USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3102/09, rješavajući apelaciju Šahe Šabanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Šahe Šabanović.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000410 08 U od 31. augusta 2009. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Šaha Šabanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Olova, koju zastupa Meho Šabanović, (apelanticin sin) iz Olova, podnijela je 5. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000410 08 U od 31. augusta 2009. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, saobraćaj i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-1358/01 od 3. novembra 2008. godine i Rješenja Službe za imovinskopravne i geodetske poslove Općine Olovo (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-23-34/99 od 21. decembra 2000. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva, Službe i podnosioca zahtjeva M. M. (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) 1. i 2. aprila 2010. godine i 9. novembra 2012. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud, Ministarstvo, Služba i podnosilac zahtjeva su 9, 16. i 14. aprila 2010. godine i 14. novembra 2012. godine dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe dostavljeni su apelantici 30. aprila 2010. godine, a odgovor podnosioca zahtjeva proslijeđen je apelantici 16. novembra 2012. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Odlučujući o tužbi ŽTO-RO „Elgrap“ OOUR za niskogradnju Sarajevo (u daljnjem tekstu: ŽTO), Presudom Općinskog suda I Sarajevo od 22. februara 1982. godine, koja je postala pravosnažna 14. marta 1982. godine, obavezan je tuženi Z. M. da iseli iz stana koji se nalazi u Olovu (u daljnjem tekstu: sporni stan). Iz obrazloženja ove presude slijedi da je ovako odlučeno jer je u postupku utvrđeno da davalac spornog stana na korištenje (SO Olovo) nije vlasnik spornog stana zbog čega nije mogao raspolagati spornim stanom.
- 7.Rješenjem Općine Olovo, Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove, od 1. februara 1983. godine, podnosiocu zahtjeva dodijeljen je na korištenje sporni stan.
- 8.ŽTO se 25. oktobra 1988. godine obratio Općini Olovo dopisom naslovljenim kao dopuna zahtjeva za deložaciju od 25. maja 1988. godine. U dopisu je, između ostalog, navedeno da podnosilac zahtjeva bespravno koristi sporni stan, jer je u ugovoru između Općine Olovo i ŽTO od 10. februara 1971. godine precizirano koje stanove ŽTO prenosi Općini Olovo, a stanovi koje koriste radnici Općinskog sekretarijata nisu nikad preneseni Općini Olovo niti bilo koji organ može raspolagati tim stanovima. Radnički savjet ŽTO je 4. aprila 1989. godine obavijestio Republički sekretarijat za unutrašnje poslove SRBiH o nezakonitim radnjama radnika Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove Općine Olovo (podnosilac zahtjeva i I. K. nezakonito koriste dva stana).
- 9.Rješenjem Željeznica BiH „Niskogradnja“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Željeznice BiH) od 23. marta 1997. godine sporni stan je dodijeljen apelanticinom suprugu, koji je sa Željeznicama BiH 15. decembra 1997. godine zaključio Ugovor o korištenju spornog stana. Željeznice BiH i apelanticin suprug i apelantica su 23. februara 2001. godine zaključili ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, te isplatili kupoprodajnu cijenu prodavcu stana. Nakon što je apelanticin suprug umro, te nakon obavljene ostavinske rasprave i donošenja rješenja o nasljeđivanju, apelantica se u zemljišnim knjigama upisala kao vlasnica spornog stana u dijelu 1/1.
- 10.Rješenjem Službe broj 05-23-34/99 od 21. decembra 2000. godine potvrđeno je da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava na spornom stanu, podnosiocu zahtjeva je dopušteno vraćanje u posjed spornog stana, utvrđen prestanak prava privremenog korištenja spornog stana apelanticinom suprugu i naloženo apelanticinom suprugu napuštanje spornog stana u roku od 90 dana. Istim rješenjem konstatirano je da apelanticin suprug ima pravo na smještaj u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, te je upozoren da će protiv njega biti pokrenut krivični postupak ukoliko otuđi stvari iz spornog stana ili na bilo koji drugi način ošteti sporni stan. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je podnosilac zahtjeva podnio zahtjev za vraćanje spornog stana u kojem je istakao da je nosilac stanarskog prava i da se želi vratiti. Iz dokumentacije koja je priložena slijedi da su nesporni navodi podnosioca zahtjeva da je on nosilac stanarskog prava (rješenje od 1. februara 1983. godine). S tim u vezi, dopušteno je podnosiocu zahtjeva vraćanje spornog stana u posjed u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Također je utvrđeno da sporni stan koristi privremeni korisnik, apelanticin suprug. U skladu sa navedenim, Služba je istakla da je odlučila kao u dispozitivu, a organ uprave na čijoj teritoriji je korisnik imao zadnje prebivalište, odnosno boravište, osigurat će smještaj u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, a u smislu člana 3. stav 5. Zakona o prestanku primjene.
