Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3641/09, rješavajući apelaciju Sanje Špirić i Predraga Špirića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Sanje Špirić i Predraga Špirića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj 71 0 P 044197 08 P, koji je okončan donošenjem Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 044197 09 Gž od 24. augusta 2009. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Sanje Špirić i Predraga Špirića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 044197 09 Gž od 24. augusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 044197 08 P od 21. aprila 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanje Špirić i Predraga Špirića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 044197 09 Gž od 24. augusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 044197 08 P od 21. aprila 2009. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Sanja Špirić i Predrag Špirić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 20. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 044197 09 Gž od 24. augusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 044197 08 P od 21. aprila 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog Nenada Stevandića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. juna 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je 25. juna 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 14. juna 2010. godine, a tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantima 15. septembra 2010. godine.
  • 5.
    Na zahtjev Ustavnog suda, Osnovni sud je 4. septembra 2012. godine dostavio fotokopiju spisa broj 71 0 P 044197 08 P.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 7.
    Apelanti su 6. januara 2004. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi zaštite od klevete i naknade štete.
  • 8.
    Osnovni sud je dnevnom naredbom od 5. septembra 2004. godine naložio da se tužba dostavi tuženom na odgovor, ali je tužba vraćena uz naznaku da je adresa nepotpuna.
  • 9.
    Apelanti su podneskom od 3. augusta 2006. godine zatražili od Osnovnog suda da uzme predmet u rad.
  • 10.
    Osnovni sud je Rješenjem od 11. maja 2007. godine zatražio od apelanata da urede tužbe na način da dostave tačnu adresu tuženog. Apelanti su podneskom od 21. maja 2007. godine uredili tužbu.
  • 11.
    Osnovni sud je dnevnom naredbom od 19. novembra 2007. godine naložio da se tužba dostavi tuženom na odgovor. Tuženi je 25. decembra 2007. godine dostavio odgovor na tužbu.
  • 12.
    Osnovni sud je održao pripremno ročište 6. novembra 2008. godine, te ročišta za glavnu raspravu 3. decembra 2008, 11. februara, te 11. i 12. marta 2009. godine.
  • 13.
    Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 044197 08 P od 21. aprila 2009. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je tuženi, iznoseći neistine sadržane u prijavi od 29. novembra 2003. godine koju je podnio generalnom direktoru, direktoru za medicinska pitanja i Nadzornom odboru Kliničkog centra Banja Luka, Ministarstvu zdravlja Republike Srpske i Inspekciji rada, nanio klevetu apelantima i time zloupotrijebio pravo na slobodno izražavanje iz člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i da se, slijedeći to, obaveže tuženi da apelantima naknadi štetu pričinjenu iznošenjem klevete, te da im na ime satisfakcije za pričinjene duševne bolove isplati iznose od po 1.000,00 KM, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka.
  • 14.
    U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka izveo dokaze čitanjem predmetne prijave od 29. novembra 2003. godine, saslušanjem parničnih stranaka, te saslušanjem svjedoka. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u predmetnoj prijavi koju je podnio tuženi, između ostalog, navedeno: "Naša klinika je postala pijaca i magacin za prodaju rekvizita Fondacije 'Pobijedimo tišinu' koju vode doktorica Špirić i njen suprug načelnik, a u prodaju rekvizita su uključeni neki od radnika Klinike gdje postoje indicije o radu na procenat", te "preciznija saznanja o radu ove fondacije istražnim organima jer neću da se bavim špekulacijama (npr., osiguranoj djeci se naplaćuju usluge, daje se novac na kamatu i sl.)". Osnovni sud je naveo da je svjedok Olivera Protić izjavila da je bila član navedene fondacije, da su rekviziti Fondacije (majice, bedževi, sveske i sl.) prodavani u Gradu Banja Luka, kao i u Kliničkom centru, da je i ona učestvovala u prodaji rekvizita u gradu, školama, vrtićima, te da ne zna da li je tuženi tražio od nadležnih organa da se zabrani prodaja tih rekvizita, ali da je prodaja rekvizita nakon izvjesnog vremena zabranjena, kao i da ne zna da li je prikupljeni novac od prodaje rekvizita Fondacija "davala na kamatu". Osnovni sud je, dalje, naveo da je svjedok Dragana Koljančić izjavila da je znala za prodaju rekvizita u Kliničkom centru, da su se rekviziti nalazili u sobi glavne sestre, da je i ona kupila jednu majicu, te da joj nije bilo poznato da je tuženi od nadležnih organa Kliničkog centra tražio da se zabrani prodaja predmetnih rekvizita. Osnovni sud je naveo da je svjedok Zdenko Stupar izjavio da je u određenom periodu bila intenzivna kampanja prodaje rekvizita Fondacije na nivou Kliničkog centra, da je na jednom sastanku ljekara apelant, kao tadašnji načelnik, predložio kupovinu rekvizita kako bi se potpomogla humanitarna akcija, da su rekviziti nuđeni osoblju Kliničkog centra i pacijentima, te da je direktor, nakon izvjesnog vremena, zabranio prodaju tih rekvizita