Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2834/09, rješavajući apelaciju Rudnika "Kreka" d.o.o. Tuzla i Zihrete Delić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 5, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Rudnika "Kreka" d.o.o. Tuzla.

Djelimično se usvaja apelacija Zihrete Delić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. Už-241/05 od 9. aprila 2009. godine i Už-240/05 od 9. aprila 2009. godine.

Predmeti se vraćaju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zihrete Delić podnesena protiv Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2474/03 od 11. juna 2004. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnijeli su 8. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-241/05 od 9. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-105/04 od 24. marta 2005. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/3-23-1579/99 od 12. marta 2004. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-02/1-23-1319/98 od 30. januara 2004. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2834/09.
  • 2.
    Zihreta Delić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 14. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj Už-240/05 od 9. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda broj U-96/04 od 24. marta 2005. godine, Rješenja Ministarstva broj 12-06/3-23-1579/99 od 12. marta 2004. godine i Rješenja Službe broj 05-02/1-23-1319/98 od 30. januara 2004. godine, te Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2474/03 od 11. juna 2004. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2929/09.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    S obzirom na to da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2834/09 i AP 2929/09 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2834/09.
  • 4.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe zatraženo je 17. i 25. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelacije, dok je od Vojka Ristića, podnosioca zahtjeva za povrat stana u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), zatraženo 21. septembra 2012. godine da dostavi odgovor na apelacije.
  • 5.
    Vrhovni sud je 26. februara i 12. marta 2010. godine dostavio odgovore na apelacije, Kantonalni sud 9. marta 2010. godine, Ministarstvo 2. i 18. marta 2010. godine, Služba 8. marta 2010. godine i podnosilac zahtjeva 5. oktobra 2012. godine.
  • 6.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe dostavljeni su apelantu 6. marta 2010. godine, a apelantici 19. aprila 2010. godine, dok su odgovori podnosioca zahtjeva dostavljeni apelantu i apelantici 8. oktobra 2012. godine.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Postupak povrata stana u posjed

