Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2743/09, rješavajući apelaciju Srpske pravoslavne crkve-Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske-manastir Tvrdoš Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Srpske pravoslavne crkve- Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske-manastir Tvrdoš Trebinje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 463 od 10. juna 2009. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Srpska pravoslavna crkva - Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska-manastir Tvrdoš Trebinje (u daljnjem tekstu: apelantica) sa sjedištem u Trebinju, koju zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnijela je 27. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 463 od 10. juna 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i AD „Travunija“ Trebinje (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 5. februara da dostave odgovore na apelaciju. Od Pravobranilaštva Republike Srpske, kao zakonskog zastupnika Općine Trebinje (u daljnjem tekstu: drugotužena), zatraženo je 24. oktobra 2012. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju 15. februara i 28. februara 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 16. juna 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Tužitelj je Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv apelantice kao prvotužene i drugotužene radi utvrđenja i vraćanja u posjed.
  • 7.
    Presudom Osnovnog suda broj Ps 165/04 od 2. marta 2006. godine utvrđeno je da je tužitelj, titular prava raspolaganja na poslovnom prostoru u prizemlju objekta u Trebinju, Ulica kralja Petra I Oslobodioca broj 13, označenog kao k.č. broj 2539/1, upisanog u zk.ul. broj 56 k.o. Trebinje, ukupne površine 105 m2, i na poslovnom prostoru u prizemlju objekta u Trebinju, u istoj ulici na broju 19, označenog kao k.č. broj 2580, upisanog u zk. ul. broj 55 k.o. Trebinje, ukupne površine 236 m2, što je apelantica kao prvotužena dužna priznati i trpjeti da tužitelj po osnovu ove presude upiše svoje pravo u zemljišne knjige i druge javne evidencije (stav I presude).
  • 8.
    Stavom II presude utvrđeno je „da su ništavi: Ugovor o poklonu broj Ov-172/96, zaključen u Trebinju 3. septembra 1996. godine između drugotužene kao poklonodavca i apelantice kao poklonoprimca radi prenosa prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. broj 2539/1, upisanoj u zk.ul. broj 78 k.o. Trebinje i Ugovor o poklonu broj Ov-168/96, zaključen u Trebinju 3. septembra 1996. godine između drugotužene kao poklonodavca i apelantice kao poklonoprimca radi prenošenja prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. broj 2580, kuća sa kućištem površine 394 m2, upisanoj u zk. ul. broj 55 k.o. Trebinje. Stavom III presude apelantica je obavezana da predmetne nekretnine, tj. poslovne prostore iz stava I izreke ove presude oslobodi od lica i stvari i preda u posjed tužitelju u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tuženi su obavezani da tužitelju solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 3.180,00 KM.
  • 9.
    U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, ocjenjujući provedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da je Skupština općine Trebinje 10. decembra 1987. godine donijela Odluku broj 09-012-11-9/87 o prijenosu prava raspolaganja na tužitelja bez naknade na većem broju poslovnih prostora, između kojih i na dva predmetna sporna poslovna prostora. Prijenos prava raspolaganja izvršen je zaključenjem ugovora o prijenosu prava raspolaganja između tužitelja i drugotužene. Dalje je navedeno da je, na osnovu tog ugovora, tužitelj podnio Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda zahtjev za upis u zemljišne knjige prenesenog prava raspolaganja, te je u postupku po zahtjevu tužitelja Osnovni sud donio Rješenje broj Dn-227/90 od 25. maja 1990. godine kojim je dozvolio upis tužitelja kao titulara prava raspolaganja na spornim i drugim poslovnim prostorima. Provođenje navedenog rješenja u zemljišnim knjigama nije izvršeno, što, kako je to ocijenio sud, „proizlazi na osnovu općepoznate i u ovom postupku nesporne činjenice da ne postoje zemljišne knjige za evidentiranje vlasničkih prava na dijelovima zgrada“.
  • 10.
