni sud je istakao da se, u skladu s odredbama člana 241. ZKP-a, vještačenje određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu kakve važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od osoba koje raspolažu određenim znanjima, te u skladu s odredbama člana 258. stav 1. ZKP-a u slučaju postojanja sumnje je li isključena ili smanjena uračunljivost, određuje vještačenje. Iz navedenih odredaba nesumnjivo slijedi da ocjenu procesne sposobnosti treba vezati za ocjenu uračunljivosti. Kada se nalaz navedenog vještaka promatra u smislu navedenih zakonskih odredbi, a imajući u vidu da je nalaz sačinjen nakon dvanaest godina, a ne sadrži ocjenu o postojanju bilo kakve duševne bolesti, zaostalog duševnog razvoja niti privremene duševne poremećenosti, te iskaza svjedoka pod kojim okolnostima je iskaz dat, prvostepeni sud je iznio pravilan stav o neprihvaćanju zaključka vještaka P.G., a prihvaćanju nalaza vještaka M.S. Zbog navedenog nisu osnovani apelantovi navodi u vezi s osporavanjem dokazne vrijednosti priznanja osuđenog.
  • 16.
    U vezi s prijedlozima u žalbi da se izvode novi dokazi (saslušanje svjedoka D.O., čitanje odluke Ombdusmena, izvještaj s konferencije za štampu, ponovno saslušanje apelanta), Vrhovni sud je istakao kako to nije osnovano, jer je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.
  • 17.
    Apelant ističe da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da su u postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Naime, svjedok D.O., iako se spominje u istrazi, nije predložen za saslušanje, sud nije saslušao svjedoke optužbe i odbrane, dokazi su pribavljeni povredama ljudskih prava i nezakoniti su, pa sud ne može zasnivati odluku na njima. Osim toga, niti na glavnoj raspravi niti pred drugostepenim sudom nisu saslušani svjedoci, a to su dokazi čija je autentičnost sumnjiva, a apelant nije imao mogućnost saslušati svjedoke. Apelant navodi kako mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti i primjenu načela in dubio pro reo, jer obrazloženje koje su dali prvostepeni i drugostepeni sud nije dovoljno precizno i jasno, tako da ne zadovoljava zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 18.
    Apelant je podneskom koji je zaveden kao dopuna apelacije dostavio raniju presudu Okružnog suda.
  • 19.
    Vrhovni sud je naveo kako se, u skladu s članom 362. stav 4. Zakona o krivičnom postupku, u žalbi mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi pod uvjetom da žalitelj navede razloge zašto ih ranije nije iznio. U žalbi je apelant navodio da je N.H. (jedan od suoptuženih) prilikom davanja iskaza u istrazi spominjao osobu pod imenom D.O., te da iz izjave koju je D.O. dao u MUP-u Kantona Sarajevo 4. aprila 2009. godine slijedi da apelant nije bio na lokaciji gdje je počinjeno navodno ubojstvo, čime se ukazivalo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, prvostepeni sud je zaključio kako je u izvedenim dokazima, u sklopu kojih je i priznanje djela imalo uporište za pravilno utvrđenje svih odlučnih činjenica, tako da nije osnovan apelantov prijedlog da se u tom pravcu provede novi dokaz, pored ostalih i saslušanjem svjedoka D.O. Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi, te predložio da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.
  • 20.
    Okružni sud je istakao da su apelantovi navodi neosnovani, da su u postupku iskorištene sve objektivno raspoložive procesne mogućnosti da se osigura prisutnost svjedoka na glavnom pretresu i tek nakon što se to nije uspjelo udovoljio je prijedlogu tužitelja za čitanje njihovih izjava iz ranijeg postupka, a prijedlog za saslušanje svjedoka D.O. je dat nakon donošenja prvostepene presude.
  • 21.
    Okružno tužilaštvo u Bijeljini je istakalo da nisu osnovani apelantovi navodi.
  • 22.
    U Zakonu o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te „Službeni glasnik RS“ br. 26/93, 14/94 i 6/97) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravomoćnom presudom.

Član 4. stav 2.

Okrivljenom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

Član 10.