na klinici. Dalje je navedeno da je svjedok Danko Kajkut izjavio da mu je jednom prilikom, dok je u hodniku čekao majku da izađe iz ordinacije, prišlo žensko lice u bijelom mantilu koje mu je nudilo da kupi bedž za određenu cijenu, a zatim majicu, što je on odbio. Osnovni sud je naveo da je iskaze saslušanih svjedoka u cijelosti prihvatio, budući da nisu u međusobnoj suprotnosti, niti su u suprotnosti sa navodima samih apelanata. Apelanti su ispitani kao parnične stranke i izjavili da su radnici Klinike, koji su bili članovi Fondacije, radili u cijelom gradu i na Klinici na promociji rada Fondacije kako u radno vrijeme, tako i van njega, da je za te rekvizite uzimana donacija, da je dio rekvizita stajao u sobi glavne sestre dok je trajala kampanja, a prema iskazu apelanta Predraga, ti rekviziti su se nalazili u sobi glavne sestre zato što u to vrijeme Fondacija nije imala svoje posebne prostorije (kancelarije i magacin). Rekviziti su imali početnu vrijednost, a onaj koji je dobijao artikal mogao je da donira koliko je on smatrao da može da dâ. Osnovni sud je ukazao da su svi saslušani svjedoci izjavili da su rekviziti Fondacije "Pobijedimo tišinu" prodavani u Kliničkom centru i da je tim rekvizitima bila određena cijena, a niko od svjedoka nije znao da je tuženi podnio prijavu nadležnim organima protiv apelanata.
  • 15.
    Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete propisano da je "svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje". U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelanti, kao tužioci, u predmetnom postupku nisu dokazali da je tuženi iznosio ili prenosio izražavanje nečeg neistinitog. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 1. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete propisano da "pravo na slobodu izražavanja koje je garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa". Također, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 2. navedenog zakona propisano da se "ovaj zakon tumači tako da se u najvećoj mjeri osigura princip slobode izražavanja". Osnovni sud je naveo da se tuženi u konkretnom slučaju obratio nadležnim organima u Kliničkom centru, Ministarstvu zdravlja Republike Srpske i Inspekciji rada, budući da tuženi radi sa apelantima na istoj klinici. Prema mišljenju Osnovnog suda, obraćanje tuženog navedenim organima radi provjere postupaka apelanata ne znači da ih je tuženi klevetao za njihov rad u Fondaciji "Pobijedimo tišinu". Dalje, Osnovni sud je ukazao da je nesporno da su pojedini članovi Fondacije prodavali rekvizite medicinskom osoblju i pacijentima, te da su rekviziti imali svoju cijenu. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da Klinika nije mjesto za skladištenje rekvizita Fondacije, kao ni mjesto za prodaju tih rekvizita, posebno kada se prodaja obavlja za vrijeme radnog vremena i kada je obavljaju pojedini članovi Fondacije, tj. medicinsko osoblje, te da u prilog tome ide i činjenica da je prodaju tih rekvizita nakon izvjesnog vremena zabranio nadležni organ. Dalje, Osnovni sud je ukazao da je nesporno da je tuženi u predmetnoj prijavi, između ostalog, naveo "preciznija saznanja o radu ove fondacije istražnim organima, jer neću da se bavim špekulacijama (npr., osiguranoj djeci se naplaćuju usluge, daje se novac na kamatu i sl.)". U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelantica izjavila da su im u kontrolu dolazili predstavnici OHR-a, policija i inspekcija, ali da nisu znali ko ih je prijavio tim organima. Također, Osnovni sud je naveo da iz apelanticinog iskaza proizlazi da navodi iz predmetne prijave nisu uznemirili nju, već da su uznemirili druge, njoj bliske ljude, a iz apelantovog iskaza proizlazi da je patio od nesanice, da nije mogao da radi operativni program, što se ponavljalo nekoliko narednih mjeseci. Međutim, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio iskaze apelanata, budući da ničim nisu dokazani (npr., medicinskom dokumentacijom, odsustvom sa posla itd.). Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.
  • 16.
    Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 044197 09 Gž od 24. augusta 2009. godine kojom je žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, ukazao da je odredbama člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su "stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice", te da je odredbama člana 123. istog zakona propisano da je "svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev". Također, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 126. ZPP propisano da, "ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja". S obzirom na to, Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata koji se tiču tereta dokazivanja, tj. navodi da je tuženi, u smislu Zakona o zaštiti od klevete, bio dužan da dokaže da je to što je iznosio u predmetnoj prijavi istinito. Dalje, Okružni sud je naveo da je apelant, prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, na ročištu održanom 12. marta 2009. godine izjavio da tuženi nije iznosio navode iz predmetne prijave u sredstvima javnog informiranja, na stručnim sastancima ili ljekarskim sastancima. Također, Okružni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da nisu znali da je tuženi podnio predmetnu prijavu protiv apelanata navedenim organima. Okružni sud je naveo da sve to ukazuje da tuženi u konkretnom slučaju svoje sumnje i zahtjev za provjeru apelanata nije publicirao sa ciljem da apelantima nanese štetu. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da je tuženi iznosio ili prenosio izražavanje nečega što je neistinito. Naime, Okružni sud je naveo da je činjenica da su rekviziti Fondacije prodavani i da lica koja su kupovala te rekvizite nisu dobila priznanice, zatim, da se prodaja obavljala u medicinskoj ustanovi, da su u sobi glavne sestre bili smješteni predmetni rekviziti, te da je nakon prijave tuženog, koji je postupao kao član Nadzornog odbora, zavedena veća tehnološka disciplina u Kliničkom centru. Dalje, u pogledu žalbenih navoda apelanata da prvostepeni sud nije prihvatio njihove iskaze, jer nisu dokazani medicinskom dokumentacijom, te da je "neosnovano tražiti tako nešto od apelanata", Okružni sud je naveo da su takvi navodi neosnovani, budući da određeno vještačenje može vršiti samo treće nepristrasno lice, a ne, dakle, apelanti. U pogledu navoda apelanata da je predmetna prijava predstavljala razlog zbog kojeg je Fondacija "Pobijedimo tišinu" prestala da radi, Okružni sud je naveo da su takvi navodi potpuno neosnovani, budući da je tuženi samo ukazivao da je neprimjereno da medicinski radnici u radno vrijeme na radnom mjestu prodaju humanitarne rekvizite, na šta su i pacijenti, odnosno pratioci pacijenata ukazivali tuženom. Naime, Okružni sud je naveo da je tuženi kao član Nadzornog odbora, s obzirom na saznanja i informacije do kojih je došao, podnio predmetnu prijavu protiv apelanata i zahtijevao od nadležnih organa da ih provjeri i da preispitaju pravilnost i legalnost njihovog rada i rada Fondacije. Okružni sud je ukazao da, dakle, tuženi u konkretnom slučaju nije ništa prenosio, već da je tražio da se navodi iz predmetne prijave provjere i da se preduzmu odgovarajuće mjere. Osim toga, Okružni sud je ukazao da je sloboda izražavanja, u smislu odredaba člana 10. Evropske konvencije, neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te samim tim garancija i svih drugih ljudskih prava i sloboda. Budući da sloboda izražavanja nije apsolutna, Okružni sud je naveo da je zbog toga potrebno utvrditi granicu između opravdanih i potrebnih i neopravdanih i nepotrebnih ograničenja. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da član 10. Evropske konvencije štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, odnosno koje ugrožava interese drugih lica, te da štiti ne samo informacije i ideje koje se smatraju bezopasnim već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, budući da to zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva. Imajući u vidu izloženo, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, te da samim tim apelantima nije nanesena šteta.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. stav 2. Evropske konvencije. Apelanti navode da svako lice, u smislu člana 10. Evropske konvencije i Zakona o zaštiti od klevete, ima pravo da iznosi svoje mišljenje i svoje stavove s tim da za njih mora i da odgovara ukoliko su neistiniti, te ako nanose štetu ugledu drugog lica. U vezi s tim, apelanti smatraju da je neodrživ stav prvostepenog suda da "iznošenje nečeg neistinitog" nadležnim organima radi provjere ne predstavlja klevetu, te da je takav stav u suprotnosti sa članom 10. Evropske konvencije i sa Zakonom o zaštiti od klevete. Apelanti navode da je u predmetnom postupku, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, utvrđeno da su neistiniti navodi tuženog da je neko od zaposlenika radio na procent, da se naplaćuju medicinske usluge osiguranoj djeci i da se "daje novac na kamatu". Pri tome, apelanti smatraju da je tuženi bio dužan da dokaže da su navodi iz predmetne prijave istiniti, budući da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoje navode. Dalje, apelanti navode da je nejasan stav prvostepenog suda, koji je potvrdio drugostepeni sud, "da apelanti nisu dokazali svoje navode medicinskom dokumentacijom i da stoga sud ne prihvata njihove iskaze". U vezi s tim, apelanti smatraju da je neosnovano tražiti od apelanata kao ljekara da se obraćaju svojim kolegama, zato što imaju "lakših" zdravstvenih problema. Osim toga, apelanti navode da prvostepeni sud nije uzeo u obzir njihove iskaze u dijelu u kojem su jasno i nedvosmisleno izjavili da je, zbog neistinitog i neosnovanog prijavljivanja tuženog, Fondacija "Pobijedimo tišinu" prestala da radi. Također, apelanti navode da prvostepeni sud pri donošenju svoje odluke uopće nije ocijenio član 10. stav 2. Evropske konvencije kojim su određena ograničenja slobode izražavanja. Konačno, apelanti navode da prvostepeni sud u periodu od pet godina nije preduzeo bilo kakvu radnju s ciljem da provede predmetni postupak, te im je zbog toga povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku". Stoga, apelanti traže da Ustavni sud obaveže Vladu Republike Srpske da im, zbog nepostupanja prvostepenog suda u predmetnom postupku, naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 5.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava navedenih u apelaciji. Pri tome, Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi tog suda.
  • 19.
    U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata da je taj sud pogrešno primijenio član 10. Evropske konvencije, te da im je, zbog takvog postupanja prvostepenog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Također, Osnovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata koji se tiču dužine trajanja postupka pred tim sudom, budući da je, prema mišljenju Osnovnog suda, taj sud donio odluku u razumnom roku s obzirom na "priliv predmeta i opterećenost suda velikim brojem predmeta".