    Dalje, Osnovni sud je utvrdio da su 3. septembra 1996. godine između drugotužene kao poklonodavca i apelantice kao poklonoprimca zaključena dva ugovora o poklonu. Jedan Ugovor o poklonu broj Ov.-172/96 zaključen je radi prijenosa prava vlasništva bez naknade sa drugotužene na apelanticu na nekretnine označene kao k.č. broj 2539/1, kuća sa dvorištem, zk. ul. broj 78 k.o. Trebinje, a drugi Ugovor o poklonu broj Ov.168/96 zaključen je između istih ugovornih strana i pod istim uvjetima radi prijenosa prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. broj 2580, kuća sa kućištem, zk. ul. broj 55 k.o. Trebinje, izuzimajući jedan četverosoban stan u sklopu istog objekta. Imajući u vidu iskaze saslušanih svjedoka, kao i nalaz vještaka S.P., Osnovni sud je obrazložio da je u predmetnim poslovnim prostorima tužitelj duže vrijeme organizirao trgovačku djelatnost, te u svojim poslovnim knjigama vodio sporne-predmetne poslovne prostore kao prodavnice br. 16 i 17. Predmetni sporni poslovni prostori u postupku privatizacije državnog kapitala obuhvaćeni su početnim bilansom stanja tužitelja i kao takvi ušli su u imovinu akcionara. Međutim, na osnovu predmetnih ugovora o poklonu, sud je na osnovu uvida u zk. izvatke sa stanjem u zk. ul. br. 55 i 56 k.o. Trebinje utvrdio da je apelantica uknjižena u zemljišnim knjigama kao titular prava vlasništva na objektima u sastavu kojih se nalaze sporni predmetni poslovni prostori. Dalje je istaknuto da je apelantica sa Ratkom Bodirogom zaključila 5. aprila 2000. godine ugovor o zamjeni nekretnina radi prijenosa na imenovanog prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru u sastavu objekta označenog kao k.č. broj 2580, upisanog u zk. ul. broj 55 k.o. Trebinje. Međutim, ovaj prijenos nije evidentiran u zemljišnim knjigama zbog istih razloga zbog kojih ni tužitelj nije uknjižen kao titular prava raspolaganja na spornim predmetnim poslovnim prostorima, odnosno zbog nepostajanja knjige etažnog vlasništva, dok je dio drugog spornog poslovnog prostora apelantica dala u zakup Bori Koprivici, povodom čega je i zaključila ugovor o zakupu 1. aprila 2001. godine.
  • 11.
    Osnovni sud se, ocjenjujući da je predmetni tužbeni zahtjev u cjelini osnovan, pozvao na odredbu člana 16. stav 1. Zakona o prometu nekretnina („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94 – u daljnjem tekstu: ZPN) koji je bio na snazi u vrijeme prijenosa prava raspolaganja sa drugotužene na tužitelja, te obrazložio da se navedeni propis „primjenjuje i danas, a kojim je propisano da društvena pravna lica mogu međusobno prenositi zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada pravnim poslom uz naknadu ili bez naknade“. U pogledu forme takvih ugovora, navedeno je da je odredbom člana 9. stav 1. istog zakona određeno da se ugovori o prijenosu nekretnina sa jednog na drugo društveno pravno lice zaključuju u pismenom obliku. Ocijenjeno je da je u konkretnom slučaju, prilikom stjecanja prava raspolaganja na spornim poslovnim prostorima, „što se kroz citirane zakonske odredbe naziva prijenosom nekretnina, postojao valjan zakonski osnov za zaključenje ugovora o besteretnom prijenosu prava raspolaganja sa drugotužene na tužitelja, te je on zaključen u odgovarajućoj formi“.
  • 12.
    Dalje je obrazloženo da je tužitelj, podnošenjem zahtjeva za upis stečenog prava u zemljišne knjige, te donošenjem pravosnažnog Rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda broj Dn-227/90 od 25. maja 1990. godine - kojim je konstatirano da su ispunjeni svi formalni i materijalni uvjeti za upis predmetnog prava na ime tužitelja u odgovarajuće zemljišne knjige, kada ove budu ustrojene - učinio sve što je objektivno bilo moguće za konačno stjecanje prava raspolaganja na spornim nekretninama i za upoznavanje javnosti sa izvršenim prijenosom tih prava. Osnovni sud je ocijenio da „činjenica da do sada nisu ustrojene zemljišne knjige u kojima bi se vršio upis prava na dijelovima zgrada, predstavlja okolnost izvan utjecaja i volje tadašnjih ugovarača, te samim tim tužitelj kao stjecalac spornog prava ne može zbog toga snositi nikakve štetne posljedice, jer bi to bilo nedopustivo kako sa aspekta prava, tako i sa aspekta pravičnosti“. U odnosu na apelanticine tvrdnje da pravo raspolaganja ne egzistira u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine, Osnovni sud je naglasio da je dovoljno za