  • 8.
    Rješenjem Službe broj 05-02/1-23-1319/98 od 30. januara 2004. godine potvrđeno je da je podnosilac zahtjeva bio korisnik stana koji se nalazi u Tuzli, ulica Fride Laufer broj 20 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da mu pripada pravo na povrat tog stana (stav I izreke rješenja). Određeno je da apelantici prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana danom prijema rješenja (stav II izreke rješenja). Naloženo je apelantici da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja oslobodi predmetni stan od lica i stvari, te da predmetni stan preda podnosiocu zahtjeva kao korisniku tog stana (stav III izreke rješenja).
  • 9.
    U obrazloženju rješenja Služba je navela da je u toku postupka utvrđeno da je podnosilac zahtjeva sa OZ stanovanja Tuzla zaključio Ugovor o plaćanju stanarine od 24. decembra 1985. godine. U vezi s tim, Služba je navela da je utvrđeno da je podnosilac zahtjeva uredno ispunjavao obavezu plaćanja stanarine, te da je u spis priložio kopiju uplatnice o izmirenju stanarine za august 1993. godine. Pri tome, Služba je navela da podnosilac zahtjeva nije mogao dokazati svoju tvrdnju da mu je "Građevinski školski centar" Tuzla izdao rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje. Služba je, dalje, navela da je u toku postupka, a na osnovu izjave predstavnika vlasnika stana, utvrđeno da vlasnik stana, tj. apelant nikada nije iskoristio svoje pravo iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, tj. nije pokrenuo postupak za iseljenje podnosioca zahtjeva kao nezakonito useljenog lica iz predmetnog stana, ukoliko se uopće podnosilac zahtjeva nezakonito uselio u taj stan. Imajući u vidu navedeno, Služba se pozvala na Odluku Ustavnog suda (U 14/00 od 4. maja 2001. godine), te ukazala na to da je, prema članu 30. Zakona o stambenim odnosima, u slučaju nezakonitog korištenja stana, deložacija moguća u roku od tri godine od stambenih organa ili u roku od daljnjih pet godina od vlasnika stana. Naime, Služba je ukazala da u slučaju da u periodu od tri godine niko nije tražio iseljenje lica koje koristi stan bez pravnog osnova, to znači da su vlasti prešutno prihvatile posjedovanje stana podnosioca zahtjeva, te da činjenica da je podnosilac zahtjeva napustio stan zbog rata ne dovodi u pitanje njegovo posjedovanje stana prema članu 30. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na to, Služba je ukazala da je iz navedenih razloga, a poštujući mišljenje Ustavnog suda, odlučila kao u izreci rješenja. Osim toga, Služba je ukazala da je apelantica uselila u predmetni stan na osnovu Rješenja "Rudnika lignita" Lukavac od 14. februara 1997. godine, te da je zaključila Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 1133/97 od 14. februara 1997. godine. S obzirom na to, Služba je navela da se apelantica smatra privremenim korisnikom u smislu odredaba člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kojoj je naloženo da iseli iz predmetnog stana, bez prava na alternativni smještaj jer nije izbjeglo ili raseljeno lice.
  • 10.
    Odlučujući o žalbama apelanta i apelantice protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 12-06/03-23-1579/99 od 12. marta 2004. godine kojim je žalbe odbilo kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da iz predmetnog spisa proizlazi da je podnosilac zahtjeva 28. maja 1998. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, te da je uz zahtjev priložio ugovor o plaćanju stanarine, te uplatnicu o plaćenoj stanarini. Ministarstvo je, dalje, navelo da je u toku postupka utvrđeno da je podnosilac zahtjeva bio korisnik predmetnog stana od 1985. godine pa do momenta napuštanja stana, a to pravo mu nije osporavao apelant kao vlasnik stana. Pri tome, Ministarstvo je navelo da apelantove tvrdnje da prijenos prava raspolaganja predmetnim stanom nije pravno riješeno sa "Građevinskim školskim centrom" Tuzla ne mogu ići na štetu prava podnosioca zahtjeva koji je predmetni stan koristio do 1993. godine kada je taj stan privremeno napustio usljed ratnih djelovanja. Naime, Ministarstvo je ukazalo da je odredbama člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene propisano da se lica koja su napustila svoje stanove u periodu od 30. aprila 1991. do 4. aprila 1998. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum), koja imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma. S obzirom na to, Ministarstvo je navelo da je nebitno da li je podnosilac zahtjeva napustio predmetni stan krajem 1993. godine ili početkom 1994. godine. Naime, budući da podnosiocu zahtjeva od trenutka useljenja pa do 30. aprila 1991. godine niko nije osporio pravo na korištenje predmetnog stana, Ministarstvo je navelo da se predmetni stan, shodno članu 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), smatra domom podnosioca zahtjeva u koji se treba vratiti. Pri tome, Ministarstvo je ukazalo da se odgovarajuće odredbe Zakona o prestanku primjene moraju tumačiti na način koji bi bio saglasan Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, kao i Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma čiji je osnovni cilj povratak ljudi u svoje domove u mjestima prebivališta koje su imali 30. aprila 1991. godine.
