Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3133/09, rješavajući apelaciju Mustafe Bračkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Bračkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 002999 09 Kž od 28. jula 2009. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 002999 09 K od 17. juna 2009. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Mustafa Bračković (u daljnjem tekstu: apelant), advokat iz Sarajeva, podnio je 8. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 002999 09 Kž od 28. jula 2009. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 002999 09 K od 17. juna 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Kantonalnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 3133/09 od 12. maja 2011. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te Tužilaštva Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor 22. oktobra 2009. godine, Kantonalni sud 23. oktobra 2009. godine, a Tužilaštvo 20. oktobra 2009. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 29. juna 2012. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 002999 09 K od 17. juna 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 002999 09 Kž od 28. jula 2009. godine, apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM kao braniocu optuženog Behudina Mašovića i to zbog narušavanja procesne discipline za vrijeme trajanja glavnog pretresa. Apelant je obavezan da plati novčanu kaznu u korist budžetskih sredstava suda danom pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom zamjene novčane kazne, u smislu člana 48. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
  • 8.
    U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da se pred tim sudom vodi postupak i to glavni pretres protiv optuženog Behudina Mašovića zbog krivičnog djela iz člana 383. stav 3. KZFBiH. Na glavnom pretresu održanom 17. juna 2009. godine izabrani branilac optuženog, apelant, narušio je svojim ponašanjem procesnu disciplinu i to na način što se nije pokoravao naređenjima predsjednika vijeća. Kantonalni sud je naveo da je tokom trajanja suđenja predsjednik vijeća više puta upozorio apelanta u pogledu načina ispitivanja vještaka ekonomske struke u okviru unakrsnog ispitivanja. Kako je dalje istakao Kantonalni sud, predsjednik vijeća je upozorio apelanta da svoja pitanja ograniči u skladu sa zakonom i u okviru unakrsnog ispitivanja vještaka, te da ne ponavlja već ranije postavljena pitanja. Nakon toga apelant se obratio predsjedniku vijeća sa upozorenjem da on zna kako treba ispitivati vještaka, da je on već odavno savladao unakrsno ispitivanje svjedoka i vještaka pred Haškim tribunalom i to prije stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) i ponovo nastavio sa istim načinom ispitivanja vještaka. Kantonalni sud je, također, naveo da je predsjednik vijeća usmeno u dva navrata upozorio apelanta uz napomenu da ako nastavi da ometa red u sudnici da će biti novčano kažnjen, međutim, on nije poštovao upozorenje i nastavio je da narušava procesnu disciplinu tako što se nije pokoravao naređenjima predsjednika vijeća. Kantonalni sud je zaključio da su se ispunili uvjeti za primjenu člana 257. stav 3. ZKP, te je apelant kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM. Imajući u vidu odredbe ZKP u pogledu obaveze predsjednika vijeća da se stara o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda, Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju bilo neophodno donijeti ovakvu odluku kako bi se ubuduće spriječilo takvo apelantovo ponašanje i da se on istovremeno kazni zbog svog dosadašnjeg ponašanja.
  • 9.
