Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3603/09, rješavajući apelaciju Dušana Gagića i Mladena Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Gagića i Mladena Popovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-09-000 149 od 23. septembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kž-08-000 039 od 3. jula 2009. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Dušan Gagić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Mladen Popović (u daljnjem tekstu: drugoapelant), oba iz Prijedora, koje zastupa Simo J. Tošić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 18. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-09-000 149 od 23. septembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-08-000 039 od 3. jula 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud i Tužilaštvo su odgovore dostavili 6, odnosno 17. juna 2010. godine. Okružni sud nije odgovorio.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 20. augusta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-08-000 039 od 3. jula 2009. godine apelanti su proglašeni krivim zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Republike Srpske – opći dio (u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po 10 godina, u koju je, na osnovu člana 50. stav 1. KZRS, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom apelanti su obavezani da solidarno plate troškove krivičnog postupka i paušal, dok su oštećeni sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na građansku parnicu.
  • 7.
    U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, ocjenjujući sve provedene dokaze, našao činjenično utvrđenim da su za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini apelanti zajedno i po prethodnom dogovoru sa drugom dvojicom optuženih, postupajući protivno članu 3. stav 1. tačka 1. Četvrte ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, a posebno protivno članu 4. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) usvojenog u Ženevi 10. jula 1977. godine, počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Okružni sud je utvrdio da su u noći sa 30. na 31. mart 1994. godine oko 24.00 sata u Prijedoru apelanti i druga dvojica optuženih naoružani vatrenim oružjem došli do kuće Rejhana Sikirića, prethodno znajući da tu stanuju Rejhan Sikirić i njegova supruga i da su to lica bošnjačke nacionalnosti, te da su se rasporedili tako što je optuženi Đ. D. ostao da čuva stražu, dok su apelanti i optuženi A. K. nasilno otvorili ulazna vrata i ušli u kuću. Tom prilikom su prvoapelant iz automatske puške, a drugoapelant iz pištolja ispalili više hitaca u Rejhana Sikirića, a potom je prvoapelant ispalio rafalno više projektila u pravcu supruge Rejhana Sikirića. Usljed nanesenih prostrjelnih rana Rejhan Sikirić i njegova supruga su trenutno preminuli.
  • 8.
    Okružni sud je u obrazloženju naveo da je utvrdio da su apelanti počinili predmetno krivično djelo na način, u mjestu i u vrijeme kako je to navedeno u izreci presude, jer se sud na nedvosmislen način uvjerio da izvedeni dokazi potvrđuju da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, te da nijedan drugi zaključak ne može biti izveden iz provedenih dokaza, jer u konkretnom slučaju ne postoji nijedan drugi dokaz koji bi vodio ka drugom zaključku.
  • 9.
    Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je ocijenio neosnovanim i u suprotnosti sa provedenim dokazima tvrdnje apelanata da su zapisnik o ispitivanju u istrazi potpisali nakon što ga je istražni sudija sastavio i nakon što im je obećao da će biti pušteni iz pritvora. Navedeno je da Okružni sud navedene tvrdnje nije mogao prihvatiti tačnim imajući u vidu da je apelante saslušavao istražni sudija Mićo Kreča koji je u svom iskazu detaljno opisao način ispitivanja apelanata i drugih osumnjičenih. U odnosu na tvrdnje apelanata da iako se radilo o obaveznoj odbrani advokat Milorad Tomić nije mogao biti prisutan ispitivanju svih osumnjičenih, Okružni sud je istakao da je poklonio vjeru iskazima svjedoka, istražnih sudija (Miće Kreče i Živka Dragosavljevića), koji su 15. aprila 1994. godine u KPZ Tunjice u Banjoj Luci saslušavali više osumnjičenih zbog nekoliko ubistava koja su se u kratkom vremenskom periodu desila u Prijedoru. Okružni sud je prihvatio iskaze istražnih sudija da je prilikom ispitivanja apelanata i drugih osumnjičenih bio prisutan branilac jer se radilo o obaveznoj odbrani, te da je bio utvrđen raspored dovođenja osumnjičenih u okviru zatvorske straže. Zatvorska straža je dovodila jednog osumnjičenog istražnom sudiji na ispitivanje, a onog koji je ispitan odvodila natrag u pritvorsku jedinicu. Tako je zapravo istražni sudija ispitivao jednog po jednog osumnjičenog.
