Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3473/09, rješavajući apelaciju ZZ „15. maj“ Kneževo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija ZZ „15. maj“ Kneževo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Ps 003745 09 Pz od 27. augusta 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    ZZ „15. maj“ Kneževo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Ps 003745 09 Pz od 27. augusta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tuženog „Alumina“ a.d. Kneževo (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u predmetnom sudskom postupku, zatraženo je 12. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je 28. maja 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 1. juna 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 14. juna 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 003745 04 Ps od 21. maja 2009. godine obavezan je tuženi da isplati apelantu iznos od 8.286,72 KM sa zakonskim zateznim kamatama na način bliže naveden u izreci presude, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.946,75 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva predstavlja dug tuženog po apelantovim ispostavljenim računima za isporučenu robu i izvršene usluge. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su bile u poslovnom odnosu, te da je apelant ispostavio tuženom račune (za 1999. i 2000. godinu) na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev. Međutim, Osnovni sud je naveo da su sporne osnovanost i visina potraživanja, budući da je tuženi tvrdio da su potraživanja po priloženim računima izmirena, i to potpisanim izjavama o kompenzaciji, cesiji, gotovinskim isplatama putem blagajne i plaćanjem putem banke. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz apelantovih računa proizlazi da ukupan dug tuženog po ispostavljenim računima iznosi 11.409,00 KM s tim da je apelant prihvatio da je isplaćen dio duga u iznosu od 3.122,20 KM po računu koji glasi na iznos od 7.570,00 KM, te je za taj iznos apelant umanjio ranije postavljeni tužbeni zahtjev na iznos od 8.286,72 KM. Osnovni sud je naveo da iz specifikacije tuženog o plaćenim obavezama proizlazi da su obaveze tuženog prema apelantu iz 1999. godine u cijelosti izmirene, te da saldo obaveza 3. novembra 2000. godine, za obaveze iz 2000. godine, iznosi 5.411,00 KM. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da taj dokument (tj. specifikacija) nije potpisan i da nema datum sačinjavanja, te da je na tom dokumentu samo pečat tuženog. Pri tome Osnovni sud je naveo da je svjedok Milorad Nagraisalović „nepouzdano svjedočio" da je on sačinio taj dokument i da su podaci u tom dokumentu tačni. Osnovni sud je naveo da navedeni dokument ne može predstavljati dokaz da je plaćen dug, budući da, zbog svojih nedostataka, ne može predstavljati ni zvanični dokument preduzeća, te da kao takav, zato što nije javna isprava, ne može imati snagu kvalificiranog dokaza. S obzirom na to da je na tuženom teret dokazivanja istinitosti sadržaja njegove isprave, tj. navedenog dokumenta, te da je provedenim dokazima sadržaj te isprave doveden u sumnju, Osnovni sud je naveo da navedeni dokument ne može prihvatiti kao dokaz o nepostojanju duga. Osim toga, Osnovni sud je naveo da podaci iz navedenog dokumenta ne dokazuju tvrdnju tuženog da je dug plaćen, budući da je u tom dokumentu navedeno da dug tuženog prema apelantu 3. novembra 2000. godine iznosi 5.411,00 KM, što dodatno dovodi u pitanje tvrdnju tuženog da je dug plaćen, te da to dovodi u pitanje i ostale dokaze.
  • 7.
    Dalje, Osnovni sud je naveo da je izvršio uvid u ostale dokumente tuženog, a to su prijava o prebijanju (kompenzaciji) broj 3/99 od 9. juna 1999. godine, sporazum o višestrukoj kompenzaciji broj 1/99 od 23. aprila 1999. godine, izvještaj Razvojne banke o promjenama na računu tuženog na 28. juli 1999. godine, izvještaj Službe za platni promet o promjenama na računu tuženog na 19. maj 2000. godine, nalog tuženog blagajni za isplatu apelantu br. 1235 od 15. juna 1999. godine, 719 od 4. maja 2000. godine, 1551 od 21. jula 2000. godine, 1654 od 8. augusta 2000. godine i 2065 od 28. augusta 2000. godine. Međutim, Osnovni sud je naveo da iz navedenih dokumenata tuženog ne proizlazi da je tuženi izvršio plaćanje duga upravo po računima na kojima apelant zasniva svoj tužbeni zahtjev. Naime, Osnovni sud je naveo da iz naloga blagajni broj 719 od 4. maja 2000. godine proizlazi da je tuženi isplatio apelantu avans za krovnu konstrukciju određenog objekta, a da nalog blagajni 2065 od 28. augusta 2000. godine (na iznos od 1.000,00 KM) ne sadrži potpis primaoca, što znači da apelant taj iznos nije primio. Osnovni sud je, dalje, naveo da je u nalogu blagajni broj 1235 od 15. juna 1999. godine (na iznos od 1.000,00 KM) i nalogu blagajni broj 1551 od 21. jula 2000. godine (na iznos od 1.290,00 KM) navedeno da je u pitanju „isplata duga po računima iz 2000. godine", ali da nisu navedeni podaci na koje se račune ta isplata odnosi. Također, Osnovni sud je naveo da iz sporazuma o višestrukoj kompenzaciji broj 1/99 od 23. aprila 1999. godine proizlazi da „tuženi daje pozajmicu apelantu" u iznosu od 10.000,00 KM, ali da nema dokaza da se ta „pozajmica" eventualno odnosila na plaćanje duga tuženog po predmetnim računima. S obzirom na to da ni iz jednog dokaza koje je ponudio tuženi ne proizlazi da je izvršeno plaćanje upravo po apelantovim ispostavljenim računima, već da iz tih dokaza proizlazi da se u navedenom periodu odvijala intenzivna poslovna saradnja između parničnih stranaka, Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti tvrdnju tuženog da je predmetni dug plaćen. Naime, Osnovni sud je naveo da tuženi u tom pravcu nije ponudio adekvatne dokaze, te da je indikativno da tuženi nije predložio provođenje finansijskog vještačenja radi utvrđivanja stvarno izvršenih plaćanja po apelantovim računima, a na okolnost utvrđenja da dug ne postoji. Imajući u vidu da je, u smislu odredaba člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na tuženom bio teret dokazivanja da je predmetni dug po ispostavljenim računima platio, a da tuženi u toku postupka to nije dokazao, Osnovni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude.
