Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2703/09, rješavajući apelaciju Muhameda Džonlagića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Muhameda Džonlagića i Derviša Džonlagića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu.

Nalaže se Općinskom sudu u Tešnju da bez daljnjeg odlaganja provede izvršenje u predmetu broj 004-0-U-06-000 312 od 19. septembra 2008. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Tešnju da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Mehmed Džonlagić i Derviš Džonlagić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tešnja, koje zastupa Hamid Džandžanović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 24. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nepostupanja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u postupku uklanjanja bespravno izgrađenog poslovno-stambenog objekta na parceli k.č. 447/2 i 474/2 k.o. Jelah, odnosno nepostupanja prema Rješenju o izvršenju Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-06-000 312 od 19. septembra 2008. godine. Apelanti su apelaciju dopunili 8. januara i 13. aprila 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 27. januara 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju, od Općine Tešanj, Službe za katastar, urbanizam i imovinskopravne poslove, 13. aprila 2012. godine, od Općinskog suda 9. maja i 24. septembra 2012. godine.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. marta 2010. godine, Općinski sud 16. maja i 1. oktobra 2012. godine, općinski načelnik Općine, Služba za finansije, privredu i inspekcije, 27. aprila 2012. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 23. marta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Općinskog sekretarijata za privredu i urbanizam Urbanističko-građevinske inspekcije Općine Tešanj (u daljnjem tekstu: Urbanističko-građevinska inspekcija Općine) broj 04-362-4/96 od 28. augusta 1996. godine naređeno je Sakibu Ćoriću da „poruši bespravno izvedene radove na poslovno-stambenom objektu u Jelahu (izvedeno prizemlje), te uspostavi prvobitno stanje o svom trošku, jer su radovi izvršeni bez odobrenja za građenje“. Određen je rok od deset dana za izvršenje od dana prijema rješenja, s tim da žalba na rješenje ne odlaže izvršenje rješenja. Obrazloženo je da je Rješenjem broj 04-362-4/95 od 14. novembra 1995. godine naređeno investitoru Salihu Ćoriću da za bespravno izvedene radove na navedenom objektu pribavi odobrenje za građenje u roku od sedam dana. Kako stranka nije zvanično podnijela zahtjev za urbanističku saglasnost, ova inspekcija je dopisom od 20. augusta 1996. godine zatražila-podnijela zahtjev za lokaciju izgrađenog dijela poslovno stambenog objekta. Općinski sekretarijat za privredu i urbanizam je u dopisu broj 04-364-175/96 od 23. augusta 1996. godine ocijenio da se za predmetni objekt ne može izdati urbanistička saglasnost, jer je u suprotnosti sa Regulacionim planom „Centar“ Jelah. U rješenju donesenom na osnovu člana 210. Zakona o prostornom uređenju, zaključeno je da su svi radovi izvedeni bez odobrenja za građenje, te je određeno da se protiv rješenja može izjaviti žalba Ministarstvu za prostorno uređenje u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
  • 7.
    Federalno ministarstvo pravde Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo pravde) je Rješenjem broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine naložilo općinskom načelniku, Službi za inspekcijski nadzor i voditelju postupka S. S. da u postupku broj 04-050-32/97 i broj 04-362-4/96 provedu svoj zaključak o dozvoli prinudnog izvršenja broj 04-050-321/97 od 3. novembra 1997. godine u roku od 30 dana od dana prijema ovog rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da su apelanti u svojoj predstavci od 7. jula 1998. godine istakli da nadležna općinska služba nije provela svoje pravosnažno i izvršno Rješenje broj 04-362-4/96 od 28. augusta 1996. godine, iako je 3. novembra 1997. godine donesen zaključak o dozvoli prinudnog izvršenja navedenog rješenja. Dalje je istaknuto da je upravni inspektor 9. aprila 1999. godine izvršio ponovni inspekcijski pregled i zapisnički konstatirao u prisustvu voditelja postupka i općinskog načelnika da do tada nije provedeno predmetno pravosnažno i izvršno rješenje, niti je provedena pravilna i zakonita procedura izmjene Regulacionog plana „Centar“ Jelah. Zaključeno je da je nesporno utvrđeno da su višestruko istekli svi rokovi propisani Zakonom o upravnom postupku za donošenje rješenja, odnosno za administrativno izvršenje, ali da o zahtjevu stranke nije odlučeno, te je upravni inspektor naložio mjeru kao u izreci rješenja, u skladu sa članom 153. u vezi sa članom 86. Zakona o upravi Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 28/97).
  • 8.
    Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj U 1185/99 od 16. februara 2000. godine, odlučujući u upravnom sporu o tužbi općinskog načelnika Općine Tešanj protiv Rješenja Federalnog ministarstva pravde broj 03-059-1275/99 od 15. aprila 1999. godine, odbio tužbu kao neosnovanu.
  • 9.
    Ministarstvo za prostorno uređenje, promet, komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za prostorno uređenje) je Rješenjem broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine, odlučujući o žalbi apelanata zbog daljnje šutnje administracije prvostepenog organa Općine u predmetu provođenja zaključka o dozvoli prinudnog izvršenja, naložilo Službi za urbanizam, stambene i inspekcijske poslove Općine da u roku od 15 dana od dana prijema ovog rješenja provede postupak i postupi prema rješenju upravnog inspektora Federalnog ministarstva pravde broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine. U obrazloženju rješenja je naglašeno da je upravni inspektor Federalnog ministarstva pravde „rješavajući povodom žalbe apelanata izjavljene zbog neizvršenja zaključka Službe za urbanizam, stambene i inspekcijske poslove Općine broj 04-050-321/97 od 3. novembra 1997. godine donio Rješenje broj 03-059-1275/98 od 5. aprila 1999. godine. Dalje je obrazloženo da prvostepeni organ Općine nije u zakonom propisanom roku postupio prema zaključku o dozvoli prinudnog izvršenja, te su zbog toga apelanti u svojstvu zainteresirane stranke izjavili žalbu zbog šutnje administracije. Ministarstvo je zaključilo da je u konkretnoj situaciji najprikladnije da prvostepeni organ provede postupak i donese rješenje u skladu sa članom 140. ZUP-a, te je i odredio da prvostepeni organ Općine provede postupak po podnesenom zahtjevu apelanata u predmetu izvršenja, a u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
  • 10.
    Kako se i dalje nije postupalo prema navedenim upravnim aktima, odlučujući o zahtjevu apelanata u postupku za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom Federacije BiH, Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine utvrdio da je zahtjev apelanata za zaštitu sloboda i prava od 29. marta 2005. godine i 11. oktobra 2006. godine osnovan, zbog činjenice što urbanističko-građevinski inspektor Službe za prostorno uređenje, razvoj i inspekcijske poslove Općine Tešanj i rukovodilac prvostepenog organa nisu u vremenu od 16. aprila 1999. godine do podnošenja predmetnog zahtjeva izvršili Rješenje upravnog inspektora Federalnog ministarstva pravde broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine i Zaključak Službe za inspekcijski nadzor Općine Tešanj broj 04-050-321/97 od 3. novembra 1997. godine o prinudnom izvršenju rješenja bespravno izgrađenog objekta Saliha Ćorića, naloženog Rješenjem urbanističko-građevinskog inspektora broj 04-362-4/96 od 28. augusta 1996. godine, te što nisu postupili prema Rješenju Ministarstva za prostorno uređenje broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine. Rješenjem Kantonalnog suda je zabranjeno urbanističko-građevinskom inspektoru Općine Tešanj i rukovodiocu Službe za prostorno uređenje, razvoj i inspekcijske poslove Općine daljnje činjenje nezakonite radnje, te je naloženo prinudno izvršenje Zaključka Općine broj 04-050-321/97 od 3. novembra 1997. godine, zatim prinudno izvršenje Rješenja upravnog inspektora Federalnog ministarstva pravde broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine i prinudno izvršenje Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine, sve u roku od osam dana od dana prijema ovoga rješenja, na trošak Općine Tešanj. Dalje, istim rješenjem je određeno da je za izvršenje ovog rješenja odgovoran rukovodilac Službe za urbanizam, stambene i inspekcijske poslove Općine Tešanj, koji je dužan preduzeti sve mjere radi postupanja prema rješenju ovog suda. Istovremeno je rukovodilac prvostepenog organa upozoren da u slučaju nepostupanja prema ovom rješenju može biti kažnjen novčanom kaznom od 200 do 800 KM, kao i da mu se mogu odrediti i druge pogodne mjere shodno pravilima izvršnog postupka. Posebno je naglašeno da će, u slučaju eventualnog nepostupanja prvostepenog organa prema ovom rješenju, Kantonalni sud postupiti u skladu sa odredbama čl. 71. i 72. Zakona o upravnim sporovima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZUS, „Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05).
  • 11.
    U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ocijenio da je zahtjev za zaštitu sloboda i prava apelanata osnovan, imajući u vidu da su apelanti i danas spriječeni u korištenju svojih osnovnih ljudskih prava navedenih u obrazloženju rješenja, odnosno da prvostepeni organ ni do današnjeg dana nije proveo prinudno izvršenje rješenja od 28. augusta 1996. godine, odnosno nije proveo prinudno izvršenje Zaključka Općine Tešanj broj 04-050-321/97 od 3. novembra 1997. godine kojim je određeno rušenje bespravno izgrađenog objekta Saliha Ćorića na zemljištu u društvenom vlasništvu, niti je provedeno prinudno izvršenje Rješenja upravnog inspektora Federalnog ministarstva pravde broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine i izvršenje Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine. Kantonalni sud je naglasio da je ovakav način ponašanja posredno potvrdio i prvostepeni organ u svom odgovoru na zahtjev za zaštitu sloboda i prava od 3. juna 2005. godine, u kojem niti jednom rečenicom nije negirao navode iz citiranog zahtjeva.