    U pogledu žalbenih prigovora koji se odnose na tvrdnju da Kantonalni sud prije donošenja rješenja kojim je kaznio apelanta nije donosio procesna rješenja u pogledu upozorenja, Vrhovni sud je istakao da je obaveza predsjednika vijeća, koja proizlazi iz člana 257. stav 3. ZKP, da apelanta prije kažnjavanja upozori da svojim ponašanjem ometa red, da se ne pokorava naređenjima predsjednika vijeća i da se tako ne može ponašati, te ga upozoriti da će u protivnom biti kažnjen. Sve i da je postojala obaveza donošenja takvih procesnih rješenja, pojasnio je Vrhovni sud, nedostatak takvog formalnog rješenja ne može imati za posljedicu nevaljanost konstatiranog upozorenja na stranici 36. zapisnika sa glavnog pretresa od 17. juna 2009. godine, a takvo upozorenje je u skladu sa navedenom odredbom ZKP. Također je Vrhovni sud istakao da zabranjivanje pitanja apelantu kao braniocu optuženog i zabrana vještaku da odgovora na pitanje koje je već ranije bilo postavljeno, a što se u više navrata dogodilo tokom glavnog pretresa od 17. juna 2009. godine, ne može predstavljati kršenje prava na odbranu. Okolnost da je apelant vještaku na glavnom pretresu ponavljao pojedina pitanja proizlazi iz zapisnika sa tog pretresa, zbog čega je predsjednik vijeća opravdano u više navrata opominjao apelanta ukazujući mu na to da je upravo predsjednik vijeća zadužen za rukovođenje glavnim pretresom i da vodi računa o ekonomičnosti postupka i vremena. Da je tako, tj. da je apelant ponavljao pojedina pitanja na koja su već prethodno dati odgovori, potvrđuju navodi vještaka i u zapisniku konstatirane intervencije postupajućeg tužioca. Dakle, zaključio je Vrhovni sud, zabrane predsjednika vijeća u takvim okolnostima ne mogu predstavljati bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP jer je to, u smislu člana 278. stav 1. ZKP, pravo predsjednika vijeća.
  • 10.
    Vrhovni sud je, dalje, naveo da obrazloženje prvostepenog rješenja sadrži materijalnopravni osnov za izricanje novčane kazne, u smislu odredbe člana 257. stav 3. ZKP. To što predsjednik vijeća u izreci rješenja donesenog na zapisnik sa glavnog pretresa nije određeno naveo da se to donosi zbog narušavanja procesne discipline (kao što je navedeno u izreci prvostepenog rješenja), prema ocjeni Vrhovnog suda, ne može dovesti do bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP, kako to apelant navodi u žalbi, a što bi trebalo, prema apelantovom mišljenju, dovesti do ukidanja rješenja. Vrhovni sud je istakao da je važno da su apelantove radnje naznačene u izreci rješenja donesenog na zapisnik od 17. juna 2009. godine u svakom slučaju prema svom sadržaju radnje koje predstavljaju narušavanje procesne discipline, pa navedeno protivrječje ne može predstavljati bitnu povredu odredaba ZKP, niti je zbog toga izreka osporenog rješenja nerazumljiva. Na kraju je Vrhovni sud istakao da je u obrazloženju osporenog rješenja predsjednik vijeća ukazao na to da je apelant svojim ponašanjem narušio procesnu disciplinu i to na način što se nije pokoravao naređenjima predsjednika vijeća, a sve to u vrijeme unakrsnog ispitivanja vještaka, uz konstataciju da je apelant najprije upozoren pa nakon što je nastavio da narušava procesnu disciplinu i nakon što se i dalje nije pokoravao naređenjima predsjednika vijeća novčano je kažnjen.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je istakao da osporena odluka Vrhovnog suda nije dovoljno obrazložena jer sud nije preispitivao njegove žalbene navode odnosno nije utvrđivao da li su pitanja zaista ponavljana i koja su to pitanja ponavljana, da li je kažnjen samo zbog iznesenog stava da se ne može prekidati i molbe da se ne prekida dok pitanje nije ni postavljeno i zapravo ličnog odnosa njega i predsjednika vijeća, te da li je uopće bilo osnova za kažnjavanje. Na taj način, kako dalje navodi apelant, sud nije iskazao potreban nivo nepristranosti i objektivnosti, te je povrijedio i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Osnovni cilj, kako je dalje naveo apelant, bio je da predsjedniku vijeća približi poreznu problematiku s obzirom na brojna nesnalaženja tokom cijelog postupka. Sud je odlučivao koje pitanje se može postaviti, koje ne, te izvodio zaključke da se neka pitanja ponavljaju a da pri tome ne poznaje ni ne posjeduje propise na osnovu kojih treba odlučiti o krivičnoj odgovornosti optuženog. Apelant smatra da je proizvoljno primijenjen član 257. stav 3. ZKP jer je prema odredbi navedenog člana predsjednik vijeća bio dužan da ga upozori, a ako upozorenje bude bezuspješno, mogao je narediti da se udalji iz sudnice i kazniti novčanom kaznom. Apelant smatra da je na ovaj način sud postupao pristrano i odlučivao o kazni ne vodeći računa o tome da li je uopće narušio procesnu disciplinu tako što je ponavljao pitanja. Apelant je istakao da mu je pravo na pravičan postupak povrijeđeno jer nije imao priliku da pred drugostepenim sudom bude saslušan na okolnost izrečene kazne u prvostepenom postupku.