- 11.Rješenjem Ministarstva broj 12-23-1358/01 od 3. novembra 2008. godine žalba apelanticinog supruga na rješenje Službe je u ponovnom postupku odbijena kao neosnovana.
- 12.U obrazloženju rješenja, u prvom dijelu, Ministarstvo je navelo hronologiju postupka. Naime, na rješenje Službe apelanticin suprug je izjavio žalbu, koja je uvažena i izmijenjeno rješenje Službe tako što se odbija zahtjev podnosioca zahtjeva za povrat spornog stana kao neosnovan, a istovremeno utvrđuje da je apelanticin suprug nosilac stanarskog prava na spornom stanu (Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja ovog rješenja slijedi da, budući da je podnosilac zahtjeva dobio stan od nekoga ko nije vlasnik, njegovo useljenje nije zakonito, u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, tako da podnosilac zahtjeva nije nikad stekao stanarsko pravo. S obzirom na to da je apelanticinom suprugu stan dodijeljen rješenjem od 23. marta 1997. godine i to rješenjem vlasnika, tj. Željeznica BiH, on je nosilac stanarskog prava). Na ovo rješenje podnosilac zahtjeva izjavio je žalbu koja je odbijena, kao i tužbu koja je također odbijena u upravnom sporu. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 21. februara 2008. godine presuda Kantonalnog suda je poništena, uvažena tužba podnosioca zahtjeva i predmet vraćen na ponovno odlučivanje Kantonalnom sudu (Ustavni sud nalazi da je u obrazloženju rješenja Vrhovni sud, između ostalog, naveo da nije pravilan stav da podnosiocu zahtjeva ne pripada pravo na povrat spornog stana zato što je sporni stan stekao od nevlasnika. Naime, podnosiocu zahtjeva je sporni stan dodijeljen rješenjem Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove Općine Olovo od 1. februara 1983. godine). Ministarstvo i sud se pozivaju na presudu od 22. februara 1982. godine, međutim, tom presudom naloženo je trećem licu da se iseli iz spornog stana. Presudom Kantonalnog suda od 10. oktobra 2008. godine tužba podnosioca zahtjeva je uvažena, osporeni akt Službe (ovim aktom izmijenjeno rješenje Službe tako što se odbija zahtjev podnosioca zahtjeva za povrat spornog stana kao neosnovan, a istovremeno utvrđeno da je apelanticin suprug nosilac stanarskog prava na spornom stanu) i akt Ministarstva (potvrđeno rješenje Službe) poništeni su i predmet je vraćen Ministarstvu.
- 13.U obrazloženju osporenog rješenja Ministarstvo je istaklo da je apelanticin suprug u žalbi naveo da je podnosilac zahtjeva bespravno koristio sporni stan i to na osnovu rješenja Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove Općine Olovo, nakon čega su Željeznice BiH kao vlasnik stana putem nadležne općinske službe bezuspješno pokušavale iseliti podnosioca zahtjeva iz spornog stana. Podnosilac zahtjeva je tokom rata napustio Olovo, a nakon rata vlasnik spornog stana dodijelio je sporni stan njemu, a on je zaključio ugovor o korištenju spornog stana za koji uredno plaća stanarinu. Ministarstvo je navelo da žalba apelanticinog supruga nije osnovana zbog sljedećih razloga. Prema stavovima i uputama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, prilikom odlučivanja treba imati u vidu činjenicu stanovanja podnosioca zahtjeva u spornom stanu, a osnovanost njegovog zahtjeva za povrat spornog stana se ocjenjuje sa tog aspekta, bez upuštanja u ocjenu valjanosti pravnog osnova dobijanja spornog stana, što, eventualno, može biti predmet nekog drugog upravnog ili sudskog postupka. Iz spisa proizlazi da je podnosilac zahtjeva blagovremeno podnio zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, koji je koristio na osnovu rješenja o dodjeli spornog stana od 1. februara 1983. godine, i to rješenja ustanove koja nije vlasnik spornog stana. Podnosilac zahtjeva nije zaključio ugovor o korištenju spornog stana. Ministarstvo je istaklo da, bez obzira na činjenicu da podnosilac zahtjeva nije imao zaključen ugovor o korištenju spornog stana, sporni stan se mora smatrati njegovim domom i podnosilac zahtjeva ima pravo na povratak, kako je to pravilno zaključio prvostepeni organ.