  • 12.
    Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Uvp-07-000169 od 7. februara 2008. godine, odlučujući o zahtjevu Općine Tešanj, Službe za prostorno planiranje, razvoj i inspekcijske poslove za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-06-000312 od 1. februara 2007. godine, odbio kao neosnovan zahtjev za vanredno preispitivanje. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, naglašeno da su odlukom Općinskog vijeća Općine od 5. oktobra 2000. godine ranije odluke o izmjeni i dopuni Regulacionog plana „Centar“ Jelah stavljene van snage, zbog mišljenja Kantonalnog ministarstva za urbanizam i prostorno uređenje i preporuke Ombudsmena Federacije BiH, te stoga nije na snazi regulacioni plan koji bi bio tako izmijenjen da se dopušta izgradnja spornog stambenog objekta Saliha Ćorića. Pri tome valja naglasiti da sva rješenja donesena u okviru Općine Tešanj, a koja se odnose na naknadni pokušaj legalizacije bespravno sagrađenog spornog objekta i rješenja Općinskog vijeća o izmjeni Regulacionog plana „Centar“ Jelah pravno ne egzistiraju, tj. konačno i pravosnažno su poništena drugim odlukama Općine, njenog Općinskog vijeća ili nadležnog Kantonalnog ministarstva.
  • 13.
    Kantonalni sud je, budući da ni dalje nisu uslijedile naložene radnje postupanja, Rješenjem broj 004-0-U-06-000 312 od 19. septembra 2008. godine, odlučujući o prijedlogu apelanata od 15. aprila 2008. godine za donošenje rješenja o izvršenju, odredio prinudno izvršenje Zaključka Službe za inspekcijski nadzor Općine broj 04-050-321/97 od 3. novembra 1997. godine, zatim Rješenja upravnog inspektora Federalnog ministarstva pravde broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine, te Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine, putem Općinskog suda Tešanj. Navedeno rješenje je doneseno na osnovu pravosnažnog i izvršnog Rješenja Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine.
  • 14.
    U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem Kantonalnog sud broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine utvrđeno da je osnovan zahtjev apelanata za zaštitu sloboda i prava, zbog činjenice što su urbanističko-građevinski inspektor Službe za prostorno uređenje, razvoj i inspekcijske poslove Općine te rukovodilac prvostepenog organa propustili od 16. aprila 1999. godine pa do podnošenja zahtjeva izvršiti Rješenje upravnog inspektora Federalnog ministarstva pravde broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine te Zaključak Službe za inspekcijski nadzor Općine broj 04-050-321/97 od 3. novembra 1997. godine kao i da su propustili postupiti prema Rješenju Ministarstva za prostorno uređenje broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine. Dalje je navedeno da je na osnovu stanja konkretnog spisa kao i na osnovu dokaza koje su apelanti dostavili sudu uz prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju, Kantonalni sud utvrdio da do dana podnošenja konkretnog prijedloga odnosno do dana donošenja ovoga rješenja rukovodilac Službe za urbanizam, stambene i inspekcijske poslove Općine nije preduzeo nikakve mjere radi postupanja prema Rješenju Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine.
  • 15.
    Kantonalni sud je, odlučujući o donošenju rješenja o izvršenju, imao u vidu odredbu člana 72. stav 1. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 9/05) kojom je propisano da ako rješenje ne bude izvršeno u ostavljenom roku, nadležni sud će na zahtjev stranke izvršiti rješenje neposredno ili preko drugog suda ili organa. Kantonalni sud je ocijenio da će Općinski sud Tešanj najekonomičnije provesti postupak izvršenja putem svog sudskog izvršioca, koji će u skladu sa ovim rješenjem postupiti prema Zaključku Općine Tešanj broj 04-050-321/97 od 3. novembra 1997. godine, zatim prema Rješenju upravnog inspektora Federalnog ministarstva pravde broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine i prema Rješenju Ministarstva za prostorno uređenje broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine. Također, određeno je da će u okviru istog postupka izvršenja sudski izvršilac Općinskog suda Tešanj angažirati adekvatno pravno lice koje se bavi rušenjem objekata ili fizička lica radi izvršenja naznačenih akata, a sve o trošku Saliha Ćorića iz Jelaha.
  • 16.