Zabranjeno je i kažnjivo od okrivljenog ili druge osobe koja sudjeluje u postupku iznuđivati priznanje odnosno kakvu drugu izjavu.

Član 218. stav 8. i 10.

Prema okrivljenom ne smiju se upotrijebiti sila, prijetnja ili druga slična sredstva (član 259. stav 3.) da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja.

Ako je postupljeno protivno odredbama st. 8. i 9. ovog člana ili ako izjave okrivljenog iz stava 9. ovog člana o prisutnosti advokata nisu ubilježene u zapisnik, na iskazu okrivljenog ne može se zasnovati sudska odluka.

Član 223.

Organ koji vodi postupak dužan je da i pored priznanja okrivljenog prikuplja i druge dokaze. Ako je priznanje jasno i potpuno i ako je pokrijepljeno drugim dokazima, dalje prikupljanje dokaza poduzimaće se samo na prijedlog tužitelja.

Član 323.

Priznanje optuženog na glavnom pretresu, ma kako bilo potpuno, ne oslobađa sud dužnosti da izvodi i druge dokaze.

Član 333.

(1) Izvan slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka suoptuženih ili već osuđenih sudionika u krivičnom djelu, kao i zapisnici ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima:

  • 1)
    ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka;

[...].

  • 23.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima žalbenu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojega je koristio.
  • 25.
    U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-09-000076 od 25. juna 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud ne raspolaže podatkom kada je apelantu dostavljena presuda Vrhovnog suda, međutim presuda je donesena 25. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 17. augusta 2009. godine, tako da objektivno proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 27.
    Apelant navodi kako mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
  • 28.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 29.
      Član 6. st 1, 2. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
    • 2.
      Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
    • 3.
      Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;

