Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2700/12, rješavajući apelaciju E.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E.S., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 074325 10 Gž od 5. juna 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 074325 09 P od 12. februara 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    E.S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Adina Buzurović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 074325 10 Gž od 5. juna 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 074325 09 P od 12. februara 2010. godine. Apelantica je 11. septembra 2012. godine dopunila apelaciju tako što je dostavila punomoć za zastupanje u postupku pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog K.S. (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u sudskom postupku, zatraženo je 26. jula 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 16. augusta 2012. godine, a tuženi 31. jula 2012. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tuženog su dostavljeni apelantici 20. septembra 2012. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 074325 09 P od 12. februara 2010. godine razveden je brak između apelantice i tuženog, koji je zaključen 22. novembra 2000. godine pred Matičnim uredom Općine Novo Sarajevo (stav I izreke presude). Određeno je da će njihovo malodobna kćerka H.S., koja je rođena 1. februara 2001. godine, živjeti s tuženim, uz apelantičinu obavezu da za izdržavanje malodobnog djeteta doprinosi mjesečnim iznosom od 150,00 KM počevši od 12. februara 2009. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti (stav II izreke presude). Određeno je da će se međusobni kontakti između malodobnog djeteta i apelantice održavati svakog utorka i četvrtka od 17,00 do 19,00 sati, svaki drugi vikend od petka od 18,00 sati do nedjelje do 18,00 sati, zatim polovinu ljetnog i zimskog raspusta, te po jedan dan za vrijeme vjerskih i državnih praznika (stav III izreke presude). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav IV izreke presude).
  • 7.
    U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka izvršio uvid u nalaz i mišljenje Službe socijalne zaštite općine Novi Grad (u daljnjem tekstu: Služba socijalne zaštite) od 24. novembra 2009. godine, socijalnu anamnezu od 17. augusta 2009. godine, socijalno anamnestičke podatke od 21. septembra 2009. godine, mišljenje psihologa od 17. novembra 2009. godine i mišljenje pedagoga iz oktobra i novembra 2009. godine. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je na osnovu navedene dokumentacije utvrđeno da su psiholog i pedagog obavili informativni razgovor sa malodobnom H.S., opservaciju ponašanja u toku razgovora i projektivnu tehniku, te da je tom prilikom malodobna H.S., crtajući svoju porodicu, nacrtala sebe, brata i oca, dok je majku nacrtala na drugom kraju lista. Također, tom prilikom je malodobna H.S. izjavila "da je ljuta na majku jer živi sa drugim čovjekom koji se često svađa sa njom i da zato ne želi da živi sa majkom“, kao i to „da bi se ona i njen brat vratili majci ukoliko bi ona ostavila sadašnjeg partnera, te da bi u tom slučaju posjećivala oca svakodnevno i ne bi joj bilo žao što ne živi sa njim". U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je mišljenje pedagoga i psihologa da malodobna H.S. gaji jake emocije prema majci, ali da postoji ljutnja zbog pojave drugog muškarca u majčinom životu. Također, Općinski sud je naveo da iz priložene dokumentacije proizlazi da je mišljenje stručnog tima Službe socijalne zaštite da se treba ispoštovati želja djeteta, da su oba roditelja adekvatna u svojim roditeljskim ulogama, s tim da je percepcija djeteta da je kod oca u centru pažnje, dok kod majke naklonost dijeli s majčinim partnerom, te da je za očekivati da bi se dijete u sličnoj situaciji na isti način odnosilo i prema ocu. Pri tome, Općinski sud je naveo da je psiholog u svom mišljenju posebno obrazložio da je razgovor obavljen