V. Relevantni propisi

  • 20.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 62.

Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.

Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.

  • 21.
    U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

  • a)
    pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
  • b)
    pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvrjedljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire;

[...].

Član 2.

Ovaj zakon tumači se tako da se u najvećoj mjeri obezbijedi princip slobode izražavanja.

Član 5. st. 1. i 2.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje.

Član 6.

(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

  • a)
    ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
  • b)
    kada je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
  • c)
    ako je iznošenje ili prenošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...].

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. stav 2. Evropske konvencije

  • 24.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u vezi sa navodima o kršenju člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

  • 9.
    apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
  • 25.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su apelanti u predmetnoj pravnoj stvari u svojstvu tužitelja tražili sudsku zaštitu zbog navodne klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio usmjeren protiv apelanata zbog nekog njihovog izražavanja. Pošto član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelanti nisu bili "žrtve" kršenja člana 10. Evropske konvencije. S obzirom na to da se, dakle, predmetni postupak nije ticao prava apelanata na slobodu izražavanja ili ograničenja njihove slobode izražavanja, slijedi da su navodi apelanata u vezi sa kršenjem člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 2. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 18, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).
  • 26.
    Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 27.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 044197 09 Gž od 24. augusta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 22. septembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 20. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 28.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 29.
    Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

  • 30.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 31.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) Relevantni principi