opovrgavanje istaći da se ZPN i danas primjenjuje i da su u njemu sadržane gotovo sve pravne kategorije koje su bile aktuelne i u vrijeme kada je tužitelj stjecao pravo raspolaganja na spornim poslovnim prostorima. U odnosu na iznesene razloge presude, Osnovni sud je istakao da se logično nadovezuju i najneposredniji razlozi koji su opredijelili sud da usvoji kao osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu zaključenog 3. septembra 1996. godine između apelantice i drugotužene. Protivnost pobijanih ugovora o poklonu prinudnim propisima, u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ogleda se, prema mišljenju Osnovnog suda, u prethodnim konstatacijama da je tužitelj ranije na pravno potpuno valjan način stekao pravo raspolaganja na spornim poslovnim prostorima. Dalje je navedeno da je suprotnost prinudnim propisima pobijanih ugovora o poklonu vidljiva i iz odredbe člana 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/93; u daljnjem tekstu: ZOVPO) kojom se predviđa da vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da se njome koristi i njome raspolaže u granicama određenim zakonom. U tom smislu, Osnovni sud je ocijenio „da drugotužena u momentu zaključenja ugovora o poklonu nije bila ni stvarni ni zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih poslovnih prostora, već zemljišnoknjižni titular prava raspolaganja na cjelokupnim objektima, pa nije ni mogla punovažno prenositi pravo vlasništva na njima, čime je učinjen pravni apsurd prenošenjem pravnim poslom na pravnog sljedbenika [apelanticu] više prava nego što je imao prethodnik [drugotužena]“.
  • 13.
    Tužbeno traženje kojim se zahtijevala predaja u posjed tužitelju predmetnih poslovnih prostora Osnovni sud je ocijenio osnovanim bez obzira na to što je apelantica u međuvremenu jedan od njih izdala u zakup, a drugi prenijela u vlasništvo trećeg lica po osnovu ugovora o zamjeni nekretnina, zaključujući da nosilac vlasničkih ovlaštenja na nekoj stvari nesporno ima pravo da od bilo kojeg lica koje tu stvar drži bez valjanog pravnog osnova zahtijeva njenu predaju u posjed. U odnosu na dio spornog poslovnog prostora koji je apelantica dala u zakup po osnovu ugovora od 1. aprila 2001. godine, zahtjev tužitelja, prema ocjeni Osnovnog suda, uopće ne može biti upitan zbog toga što se odnosni poslovni prostor i dalje nalazi u posrednoj faktičkoj vlasti apelantice koja tu vlast vrši pored zakupca kao neposrednog posjednika. Situacija je, kako je to obrazložio Osnovni sud, pravno kompliciranija u pogledu spornog poslovnog prostora koji je apelantica predala u posjed trećem licu na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina. Međutim, Osnovni sud je zaključio da nije ovlašten ispitivati da li će eventualnim usvajanjem ovako postavljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na apelanticu tužitelj, zaista, steći stvarnu mogućnost uspostavljanja posjeda na svojoj stvari, ili će prethodno morati podnijeti tužbu radi stavljanja van snage navedenog ugovora o zamjeni nekretnina. Imajući u vidu apsolutnu prirodu stvarnih prava, pa i prava raspolaganja tužitelja, čije je postojanje sud utvrdio u konkretnom slučaju, Osnovni sud je, također, zaključio da proizlazi da se nosilac tog prava može obratiti svakom licu zahtjevom za vraćanje u posjed svoje stvari, te je konkretno tužbeno traženje ocijenio osnovanim.
  • 14.
    Okružni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 015-0-Pž-06-000 028 od 19. decembra 2006. godine, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv Presude Osnovnog suda broj Ps 165/04 od 2. marta 2006. godine, uvažio apelanticinu žalbu i presudu Osnovnog suda od 2. marta 2006. godine preinačio, tako što je tužbeni zahtjev tužitelja odbio u cijelosti kao neosnovan.
  • 15.