- 14.Apelantica je pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju tužbe apelantica je navela da su Željeznice BiH sporni stan dodijelile njezinom suprugu na korištenje, da je njezin suprug zaključio ugovor o korištenju spornog stana, te ugovor o kupoprodaji, da je ona suvlasnički dio stana od ½ rješenjem naslijedila nakon smrti svoga supruga, te da je uknjižena na spornom stanu sa dijelom 1/1, te da je nepravilno podnosiocu zahtjeva utvrđeno svojstvo nosioca stanarskog prava, iako je on sporni stan koristio nezakonito.
- 15.Odlučujući o apelanticinoj tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 04 0 U 000410 08 U od 31. augusta 2009. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je Ministarstvo, poštujući upute i pravna shvatanja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, odlučujući o žalbi apelanticinog supruga, pravilno odbilo žalbu. Naime, kako je utvrđeno da je podnosilac zahtjeva blagovremeno podnio zahtjev za povrat spornog stana, kako je sporni stan koristio na osnovu rješenja o dodjeli spornog stana od 1. februara 1983. godine, iako nije imao zaključen ugovor o korištenju stana, pravilan je stav da se sporni stan treba smatrati domom podnosioca zahtjeva i da on ima pravo na povrat spornog stana, u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene, odredbama Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, zatim u skladu sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 16.Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica navodi da nisu pravilne odluke organa uprave i suda, jer u spisu postoji pravosnažna presuda Općinskog suda I u Sarajevu od 22. februara 1982. godine iz koje slijedi da je naloženo Z. M. da iseli iz spornog stana, ali tom presudom se utvrđuje i da Općinski sekretarijat za unutrašnje poslove Općine Olovo nije vlasnik spornog stana, te da ga nije mogao dodijeliti podnosiocu zahtjeva. S tim u vezi, podnosilac zahtjeva je bespravno koristio sporni stan, a njezin suprug je zaključio ugovor o korištenju spornog stana 15. decembra 1997. godine, a sa vlasnikom spornog stana 23. februara 2001. godine zaključen je kupoprodajni ugovor i plaćena kupoprodajna cijena i oni su postali njegovi vlasnici. Apelantica ističe da su se organi uprave i sud nezakonito umiješali u njezino pravo na dom i imovinu. U prilog navedenom apelantica je ukazala na Odluku Ustavnog suda broj AP 418/04 od 22. aprila 2005. godine. Osim toga, apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na imovinu zato što se osporenim odlukama štiti bespravni korisnik u odnosu na zakonitog zemljišnoknjižnog vlasnika.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, te istakao da apelantica nije koristila zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke kao zainteresirano lice u ovom postupku.
- 18.Ministarstvo je istaklo da je osnovanost zahtjeva podnosioca zahtjeva razmatralo sa aspekta Zakona o prestanku primjene, te sa aspekta međunarodnih standarda i poštivanja prava i sloboda građanina.
- 19.Služba je navela da su svi apelanticini navodi osnovani, jer su Željeznice BiH kao raniji vlasnik samo mogle prodati stan. Kantonalni sud je odlučivao samo o vraćanju u posjed spornog stana, a nije se upuštao u to ko je stvarni vlasnik, što podrazumijeva da je ostao na snazi ugovor o kupoprodaji stana od 23. februara 2001. godine.