  • 10.
    Okružni sud je, dalje, obrazložio da je iz provedenih materijalnih dokaza utvrdio da sporne čahure nađene na licu mjesta pri vršenju uviđaja potiču od metaka ispaljenih iz automatske puške (preciziranih karakteristika) koja je pronađena u prvoapelantovom stanu prilikom pretresa. Navode prvoapelantovog branioca da u predmetnom spisu postoje dokazi da prvoapelant u vojnoj jedinici nije bio zadužen predmetnom puškom, već je to bilo drugo lice, Okružni sud nije prihvatio osnovanim. Navedeni spisak ljudstva, prema ocjeni Okružnog suda, nije se mogao prihvatiti kao objektivan i valjan dokaz jer se radilo o fotokopiji, nije označen izdavalac, niti je ovjeren pečatom organa koji je vršio zaduženje oružjem, niti protokoliran, a zadužena lica nisu potpisivala prijem oružja. Okružni sud je naveo da je nakon izvršenog balističkog vještačenja potvrđeno da su na licu mjesta pronađene čahure koje potiču od metaka ispaljenih iz poluautomatskog pištolja kalibra 7,65 mm, koji je nosio drugoapelant, a koji je i sam u svom iskazu naveo da je od naoružanja nosio pištolj navedenog kalibra.
  • 11.
    Protiv prvostepene presude žalili su se Okružno tužilaštvo iz Banje Luke i apelanti. Odlučujući o žalbama, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-09-000 149 od 23. septembra 2009. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
  • 12.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori žalbe apelanata da je osporena presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 8. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) jer je zasnovana na dokazu na kojem se po odredbama navedenog zakona ne može zasnivati, a to su zapisnici o ispitivanju apelanata iz istrage od 15. aprila 1994. godine. Navedeno je da je odbrana apelanata osporavala zakonitost takvih dokaza tvrdeći da su apelanti ispitivani u odsustvu branioca iako je u konkretnom slučaju odbrana bila obavezna. Vrhovni sud je smatrao da su na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom razjašnjene i utvrđene sve odlučne činjenice od značaja za pravilnu ocjenu procesne vrijednosti i prihvatljivosti tih zapisnika, a dati razlozi za takav zaključak su, prema ocjeni Vrhovnog suda, valjani. Vrhovni sud je istakao da zakonitost u pribavljanju, kako je zaključio i prvostepeni sud, proizlazi iz saglasnih izjava svjedoka koji su kao istražne sudije u konkretnom predmetu ispitivali apelante i druge osumnjičene, a koji su kategorično isključili mogućnost uvjetovanih obećanja za priznanje izvršenja djela, ističući profesionalnost i etičnost u svom radu kao i mogućnost unošenja u zapisnik prisustva lica, konkretno advokata Milorada Tomića, branioca apelanata, a da on nije prisustvovao toj procesnoj radnji. Dalje, predmetni zapisnici iz istrage posmatrani sa aspekta obimnosti sa opisom onih činjenica koje su iznosili apelanti na okolnosti izvršenja djela (u prosjeku jedna kucana stranica formata A4 sa proredom) u povezanosti sa činjenicom da je kao zapisničar pri ispitivanju svih optuženih (13) postupalo isto lice (Savka Kondić), što je i ovjereno potpisom zapisničara na zapisniku, ne pružaju valjan osnov za prihvatanje argumenata žalbe apelanata da upravo zbog brojnosti optuženih privedenih kritičnog dana svakom njihovom pojedinačnom ispitivanju objektivno nije mogao biti prisutan isti branilac, advokat Milorad Tomić. Konačno, kako je istakao Vrhovni sud, potpisi na tim zapisnicima, u smislu odredaba člana 82. stav 1. Zakona o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90; u daljnjem tekstu: ZKPSFRJ), dakle potpisi apelanata i drugih optuženih na svakom listu zapisnika, potpisi istražnih