    U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da se, prema ocjeni Okružnog suda, „ne može prihvatiti stav pobijane presude da je tužitelj, po osnovu već spomenutog ugovora o prijenosu prava raspolaganja i na osnovu rješenja Osnovnog suda kojim se dozvoljava uknjižba prava raspolaganja na nekretninama, postao titular prava raspolaganja na predmetnim poslovnim prostorima“. U tom smislu, Okružni sud je istakao da se apelanticinom žalbom osnovano ukazuje da je za stjecanje prava raspolaganja potreban upis u odgovarajuću zemljišnu knjigu. Neustrojenost knjiga etažnog vlasništva u kojima se vodi evidencija vlasničkih prava na posebnim dijelovima zgrada ne može, prema mišljenju drugostepenog suda, biti opravdan razlog za stanovište prvostepenog suda da je tužitelj zaključenjem ugovora sa drugotuženom stekao pravo raspolaganja, pa je, slijedeći to, pogrešan i zaključak prvostepenog suda u pogledu osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu zaključenih između drugotužene i apelantice. S tim u vezi, proistječe i neosnovanost zahtjeva da se predmetni poslovni prostori oslobode od lica i stvari i predaju u posjed tužitelju. Slijedeći to, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo što se ogleda u nepravilnoj primjeni odredaba ZPN i ZOVPO, zbog čega je pobijanu presudu preinačio na osnovu ovlaštenja iz odredaba člana 229. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe člana 397. stav 2. ZPP. Iz svega izloženog, a na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.
  • 16.
    Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 463 od 10. juna 2009. godine revizija tužitelja je djelomično uvažena i Presuda Okružnog suda broj 015-0-Pž-06-000 028 od 19. decembra 2006. godine je preinačena tako „što se apelanticina žalba djelomično uvažava, presuda Osnovnog suda od 2. marta 2006. godine preinačava u stavu II, tako da se utvrđuje da je ništav Ugovor o poklonu broj Ov-172/96 od 3. septembra 1996. godine zaključen u Trebinju između drugotužene kao poklonodavca i apelantice kao poklonoprimca, samo u dijelu koji se odnosi na prenošenje prava vlasništva na poslovnom prostoru koji se nalazi u prizemlju objekta u Trebinju, Ulica kralja Petra I Oslobodioca broj 13, površine 105 m2, te Ugovor broj Ov-168/96 zaključen istog dana i između istih stranaka u dijelu koji se odnosi na prenošenje prava vlasništva na poslovnom prostoru u prizemlju objekta u Trebinju, Ulica kralja Petra I Oslobodioca broj 19, površine 236 m2, kao i u stavu III tako što se odbija zahtjev tužitelja da se obaveže apelantica da preda tužitelju u posjed poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju objekta u Trebinju, Ulica kralja Petra I Oslobodioca broj 19, izgrađenog na parceli k.č. broj 2580, upisanoj u zk. ul. br. 55 k.o. Trebinje, dok je u preostalom dijelu apelanticina žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena“. Također, istom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizionog postupka.
  • 17.
    Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da prvostepeni sud nije pogriješio kada je udovoljio tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje prava raspolaganja na spornim poslovnim prostorima u korist tužitelja. Dalje je navedeno da je drugotužena, kao društveno pravno lice iz člana 5. ZPN, Odlukom broj 09-012-11-9/87 od 10. decembra 1987. godine, te na osnovu oba ugovora o prijenosu prava raspolaganja koji su zaključeni na osnovu navedene odluke, prenijela pravo raspolaganja na predmetnim poslovnim prostorima na tužitelja. U konkretnom slučaju, prema ocjeni Vrhovnog suda, radilo se o prometu prava raspolaganja na nekretnini u društvenom vlasništvu (član 5. stav 2. ZPN). Obrazloženo je da su drugotužena i tužitelj već 1987. godine u cjelini realizirali ugovore o prijenosu prava raspolaganja na predmetnim poslovnim prostorima, pa su oni, kao takvi, ispunili sve uvjete za valjanost ugovora o prijenosu prava na nekretninama koje propisuje odredba člana 9. stav 4. ZPN u vezi sa članom 16. stav 1. istog zakona. Naglašeno je „da valjanost tih ugovora ne spori ni apelantica, te priznaje postojanje pravnog osnova za stjecanje prava raspolaganja, ali da nema valjanog načina stjecanja toga prava, jer ono nije upisano u zemljišnu knjigu. Međutim, ova činjenica, kako je naglasio Vrhovni sud, sama za sebe, suprotno apelanticinoj tvrdnji i zaključku drugostepenog suda, ne znači da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja izostao valjan način stjecanja prava raspolaganja na predmetnim poslovnim prostorima, jer se, kada nema zemljišne knjige (u ovom slučaju knjige etažnog vlasništva), stvarna prava na nekretninama stječu polaganjem isprave-ugovora o prometu nekretnine-kod nadležnog suda“.
  • 18.