  • 30.
    U odnosu na primjenjivost člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojemu je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubojstva. Dakle, radi se o postupku u kojemu se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
  • 31.
    Ustavni sud zapaža kako se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, na neprihvaćanje njegovog prijedloga da se sasluša svjedok D.O., da su dokazi nezakoniti, jer su pribavljeni povredama ljudskih prava. Osim toga, niti na glavnoj raspravi niti pred drugostepenim sudom nisu saslušani svjedoci, a to su dokazi čija je autentičnost sumnjiva, a apelant nije imao mogućnost saslušati svjedoke. Apelant navodi i povredu načela in dubio pro reo.
  • 32.
    Iz obrazloženja redovnih sudova slijedi kako je presuda kojom je apelant proglašen krivim za predmetno krivično djelo osnovana prvenstveno na apelantovoj izjavi o priznanju, a apelant pobija navedeno priznanje, jer je „navodno“ pribavljeno uz povredu ljudskih prava. Ustavni sud podsjeća kako je iskaz osumnjičenog izjava koju on daje u tome svojstvu o krivičnom djelu i o drugim pitanjima u postupku. Iskaz osumnjičenog je, prije svega, sredstvo odbrane osumnjičenog, ali može poslužiti i kao dokazno sredstvo, a koristi se kao važno sredstvo ne samo zbog toga što u nekim slučajevima nikakvih drugih dokaza nema, već i zbog toga što može korisno poslužiti za provjeru vjerodostojnosti i istinitosti drugih dokaza. Dakle, priznanje predstavlja izjavu kojom osumnjičeni tereti sebe za izvršenje krivičnoga djela, odnosno djelomično ili potpuno prihvaća navode optužbe kojima se tereti kao počinitelj. Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 10. ZKP-a koje propisuju kako zabranjeno je i kažnjivo od okrivljenog ili druge osobe koja sudjeluje u postupku iznuđivati priznanje odnosno kakvu drugu izjavu, na odredbe člana 218. st. 8. i 10. istog zakona koje propisuju kako prema okrivljenom ne smiju se upotrijebiti sila, prijetnja ili druga slična sredstva (član 259. stav 3) da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja. Ako je postupljeno protivno odredbama st. 8. i 9. ovog člana ili ako izjave okrivljenog iz stava 9. ovog člana o prisutnosti advokata nisu ubilježene u zapisnik, na iskazu okrivljenog ne može se zasnovati sudska odluka, te na odredbe člana 223. također, istog zakona koje propisuju kako organ koji vodi postupak dužan je da i pored priznanja okrivljenog prikuplja i druge dokaze. Ako je priznanje jasno i potpuno i ako je potkrijepljeno drugim dokazima, dalje prikupljanje dokaza poduzimaće se samo na prijedlog tužitelja. Ustavni sud smatra da iz navedenih odredaba slijedi stroga zabrana iznude priznanja ili bilo kakve druge izjave prvenstveno od okrivljenog, kao i kažnjavane u slučaju navedenog, nemogućnost da se na takvom iskazu zasniva presuda, te da izjava o priznanju treba biti pokrijepljena drugim dokazima. Dakle, u više odredaba ZKP-a, koji je primjenjivan u konkretnom slučaju, bilo je regulirano postupanje, odnosno uvjeti za prihvaćanje izjave o priznanju, što ukazuje kako se radi o dokazu posebnog karaktera u krivičnom postupku. U konkretnom slučaju za Ustavni sud nije sporno da su na glavnom pretresu na validnost apelantove izjave saslušani svjedoci čije izjave nisu potvrđivale apelantove navode, tj. da je priznanje pribavljeno pod pritiskom i povredama ljudskih prava koje su počinili policijski službenici i inspektori Centra javne sigurnosti Zvornik. Međutim, ako se ima u vidu konstatacija redovnih sudova kako je apelant pokazivao teškoće pri ustajanju što je objasnio kao rezultat povreda koje mu je nanio suoptuženi H.N., a da (po mišljenju redovnih sudova) nisu osnovani apelantovi navodi kako je trebalo odrediti medicinski pregled radi objektiviziranja ovih povreda, Ustavni sud nalazi da navedeno obrazloženje nije dalo odgovore na ove apelantove ozbiljne prigovore, tj. da obrazloženje presuda nije uvjerljivo i da se apelantovo priznanje može smatrati jasnim i potpunim. Naime, ako je konstatirano „da je apelant pokazivao teškoće pri ustajanju“ nedovoljno je obrazloženje redovnih sudova da nije osnovano njegovo ukazivanje da je trebalo odrediti medicinski pregled radi objektiviziranja povreda koje je apelant isticao. Na taj način redovni sudovi svojim obrazloženjem nisu otklonili razumnu sumnju kako je apelant dao izjavu pod pritiskom, pogotovo ako se ima u vidu prethodna ocjena Ustavnog suda o odredbama člana 10. i 218. st. 8. i 10. ZKP-a. Ustavni sud zaključuje kako obrazloženje redovnih sudova u vezi s ocjenom apelantove izjave o priznanju, kao osnovnog dokaza, nije uvjerljivo da je apelantova izjava o priznanju validna, nego da obrazloženje ukazuje da je, najblaže rečeno, dovedena u pitanje.
  • 33.