  • 8.
    Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 Ps 003745 09 Pz od 27. augusta 2009. godine kojom je žalbu uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pri nespornoj činjenici da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu u toku 1999. i 2000. godine pravilno zaključio da je tuženi bio dužan dokazati da je izmirio obaveze po apelantovim ispostavljenim računima. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je tuženi na glavnoj raspravi izveo dokaze u prilog svojim tvrdnjama da je platio predmetni dug, te da je i u žalbi naveo za svaki račun pojedinačno kako je plaćen. Naime, Okružni sud je ukazao da iz predloženih dokaza tuženog proizlazi da su računi plaćeni kompenzacijom (račun broj 01-72 od 16. februara 1999. godine i račun broj 01-958/99 od 23. decembra 1999. godine), zatim, uplatama putem Službe platnog prometa od 2. februara i 12. juna 1999. godine, te cesijom od 19. maja 2000. godine. Pri tome Okružni sud je naveo da je tuženi u toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi isticao da je prvostepeni sud prihvatio da je plaćen dug po računu broj 01-72 od 16. februara 1999. godine u iznosu od 3.122,20 KM (koji je glasio na ukupan iznos od 7.570,20 KM), a da je pri tome način plaćanja ostalih računa identičan ili sličan. Imajući u vidu da je tuženi izvedenim dokazima doveo u sumnju apelantove činjenične navode da predmetni računi nisu plaćeni (budući da je tuženi za svaki račun ponudio pismeni dokaz o načinu plaćanja), Okružni sud je naveo da je, prema ocjeni tog suda, teret dokazivanja prebačen na apelanta, odnosno da je apelant u takvoj situaciji bio dužan da dokaže da tuženi nije izmirio svoje obaveze po ispostavljenim računima. U pogledu sačinjene specifikacije tuženog o plaćenim obavezama prema apelantu, Okružni sud je naveo da nije bitno ko je sačinio taj dokument i da li je potpisan, budući da se radi o dokumentu koji sadrži pečat tuženog. S obzirom na to da je u navedenom dokumentu analizirano knjigovodstveno stanje međusobnih potraživanja i obaveza, uz navođenje svih apelantovih faktura i načina na koje ih je plaćao tuženi, Okružni sud je naveo da je u takvoj procesnoj situaciji apelant bio dužan da se argumentirano izjasni o tom dokazu tuženog i da ospori sadržaj tog dokumenta, odnosno da izvede protivdokaz kojim bi opovrgao taj dokaz tuženog. Pri tome Okružni sud je ukazao da, iako je specifikacija interni dokument tuženog o stanju potraživanja i obaveza između stranaka, taj dokument je potkrijepljen relevantnom dokumentacijom koju je kao dokaz tuženi izveo na glavnoj raspravi, te za koju je prvostepeni sud konstatirao da je originalna. Imajući u vidu da je tuženi, ako ne dokazao, onda sigurno doveo u sumnju apelantove navode da predmetni računi nisu plaćeni, Okružni sud je ukazao da je na taj način tuženi doveo apelanta u procesnu situaciju da dokazuje da tuženi, ipak, nije izmirio svoje obaveze po predmetnim računima. Pri tome Okružni sud je naveo da najjači dokaz koji je apelant trebalo da izvede u tom smislu predstavlja finansijsko vještačenje, kojim bi, nakon pregleda relevantne knjigovodstvene dokumentacije, apelant dokazao da tuženi nije izmirio svoje obaveze po ispostavljenim računima, te da dokumentacija tuženog nije validna, odnosno da nije vjerodostojna. S obzirom na to da apelant (na kojeg je tuženi prebacio teret dokazivanja svojim dokazima) nije izveo odgovarajuće dokaze kojima bi dokazao da knjigovodstvene isprave tuženog nisu istinite, potpune, tačne i zakonite, te da samim tim tuženi nije platio dug po ispostavljenim računima, Okružni sud je zaključio da apelant u predmetnom postupku nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude, shodno odredbama člana 229. tačka 2. ZPP.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Okružni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio odredbe čl. 7, 8. i 123. ZPP, te proizvoljno utvrdio činjenično stanje. Apelant navodi da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Također, apelant navodi da je odredbama člana 7. ZPP propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. U vezi s tim, apelant navodi da je u konkretnom slučaju tuženi bio dužan da dokaže da je izmirio svoje obaveze, ali da tuženi, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud, to nije dokazao. Pri tome apelant navodi da dokaz ne predstavlja izvod iz banke ako nije vidljivo da je novac prispio na apelantov račun, niti je dokaz faktura na kojoj je običnom olovkom napisano da je plaćen određeni novčani iznos, kao ni izvještaj koji je sačinio radnik tuženog, a koji pri tome nije potpisan, niti je apelantu dostavljen. Međutim, apelant navodi da je Okružni sud u drugostepenom postupku, suprotno odredbama ZPP, vršio ocjenu istih dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom i izveo zaključak da je tuženi osporio apelantove navode, te je prebacio teret dokazivanja sa tuženog na apelanta. Pri tome apelant smatra da je Okružni sud, navodeći da je apelant bio dužan da predloži finansijsko vještačenje, proizvoljno protumačio odredbe člana 7. ZPP. Također, apelant navodi da se Okružni sud uopće nije osvrnuo na njegove dokaze koje je prezentirao u toku postupka, te da je, stoga, proizvoljno utvrdio činjenice i prouzrokovao povredu odredaba člana 8. ZPP.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog razloga koji su navedeni u obrazloženju te odluke. Stoga, Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 11.
    U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da je, prema njegovom mišljenju, Okružni sud savjesno i brižljivo ocijenio sve dokaze, te da su, stoga, neosnovane apelantove tvrdnje da je taj sud proizvoljno utvrdio činjenice i prouzrokovao povredu člana 8. ZPP. Tuženi je naveo da apelant u toku postupka nije izveo dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev. Također, tuženi je naveo da je predočio sudu dokaze da su apelantovi računi od broja 1 do broja 23 plaćeni, te na koji način su plaćeni. S obzirom na navedeno, tuženi predlaže da se apelacija odbaci kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. […]