  • 12.
    Apelant je naglasio da mu je sud svojim postupanjem povrijedio i pravo na slobodu izražavanja i iznošenja vlastitog mišljenja jer ga je sud pokušao ograničiti kao branioca u iznošenju vlastitog stava u vezi sa predmetnim slučajem i u njegovoj molbi da ga se ne prekida, odnosno ograničiti ga u vezi sa primjedbama koje je imao na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Da se radi o očiglednom proizvoljnom postupanju suda u nametanju ograničenja prava na slobodu izražavanja dokazuje to što sud uopće nije upoznat sa problematikom predmeta, te da čak ne posjeduje materijalne propise. Apelant smatra da njegovo postupanje nikako nije bilo usmjereno na ometanje procesne discipline niti je to bila njegova namjera, te je predložio da se apelacija usvoji i da se osporene odluke ukinu kao nezakonite.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da se u apelaciji ponavljaju isti prigovori koje je apelant iznosio tokom postupka i o kojima je dato iscrpno obrazloženje u osporenoj odluci, pri kojoj i dalje ostaje. Ocijenjeni su svi apelantovi prigovori, te je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio rješenje o kažnjavanju apelanta. U odnosu na apelacione navode koji se odnose na prisustvovanje sjednici vijeća, Vrhovni sud je naveo da je na konkretnu situaciju primijenio relevantne odredbe ZKP koje se odnose na žalbu izjavljenu protiv rješenja, te naglasio da o sjednici vijeća nije obavještavao ni apelanta a ni tužioca. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 14.
    Kantonalni sud je naveo da je apelant, u smislu člana 257. stav 3. ZKP, kažnjen novčanom kaznom zbog narušavanja procesne discipline. Svako suđenje pred tim sudom, kako je dalje navedeno, snima se, pa postoje dokazi u vidu CD-ova i originalnih prijepisa, koji su bili na raspolaganju apelantu i drugostepenom sudu. Dalje je istaknuto da ponašanje apelanta kao branioca pred sudom nije ni u kakvoj vezi sa pravom na odbranu s obzirom na to da je advokat kao profesionalac dužan postupati u smislu ne samo odredbi ZKP već i Zakona o advokaturi i Kodeksa ponašanja advokata pred sudovima i ostalim organima. Apelant je upozorio predsjednika vijeća da ga ne prekida i da on zna kako treba ispitivati svjedoke i vještake jer ima iskustvo iz Haškog tribunala pa je nastavio da postavlja pitanja vještaku na način kako ga je predsjednik vijeća upozorio da ne smije činiti. Apelant je upozoren da ako tako nastavi da će se njegovo ponašanje tretirati kao nepoštivanje suda, a on je ipak nastavio pa je novčano kažnjen. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 15.
    Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da osporenim rješenjima nije proizvoljno primijenjen član 257. stav 3. ZKP jer je uloga predsjednika vijeća da se stara ili provodi mjere i donosi odluke radi osiguranja reda u sudnici i dostojanstva suda i zabranom pitanja braniocu ili optuženom u više navrata već postavljenih, pravo koje je određeno članom 278. stav 1. ZKP. Prema zapisniku sa glavnog pretresa, prije donošenja rješenja o novčanom kažnjavanju predsjednik vijeća je zbog načina unakrsnog ispitivanja vještaka (str. 8, 12, 13, 36. i 37. zapisnika) u više navrata upozoravao apelanta da bi ga konačno novčano kaznio (stranica 41. zapisnika). Tim prethodnim upozorenjima, s ciljem održavanja procesne discipline za vrijeme glavnog pretresa, poštivanja suda i predsjednika vijeća, prema odredbi člana 257. stav 3. ZKP, apelant se nije pokoravao, te je doneseno rješenje o kažnjavanju.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04 i 28/05) relevantne odredbe glase:

Član 254.

Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća

(1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom.

(2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanja istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razrješenju stvari.

Član 256. stav 1.
Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća

Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda. […]

Član 257. stav 3.
Kažnjavanje zbog narušavanja reda i procesne discipline

(3) Ako tužitelj, branitelj […] ili druga osoba koja prisustvuje glavnom pretresu ometa red ili se ne pokorava naređenjima sudije, odnosno predsjednika vijeća za održavanje reda – sudija, odnosno predsjednik vijeća će ga upozoriti. Ako upozorenje bude bezuspješno sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se osoba udalji iz sudnice i kazni novčanom kaznom do 10.000 KM. Ako tužitelj ili branitelj budu udaljeni iz sudnice, sudija odnosno predsjednik vijeća će obavijestiti Visoko sudsko i tužilačko vijeće Federacije BiH ili Federalnu advokatsku komoru čiji je branitelj član - radi preduzimanja daljnjih mjera.

Član 278. stav 1.
Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz

Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet.

Član 337. stav 3.
Odlučivanje o žalbi protiv rješenja

Odlučujući o žalbi sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti, i po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

Član 338.

Shodna primjena odredbi o žalbi na prvostepenu presudu

Na postupak po žalbi protiv rješenja shodno se primjenjuju odredbe čl. 308., 310. i čl. 316. stav 2., čl. 318. stav 1. i čl. 322. i 324. ovog zakona.

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 002999 09 Kž, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. To rješenje apelant je primio 10. augusta 2009. godine, a apelaciju protiv ove odluke je podnio 8. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak

  • 22.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

  • 23.
    Apelant osporava rješenja o izricanju novčane kazne zbog ometanja rada suda tvrdeći da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Gledano sa stanovišta sudske prakse, Ustavni sud smatra da je legislativa u vezi sa ovim predmetom, u suštini, krivična prema svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje ometanja rada suda kao institucije i nosilaca sudijske funkcije, kao i kažnjavanje onih koji učine takvo djelo. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na činjenici da je apelant na glavnom pretresu preduzimao radnje za koje je sud ocijenio da ometaju rad suda, za šta mu je izrečena novčana kazna. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koju garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija i pozitivni propisi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 437/04 od 23. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 32/05, tačka 19).
  • 24.
    U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi postupali pristrano jer su proizvoljno primijenili pravo budući da nisu vodili računa o tome da li je uopće narušio procesnu disciplinu tako što je ponavljao pitanja i da li je uopće bilo osnova za kažnjavanje i zato što odluka Vrhovnog suda nije dovoljno obrazložena, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, činjenica da su redovni sudovi u osporenim rješenjima, imajući u vidu relevantne odredbe ZKP u pogledu obaveze predsjednika vijeća da se stara o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda, te ovlaštenja da može kazniti sve učesnike u postupku zbog narušavanja reda i procesne discipline, zaključili da je bilo neophodno donijeti odluku da se apelant novčano kazni zbog narušavanja procesne discipline za vrijeme trajanja glavnog pretresa, samo po sebi nije dokaz da su sudovi pristrani. Apelant svoje tvrdnje o pristranosti suda ni na koji način nije potkrijepio bilo kakvim činjenicama, niti je ukazao na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju o navodnoj pristranosti sudova. Stoga su ovi apelacioni navodi neosnovani i ni na koji način ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje.
  • 25.
    Što se tiče apelantovih navoda da je trebao biti obaviješten o sjednici vijeća Vrhovnog suda, odnosno da nije imao priliku da pred drugostepenim sudom bude saslušan na okolnost izrečene novčane kazne, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet, osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju apelant rješenjem prvostepenog suda novčano kažnjen zbog narušavanja procesne discipline za vrijeme trajanja glavnog pretresa i da se na konkretan slučaj primjenjuju relevantne odredbe ZKP koje se odnose na žalbu izjavljenu protiv rješenja a te odredbe propisuju kako u tim slučajevima treba postupati. Članom 338. ZKP propisano je da se na postupak povodom žalbe protiv rješenja shodno primjenjuju odredbe člana 308 (subjekti žalbe), člana 310 (sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka), član 316 (podnošenje žalbe), član 318 (sudija izvjestilac) član 322 (zabrana reformatio in peius) i član 324 (beneficium cohaesionis) ovog zakona. Dakle, među odredbama koje se shodno primjenjuju u slučajevima postupka rješavanja o žalbi izjavljenoj protiv rješenja nije naveden član 319. ZKP koji se odnosi na obavještavanje o sjednici vijeća. Dakle, u smislu navedenih relevantnih odredbi ZKP, Vrhovni sud o sjednici vijeća nije bio u obavezi da obavijesti apelanta niti njegovog branioca niti je o sjednici vijeća obavijestio federalnog tužioca. Stoga su i ovi apelacioni navodi neosnovani i ni na koji način ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje.
  • 26.