    Vrhovni sud je konstatirao da nije sporno da je tužitelj povodom zahtjeva za upis u zemljišnu knjigu kod Osnovnog suda ishodio Rješenje broj Dn-227/90 od 25. maja 1990. godine kojim je dozvoljen upis prava raspolaganja na predmetnim poslovnim prostorima u njegovu korist, te da faktički upis ovog prava nije ostvaren jedino zbog nepostojanja knjige etažnog vlasništva. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da ne stoji ni apelanticin prigovor da tužitelj nije imao pravnog interesa za utvrđenje ovoga prava zbog toga što mu to pravo tuženi (tj. apelantica i drugotužena) osporavaju, a i zbog otklanjanja svake sumnje i neizvjesnosti upravo zbog nepostojanja knjige etažnog vlasništva u kojoj bi se evidentiralo ovo pravo. Slijedeći ovakvo utvrđenje, prema mišljenju Vrhovnog suda, osnovanim se ukazuje i zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi ništavost spornih ugovora o poklonu, ali samo u dijelu koji se odnosi na poklanjanje predmetnih poslovnih prostora. Tužitelj, kako je to istakao Vrhovni sud, u odnosu na zaključene predmetne ugovore o poklonu ima status zainteresiranog lica iz odredbe člana 109. ZOO, što mu daje aktivnu legitimaciju za pobijanje ugovora o poklonu samo u dijelu koji se odnosi na poslovne prostore na kojima je on stekao pravo raspolaganja, jer se sadržaj „tuđeg“ građanskopravnog odnosa (ugovor o poklonu zaključen između tuženih) na posredan način pravno ref1ektira na njega, budući da je raspolagano poslovnim prostorima na kojima je on titular prava raspolaganja, pa je pravno reguliranje takvog odnosa od neposrednog pravnog interesa i za njega.
  • 19.
    Pošto je drugotužena predmetne poslovne prostore prenijela tužitelju i pošto su ti ugovori u cjelini realizirani (predajom u posjed i polaganjem isprava - ugovora na osnovu kojih je prijenos izvršen, nadležnom sudu), Vrhovni sud je zaključio da drugotužena nije mogla istim nekretninama ponovo valjano raspolagati, poklanjajući ih apelantici, zbog čega se ugovori o poklonu, u ovom dijelu (član 105. ZOO), ukazuju ništavim u smislu odredbe člana 103. ZOO, jer je drugotužena raspolagala pravom koje nije imala. U odnosu na apelanticin prigovor da nije pasivno legitimirana u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na predaju u posjed spornih poslovnih prostora, Vrhovni sud je istakao da se apelantica, u odnosu na poslovni prostor koji je dala u zakup, nalazi u posrednom posjedu, pa je kao takva pasivno legitimirana u pogledu zahtjeva kojim se traži predaja u posjed tog prostora. Stoga, presuda kojom se apelantici, kao posrednom posjedniku, nalaže predaja stvari djeluje svojom materijalnom pravosnažnošću i prema neposrednom držaocu stvari i kada on nije učestvovao u parnici. Međutim, tužbeni zahtjev koji se tiče predaje u posjed poslovnog prostora koji je apelantica ugovorom o razmjeni nekretnina ustupila Ratku Bodirogi, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije osnovan, jer ga apelantica ne drži ni u posrednom posjedu, niti na njemu faktički ostvaruje bilo kakva druga vlasnička prava. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u izreci presude primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 20.
    Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da je Vrhovni sud potpuno proizvoljno primijenio materijalno pravo i da, mimo bilo kakvog utemeljenja u zakonu, pokušava uvesti novi pravni institut - polaganje isprave kod suda premda za to nema uporišta u zakonu. Apelantica smatra da član 33. ZOVPO imperativno traži upis u javnu knjigu - dakle, zemljišnu knjigu ili knjigu etažnog vlasništva - kao način stjecanja prava vlasništva na nekretnini, a ako toga nema, nema ni stjecanja ovoga prava, te da, istina, ZOVPO u navedenom članu spominje i „drugi odgovarajući način određen zakonom“, no pri tome definitivno nema u vidu nekakvo „polaganje isprave kod suda“. Samo po sebi, kako je to navela apelantica, podrazumijeva se da, ako je neosnovan tužbeni zahtjev kojim se traži da je tužitelj „titular prava raspolaganja“ na predmetnim nekretninama, neosnovan je i tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništavosti predmetnih ugovora o poklonu, kao i zahtjev za predaju u posjed predmetnih nekretnina. Slijedeći navedeno, apelantica je predložila Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju i ukine osporenu presudu Vrhovnog suda, te predmet vrati istom sudu da u razumnom roku donese novu odluku zasnovanu na zakonu.