- 20.Podnosilac zahtjeva je naveo da nisu povrijeđena prava koja apelantica navodi u apelaciji, jer je on na osnovu valjanog pravnog akta uselio u sporni stan u kojem je živio sa porodicom sve do početka rata, da mu niko nije osporavao pravo na sporni stan, te da je plaćao sve obaveze za korištenje stana. Osim toga, da se i bespravno uselio u sporni stan, on bi, u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima, stekao stanarsko pravo, jer je u spornom stanu živio više od osam godina. Podnosilac zahtjeva je naveo da je privatno preduzeće dodijelilo sporni stan apelanticinom suprugu, odnosno da je rješenje od 23. marta 1997. godine, kojim mu je sporni stan dodijeljen, ništavan pravni akt, jer, u skladu sa odlukom Visokog predstavnika od 27. aprila 2000. godine, nije dopušteno otuđivanje stanova iz društvenog, odnosno državnog vlasništva. Osim toga, ugovor o kupoprodaji koji su zaključili apelanticin suprug i apelantica je nezakonit jer je na početku ugovora navedeno da su Željeznice BiH ugovorna strana, a iz sadržaja ugovora, potpisa i pečata ne proizlazi da su Željeznice BiH ugovorna strana.
V. Relevantni propisi
- 21.Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 207.
(1) U jednostavnim stvarima u kojima učestvuje samo jedna stranka, kao i u jednostavnim stvarima u kojima u postupku sudjeluju dvije ili više stranaka, ali ni jedna ne prigovara postavljenom zahtjevu, a zahtjev se uvažava, obrazloženje rješenja može sadržavati samo kratko izlaganje zahtjeva stranke i pozivanje na pravne propise na temelju kojih je stvar riješena. U ovakvim stvarima rješenje se može izdati i na propisanom obrascu.
(2) U ostalim stvarima obrazloženje rješenja sadrži: kratko izlaganje zahtjeva stranaka, izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahtjeva stranaka, razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na onakvo rješenje kako je dato u dispozitivu i pravne propise na osnovu kojih je riješena upravna stvar. Ako žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje sadrži i pozivanje na propis koji to predviđa. U obrazloženju rješenja moraju biti obrazloženi i oni zaključci protiv kojih nije dopuštena posebna žalba.
[...].
Članak 242.
(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na rješenje, sukladno se primjenjuju i na rješenja koja se donose po žalbi.
(2) U obrazloženju drugostupanjskog rješenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je već prvostupanjski organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, drugostupanjski organ se može u svom rješenju samo pozvati na razloge iznesene u prvostupanjskom rješenju.
- 22.Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 34.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.
[...]
Član 39.
Presuda odnosno rješenje sadrži: označenje suda, broj i datum, uvod koji obuhvata ime i prezime predsjednika vijeća, članova vijeća odnosno sudije pojedinca i zapisničara, označenje stranaka i njihovih zastupnika, kratko označenje predmeta spora i dan kada je presuda odnosno rješenje doneseno, izreku i obrazloženje. Izreka mora biti odvojena od obrazloženja. U presudi se moraju cijeniti svi navodi tužbe.
- 23.Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03, i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
[...]