    U vezi sa navodima da je obrazloženje drugostepene odluke nedovoljno i da drugostepeni sud nije preispitao apelantove žalbene navode, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se odgovori na svaki navod nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud odgovorio na svaki apelantov žalbeni prigovor. Vrhovni sud je u obrazloženju presude u vezi sa apelantovom tvrdnjom da Kantonalni sud prije donošenja rješenja kojim ga je kaznio nije donosio procesna rješenja u pogledu upozorenja naveo da je obaveza predsjednika vijeća, koja proizlazi iz člana 257. stav 3. ZKP, da branioca prije kažnjavanja upozori da svojim ponašanjem ometa red, da se ne pokorava naređenjima predsjednika vijeća i da se tako ne može ponašati, te ga upozoriti da će u protivnom biti kažnjen. Sve i da je postojala obaveza donošenja takvih procesnih rješenja, nedostatak takvog formalnog rješenja ne može imati za posljedicu nevaljanost konstatiranog upozorenja na stranici 36. zapisnika sa glavnog pretresa od 17. juna 2009. godine, a to upozorenje je u skladu sa navedenom odredbom ZKP. Vrhovni sud je, također, obrazložio da okolnost da je branilac vještaku na glavnom pretresu ponavljao pojedina pitanja nedvojbeno proizlazi iz zapisnika sa tog pretresa, zbog čega je predsjednik vijeća opravdano u više navrata opominjao branioca ukazujući mu pri tome da je upravo on (predsjednik vijeća) zadužen za rukovođenje glavnim pretresom i da vodi računa o ekonomičnosti postupka i vremena. Da je tako, tj. da je branilac ponavljao pojedina pitanja na koja su već prethodno dati odgovori, potvrđuju navodi, kako vještaka, tako i na zapisniku konstatirane intervencije postupajućeg tužioca. Dakle, zabrane predsjednika vijeća u takvim okolnostima ne mogu predstavljati bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP jer je pravo suda, odnosno predsjednika vijeća da ne dopusti ponavljanje pitanja i zabrani odgovor na njih, koje pravo određuje član 278. stav 1. ZKP. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odgovorio i na apelantov žalbeni prigovor koji se odnosi na razliku izreke procesnog rješenja sa zapisnika o glavnom pretresu od 17. juna 2009. godine i izreke osporenog rješenja. Naime, Vrhovni sud je istakao da obrazloženje prvostepenog rješenja sadrži materijalnopravni osnov za izricanje novčane kazne, u smislu odredbe člana 257. stav 3. ZKP. To što predsjednik vijeća u izreci rješenja donesenog na zapisnik sa glavnog pretresa nije određeno naveo da se ono donosi zbog narušavanja procesne discipline (kao što je navedeno u izreci prvostepenog rješenja), prema ocjeni ovog suda, ne može dovesti do bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP. Vrhovni sud je istakao da je važno da su radnje branioca naznačene u izreci rješenja donesenog na zapisnik od 17. juna 2009. godine u svakom slučaju prema svom sadržaju radnje koje predstavljaju narušavanje procesne discipline, pa navedeno protivrječje ne može predstavljati bitnu povredu odredaba krivičnog postupka predviđenu članom 312. stav 1. tačka k) ZKP niti je zbog toga izreka osporenog rješenja nerazumljiva. Također, predsjednik vijeća je u obrazloženju osporenog rješenja ukazao na to da je branilac optuženog svojim ponašanjem narušio procesnu disciplinu i to na način što se nije pokoravao naređenjima predsjednika vijeća, a sve to u vrijeme unakrsnog ispitivanja vještaka uz konstataciju da je branilac najprije upozoren pa nakon što je nastavio da narušava procesnu disciplinu i nakon što se i dalje nije pokoravao naređenjima predsjednika vijeća novčano je kažnjen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, te da je dato obrazloženje zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 27.
    Dalje, vezano za apelacione navode koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
  • 28.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zbog čega smatraju da apelantovo ponašanje predstavlja ometanje rada suda. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali na to da je relevantni zakon primijenjen proizvoljno. Također, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke i u kontekstu navedenih apelantovih prigovora. Apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo na to da su procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, odnosno da nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