b) Odgovori na apelaciju

  • 21.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je odluka Vrhovnog suda pravilno činjenično i materijalnopravno utemeljena, da nema proceduralnih nedostataka, te da ostaje pri razlozima sadržanim u obrazloženju svoje odluke.
  • 22.
    Tužitelj je u odgovoru na apelaciju podsjetio na činjenicu konkretnog predmeta da su tužitelj i drugotužena 10. decembra 1987. godine zaključili ugovor o prijenosu prava raspolaganja na predmetnim poslovnim prostorima, tj. sa drugotužene na tužitelja. U naznačenom vremenu promet prava na nekretninama između društvenih pravnih lica, kakav su karakter tada nesporno imale obje ugovorne strane, bio je uređen ZPN. Također je poznato da su pravni subjekti sa takvim pravnim statusom mogli stjecati i prometovati stvari, odnosno prava na njima isključivo iz fonda tzv. društvenog vlasništva. Sâm ZOVPO uređuje klasično pravo vlasništva izvan tada preovlađujućeg koncepta društvenog vlasništva, gdje se kao titulari pojavljuju građani, udruženja građana i druga građanska pravna lica (član 1. stav 1. ZOVPO). Prema tadašnjim pravnim rješenjima, „društvena“ i „građanska“ pravna lica potpuno su odvojene kategorije. Doslovno, u jednoj odredbi člana 29. ZOVPO se dotiče društvenog vlasništva, isključujući mogućnost stjecanja prava vlasništva održajem na stvari u društvenom vlasništvu. Tužitelj smatra da primjena ZPN ili bilo kojeg drugog odgovarajućeg općeg propisa iz vremena zaključenja spornih ugovora ne može biti supstituirana primjenom ZOVPO zbog političkih ili drugih vanpravnih razloga i vrijednosnih ocjena o nekadašnjem pravnom sistemu.
  • 23.
    Dalje je navedeno da su drugotužena i apelantica, u skladu sa članom 16. stav 1. u vezi sa odredbom člana 5. stav 1. ZPN, zaključile valjan pravni posao, koji kao takav predstavlja važeći osnov za transfer prava raspolaganja na predmetnim poslovnim prostorima. Primjenom istih zakonskih odredaba tužitelj je istrajavao na stavu, izraženom u svojoj reviziji i tokom cijelog postupka, da nakon zaključenja ugovora u pisanoj formi nije imao obavezu preduzeti bilo kakvu dalju pravnu radnju koja bi imala konstitutivan značaj sa aspekta stjecanja ugovorom prenesenog prava. Tužitelj je naglasio da se, zaista, pozivanje u pobijanoj odluci na odredbe člana 3. i člana 33. ZOVPO čini problematičnim i pravno nedosljednim, ali je u konkretnom slučaju bitno da to ne može ići u prilog apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje pri činjenici da je tužitelj u postojećim okolnostima preduzeo sve što je bilo moguće radi upisa i publiciranja stečenog prava putem javnih knjiga. Dalje je naglašeno da je nesporno da tužitelj, zbog nepostojanja knjige etažnog vlasništva, nije imao objektivne mogućnosti da u tom smislu učini više od podnošenja zahtjeva za uknjižbu nadležnom sudu, koji je, zatim, i donio odgovarajuće rješenje da su uvjeti za uknjižbu ispunjeni.