    Dalje je precizirano da se na osnovu ovog rješenja obavezuje sudski izvršilac Općinskog suda da u roku od 15 dana od dana prijema ovog rješenja pokrene postupak izvršenja Zaključka Općine broj 04-050-321-97 od 3. novembra 1997. godine, Rješenja upravnog inspektora Federalnog ministarstva pravde broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine i Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine, sve o trošku Saliha Ćorića kao investitora za izgradnju bespravno izgrađenog objekta na parceli k.č. 447/2 i 474/2, k.o. Jelah. U pravnoj pouci predmetnog rješenja je određeno da protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba.
  • 17.
    Apelanti su se 11. decembra 2008. godine podneskom obratili Kantonalnom sudu postavljajući pitanje nepostupanja Općinskog suda prema Rješenju Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 312 od 19. septembra 2008. godine. Istovremeno su obavijestili sud o podacima pravnog lica koje provodi prinudna izvršenja bespravno izgrađenih objekata. Također, apelanti su podneskom od 15. decembra 2008. godine od Kantonalnog suda zatražili izdavanje naloga Općinskom sudu za postupanje prema rješenju.
  • 18.
    Kantonalni sud je podneskom broj 004-0-U-06-000 312 od 26. decembra 2008. godine obavijestio apelante da je predmetno rješenje od 19. septembra 2008. godine, kojim je određeno prinudno izvršenje, Općinski sud vratio Kantonalnom sudu, smatrajući da nije nadležan da postupa u konkretnoj upravnoj stvari.
  • 19.
    Dalje, odlučujući o zahtjevu Saliha Ćorića kao zainteresiranog lica za vanredno preispitivanje Rješenja o izvršenju Kantonalnog suda broj 004.0-U-06-000 312 od 19. septembra 2008. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 04 0 U 000548 09 Uvp od 7. decembra 2009. godine odbacio kao nedopušten zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju rješenja je naglašeno da se radi o zahtjevu za preispitivanje pravosnažnog izvršnog rješenja, koje je doneseno na osnovu odredbe člana 72. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, radi prinudnog izvršenja pravosnažnog i izvršnog Rješenja ovog suda broj 004-0-U-06-000312 od 1. februara 2007. godine, potvrđenog Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Uvp-07-000169 od 7. februara 2008. godine, a kojim je utvrđeno da je osnovan zahtjev za zaštitu sloboda i prava tražilaca izvršenja (apelanata), zbog činjenice da su urbanističko-građevinski inspektor Službe za prostorno uređenje, razvoj i inspekcijske poslove Općine i rukovodilac prvostepenog organa u vremenskom periodu od 16. aprila 1999. godine do podnošenja zahtjeva apelanata za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom Federacije od 17. oktobra 2006. godine propustili izvršiti zaključak Službe za inspekcijski nadzor od 3. novembra 1997. godine, rješenje upravnog inspektora Federalnog ministarstva pravde od 15. aprila 1999. godine i rješenje Ministarstva za prostorno uređenje od 20. oktobra 2004. godine. Kantonalni sud je svoju odluku donio imajući u vidu i da se u konkretnom slučaju radi o pravosnažnom i izvršnom rješenju, koje je doneseno u postupku izvršenja izvršne sudske odluke, protiv koje nije dopušten niti redovan, a niti vanredan pravni lijek.
  • 20.
    Ustavni sud je u predmetu broj AP 3216/08, rješavajući apelaciju Saliha Ćorića na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, donio odluku o dopustivosti kojom je odbacio kao nedopuštenu apelaciju podnesenu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-000 312 od 19. septembra 2008. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 21.
    Apelanti smatraju da su im konkretnim propuštanjem organa uprave, odnosno nepostupanjem Općinskog suda, na osnovu odluka Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, pravo na dom i pravo na mirno uživanje imovine iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti su u dopuni apelacije istakli da je konkretan postupak okončan, ali da nije implementirana Odluka Kantonalnog suda broj 004 0 U 06 000 312 od 19. septembra 2008. godine, iako je Općinski sud obavezan bez ikakvog raspravljanja pristupiti izvršenju predmetne odluke Kantonalnog suda u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima i Zakonom o sudovima Federacije BiH, budući da se u suprotnom postavlja pitanje svrsishodnosti postojanja instituta zahtjeva za zaštitu sloboda i prava pojedinaca, te pravosnažne i izvršne odluke Kantonalnog suda i odluka Vrhovnog suda. Apelanti smatraju da se očito ponašanjem Općinskog suda dovodi u pitanje pravo na pravično suđenje.
  • 22.
    Podneskom od 19. oktobra 2012. godine apelanti su obavijestili Ustavni sud da je proteklo punih 15 godina od donošenja i pravosnažnosti odluke inspekcije Općine Tešanj a odluka još uvijek nije izvršena, te su dostavili kopiju zahtjeva za izvršenje odluke upućenih Kantonalnom sudu u Zenici i Općinskom sudu u Tešnju putem pošte 17. oktobra 2012. godine.