s malodobnom H.S. kako bi se utvrdilo da li je prekid kontakata sa majkom isključivo želja djeteta ili je možda u pitanju uticaj oca, te da se tom prilikom nije stekao utisak da je dijete u bilo kojem pogledu instruirano. Pored toga, Općinski sud je naveo da je taj sud, u smislu odredaba člana 271. stav 2. Porodičnog zakona, uz posredovanje Službe socijalne zaštite, obavio neformalni razgovor s malodobnom H.S. koja je tom prilikom izjavila "da ne želi živjeti sa majkom, da joj ne može oprostiti što živi sa drugim muškarcem, da joj smeta što se njena majka i čovjek sa kojim živi stalno svađaju, te da neće poslušati oca koji joj je rekao da treba kontaktirati sa majkom".
  • 8.
    Dalje, Općinski sud je naveo da je u toku postupka saslušao apelanticu i tuženog kao parnične stranke, te da je saslušao svjedoke Rasemu Hujdur, Saimu Đozo i Ramizu Čamdžić. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelantica izjavila da je bračna zajednica između nje i tuženog faktički prekinuta kada je malodobna H.S. imala dvije godine i pet mjeseci, da je narednih godina dijete bilo u kontaktu s ocem, s tim da je ponekad odbijala da ide kod oca govoreći da joj ne dozvoljava da gleda crtaće i druge emisije. Također, apelantica je u svojoj izjavi tvrdila da uvjeti za dijete kod tuženog nisu dobri, budući da je tuženi nezaposlen, da je podstanar, da se okrenuo vjeri na način koji nije primjeren, tj. da se radi o vehabizmu, te da joj je dijete prigovaralo kako nije prava muslimanka, a da takvih primjedbi nije imala dok je živjela s njom. Općinski sud je dalje naveo da je tuženi izjavio da živi u iznajmljenom stanu, da plaća kiriju u iznosu od 200,00 KM, da od ulične prodaje knjiga ostvaruje zaradu od 500,00 do 550,00 KM, te da je u toku ostavinski postupak u kojem je on jedini nasljednik, a da se radi o devastiranoj kući i imanju površine 380m² u Foči. Općinski sud je dalje naveo da je svjedok Rasema Hujdur izjavila da je malodobna H.S., kao i svako dijete, bila vezana za svoju majku, kao i da je bila u dobrim odnosima s novim majčinim partnerom, te da nije stekla utisak da je apelantičin partner bio nasilan prema djetetu. Općinski sud je naveo da je svjedokinja Saima Đozo izjavila da joj je kao kućnoj prijateljici poznato da je apelantica vodila dijete u školu, da je odlazila na roditeljske sastanke, kao i da nije stekla utisak da je novi apelantičin partner ikada bio nasilan prema djetetu. Općinski sud je naveo da je svjedok Ramiza Čamdžić, kao učiteljica malodobne H.S., izjavila da je apelantica dolazila u školu po dijete, da je dijete bježalo od nje, te da su je djetetovi roditelji zamolili da pomogne da se ostvari kontakt između djeteta i majke, te da je do kontakta i došlo. Pri tome, navedena svjedokinja je izjavila da je ukazala djetetu na ulogu majke, da smatra da je postigla neki rezultat, te da je primijetila kod djeteta promjene na bolje u pogledu izvršavanja školskih obaveza jer je malodobna H.S. jedna od najboljih učenica u razredu.
  • 9.
    Općinski sud je naveo da je, prema odredbama člana 142. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon), donio odluku o povjeravanju malodobne H.S. njenom ocu na staranje. Naime, Općinski sud je ukazao da je u toku postupka nesporno utvrđeno da malodobna H.S. želi da živi s ocem, što je izričito izjavila pred psihologom i pedagogom Službe socijalne zaštite, te prilikom neformalnog razgovora obavljenog pred tim sudom u smislu odredaba člana 271. stav 2. Porodičnog zakona. Pri tome, Općinski sud je ukazao da sud prilikom odlučivanja o tome s kojim roditeljem će dijete živjeti, pored jasno izražene djetetove želje, vodi računa o najboljim interesima djeteta. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelantica i tuženi podobni roditelji koji se kvalitetno brinu o malodobnoj H.S., da je malodobna H.S. odlična učenica, te da svoje kvalitete u školi pokazuje i od kada živi s ocem, da tuženi vodi adekvatnu brigu o djetetu, da je vodi na redovne zdravstvene preglede, da plaća za dijete školarinu, te članarinu u plivačkom klubu. S obzirom da je u toku postupka utvrđeno da se radi o brižnim i pouzdanim roditeljima, Općinski sud je naveo da je cijenio želju djeteta koje je izričito izjavilo da želi da živi s ocem, te da pokazuje izuzetnu nelagodu, te protivljenje da u ovom trenutku živi s majkom i njenim partnerom. Pri tome, Općinski sud je naveo da smatra da su paušalni apelantičini navodi o neadekvatnom ispovijedanju vjere tuženog, budući da tuženi ispovijeda vjeru kojoj pripadaju i apelantica i malodobna H.S. Po mišljenju Općinskog suda, način i modalitet ispovijedanja vjere u konkretnom slučaju ne predstavlja okolnost zbog koje bi se tuženi smatrao nepodobnim roditeljem. Dalje, Općinski sud je naveo da je, u smislu odredaba člana 140. Porodičnog zakona, donio odluku u pogledu održavanja kontakata djeteta s apelanticom, na način kako je pobliže navedeno u izreci presude. Također, Općinski sud je naveo da je, u smislu odredaba čl. 215, 216, 235, 236. i 244. Porodičnog zakona, donio odluku u pogledu izdržavanja djeteta. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je prilikom određivanja iznosa na ime izdržavanja cijenio da ukupno apelantičino primanje iznosi 689,00 KM, zatim činjenicu da apelantica ne plaća troškove stanarine, ali da ima obavezu izdržavanja djeteta iz prethodnog braka, te da je, s druge strane, cijenio ukupna primanja tuženog, kao i njegove troškove (zakupa stana, školarine, članarine), kao i uzrast i potrebe djeteta.
  • 10.
    Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 074325 10 Gž od 5. juna 2012. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o početku obaveze izdržavanja tako što određeno da obaveza izdržavanja djeteta umjesto 12. februara 2009. godine počinje 29. jula 2009. godine, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantičini žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te da je odluka o povjeravanju djeteta tuženom suprotna interesima djeteta. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud na osnovu savjesne ocjene svih provedenih dokaza (nalaza i mišljenja Službe socijalne zaštite od 24. novembra 2009. godine sa socijalnom anamnezom i mišljenjem pedagoga i psihologa, neformalnog razgovora tog suda obavljenog s malodobnom H.S. od 11. decembra 2009. godine, iskaza saslušanih svjedoka, te iskaza apelantice i tuženog) pravilno zaključio da je u interesu djeteta da živi s ocem, tj. tuženim. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno provođenje vještačenja vještaka stručnog profila, budući da su nalaz i mišljenje Službe socijalne zaštite urađeni stručno i objektivno, s kompletnom socijalnom anamnezom, te mišljenjem psihologa i pedagoga koji su obavili razgovor s malodobnom H.S. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ukazao da način i modalitet ispovijedanja vjere tuženog ne utiču na njegov odnos s djetetom, jer se tuženi adekvatno brine o djetetu. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantičini žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno odlučio o visini doprinosa za izdržavanje malodobne H.S. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud uzeo u obzir sva apelantičina primanja u skladu s odredbama čl. 215, 235. i 236. Porodičnog zakona, te zaključio da je adekvatan iznos od 150,00 KM mjesečno. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio činjenice da apelantica ima stalno zaposlenje i ukupna mjesečna primanja u iznosu od 689,00 KM, dok je tuženi nezaposlen, živi u iznajmljenom stanu i samo povremeno ostvaruje primanja od prodaje knjiga. Međutim, Kantonalni sud je naveo da su osnovani apelantičini žalbeni navodi u pogledu početka obaveze izdržavanja, budući da je tuženi 29. jula 2009. godine podnio zahtjev za starateljstvo nad djetetom, te da je tada zatražio da se obaveže apelantica da doprinosi za izdržavanje malodobne H.S. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je osnovana apelantičina žalba u pogledu početka obaveze izdržavanja, te je u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 8. Evropske konvencije, te da su prekršene i odredbe Konvencije o pravima djeteta. Također, apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 12.