    Ustavni sud će ispitati jesu li redovni sudovi dali obrazloženje o postojanju drugih dokaza koji bi tu izjavu mogli potvrditi, budući da citirane odredbe člana 223. ZKP-a propisuju navedeno. Iz obrazloženja Okružnog suda slijedi kako ovu izjavu potvrđuju i iskazi ostalih optuženih, pripadnika grupe, čiju prisutnost sud objektivno nije mogao osigurati (V.A. - obolio od trajne i teške duševne bolesti, E.H. - na radu u Hrvatskoj, N.H., A.H. i B.H. – u bjekstvu, raspisane međunarodne potjernice), iskazi majke i supruge oštećenog (posredni svjedoci koji su od E.H. odnosno V.A. saznali da je apelant ubio oštećenog). Dakle, obrazloženje ukazuje da iskazi ostalih optuženih potvrđuju apelantovu izjavu o priznanju. U ovom dijelu Ustavni sud podsjeća da apelant navodi kako su to dokazi čija je autentičnost sumnjiva, a apelant nije imao mogućnost saslušati te svjedoke. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj „u situaciji kada nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoka, presuda se ne može isključivo ili uglavnom zasnivati na svjedočenju tog svjedoka. Korištenje kao dokaza izjave koju je, u prethodnoj fazi postupka, dala osoba koja kasnije, u skladu s nacionalnim pravom, odbila da ponudi te dokaze u sudnici, može da dovede do presude samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu. Isto se odnosi na izjavu svjedoka koji je nestao i stoga ne može biti pozvan u sudnicu (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 48/04 st. 24-26).“ U konkretnom slučaju nesumnjivo je da apelant iskaze ostalih optuženih nikada nije mogao pobijati u direktnom ispitivanju, niti postoje drugi dokazi koji potvrđuju njihove iskaze. Ustavni sud zaključuje kako obrazloženje presuda redovnih sudova da se izjave navedenih svjedoka mogu koristiti kao podrška apelantovom priznanju nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, jer navedene svjedoke apelant nikada nije mogao direktno ispitati niti on niti njegov branitelj.
  • 34.
    Dalje, obrazloženje ukazuje kako je apelantova izjava o priznanju potkrijepljena materijalnim dokazom koji je pronađen prilikom uviđaja, a to je cijev koja potječe od lovačke puške, koja bi prema nalazu balističara „mogla“ odgovarati sredstvu izvršenja krivičnog djela. Dakle, i sam vještak koristi termin „mogla“, što ukazuje na postojanje razumne sumnje, odnosno da čak niti vještak nije siguran da je pronađena cijev od lovačke puške kao sredstva izvršenja predmetnog krivičnog djela. Proizlazi da se niti ovaj dokaz ne može smatrati dokazom kojim bi bilo objektivizirano apelantovo priznanje. I na kraju, obrazloženje ukazuje da je apelantova izjava o priznanju potkrijepljena izjavama majke i sestre oštećenog, koje su posredni svjedoci, jer su od E.H. odnosno V.A. saznale da je apelant ubio oštećenog. Slijedi da, osim što se radi o posrednim dokazima (nisu imale direktna saznanja, tj,. nisu bile prisutne inkriminiranom događaju već svoje svjedočenje zasnivaju na onom što su čule od drugih osoba), ovi svjedoci su najbliži srodnici oštećenog, tako da proizlazi razumna sumnja u njihovu objektivnost. Slijedi da se niti ovaj dokaz ne može smatrati dokazom kojim bi bilo objektivizirano apelantovo priznanje.
  • 35.
    Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da, kako su presude redovnih sudova zasnovane na apelantovom priznanju a redovni sudovi nisu dali obrazloženje o postojanju drugih relevantnih dokaza koji bi tu izjavu mogli potvrditi, slijedio bi logičan zaključak o apelantovoj krivici za predmetno krivično djelo, tako da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije.
  • 36.
    Ako se ima u vidu sve navedeno, Ustavni sud ocjenjuje osnovanim (i) apelantove navode o povredi načela in dubio pro reo, prema kojem se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tome pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženome. U konkretnom slučaju, doista proizlazi da je apelantova izjava o priznanju upitna s aspekta je li data dobrovoljno, tj. je li jasna i potpuna, zatim nema drugih objektivnih dokaza koji bi tu izjavu izvan svake razumne sumnje potkrijepili (već je obrazloženo zašto apelantovu izjavu o priznanju krivice ne mogu objektivizirati iskazi svjedoka, nađena cijev puške kao i iskazi majke i sestre oštećenog), tako da se nameće logičan zaključak kako redovni sudovi nisu dali obrazloženje kojim bi se izvan razumne sumnje moglo zaključiti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi povredu načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje kako je povrijeđeno i apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
  • 37.
    Ustavni sud zaključuje kako predmetni postupak ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
  • 38.
    Imajući u vidu prethodni zaključak, Ustavni sud smatra kako nije svrsishodno ispitivati apelantove navode koji se odnose na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
  • 39.
    Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u situaciji kada se presude redovnih sudova zasnivaju na apelantovom priznanju, a redovni sudovi nisu dali obrazloženje o postojanju drugih relevantnih dokaza koji bi tu izjavu mogli potvrditi, iz čega bi slijedio logičan zaključak o apelantovoj krivici za predmetno krivično djelo, nego obrazloženja presuda ostavljaju razumnu sumnju o apelantovoj krivici.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Na osnovu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje suprotno odluci potpredsjednika Miodraga Simovića, kojem su se pridružili predsjednica Valerija Galić i sudija Zlatko M. Knežević.
  • 42.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Poddokument