sudija, te zapisničara, predstavljaju ne samo potvrdu činjenica koje je iznijelo ispitano lice nego i potvrdu vjerodostojnosti sadržaja zapisnika kao cjeline, dakle i prisustva onih lica koja su poimenično navedena u tom zapisniku. Kako je naveo Vrhovni sud, sve navedeno ukazuje na to da, suprotno tvrdnjama apelanata, nije bilo nužno izdvajanje zapisnika o ispitivanju apelanata u istrazi, u smislu člana 83. stav 1. ZKPSFRJ, te se na tim zapisnicima kao zakonito pribavljenim u povezanosti sa drugim dokazima mogla zasnivati osporena presuda. Imajući u vidu nesporni sadržaj dokaza objektivne prirode (zapisnik o uviđaju od 31. marta 1994. godine, fotodokumentaciju lica mjesta, nalaze vještaka medicinske i balističke struke), Vrhovni sud je smatrao da su bez osnova tvrdnje žalbe apelanata da je osporena presuda isključivo zasnovana na zapisnicima o ispitivanju apelanata iz istrage i njihovom iznuđenom priznanju kao kompromisu, te da nema drugih objektivnih dokaza koji potvrđuju optužbu.
  • 13.
    Vrhovni sud je, dalje, utvrdio da su bez osnova žalbene tvrdnje apelanata s obzirom na nesporne rezultate balističkog vještačenja da pištolj iz kojeg je, prema utvrđenju prvostepene presude, pucao drugoapelant, nikada nije pronađen, jer je upravo drugoapelant u istrazi potvrdio da je kritične prilike kod sebe imao pištolj kalibra 7,65 mm. Također je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim argumente prvoapelantove žalbe da automatsku pušku koja je pronađena u kući prvoapelanta i iz koje je kritične večeri pucano u kući nastradalih u vojnoj jedinici nije zadužio prvoapelant već drugo lice, te da upravo činjenica da prvoapelant pušku nije uništio ili sakrio potvrđuje da predmetno krivično djelo nije počinjeno. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio zakon.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje zaštićenog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni procesnog prava. Apelanti su istakli da su redovni sudovi koristili samo dva dokaza za krivicu apelanata i to njihovo priznanje u istražnom postupku i vatreno oružje iz kojeg je, navodno, počinjeno krivično djelo. Što se tiče iskaza apelanata kod istražnog sudije, takav dokaz, kako su istakli apelanti, ne može biti prihvatljiv jer je pribavljen na nezakonit način. Ocjenjujući zaprijećenu kaznu u konkretnom slučaju, apelanti su morali imati branioca prilikom sačinjavanja iskaza a kritičnog dana kada su apelanti davali svoj iskaz u KPZ Tunjice Banja Luka bio je prisutan samo jedan branilac, advokat Milorad Tomić, a saslušavano je i ispitivano 13 lica, dok je bilo prisutno dvoje istražnih sudija, a u okviru Tužilaštva dvoje tužilaca. Imajući u vidu kontradiktornost iskaza prilikom ispitivanja osumnjičenih, jedan advokat nije mogao biti branilac svim osumnjičenim, te fizički nije mogao biti prisutan ispitivanju svih osumnjičenih. Jedan branilac nije mogao biti istovremeno prisutan ispitivanjima kod dvojice sudija koji su ispitivanje vodili istovremeno, ali u različitim prostorijama. Stoga, iskaz apelanata ne može biti dokaz u sudskom postupku jer je dat bez prisustva branioca. U pogledu drugog dokaza za krivnju apelanata za predmetno krivično djelo, tj. oružja koje nije nikada nađeno kod drugoapelanta, oružje koje je koristio prvoapelant navodno u izvršenju krivičnog djela nije oružje kojim je bio zadužen prvoapelant u svojoj vojnoj jedinici nego je to bilo oružje drugog lica. Iz navedenog, prema mišljenju apelanata, proizlazi da ni navedeni dokaz nije prihvatljiv da bi se na njemu mogla zasnivati odluka redovnih sudova u pogledu toga da su apelanti posjedovali oružje.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi apelacije već bili izneseni u žalbi na prvostepenu presudu Okružnog suda i o tim navodima se Vrhovni sud izjasnio u svojoj presudi. Predložili su da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
  • 16.
    Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana jer osporenim presudama nisu počinjene povrede ljudskih prava koje su navedene u apelaciji.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    U Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovine) relevantne odredbe glase:

Član 3.

U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da primjenjuje bar slijedeće odredbe:

(1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupat će se u svakoj prilici, čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kome drugom sličnom mjerilu.

U tom cilju, zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima slijedeći postupci:

(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;

(b) uzimanje talaca;

(c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvrijedljivi i ponižavajući postupci;

(d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja od strane redovno ustanovljenog suda i propraćenog svim sudskim garancijama koje civilizirani narodi priznaju za prijeko potrebne.

[...]

  • 18.
    U Dopunskom protokolu uz Ženevsku konvenciju od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) (Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovine) relevantne odredbe glase:

Član 4. Osnovne garancije

(1) Sve osobe koje ne uzimaju direktno učešće ili koje su prestale da učestvuju u neprijateljstvima, bez obzira na to da li je njihova sloboda bila ograničena ili ne, imaju pravo da njihova ličnost, čast i uvjerenje i vjersko uvjerenje budu poštovani. One će u svim prilikama biti humano tretirane, bez ikakve diskriminacije. Zabranjeno je naređivati da ne smije biti preživjelih.

(2) Ne dirajući u načelni karakter naprijed navedenih odredaba, slijedeća djela protiv osoba pomenutih u stavu 1. jesu i ostaju zabranjena u svako doba i na svakom mjestu:

(a) nasilje nad životom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, naročito ubistvo i okrutno postupanje kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne;

[...]

  • 19.
    U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90 i 38/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/93) relevantna odredba glasi:

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

Član 142.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu čine ubojstva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođivanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protuzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacije imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protuzakonito izdavanje novca ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

  • 20.
    U Zakonu o krivičnom postupku – Prečišćeni tekst („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, član 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/92) relevantne odredbe glase:

Član 82. stav 1.

Ispitano lice, lica koja obavezno prisustvuju radnjama u postupku, kao i stranke, branilac i oštećeni ako su prisutni, imaju pravo da pročitaju zapisnik ili da zahtijevaju da im se pročita. Na to je dužno da ih upozori lice koje preduzima radnju, a u zapisniku će se naznačiti da li je upozorenje učinjeno i da li je zapisnik pročitan. Zapisnik će se uvijek pročitati ako nije bilo zapisničara i to će se naznačiti u zapisniku.

Član 83. stav 1.

Kad je u ovom zakonu određeno da se na iskazu okrivljenog, svjedoka ili vještaka ne može zasnovati sudska odluka, istražni sudija će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka donijeti rješenje o izdvajanju zapisnika o ovim iskazima iz spisa odmah, a najkasnije do završetka istrage, odnosno davanja saglasnosti istražnog sudije da se optužnica može podići bez sprovođenja istrage (član 160. stav 1.). Protiv ovog rješenja dozvoljena je posebna žalba.

  • 21.
    U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09, 88/09 i 92/09) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

[...]

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

[.....].