    Apelantica navodi da je odluka o povjeravanju djeteta tuženom zasnovana na površnom i potpuno neprihvatljivom nalazu i mišljenju Službe socijalne zaštite. Naime, apelantica navodi da stručni tim Službe socijalne zaštite nije uzeo u obzir činjenicu da je tuženi pripadnik vehabijske zajednice, da obavlja molitve pet puta na dan u džamiji "Kralj Fahd" i da je isključivo u kontaktu sa sljedbenicima unutar zatvorene religijske grupe koja zastupa tzv. vehabijski islam. Po apelantičinom mišljenju, postoji bojazan da će način života tuženog i posvećenost radikalnom islamu (a ne posvećenost djetetu, koje bi mu trebalo biti prioritet) štetno uticati na odgoj i formiranje ličnosti djeteta. Dalje, apelantica navodi da su redovni sudovi odluku o starateljstvu donijeli na osnovu izjave malodobnog djeteta, te da su, pri tome, i pogrešno zaključili da izjavu djeteta da "želi da živi sa ocem" nije instruirao tuženi. Naime, apelantica smatra da postoji značajan uticaj tuženog na dijete, što proizlazi iz izjava malodobne H.S. (da apelantica nije prava muslimanka jer ne klanja, nije pokrivena), koje primjedbe dijete nije imalo dok je živjelo sa njom. Apelantica dalje navodi da redovni sudovi uopće nisu cijenili iskaze saslušanih svjedoka koji su izjavili da je apelantica brižna i odgovorna majka koja se samostalno punih sedam godina brinula o djetetu, te koji su potvrdili da između malodobne H.S. i apelantičinog partnera nije bilo nikakvih problema, te da se dijete jako vezalo za apelantičinog partnera. Također, apelantica navodi da je prvostepeni sud odbio njen prijedlog za provođenje vještačenja vještaka psihologa i pedagoga, iako je specifičnost situacije zahtijevala uključivanje u postupak tih stručnjaka. Pored toga, apelantica navodi da redovni sudovi nisu uzeli u obzir da njena neto plaća iznosi 513,00 KM, jer naknadu za topli obrok prima u bonovima, te stoga smatra da je iznos od 150,00 KM na ime izdržavanja djeteta, previsoko određen.
  • 13.
    Dalje, apelantica navodi da je Bosna i Hercegovina kao potpisnica Konvencije o pravima djeteta dužna preduzeti sve efikasne i odgovarajuće mjere da bi se uklonili svi tradicionalni običaji koji su škodljivi po dječije zdravlje. U vezi s tim, apelantica navodi da malodobna H.S., pod utjecajem oca i članova vehabijske zajednice, živi religijski život koji je apelantici potpuno neprihvatljiv, a koji će sigurno štetno uticati na djetetov fizički, duhovni, moralni i društveni razvoj. Također, apelantica navodi da je malodobna H.S. prinuđena da obavlja molitve pet puta na dan u džamiji "Kralj Fahd", što je daleko od smjernica Konvencije o pravima djeteta i o pravu djeteta na odmor i slobodno vrijeme, na igru i rekreaciju koji odgovaraju starosti djeteta, te na slobodno učešće u kulturnom životu i umjetnostima.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantičina prava navedena u apelaciji. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je taj sud, ispitujući prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, odlučio kao u izreci svoje presude. Konačno, Kantonalni sud je naveo da ostaje kod svih razloga koji su navedeni u obrazloženju predmetne presude. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
  • 15.
    U odgovoru na apelaciju tuženi je, između ostalog, naveo da je predmetna apelacija neosnovana, ničim argumentovana, bez validnih dokaza. Pri tome, tuženi je naveo da je 15. jula 2012. godine podnio prijedlog za izvršenje presude Kantonalnog suda, budući da apelantica ne izvršava svoju obavezu da doprinosi izdržavanju malodobne H.S. onako kako je određeno navedenom presudom.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Član 124. stav 2.
(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi. […]