V. Relevantni propisi

  • 24.
    Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br.38/78, 4/89, 29/90, 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) glasi:

Član 5. st. 1. i 2.

Nosioci prava raspolaganja i drugih prava na nepokretnosti u društvenoj svojini, u smislu ovog zakona, jesu organizacije udruženog rada, samoupravne interesne zajednice, društveno-političke zajednice, (…) (u daljnjem tekstu: društvena pravna lica).

Organizacije udruženog rada, samoupravne interesne zajednice, društveno političke zajednice, (…) mogu pravnim poslom, uz naknadu ili bez naknade, pribavljati, otuđivati, zamjenjivati i prenositi pravo raspolaganja i druga prava na nepokretnosti pod uslovom određenim zakonom.

Član 9. st. 1. i 4.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovorača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, (…).

Član 16. st. 1. i 2.

Društvena pravna lica mogu međusobno prenositi zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada pravnim poslom uz naknadu ili bez naknade.

Društveno pravno lice može od nosioca prava svojine sticati zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrade.

  • 25.
    Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) glasi:

Član 103. stav 1.

Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima, te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Član 109. stav 1.

Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresovana strana.

  • 26.
    Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/93) glasi:

Član 3.

Vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da se njome koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnosti stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

VI. Dopustivost

  • 27.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 28.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 29.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 463 od 10. juna 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 27. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 30.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 31.
    Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 32.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1)
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
    • 33.
      Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku utvrđivanja titulara prava raspolaganja na predmetnim poslovnim prostorima i, u vezi s tim, utvrđivanju ništavosti ugovora o poklonu konkretnih poslovnih prostora, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelanticine navode da postupak pred Vrhovnim sudom nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 34.
      Apelantica, u suštini, smatra da nije imala pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u predmetnom postupku.
    • 35.
      Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sud, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
    • 36.
      U odnosu na apelanticine navode o pogrešnoj, odnosno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da obrazloženje osporene presude sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba ZPN (čl. 5, 9. i 16) zaključeno da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tužitelj titular prava raspolaganja na predmetnim poslovnim prostorima, te da su ništavi ugovori o poklonu (dva ugovora) zaključeni 3. septembra 1996. između drugotužene kao poklonodavca i apelantice kao poklonoprimca o prenošenju prava vlasništva na predmetnim nekretninama (koje, prema utvrđenju redovnih sudova, u naravi predstavljaju dvije kuće sa dvorištem, preciznije označene u osporenim presudama) u dijelu u kojem se ti ugovori o poklonu odnose na prenošenje prava vlasništva i na spornim poslovnim prostorima. Ovo stoga što je pravo raspolaganja predmetnim poslovnim prostorima drugotužena prethodno 10. decembra 1987. godine prenijela na tužitelja koji je kod Osnovnog suda ishodio Rješenje broj Dn-227/90 od 25. maja 1990. godine kojim je dozvoljen upis prava raspolaganja na predmetnim poslovnim prostorima u njegovu korist. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci ocijenio i apelanticine navode vezane za okolnost da prava tužitelja na spornim poslovnim prostorima nisu upisana u zemljišnim knjigama, ali je pojasnio da faktički upis ovog prava nije ostvaren jedino zbog nepostojanja knjige etažnog vlasništva, a dana obrazloženja u tom dijelu, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U tom kontekstu Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim i apelanticine navode vezane za primjenu člana 33. ZOVPO, budući da je nesporno da je drugotužena na tužitelja prenijela pravo raspolaganja shodno relevantnim odredbama ZPN zbog čega na konkretnu situaciju nisu primjenjive odredbe ZOVPO na koje apelantica ukazuje. Pritom Ustavni sud zapaža da apelantica pogrešno tumači odlučenje Vrhovnog suda (u smislu da se podrazumijeva da, ako je neosnovan tužbeni zahtjev kojim se traži da je tužitelj „titular prava raspolaganja“ na predmetnim nekretninama, neosnovan je i tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništavosti predmetnih ugovora o poklonu, kao i zahtjev za predaju u posjed predmetnih nekretnina). Ovo stoga što iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelanticina žalba samo djelimično uvažena, te da je presuda Osnovnog suda preinačena u stavu II (u vezi sa utvrđivanjem ništavosti ugovora o poklonu nekretnina zaključenog između drugotužene i apelantice u dijelu koji se odnosi na sporne poslovne prostore) i u stavu III (u dijelu koji se odnosi na apelanticinu obavezu u vezi sa predajom jednog poslovnog prostora tužitelju) dok je u preostalom dijelu apelanticina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Dakle, iz navedenog proizlazi da je prvostepena presuda potvrđena u stavu I kojim je, suprotno apelanticinim apelacionim navodima, upravo utvrđeno da je tužitelj titular prava raspolaganja na dva sporna poslovna prostora, pa se, stoga, pokazuju u cijelosti neosnovani apelanticini navodi da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je utvrdio ništavost ugovora o poklonu i obavezao apelanticu na predaju predmetnih poslovnih prostora. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO (čl. 103. i 105), dao iscrpne razloge zašto smatra da su predmetni ugovori o poklonu ništavi u dijelu koji se odnosi na sporne poslovne prostore, te obrazložio da drugotužena nije mogla istim nekretninama, na kojim je prethodno prenijela pravo raspolaganja na tužitelja, ponovo valjano raspolagati, poklanjajući ih apelantici, a dana obrazloženja, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud, također, ne smatra proizvoljnim.
    • 37.
      S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporena presuda zadovoljava standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije pošto se temelji na dokazima izvedenim u kontradiktornom postupku, te da se zasniva na relevantnim pravnim odredbama. Apelantica je imala priliku da se izjasni o svim dokazima, kao i da predlaže svoje dokaze, te da osporava dokaze druge strane i ulaže žalbu na prvostepenu presudu. Obrazloženje osporene presude, odnosno razlozi na kojima se temelji izgledaju logično i uvjerljivo i nema dokaza da je presuda donesena na temelju proizvoljne primjene prava, ili da je došlo do povrede nekih procesnih prava koja pripadaju strankama tokom kontradiktornog postupka. Presuda se temelji na relevantnim pozitivnopravnim zakonskim odredbama koje ukazuju da je tužitelj uspio dokazati navode iz svog tužbenog zahtjeva. U konačnici, navedeno predstavlja dispoziciju suda, tj. slobodnu ocjenu Vrhovnog suda u pogledu postojanja relevantnih dokaza kojima se dokazuju ili ne dokazuju navodi iz tužbe, koja je u skladu sa standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 38.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da u obrazloženju osporene presude Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.