b) Odgovori na apelaciju

  • 23.
    Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da previdom nije dostavljen traženi odgovor, ali da je predmetni postupak okončan pred Kantonalnim sudom 7. decembra 2009. godine Rješenjem broj 04 0 U 000548 09 Uvp u kojem je odlučeno o zahtjevu za vanredno preispitivanje Rješenja o izvršenju Kantonalnog suda broj 004-0-U-000 312 od 19. septembra 2008. godine, koji je podnio Salih Ćorić kao zainteresirano lice. Predmetni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbačen je kao nedopušten.
  • 24.
    Općinski sud je istakao da ne vidi mogućnost kako bi to sud putem sudskog izvršioca i o trošku izvršenika izvršio navedena rješenja i zaključke u okolnostima legalizacije bespravno izgrađenog objekta i zašto bi sud bio uopće nadležan za izvršenje upravnih akata koji ne glase na novčano potraživanje, s obzirom na to da je Zakon o izvršnom postupku lex specialis u kojem nije predviđeno izvršenje ovakvih odluka upravnog organa.
  • 25.
    U odgovoru na apelaciju općinski načelnik, Služba za finansije, privredu i inspekcije Općine, je naveo da je Kantonalni sud svojim Rješenjem broj 004-0-U-000 312 od 19. septembra 2008. godine obavezao sudskog izvršioca Općinskog suda Tešanj da po prijemu ovog rješenja pokrene postupak izvršenja Zaključka Općine broj 04-050-321/97 od 3. novembra 1997. godine, te Rješenja upravnog inspektora Federalnog ministarstva pravde broj 03-059-1275/98 od 15. aprila 1999. godine i Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet, komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 12-23-443/04 od 20. oktobra 2004. godine, a sve o trošku Saliha Ćorića kao investitora za izgradnju bespravno izgrađenog objekta na parceli označenoj kao k.č. broj 447/2 i 474/2 u k.o. Jelah.

V. Relevantni propisi

  • 26.
    Zakon o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

VII - Postupak zaštite sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije

Član 60.

Pojedinac čija su prava ili osnovne slobode zajamčene Ustavom Federacije i instrumentima Aneksa tog Ustava povrijeđene konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa, ima pravo zahtijevati zaštitu tih prava i sloboda kod nadležnog suda u skladu sa ovim Zakonom, ako nije osigurana druga sudska zaštita.

Član 61.

O zahtjevima iz člana 60. ovog Zakona za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije rješava kantonalni sud.

Podnošenje zahtjeva za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom Federacije kao i rješavanje tog zahtjeva od suda iz stava 1. ovog člana, vrši se u skladu sa slobodnom primjenom odredaba ovog Zakona koje se odnose na upravni spor.

O zahtjevima iz stava 1. ovog člana sud odlučuje rješenjem.