  • 11.
    Protiv drugostepenog rješenja apelantica i apelant su podnijeli tužbe Kantonalnom sudu.
  • 12.
    Kantonalni sud je Presudom broj U-96/04 od 24. marta 2005. godine odbio apelanticinu tužbu, dok je Presudom broj U-105/04 od 24. marta 2005. godine odbio apelantovu tužbu.
  • 13.
    U obrazloženjima predmetnih presuda Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene propisano da pravo na povratak, u smislu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma, pripada nosiocu stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili članu njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ako su napustili svoje stanove u periodu između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine, te da se takva lica smatraju izbjeglicama i raseljenim licima. Kantonalni sud je naveo da su u konkretnom slučaju upravni organi kao nesporno utvrdili da je podnosilac zahtjeva sa OZ stanovanja Tuzla zaključio Ugovor o plaćanju stanarine od 24. decembra 1985. godine, te da je posljednju stanarinu izmirio u augustu 1993. godine. Kantonalni sud je, dalje, naveo da su upravni organi ukazali da podnosilac zahtjeva nije mogao dokazati svoju tvrdnju da mu je "Građevinski školski centar" Tuzla izdao rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje. Također, Kantonalni sud je naveo da su upravni organi utvrdili da je predmetni stan apelantovo vlasništvo, te da apelant nikada nije iskoristio svoje pravo iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, tj. nije pokrenuo postupak za iseljenje podnosioca zahtjeva iz predmetnog stana. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da su upravni organi zaključili da podnosiocu zahtjeva pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed, budući da predmetni stan predstavlja njegov "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Prema mišljenju Kantonalnog suda, odluke upravnih organa su pravilne i zakonite, budući da je nesporno da je podnosilac zahtjeva bio u faktičkom posjedu predmetnog stana i da je redovno plaćao stanarinu, očigledno smatrajući predmetni stan svojim domom. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je, i u slučaju nezakonitog korištenja stana u smislu odredaba člana 30. Zakona o stambenim odnosima, deložacija moguća u roku od tri godine (od stambenog organa) ili u roku u daljnjih pet godina (od vlasnika stana). Kantonalni sud je ukazao da za to vrijeme apelant nije tražio iseljenje podnosioca zahtjeva iz predmetnog stana, što znači da je prešutno prihvatio faktičko posjedovanje stana od podnosioca zahtjeva, a taj stav je izražen i u Odluci Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine. Osim navedenog, Kantonalni sud je ukazao da apelant ni u tužbi ne tvrdi da je tražio iseljenje podnosioca zahtjeva iz predmetnog stana, te da "isključivanje deložacije" stvara čvrst pravni i imovinski status jednak statusu nosioca stanarskog prava. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da u predmetnom spisu postoji i dokaz o priznanju podnosiocu zahtjeva svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu (Presuda Općinskog suda broj P-2474/03 od 11. juna 2004. godine).
  • 14.
    Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv Presude Kantonalnog suda broj U-96/04 od 24. marta 2005. godine, donio Presudu broj Už-240/05 od 9. aprila 2009. godine kojom je žalbu odbio.
  • 15.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Presude Kantonalnog suda broj U-105/04 od 24. marta 2005. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj Už-241/05 od 9. aprila 2009. godine kojom je žalbu odbio.
  • 16.
    U obrazloženjima predmetnih presuda Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio kao pravilan stav i utvrđenje upravnih organa izražene u rješenjima upravnih organa, a koje kao zakonite prihvata i taj sud. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je podnosilac zahtjeva na nezakonit način stupio u posjed predmetnog stana i da se ne može smatrati korisnikom tog stana. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je podnosilac zahtjeva uselio u predmetni stan na osnovu odluke JU "Mješovita srednja građevinsko-geodetska škola" Tuzla o dodjeli predmetnog stana na korištenje po osnovu radnog odnosa. Vrhovni sud je ukazao da je podnosilac zahtjeva koristio predmetni stan od 1985. godine do augusta 1993. godine, da je uredno plaćao stanarinu i ostale režije, smatrajući taj stan svojim domom, te da vlasnik stana za to vrijeme nije ometao podnosioca zahtjeva u korištenju predmetnog stana. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da Presuda Općinskog suda broj P-2474/03 od 11. juna 2004. godine nema pravno djelovanje u odnosu na apelanta. Naime, Vrhovni sud je ukazao da navedenom presudom utvrđeno da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, na kojem je pravo davanja na korištenje imao "Građevinski školski centar" Tuzla i koji je dodijelio podnosiocu zahtjeva predmetni stan na korištenje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da su žalbeni navodi apelanata neosnovani, te je stoga odlučio kao u izreci presude.
  • 17.
    Iz predmetnog spisa proizlazi da je podnosilac zahtjeva uveden u posjed predmetnog stana 15. marta 2004. godine.