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-09-000 149 od 23. septembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 18. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelanti su osporili navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 27.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 28.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
    • 29.
      U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo propisano zakonom, te su osuđeni na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje koje je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
    • 30.
      Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).
    • 31.
      U odnosu na dio apelacije koji sadrži prigovore na utvrđeno činjenično stanje zbog pogrešne ocjene dokaza, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
    • 32.
      U vezi sa prigovorom apelanata o tome kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, Ustavni sud uvidom u osporene presude zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane, koji su unakrsno i direktno ispitivani, izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, kao što je nalaz vještaka sudske medicine i vještaka balističke struke, te fotodokumentacija lica mjesta, te druge relevantne dokaze. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u vezi sa tvrdnjama apelanata da su pogrešno ocijenjeni dokazi kada je utvrđeno da su apelanti pucali iz spornog vatrenog oružja. Također, prvostepeni sud je dao jasno i razložno obrazloženje zašto je prihvatio iskaze, odnosno zašto nije poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza u cijelosti je prihvatio drugostepeni sud i u tom smislu dao detaljna obrazloženja. Ustavni sud, također, zapaža da su apelanti imali mogućnost da iznesu svoju odbranu lično i preko branioca, te da osporavaju način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje, kako su to apelanti naveli.
    • 33.
      U vezi sa navodima apelanata da su osuđeni na osnovu nezakonito pribavljenih dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je u kontekstu prava na pravično suđenje od izuzetno velike važnosti i to da je svaki dokaz prikupljen na zakonit način. Evropski sud vrlo često zaključuje da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s njima postupalo kao bitan element pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, jer je to, uglavnom, pitanje za domaće sudove u svakoj od država ugovornica ali i da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije već zavisi od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom i da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu jer je to isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
    • 34.
      Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu sa navedenim stavovima, Ustavni sud zapaža da su prigovori apelanata vezani za navodnu nezakonitost pribavljenih dokaza, u smislu da su njihove izjave u istražnom postupku od 15. aprila 1994. godine uzete bez prisustva branioca iako se u konkretnom slučaju radilo o obaveznoj odbrani, bili predmet detaljne analize i u prvostepenom postupku i u postupku povodom žalbi apelanata pred Vrhovnim sudom. U tom smislu, Ustavni sud ističe da su redovni sudovi u provedenom dokaznom postupku utvrdili da su kritičnog dana apelante i ostale osumnjičene ispitivala dvojica istražnih sudija, da su koristili jednog zapisničara, te da je zatvorska straža dovodila jednog po jednog osumnjičenog iz pritvorske jedinice, iz čega su zaključili, suprotno navodima apelanata, da nije bilo moguće vršiti istovremeno ispitivanje. Ustavni sud, dalje, ističe da su redovni sudovi uvidom u predmetne zapisnike, te imajući u vidu odredbu člana 82. stav 1. ZKPSFRJ, utvrdili da potpisi apelanata i drugih osumnjičenih na svakom listu zapisnika, te potpisi istražnih sudija i zapisničara predstavljaju, kako potvrdu činjenica koje su iznijela ispitana lica, tako i potvrdu vjerodostojnosti sadržaja zapisnika u kojem je konstatirano prisustvo poimenično navedenih lica, pa tako i branioca apelanata. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi poklonili vjeru iskazima istražnih sudija koji su saslušani kao svjedoci i koji su kategorički odbili mogućnost unošenja u zapisnik prisustva lica, konkretno branioca apelanata, a da on nije prisustvovao predmetnoj procesnoj radnji. Redovni sudovi su ukazali i na odredbu člana 83. stav 1. ZKPSFRJ prema kojoj istražni sudija ima obavezu po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka da donese rješenje o izdvajanju zapisnika o iskazima na kojima se ne može zasnovati odluka, a što u konkretnom slučaju nije bilo nužno učiniti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zakonitost pribavljanja navedenih zapisnika ocijenili prema relevantnim odredbama ZKPSFRJ koji je važio u vrijeme sačinjavanja zapisnika iz istrage, te ispitali osnovanost navoda apelanata da su zapisnici sačinjeni mimo tih odredbi, odnosno uz kršenje prava apelanata koja su im pripadala u toj fazi postupka, te su redovni sudovi utvrdili da su predmetni zapisnici zakonito pribavljeni i da su se u povezanosti sa drugim dokazima na njima mogle zasnivati predmetne presude. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi naglasili da navedeni zapisnici u konkretnom slučaju nisu bili dokazi od odlučujućeg značaja za zaključak sudova o krivičnoj odgovornosti apelanata, posebno imajući u vidu nesporni sadržaj dokaza objektivne prirode. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje na već spomenute stavove Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, zatim da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije već zavisi od činjenica konkretnog predmeta, kao i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da su prihvatljivi predmetni zapisnici kao dokazi u konkretnom postupku, da su u vezi s tim dali svoje zaključke i obrazloženje koje, prema ocjeni Ustavnog suda, nije proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer pri njihovom ispitivanju nije bio prisutan branilac iako je odbrana bila obavezna.
    • 35.
      Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo zagarantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa navodima o povredi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da apelanti osim paušalnog pozivanja nisu naveli u čemu se ogleda povreda prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
    • 36.
      Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja ustavnog prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 37.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su sudovi za svoje odluke dali detaljna i jasna obrazloženja, odnosno kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i kada apelantima nije bilo onemogućeno da ispitaju sve dokaze tužilaštva ili da izvedu svoje dokaze, pri čemu su sudovi dali iscrpne razloge zašto su neosnovani navodi apelanata da pojedini dokazi nisu zakonito pribavljeni, a pri tome primjena zakona nije bila proizvoljna i diskriminacijska.
  • 38.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 39.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.