Član 62. stav 1.

Zaštita sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije osigurava se i u slučaju ako su te slobode ili prava povrijeđeni radnjom službenog lica u organu uprave odnosno odgovornog lica u privrednom ili drugom društvu, ustanovi ili drugom pravnom licu, kojem se, suprotno zakonu, neposredno sprečava ili ograničava određenom pojedincu takva sloboda ili pravo.

Član 63. stav 1.

Pojedinac čije je pravo i sloboda povrijeđeno radnjom iz člana 62. ovog Zakona podnosi zahtjev nadležnom kantonalnom sudu.

Član 66. stav 1.

Po zahtjevu za zaštitu zbog nezakonite radnje odlučuje kantonalni sud.

Član 67.

Sud postupa po zahtjevu hitno i na način kojim se, čuvajući osnovna načela postupka, sudska odluka ima donijeti što prije a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva.

Član 69. stav 1.

Kad sud nađe da je zahtjev osnovan donijet će rješenje kojim će zabraniti daljnje vršenje nezakonite radnje.

Član 71.

Radi osiguranja izvršenja rješenja sud koji je donio rješenje odmah prema okolnostima konkretnog slučaja preduzeti će što je potrebno radi osiguranja izvršenja rješenja, a može o rješenju obavijestiti i Vladu Federacije odnosno vladu kantona, a u gradu i općini-gradsko odnosno općinsko vijeće, zavisno čiji je organ u pitanju, koji su dužni preduzeti mjere potrebne za uspostavljanje zakonitog stanja na način utvrđen u rješenju suda.

Član 72. stav 1.

Ako rješenje ne bude izvršeno u ostavljenom roku, nadležni sud će na zahtjev stranke izvršiti rješenje neposredno ili preko drugog suda ili organa.

  • 27.
    Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 32/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

VI. Dopustivost

  • 28.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 29.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 30.
    Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 31.
    Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i apelacione navode, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelanti pozivaju na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na pristup sudu.
  • 32.
    S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoju Odluku broj AP 916/06 od 13. septembra 2007. godine u kojoj je odlučivano o pitanju neizvršavanja pravosnažne sudske odluke donesene u postupku zaštite sloboda i prava pojedinaca, u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima u Federaciji Bosne i Hercegovine, te zaključio da su apelacije koje pokreću ovo pitanje dopustive.
  • 33.
    Ustavni sud je u tom kontekstu istakao da primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale na neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je određeno izvršenje sudske odluke. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 34.
    U predmetnoj odluci Ustavni sud je također naveo da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava, te je naveo da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 35.
    S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 916/06 u pogledu dopustivosti apelacije u potpunosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti konkretne apelacije, u cijelosti poziva na razloge navedene u toj odluci Ustavnog suda.