VI. Dopustivost
- 24.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 25.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 26.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 04 0 U 000410 08 U od 31. augusta 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. septembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 5. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 27.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 28.Apelantica osporava odluke suda i organa uprave tvrdeći da su joj tim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 29.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 30.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 1)
- 31.Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa pitanjem prava na povrat stana u posjed potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
- 32.Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
- 33.Ustavni sud podsjeća na to da je rješenjem Službe od 21. decembra 2000. godine potvrđeno da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava, dopušteno mu je vraćanje u posjed spornog stana, utvrđen prestanak prava privremenog korištenja spornog stana apelanticinom suprugu i naloženo apelanticinom suprugu napuštanje stana. Za navedeno Služba je dala sljedeće obrazloženje. Kako su nesporni navodi podnosioca zahtjeva da je on nosilac stanarskog prava, dopušteno mu je vraćanje spornog stana u posjed, u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene. Sporni stan koristi privremeni korisnik, apelanticin suprug, a prije rata stanovao je u Petrovićima, Općina Olovo. Iz obrazloženja rješenja Ministarstva slijedi da je apelanticin suprug u žalbi naveo da je podnosilac zahtjeva bespravno koristio sporni stan i to na osnovu rješenja Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove Općine Olovo, nakon čega su Željeznice BiH kao vlasnik stana putem nadležne općinske službe bezuspješno pokušavale iseliti podnosioca zahtjeva iz spornog stana. Podnosilac zahtjeva je tokom rata napustio Olovo, a nakon rata vlasnik spornog stana dodijelio je sporni stan njemu i on je zaključio ugovor o korištenju spornog stana za koji uredno plaća stanarinu. Za ove žalbene navode Ministarstvo je dalo sljedeće obrazloženje. Prema stavovima i uputama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, prilikom odlučivanja treba imati u vidu činjenicu stanovanja podnosioca zahtjeva u spornom stanu, a osnovanost njegovog zahtjeva za povrat spornog stana se ocjenjuje sa tog aspekta, bez upuštanja u ocjenu valjanosti pravnog osnova dobijanja spornog stana, što, eventualno, može biti predmet nekog drugog upravnog ili sudskog postupka. Iz spisa proizlazi da je podnosilac zahtjeva blagovremeno podnio zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, koji je koristio na osnovu rješenja o dodjeli spornog stana od 1. februara 1983. godine, i to rješenja ustanove koja nije vlasnik spornog stana. Podnosilac zahtjeva nije zaključio ugovor o korištenju spornog stana, međutim, bez obzira na činjenicu da podnosilac zahtjeva nije imao zaključen ugovor o korištenju spornog stana, sporni stan se mora smatrati njegovim domom i podnosilac zahtjeva ima pravo na povratak, kako je to pravilno zaključio prvostepeni organ. Ovu odluku apelantica je osporavala tužbom u upravnom sporu navodeći, između ostalog, da su Željeznice BiH njezinom suprugu dodijelile sporni stan na korištenje, da je njezin suprug zaključio ugovor o korištenju spornog stana, te ugovor o kupoprodaji, da je ona suvlasnički dio stana od ½ rješenjem naslijedila nakon smrti svoga supruga, te da je uknjižena na spornom stanu sa dijelom 1/1. Presudom u upravnom sporu odluka Ministarstva je potvrđena i sadrži sljedeće obrazloženje. Kako je utvrđeno da je podnosilac zahtjeva pravovremeno podnio zahtjev za povrat spornog stana, kako je sporni stan koristio na osnovu rješenja o dodjeli spornog stana od 1. februara 1983. godine, iako nije imao zaključen ugovor o korištenju stana, pravilan je stav da se sporni stan treba smatrati domom podnosioca zahtjeva i da on ima pravo na povrat spornog stana, u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene, odredbama Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, zatim u skladu sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te članom 8. Evropske konvencije.
- 34.Ustavni sud nalazi da obrazloženje osporenih odluka sadrži razloge i ocjenu zašto se potvrđuje da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava. Međutim, Ustavni sud nalazi da obrazloženje osporenih odluka ne sadrži obrazloženje zbog čega se apelanticinom suprugu nalaže napuštanje spornog stana dok istovremeno ostaje na snazi ugovor o otkupu predmetnog stana prema kojem su apelanticin suprug i apelantica vlasnici spornog stana u dijelu ½. Ustavni sud ponavlja da je dispozitivom prvostepenog rješenja, između ostalog, određeno da je apelanticin suprug kao privremeni korisnik dužan napustiti sporni stan koji je otkupio i uknjižio se kao vlasnik. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da odredbe Zakona o upravnom postupku, tačnije odredba člana 207. stav 2, između ostalog, propisuje: „U ostalim stvarima obrazloženje rješenja sadrži: kratko izlaganje zahtjeva stranaka, izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahtjeva stranaka, razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na onakvo rješenje kako je dato u dispozitivu i pravne propise na osnovu kojih je riješena upravna stvar“. U skladu sa navedenom odredbom, Ustavni sud smatra da se istovremeno sa obrazloženjem razloga zašto se potvrđuje da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava moralo jasno navesti koji su razlozi koji upućuju na nalog iz dispozitiva, odnosno u smislu kojeg propisa je naloženo apelanticinom suprugu, odnosno apelantici kao uknjiženom vlasniku spornog stana napuštanje spornog stana. Ustavni sud nalazi da rješenje Ministarstva nije otklonilo navedeni nedostatak prvostepenog rješenja, niti je odgovorilo na žalbene navode apelanticinog supruga, što je suprotno odredbama člana 242. stav 2. istog zakona, koje, između ostalog, propisuju da se u obrazloženju drugostepenog rješenja moraju ocijeniti i svi navodi žalbe. Osim toga, Ustavni sud uočava da je apelantica osporavajući upravni akt pred Kantonalnim sudom ukazivala na to da je njezin suprug zaključio ugovor o korištenju spornog stana, te ugovor o kupoprodaji, da je ona suvlasnički dio stana od ½ rješenjem naslijedila nakon smrti svoga supruga, te da je uknjižena na spornom stanu sa dijelom 1/1. Međutim, obrazloženje osporene presude niti u jednom dijelu ne sadrži odgovore za navedeno, što je suprotno odredbama člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima koje propisuju da sud zakonitost osporenog upravnog akta ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe, te odredbama člana 39. istog zakona kojim je propisan sadržaj presude, te da se u presudi moraju ocijeniti svi navodi tužbe. Prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno je da zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine, koji je u posjedu takve nekretnine, ima jače pravo u odnosu na druga lica koja na istoj nekretnini nemaju ekvivalentna prava. Ukoliko se zemljišnoknjižnom vlasniku nekretnine nalaže da napusti svoju nekretninu i preda je u posjed drugom licu koje nije vlasnik nekretnine, te ukoliko i dalje ostaju na snazi pravni akti na osnovu kojih je vlasnik nekretnine stekao pravo vlasništva (kao što je u konkretnom slučaju), onda, prema standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, takve odluke moraju sadržavati obrazloženje zašto vlasnik (koji i dalje u formalnopravnom smislu ostaje vlasnik) mora nekretninu predati drugom licu koje nije vlasnik. Ustavni sud smatra da je suprotno (i) principu pravne sigurnosti (koji je također dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije) da, kao što je urađeno u konkretnom slučaju, nadležni organi uprave kao i sud ne obrazlože niti jednom riječju zašto apelanticino pravo vlasništva (Ustavni sud opet ponavlja da apelantica u formalnopravnom smislu i dalje ostaje vlasnica sporne nekretnine) gubi svoje djelovanje de iure i de facto u odnosu na pravo podnosioca zahtjeva. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da ovakvo obrazloženje odluka upravnih organa (nedostatke nije otklonio niti sud u upravnom sporu) ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, jer sadrži samo obrazloženje razloga zašto se potvrđuje da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava, a uopće ne sadrži obrazloženje zašto apelantica (koja i dalje ostaje vlasnica u formalnopravnom smislu) de facto gubi to svoje pravo u odnosu na pravo podnosioca zahtjeva. Dakle, osporene odluke suprotne su standardu prava na pravično suđenje da odluka mora imati obrazloženje, posebno u odnosu na pitanja koja su od bitnog značaja u konkretnom slučaju, kao što je pitanje djelovanja prava koje ima posjednik i zemljišnoknjižni vlasnik sporne nekretnine u odnosu na prava koja ima podnosilac zahtjeva prema spornoj nekretnini. Ovaj standard sadržan je i u odredbama Zakona o upravnim sporovima i Zakona o upravnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je zato što je u osporenim odlukama potpuno izostalo obrazloženje zašto apelantica kao uknjiženi vlasnik spornog stana mora napustiti sporni stan povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 35.U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelanticinih ustavnih prava, ukinuti presudu Kantonalnog suda, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 30.
Ostali navodi
- 36.S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tj. da je u osporenim odlukama potpuno izostalo obrazloženje, Ustavni sud nalazi da nije moguće ispitati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
VIII. Zaključak
- 37.Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je u osporenim odlukama potpuno izostalo obrazloženje naloga kojim se određuje apelanticinom suprugu, odnosno apelantici koja je uknjižena kao vlasnik spornog stana da napusti sporni stan.
- 38.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 39.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.