Postupak radi utvrđenja svojstva nosioca stanarskog prava

  • 18.
    Presudom Općinskog suda broj P-2474/03 od 11. juna 2004. godine, donesenoj povodom tužbe podnosioca zahtjeva kao tužioca, radi utvrđenja stanarskog prava, protiv tužene JU "Mješovita srednja građevinsko-geodetska škola" Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena), utvrđeno je da je tužilac (tj. podnosilac zahtjeva) nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, na kojem je pravo davanja na korištenje imao "Građevinski školski centar" Tuzla kao prednik tužene. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo je uvidom u fotokopiju zapisnika sa sjednice savjeta "Građevinskog školskog centra" od 8. oktobra 1985. godine utvrdio da je na toj sjednici donesena odluka da se predmetni stan dodijeli tužiocu, a što proizlazi iz fotokopije djelovodnog protokola prednika tužene. S obzirom na to, te imajući u vidu navode tužioca da mu je predmetni stan dodijeljen na korištenje, Općinski sud je ukazao da iz navedenih dokaza proizlazi da je tužilac uselio u predmetni stan uz saglasnost prednika tužene, te da se, stoga, ne može smatrati nezakonito useljenim licem, bez obzira na to što nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Da je tužilac faktički koristio predmetni stan u periodu od 1985. do 1994. godine, Općinski sud je naveo da je utvrdio, kako na osnovu tužiočevih navoda, tako i na osnovu Ugovora o plaćanju stanarine od 24. decembra 1985. godine koji je tužilac zaključio sa SIZ-om za stanovanje Tuzla. Imajući u vidu da je tužilac koristio predmetni stan od 1985. do 1994. godine kada je taj stan napustio usljed ratnih djelovanja, te da mu je predmetni stan vraćen u posjed (zapisnik o primopredaji predmetnog stana od 15. marta 2004. godine), Općinski sud je zaključio da se može smatrati nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima.
  • 19.
    Predmetna presuda je postala pravosnažna 13. jula 2004. godine.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 20.
    Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su u tužbama podnesenim Kantonalnom sudu, kao i u žalbama izjavljenim Vrhovnom sudu, isticali da je podnosilac zahtjeva stupio u posjed predmetnog stana na nezakonit način, te da se ne može smatrati korisnikom stana u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, niti nosiocem stanarskog prava u smislu člana 11. navedenog zakona. Naime, apelanti navode da je u toku postupka nesporno utvrđeno da podnosilac zahtjeva nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, već da mu se predmetni stan vraća u posjed kao korisniku tog stana. S obzirom na to, apelanti smatraju da su upravni organi i redovni sudovi pri donošenju svojih odluka postupili suprotno odredbama člana 3. Zakona o prestanku primjene kojima je propisano da nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povrat stana. Apelanti navode da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je podnosilac zahtjeva u predmetnom stanu stanovao u periodu kraćem od osam godina. U vezi s tim, apelant navodi da je podnosilac zahtjeva u tužbi podnesenoj Općinskom sudu naveo da je predmetni stan napustio 8. novembra 1993. godine. Također, apelant navodi da iz Rješenja Službe broj 05-02/1-23-1319/98 od 20. jula 2001. godine (u ranije vođenom postupku) navedeno da je izvršen uvid u potvrdu predsjednika kućnog savjeta iz koje proizlazi da je podnosilac zahtjeva stanovao u predmetnom stanu do novembra 1993. godine. Apelant smatra da iz navedenog jasno proizlazi da u konkretnom slučaju nije istekao rok od osam godina u kojem je apelant kao vlasnik stana mogao da pokrene postupak za iseljenje podnosioca zahtjeva iz predmetnog stana. Dalje, apelant navodi da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da Presuda Općinskog suda broj P-2474/03 od 11. juna 2004. godine nema pravno djelovanje u odnosu na njega, budući da je "Građevinski školski centar" Tuzla imao pravo davanja na korištenje predmetnog stana, a što je utvrđeno navedenom pravosnažnom presudom". U vezi s tim, apelant navodi da je takvo obrazloženje Vrhovnog suda nezakonito i da je rezultat pogrešnog interpretiranja utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, apelant i apelantica navode da je podnosilac zahtjeva 16. oktobra 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu sa zahtjevom da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je kao tuženu označio JU "Mješovita srednja građevinsko-geodetska škola" Tuzla. U vezi s tim, apelanti navode da je Općinski sud donio Presudu broj P-2474/03 od 11. juna 2004. godine kojom je utvrđeno da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, iako je škola u toku postupka isticala da nije vlasnik predmetnog stana, označavajući kao vlasnika apelanta.