VII. Meritum

  • 36.
    Apelanti smatraju da je neizvršenjem rješenja o izvršenju došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
  • 37.
    Ustavni sud primjećuje da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u tome što se ne izvršava sudska odluka kojom je određeno prinudno izvršenje u predmetu uklanjanja bespravno podignutog objekta. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo iznijeti pred sud ili tribunal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata pravo na sud u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokrenuti postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to bi pravo bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presuda, odnosno sudskih odluka koje donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410. i 1411, st. 16-20).
  • 38.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudskih odluka. Ustavni sud dodaje i da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby također naglasio da djelotvorna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda (vidi stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštivale izvršenje sudske presude.
  • 39.
    Osim navedenog, Ustavni sud ponovo podsjeća da je, vezano za nemogućnost provođenja zaključka o rušenju nelegalno podignutog objekta i nakon što je nadležni Kantonalni sud u postupku zaštite sloboda i prava pojedinaca, u skladu sa odredbama Zakona o upravnim sporovima, odredio njegovo izvršenje putem Općinskog suda, i u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao slična činjenična i pravna pitanja sa aspekta garancija prava na pravično suđenje u Odluci broj AP 912/06 od 13. septembra 2007. godine. U predmetnoj odluci Ustavni sud je utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pristup sudu, te naložio Općinskom sudu u Širokom Brijegu da bez daljnjeg odlaganja provede izvršenje u konkretnom predmetu, u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 40.
    Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju nije sporno da apelanti posjeduju pravosnažnu izvršnu ispravu koju je u postupku zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda donio sud. Ustavni sud uočava da je predmetni objekt bespravno sagrađen, iako su apelanti kao zainteresirana lica, budući da se sporni objekt nalazi u blizini njihovog stambenog objekta, svojim pismenim urgencijama nadležnim organima Općine, još od 1996. godine ukazivali na konkretne radnje i ponašanje Saliha Ćorića koji su vodili bespravnoj gradnji. Iz stanja spisa i predočene dokumentacije nije sporno da radnje postupanja, koje su naložene rješenjem Kantonalnog suda od 1. februara 2007. godine koje je doneseno u postupku zaštite sloboda i prava apelanata, nisu preduzete, niti su dalje preduzete radnje prinudnog izvršenja rješenja u okviru Općinskog suda Tešanj, određene rješenjem od 19. septembra 2008. godine, na osnovu rješenja Kantonalnog suda od 1. februara 2007. godine, iako se postupak zaštite sloboda i prava pojedinaca smatra hitnim (član 67. stav 1. Zakona o upravnim sporovima) a također i sam postupak izvršenja, kako prema Zakonu o upravnom postupku (iz kojeg potiču rješenja zbog čijeg neizvršenja su se apelanti obratili sudu), tako i prema Zakonu o izvršnom postupku (budući da u konkretnom postupku izvršenje treba da provede Općinski sud).
  • 41.
    Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, upravo nepostupanjem Općinskog suda po rješenju Kantonalnog suda od 19. septembra 2008. godine, kojim je, na osnovu pravosnažnog i izvršnog Rješenja Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 312 od 1. februara 2007. godine donesenog u postupku zaštite sloboda i prava pojedinaca, određeno prinudno izvršenje navedenih upravnih akata (zaključka Službe od 3. novembra 1997. godine, rješenja upravnog inspektora od 15. aprila 1999. godine, te rješenja Ministarstva za prostorno uređenje od 20. oktobra 2004. godine), apelantima onemogućen djelotvoran pristup sudu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su navedene odredbe Zakona o upravnim sporovima koje reguliraju postupak zaštite sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije jasne i decidirane i ne ostavljaju nikakvu nedorečenost u pogledu obaveze izvršenja rješenja donesenog u navedenom postupku (čl. 71. i 72. Zakona o upravnim sporovima). Stoga je, imajući u vidu sadržaj navedenih zakonskih odredbi i nespornu činjenicu da je Kantonalni sud odredio izvršenje putem Općinskog suda, upravo nepostupanje tog suda dovelo do kršenja ustavnih prava apelanata. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra u cijelosti neosnovanim tvrdnje Općinskog suda iznesene u odgovoru na apelaciju da nije uopće nadležan za izvršenje upravnih akata koji ne glase na novčano potraživanje, s obzirom na to da je Zakon o izvršnom postupku lex specialis u kojem nije predviđeno izvršenje ovakvih odluka upravnog organa. Naime, Ustavni sud smatra da odredbe čl. 71. i 72. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, na kojem je Kantonalni sud i utemeljio svoje rješenje o izvršenju, u okolnostima konkretnog predmeta zapravo predstavljaju lex specialis. Navedeno postupanje Općinskog suda je, prema mišljenju Ustavnog suda, za posljedicu imalo da apelanti i pored vođenja dugotrajnog upravnog postupka okončanog donošenjem rješenja o izvršenju 19. septembra 2008. godine još uvijek nisu uspjeli ishoditi realizaciju zaključka o dozvoli prinudnog izvršenja donesenog 3. novembra 1997. godine o rušenju bespravno izvedenih radova tako da se apelanti i nakon 15 godina praktično nalaze u „pravnom ćorsokaku“ u kojem je neizvjesno da li će, ko i kad provesti navedena rješenja. U tom kontekstu, Ustavni sud naglašava da pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok obim slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine).
  • 42.
    Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zaključuje da je zbog nepostupanja Općinskog suda kojem je, u smislu čl. 71. i 72. Zakona o upravnim sporovima, naloženo izvršenje rješenja donesenog u postupku zaštite sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije, došlo do povrede prava na djelotvoran pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 43.
    U smislu zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra navode apelanata o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 44.
    Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku usmjerenom na izvršenje rješenja donesenog u postupku zaštite sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije Općinski sud prekršio pravo apelanata na djelotvoran pristup sudu kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nemogućnost da apelanti provedu zaključak o rušenju nelegalno podignutog objekta može se u konkretnom slučaju staviti na teret Općinskom sudu zbog čega je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 45.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.