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

  • 1)
    Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
  • 2)
    Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 229.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[…]

  • 2)
    ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

[…]

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Ps 003745 09 Pz od 27. augusta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. septembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 17.
    Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 18.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 19.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
      • 1)
        Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
    • 20.
      Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek ubrajaju u građanska prava, te se, stoga, na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Pretto protiv Italije, presuda od 8. decembra 1983. godine).
    • 21.
      U konkretnom slučaju apelant smatra da je Okružni sud pri donošenju svoje odluke pogrešno ocijenio izvedene dokaze, te, u vezi s tim, pogrešno utvrdio činjenično stanje, kao i da je proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
    • 22.
      Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 229. tačka 2. ZPP propisano da će drugostepeni sud preinačiti prvostepenu presudu ako „drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdi drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi". U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, drugačijom ocjenom dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku utvrdio drugačije činjenično stanje, te, slijedeći to, preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno ukazao da je tuženi za svaki ispostavljeni račun ponudio pisani dokaz o načinu plaćanja, te u vezi sa tim dokazima dao detaljno i jasno obrazloženje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu.
    • 23.
      Ustavni sud, dalje, zapaža da je Okružni sud jasno ukazao da je tuženi svojim izvedenim dokazima doveo u sumnju apelantove činjenične navode da predmetni računi nisu plaćeni, te da je na taj način tuženi prebacio teret dokazivanja na apelanta. Naime, Okružni sud je jasno obrazložio da je tuženi doveo apelanta u procesnu situaciju u kojoj je apelant bio dužan da dokazuje da dokazi tuženog (knjigovodstvene isprave tuženog) nisu valjani, te da je to mogao dokazivati provođenjem finansijskog vještačenja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano da, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da apelant (kao tužilac) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev, te je, stoga, i odlučio kao u izreci svoje presude. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Okružnog suda, te obrazloženjem koje je dao o tome, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda.
    • 24.
      Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba procesnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 25.
    U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 26.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada redovni sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluku kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
  • 27.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 28.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.