b) Odgovor na apelaciju

  • 21.
    U odgovoru na apelacije Vrhovni sud je naveo da osporenim presudama tog suda nisu povrijeđena prava apelanata, te stoga predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.
  • 22.
    U odgovoru na apelacije Kantonalni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju koje je dao u svojim odlukama. Prema mišljenju Kantonalnog suda, osporenim odlukama tog suda nisu povrijeđena prava apelanata, te stoga predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.
  • 23.
    Ministarstvo je u odgovoru na apelacije navelo da smatra da postupanjem tog organa nije došlo do kršenja prava apelanata, te stoga predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.
  • 24.
    U odgovoru na apelaciju Služba je navela da je pri donošenju svoje odluke postupila u skladu sa važećim zakonskim propisima, da ostaje pri obrazloženju datom u svom rješenju, te smatra da osporenim rješenjem tog organa nisu povrijeđena apelanticina prava.
  • 25.
    U odgovoru na apelaciju podnosilac zahtjeva je naveo da je Odlukom RO "Građevinski školski centar" Tuzla broj 523/84 od 21. februara 1984. godine predmetni stan bio prvobitno dodijeljen na korištenje Mirjani Nišandžić kao radnici škole. Podnosilac zahtjeva je naveo da je kao radnik te škole pokrenuo postupak pred sudom, te da je pravosnažnom sudskom odlukom poništena odluka škole o dodjeli predmetnog stana Mirjani Nišandžić, te je naloženo da se na osnovu usvojene bod-liste izvrši ponovna dodjela predmetnog stana na korištenje i to na prijedlog podnosioca zahtjeva (Odluka Suda udruženog rada u Tuzli broj Rs-223/84 "S" od 20. decembra 1984. godine, koja je potvrđena Odlukom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine broj Ž-2156/85 od 25. juna 1985. godine). Podnosilac zahtjeva je naveo da je u predmetnom upravnom postupku, kao i upravnom sporu, utvrđeno da je nakon donošenja navedene odluke Suda udruženog rada na sjednici Savjeta škole od 8. oktobra 1985. godine predmetni stan dodijeljen na korištenje podnosiocu zahtjeva. Podnosilac zahtjeva je naveo da je nakon useljenja u predmetni stan sa SIZ-om zaključio Ugovor o plaćanju stanarine od 24. decembra 1985. godine, te da je plaćao stanarinu i ostale dažbine do napuštanja predmetnog stana krajem januara 1994. godine (u spisu postoji dokaz o plaćanju stanarine zaključno sa augustom 1993. godine). Podnosilac zahtjeva je ukazao da su navedene činjenice utvrđene i pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Tuzli broj P-2474/03 od 11. juna 2004. godine. S obzirom na navedeno, podnosilac zahtjeva smatra da su neosnovani navodi apelanata da je uselio u predmetni stan na nezakonit način, kao i navodi da su osporene odluke donesene suprotno odredbama člana 3. Zakona o prestanku primjene.

V. Relevantni propisi

  • 26.
    U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 6. stav 1.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Član 30. st. 1, 2. i 7.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina.

  • 27.
    U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VI. Dopustivost

  • 28.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 29.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na Presudu Općinskog suda broj P-2474/03 od 11. juna 2004. godine

  • 30.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanticine navode vezane za Presudu Općinskog suda broj P-2474/03 od 11. juna 2004. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:

  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
    • 5.
      apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
    • 31.
      U konkretnom slučaju, apelantica osporava Presudu Općinskog suda broj P-2474/03 od 11. juna 2004. godine kojom je utvrđeno da je tužilac (tj. podnosilac zahtjeva) nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, na kojem je pravo davanja na korištenje imao "Građevinski školski centar" Tuzla (kao prednik tužene JU "Mješovita srednja građevinsko-geodetska škola" Tuzla). Ustavni sud zapaža da apelantica osporava predmetnu presudu smatrajući da je podnosilac zahtjeva bio dužan da u predmetnom postupku kao tuženog označi apelanta, budući da je apelant vlasnik predmetnog stana. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se apelanticini navodi ustvari tiču navodne povrede apelantovog prava, a ne apelanticinog prava. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije imala svojstvo stranke u predmetnom sudskom postupku, niti se u predmetnom postupku uopće odlučivalo o apelanticinim pravima ili obavezama. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica u konkretnom slučaju nema svojstvo ovlaštenog lica koje bi moglo osporavati navedenu presudu u postupku pred Ustavnim sudom.
    • 32.
      Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na odluke upravnih organa i sudova koje su donesene u postupku povrata stana u posjed