  • 29.
    Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • h)
    Slobodu izražavanja.

Član 10. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.

  • 30.
    Apelant smatra da su mu redovni sudovi izricanjem novčane kazne zbog ometanja rada suda povrijedili pravo na slobodu izražavanja garantirano članom 10. Evropske konvencije. Prema članu 10. stav 1, sloboda izražavanja uključuje „slobodu mišljenja“ i „slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja“ bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Međutim, ove slobode nisu apsolutne i podliježu određenim ograničenjima.
  • 31.
    Stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja mora biti „predviđeno zakonom“. Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava slobode izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava slobode izražavanja bude „neophodno u demokratskom društvu“ zbog zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, npr., autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru u kojoj je to neophodno u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju da jasno ukaže na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa.
  • 32.
    S obzirom na to da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da je, za razliku od političara koji uživaju nekako privilegiran položaj u okviru primjene člana 10. Evropske konvencije, sa advokatima situacija obrnuta. U kontinentalnoj Evropi advokatura je slobodno zanimanje ali i nezavisan organ u sistemu pravosuđa, tako da iz te dvostruke funkcije advokature proizlaze i posebne dužnosti i odgovornosti za advokate (vidi Evropski sud, Amihalachioaie protiv Moldavije, presuda od 20. aprila 2002. godine, broj 27). Pitanje slobode izražavanja advokata se postavlja samo u odnosu na ograničenja koja se tiču očuvanja ugleda i nezavisnosti sudstva, te se može reći da su granice slobode izražavanja advokata samo u tom domenu izuzetno usko postavljene. Ograničenje slobode izražavanja advokata Evropski sud ocjenjuje u odnosu na kritike koje oni upućuju sudovima zbog sadržaja pojedinih sudskih odluka (kritika sa stanovišta struke), te posebno ocjenjuje njihove generalne i paušalne iskaze u odnosu na sudove i pravosuđe uopće. Tako je načelno dopušteno da advokati kritiziraju pojedine sudske odluke sa stanovišta struke, ali im nije dopušteno da u okviru člana 10. iznose svoje komentare o toku i u toku postupka kojim vrše pritisak na sud, javnost i slično. Tako je sasvim proporcionalno u odnosu na legitimni cilj da nacionalni sud kazni advokata zbog njegovih iskaza u postupku koji su uvredljivi za sud, te da advokatska komora izriče kazne advokatu zbog toga što vrijeđa sud ili iznosi svoje stavove o sudu i toku suđenja (vidi Evropski sud, Schoepfer, presuda od 20. maja 1998. godine, RJD, 1998-III, broj 29).
  • 33.
    Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi odnose na postupanje suda kojim mu je izrečena novčana kazna jer je na glavnom pretresu u svojstvu izabranog branioca optuženog Behudina Mašovića svojim ponašanjem narušio procesnu disciplinu. Ustavni sud napominje da je, u smislu člana 254. ZKP, obaveza sudije, odnosno predsjednika vijeća da rukovodi glavnim pretresom, a što podrazumijeva i ovlaštenje da se stara o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda (član 256. ZKP), da se stara o redu i procesnoj disciplini (član 257. ZKP), da se stara o svestranom pretresanju predmeta, utvrđivanju istine i otklanjanjem svega što odugovlači postupak a ne doprinosi razrješenju stvari, daje riječ strankama i braniocu za direktno i unakrsno ispitivanje svjedoka i vještaka, odlučuje o dopustivosti pitanja ili dokaza.
  • 34.
    Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predsjednik vijeća Kantonalnog suda, a što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u okviru svojih zakonskih ovlaštenja iz člana 257. stav 3. ZKP izrekao apelantu novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM jer je kao branilac optuženog Behudina Mašovića narušio procesnu disciplinu za vrijeme trajanja glavnog pretresa pred tim sudom koji je održan 17. juna 2009. godine. U obrazloženju presude Kantonalnog suda navedeno je da je apelant svojim ponašanjem narušio procesnu disciplinu i to na način što se nije pokoravao naređenjima predsjednika vijeća. Naime, tokom trajanja suđenja predsjednik vijeća je više puta upozorio branioca u pogledu načina ispitivanja vještaka ekonomske struke u okviru unakrsnog ispitivanja. Predsjednik vijeća je upozorio branioca da svoja pitanja ograniči u skladu sa zakonom i u okviru unakrsnog ispitivanja vještaka, te da ne ponavlja već ranije postavljena pitanja. Nakon toga se branilac obratio predsjedniku vijeća sa upozorenjem da on zna kako treba ispitivati vještaka, da je on već odavno savladao unakrsno ispitivanje svjedoka i vještaka pred Haškim tribunalom i to prije stupanja na snagu ZKPFBiH i ponovo nastavio sa istim ispitivanjem. Kantonalni sud je obrazložio da je predsjednik vijeća u dva navrata usmeno upozorio branioca i to uz napomenu ako nastavi da ometa rad u sudnici da će biti novčano kažnjen. Također je istaknuto da branilac nije poštovao upozorenje predsjednika vijeća i nastavio je da narušava procesnu disciplinu na način što se nije pokoravao naređenjima predsjednika vijeća. Zaključeno je da je u konkretnom slučaju bilo neophodno donijeti ovakvu odluku s ciljem da se ubuduće spriječi takvo ponašanje branioca i da se istovremeno kazni zbog svog dosadašnjeg ponašanja. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali i obrazložili sadržaj apelantovog postupanja i ponašanja za vrijeme glavnog pretresa održanog 17. juna 2009. godine, te se jezičkom i pravnom analizom može utvrditi da konkretno ponašanje predstavlja narušavanje reda i procesne discipline a pored toga se na istaknuti način narušavaju autoritet i dostojanstvo suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1301/09 od 6. decembra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 35.
    U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Iako apelant nije eksplicitno naveo u odnosu na koje pravo iz Evropske konvencije smatra da mu je uskraćen pravni lijek, Ustavni sud zaključuje da se apelant, u suštini, poziva na povredu ovoga prava u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantova tvrdnja da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek nije potkrijepljena bilo kakvim argumentima. S obzirom na to da je očigledno da je apelant imao i iskoristio zakonom propisan pravni lijek (žalba), a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njega bio pozitivan, ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran ili da je apelantu na bilo koji način bio uskraćen. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi istaknuti navodi neosnovani i da mu nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer redovni sudovi nisu očigledno proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, rješenja su dovoljno obrazložena, a apelant svoje tvrdnje o pristranosti suda ni na koji način nije potkrijepio bilo kakvim činjenicama, niti je ukazao na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju o navodnoj pristranosti sudova u konkretnom slučaju.
  • 37.
    Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj apelantovog postupanja i navoda. Naime, jezičkom i pravnom analizom može se utvrditi da apelantovo konkretno ponašanje predstavlja narušavanje reda i procesne discipline, a također se na istaknuti način narušavaju autoritet i dostojanstvo suda. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da je apelant bio onemogućen da koristi zakonom propisane pravne lijekove.
  • 38.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 39.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.