Član 129. stav 2.

(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.

Član 142. stav 2.

(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

Član 145. stav 1.

(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. […] ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

Član 149.

(1) U svim postupcima u kojima se odlučuje o roditeljskom staranju i povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta nadležni organ treba dati djetetu potreban savjet, upoznati ga sa okolnostima važnim za odlučivanje i omogućiti mu da izrazi svoje mišljenje o tim okolnostima.

(2) Mišljenje djeteta uzet će se u obzir u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti.

Član 215.

Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.

Član 235. stav 3.

(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.

Član 236.

(1) Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će, pored okolnosti iz člana 235. ovog Zakona, uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.

(2) U postupku za izdržavanje djeteta sud će posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi.

Član 271. stav 2.

(2) Tokom postupka u kojem se odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, te o roditeljskom staranju sud mora na odgovarajući način obavijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje. Sudija obavlja neformalan razgovor sa djetetom na sudu, ili van suda, uz posredovanje organa starateljstva, o čemu sastavlja zapisnik.

Član 304. stav 1.

(1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi […] kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete […] o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem […].

Član 305. stav 1.

(1) Prije donošenja odluke iz stava 1. člana 304. ovog Zakona sud će zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, organ starateljstva dužan je uzeti u obzir mišljenje osobe ovlaštene za posredovanje.

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 074325 10 Gž od 5. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2012. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 8. Evropske konvencije, člana II/3.d), h), j) i l) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da su prekršene odredbe Konvencije o pravima djeteta.

Pravo na pravično suđenje

  • 22.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 23.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
      • 1)
        Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
    • 24.
      Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni sudski postupak tiče povjeravanja i izdržavanja djeteta, dakle predmeta građansko-pravne prirode, te je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
    • 25.
      Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini odnose na tvrdnju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
    • 26.
      U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, i to nalaza i mišljenja Službe socijalne zaštite od 24. novembra 2009. godine sa socijalnom anamnezom i mišljenjem pedagoga i psihologa, iskaza saslušanih svjedoka, te iskaza apelantice i tuženog, zaključio da je u najboljem interesu malodobne H.S. da živi s tuženim. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud obavio razgovor s malodobnom H.S. prema odredbama člana 271. stav 2. Porodičnog zakona. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, prilikom donošenja odluke o povjeravanju djeteta tuženom, jasno ukazao da je prvenstveno vodio računa o interesima djeteta. Naime, Općinski sud je ukazao da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je tuženi podoban roditelj koji se adekvatno brine o djetetu, te da je, pri tome, taj sud cijenio i želju djeteta koje je u razgovoru s psihologom i pedagogom, kao i prilikom neformalnog razgovora obavljenog pred tim sudom, jasno izrazilo želju da želi da živi s tuženim, odnosno da dijete pokazuje izuzetnu nelagodu, te protivljenje da u ovom trenutku živi s apelanticom i njenim partnerom. Zatim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o apelantičinoj žalbi, jasno ukazao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantičin prijedlog za provođenje vještačenja sa vještacima psihologom i pedagogom, te u vezi s tim dao detaljne i jasne razloge u obrazloženju svoje odluke. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da način na koji ispovijeda vjeru tuženi ne predstavlja okolnost zbog koje bi se on mogao smatrati nepodobnim roditeljem, dajući za to jasne razloge, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Konačno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u smislu odredaba čl. 215, 235. i 236. Porodičnog zakona, odlučili o obavezi apelantice da izdržava malodobnu H.S., u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu detaljne i jasne razloge prvostepenog suda, koje je kao pravilne prihvatio i drugostepeni sud, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljno postupanje tih sudova pri donošenju odluke o povjeravanju djeteta tuženom na staranje, te odluke u pogledu apelantičine obaveze da doprinosi izdržavanju djeteta.
    • 27.
      Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