  • 33.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama su presude Vrhovnog suda br. Už-241/05 od 9. aprila 2009. godine i Už-240/05 od 9. aprila 2009. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Presudu Vrhovnog suda broj Už-241/05 od 9. aprila 2009. godine apelant je primio 13. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 8. septembra 2009. godine, dok je osporenu Presudu Vrhovnog suda broj Už-240/05 od 9. aprila 2009. godine apelantica primila 15. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 14. septembra 2009. godine. Dakle, apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije u ovom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
  • 34.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 35.
    Apelant i apelantica osporavaju navedene odluke upravnih organa i sudova koje su donesene u postupku povrata stana u posjed, tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 36.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 37.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
      • 1)
        Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
    • 38.
      Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa pitanjem prava na povrat stana u posjed potpadaju pod pojam "građanskih prava i obaveza" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
    • 39.
      U konkretnom slučaju, apelanti smatraju da su upravni organi i sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
    • 40.
      Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom sporu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
    • 41.
      Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 11. stav 1. Zakona o stambenim odnosima propisano da "stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan". Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 11. stav 2. navedenog zakona propisano da se "zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje koje je izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan". Dakle, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da zakonito useljenje u stan pretpostavlja postojanje odgovarajućeg akta davaoca stana na korištenje i zaključenje ugovora o korištenju stana, tako da u slučaju da nisu ispunjeni navedeni uvjeti ne postoji konstituirano stanarsko pravo i svako takvo korištenje stana smatra se bespravnim korištenjem. Ustavni sud ukazuje da je usljed ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini došlo do masovnog raseljavanja stanovništva, te samim tim do stvaranja novih situacija koje su zahtijevale da budu pravno regulirane. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da "sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate svojim domovima". Također, Ustavni sud podsjeća da je identična odredba sadržana u članu 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma (Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je postupak povrata stanova reguliran Zakonom o prestanku primjene, te da je odredbama člana 3. stav 1. tog zakona propisano da "nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma".
    • 42.
      U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 14/00 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) iskazao stav da lice koje je 30. aprila 1991. godine na osnovu rješenja o dodjeli stana bilo u faktičkom posjedu određenog stana, a nije imalo zaključen ugovor o korištenju stana, te koje je usljed ratnih sukoba napustilo stan, ima pravo na povrat tog stana u posjed. Pri tome, Ustavni sud je ukazao da je u tom slučaju irelevantno što su upravni organi i sudovi, odbijajući zahtjev takvog lica za povrat stana u posjed, dosljedno primijenili relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene prema kojima pravo na povrat stana u posjed pripada nosiocu stanarskog prava. Naime, Ustavni sud je ukazao da su nadležni organi bili dužni tumačiti te zakonske odredbe na način koji bi bio saglasan sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno da, s obzirom na specifičnost situacije, izjednače status takvog lica sa statusom nosioca stanarskog prava. Međutim, za razliku od predmeta broj U 14/00, u konkretnom predmetu, kako to proizlazi iz osporenih odluka, podnosilac zahtjeva ne samo da nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana već nije prezentirao ni odgovarajući akt davaoca stana na korištenje na osnovu kojeg mu je dodijeljen predmetni stan na korištenje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je nesporno da "ugovor o plaćanju stanarine" ne predstavlja odgovarajući akt davaoca stana na korištenje u smislu člana 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Naime, Ustavni sud naglašava da "odgovarajući akt", u smislu navedene zakonske odredbe, predstavlja rješenje o dodjeli stana na korištenje od davaoca stana na korištenje, a nikako "ugovor o plaćanju stanarine" (koji je podnosilac zahtjeva zaključio sa OZ stanovanja Tuzla). Imajući u vidu da se ne radi o identičnoj situaciji kao u predmetu U 14/00, Ustavni sud smatra da je neosnovano pozivanje upravnih organa i sudova na Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine.
    • 43.
      Dalje, Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva "bespravni korisnik" predmetnog stana. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano da će "na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine". Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima propisano da se "protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina". Dakle, iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da je, u slučaju nezakonitog korištenja stana, deložacija bespravnog korisnika moguća u roku od tri godine (od stambenih organa) ili u roku od daljnjih pet godina (od vlasnika stana). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da isključivanje deložacije bespravnog korisnika stvara čvrst pravni i imovinski status jednak statusu nosioca stanarskog prava. Međutim, u konkretnom slučaju, kako to jasno proizlazi iz osporenih odluka, podnosilac zahtjeva je koristio predmetni stan od decembra 1985. do augusta 1993. godine. Dakle, podnosilac zahtjeva nije neprekidno koristio predmetni stan u periodu od osam godina, tako da njegov status ne predstavlja status koji je jednak statusu nosioca stanarskog prava u smislu navedenog.
    • 44.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, što je za posljedicu imalo kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, radi zaštite ustavnih prava apelanata, ukinuti osporenu presudu, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 45.
    S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud pri donošenju svoje odluke očigledno proizvoljno primijeni relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima.
  • 47.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 5, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.