  • 28.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
    • 29.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
    • 2.
      Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
    • 30.
      Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
    • 31.
      Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li veza apelantice i malodobne H.S. predstavlja "porodični život" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje tog apelantičinog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je nesporno da se veza apelantice i njene kćerke H.S. ubraja u domen porodičnog života. Također, Ustavni sud smatra da je nesumnjivo da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantičino pravo na poštivanje porodičnog života jer su redovni sudovi donijeli odluku o povjeravanju djeteta tuženom na staranje.
    • 32.
      Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je "miješanje" u apelantičino pravo na poštivanje "porodičnog života" opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi "miješanje" bilo opravdano ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
    • 33.
      U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 142. stav 2. Porodičnog zakona propisano da "odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud". Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 304. stav 1. Porodičnog zakona, između ostalog, propisano "da će odlukom, kojom se utvrđuje da se brak razvodi, sud odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete". Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, prema navedenim zakonskim odredbama, u predmetnom sudskom postupku donijeli odluku o povjeravanju malodobne H.S. na staranje tuženom. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da je miješanje u apelantičino pravo na poštivanje porodičnog života izvršeno na osnovu "zakona" koji, pri tome, nesumnjivo ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.
    • 34.
      Dalje, pri ispitivanju da li miješanje u apelantičino pravo na porodični život ima "legitiman cilj", Ustavni sud, prije svega, ukazuje da su malodobna djeca posebno osjetljiva kategorija kako zbog nemogućnosti da se sama o sebi brinu, zbog svog uzrasta i nedostatka poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, odgoja i obrazovanja djece zavisi i budućnost djece pojedinačno, ali i društva u cjelini. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da odluka suda o povjeravanju djeteta, koja se donosi u najboljem interesu djeteta, nesumnjivo predstavlja "legitiman cilj u javnom ili općem interesu", odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, tj. u konkretnom slučaju radi zaštite prava i sloboda djeteta o čijem povjeravanju je odlučivano.
    • 35.
      Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi, pri donošenju odluke o povjeravanju djeteta tuženom na staranje, jasno ukazali da su prvenstveno vodili računa o najboljim interesima djeteta, u smislu odredaba člana 129. stav 2. Porodičnog zakona, dajući detaljno i jasno obrazloženje u tom smislu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 3. stav 1. Konvencije o pravima djeteta propisano da "u svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih preduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja". Dakle, iz navedenog proizlazi da su u konkretnom slučaju ispoštovane, kako relevantne odredbe Porodičnog zakona, tako i standardi propisani Konvencijom o pravima djeteta. Po mišljenju Ustavnog suda, javni interes da se dijete zaštiti, tj. da se pri odlučivanju o povjeravanju djeteta donese odluka u najboljem interesu tog djeteta, bez sumnje preteže nad apelantičinim pravom da živi sa svojim djetetom. Osim toga, u osporenim odlukama nema ničega što ukazuje na to da će apelantica biti spriječena da na odgovarajući način i dalje njeguje i ostvaruje kontakte s djetetom, dakle da na odgovarajući način ostvaruje pravo na "porodični život" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen princip proporcionalnosti između apelantičinog prava i legitimnog cilja koji se želi postići.
    • 36.
      Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantičino pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 37.
    Apelantica smatra da su osporenim odlukama prekršene i odredbe Konvencije o pravima djeteta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnoj apelaciji navela da je Bosna i Hercegovina kao potpisnica Konvencije o pravima djeteta "dužna preduzeti sve efikasne i odgovarajuće mjere da bi se uklonili svi tradicionalni običaji škodljivi po dječije zdravlje" (član 24. stav 3. Konvencije o pravima djeteta), te da "dijete ima pravo na odmor i slobodno vrijeme, na igru i rekreaciju koji odgovaraju starosti djeteta, te na slobodno učešće u kulturnom životu i umjetnostima" (član 31. stav 1. Konvencije o pravima djeteta). Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila argumente, niti dokaze koji bi ukazali na moguću povredu navedenih prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju odredaba Konvencije o pravima djeteta potpuno paušalni, te stoga i neosnovani.
  • 38.
    Nadalje, apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su garantovana navedenim članovima, te stoga Ustavni sud ove apelantičine navode neće razmatrati.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi, pri donošenju odluka o povjeravanju i izdržavanju djeteta, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zato što je miješanje javnih vlasti u apelantičino pravo na porodični život zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a pri tome nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelantičinog prava i zakonitog cilja kojem se teži.
  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje odredaba Konvencije o pravima djeteta, budući da su apelantičini navodi u tom pravcu paušalno izneseni, a iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na kršenje odredaba Konvencije o pravima djeteta.
  • 42.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 43.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.