  • 32.
    Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 33.
    Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 34.
    Ustavni sud zapaža da su apelanti 6. januara 2004. godine pokrenuli postupak pred Osnovnim sudom, te da je taj postupak okončan donošenjem Presude Okružnog suda broj 71 0 P 044197 09 Gž od 24. augusta 2009. godine. Međutim, u konkretnom slučaju apelanti se izričito žale samo na dužinu trajanja postupka pred Osnovnim sudom. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, pridržavajući se apelacionih navoda kojim je vezan u smislu člana 32. Pravila Ustavnog suda, ispitati dužinu trajanja predmetnog postupka pred Osnovnim sudom. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je pet godina i tri mjeseca.

c) Analiza dužine trajanja postupka

  • 35.
    S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnom postupku trebalo riješiti, te imajući u vidu da je Osnovni sud u konačnici u periodu od pet mjeseci, računajući od održavanja pripremnog ročišta do donošenja odluke, okončao prvostepeni postupak, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom sudskom postupku.
  • 36.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Osnovnom sudu trebale dvije godine i osam mjeseci, koliko je proteklo od neuspješnog dostavljanja predmetne tužbe tuženom na odgovor, da zatraži od apelanata da urede predmetnu tužbu. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su apelanti podnijeli neurednu tužbu, koju je sud morao da vrati radi ispravke i dopune. Međutim, imajući u vidu da su apelanti u vrlo kratkom roku, kada je to sud zatražio od njih, postupili u skladu sa nalogom suda, te da se, ustvari, radi o periodu od nekoliko dana, Ustavni sud smatra da apelanti, podnošenjem neuredne tužbe, nisu značajno utjecali na dužinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da je, nakon toga, Osnovnom sudu trebalo šest mjeseci da ispravljenu i dopunjenu tužbu dostavi tuženom na odgovor, te dodatnih 10 mjeseci, računajući od prijema odgovora na tužbu, da održi pripremno ročište u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je, u okolnostima konkretnog slučaja, dužina trajanja postupka pred Osnovnim sudom u periodu od više od pet godina suprotna principu "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju, kao razloge za nepostupanje u predmetnom postupku, naveo veliki broj predmeta. Međutim, Ustavni sud je već ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, tako da Ustavni sud ne može prihvatiti ponuđene razloge kao valjane. Stoga, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je ponudio Osnovni sud nikako ne mogu smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovakvu neaktivnost Osnovnog suda, odnosno za ukupno trajanje postupka pred tim sudom u periodu od više od pet godina (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 3315/09 od 9. novembra 2011. godine i AP 3380/09 od 13. juna 2012. godine, dostupne na web- stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).
  • 37.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 38.
    U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
  • 39.
    Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, vrstu postupka, njegov značaj za apelante, posljedice postupka, te zaključio da je odluka kojom se utvrđuje kršenje ustavnih prava apelanata dovoljna satisfakcija.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

  • 40.
    Apelanti smatraju da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 41.
    Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi ispitivao apelacije koje se tiču "klevete" koja se, pri tome, ne odnosi samo na prenošenje ili iznošenje putem sredstava javnog informiranja (vidi, Ustavni sud, odluke broj AP 2759/06 od 26. februara 2009. godine, AP 2929/07 od 11. marta 2010. godine i AP 1224/09 od 20. decembra 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke, koja je konačna odluka u predmetnom postupku, jasno ukazao da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, te da samim tim apelantima nije nanesena nikakva šteta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, kao i prvostepeni sud, ukazao da je tuženi kao član Nadzornog odbora podnošenjem predmetne prijave protiv apelanata zahtijevao od nadležnih organa da provjere i preispitaju pravilnost i legalnost njihovog rada i rada Fondacije s obzirom na saznanja i informacije do kojih je došao. Pri tome, redovni sudovi su ukazali da iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i iskaza apelanata proizlazi da niko nije znao da je tuženi podnio predmetnu prijavu nadležnim organima. S obzirom na to, redovni sudovi su zaključili da tuženi u konkretnom slučaju nije ništa iznosio ili prenosio sa ciljem da apelantima nanese štetu, već da je samo tražio da se navodi iz predmetne prijave provjere i da se preduzmu odgovarajuće mjere. Dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje, te relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženje koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Što se tiče navoda apelanata koji se odnose na navodne propuste prvostepenog suda, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, povodom identičnih navoda iznesenih u žalbi protiv prvostepene presude, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu tih navoda. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud u tom pogledu dao zadovoljavajuće obrazloženje, te da se, stoga, navodi apelanata, izneseni u tom pravcu, pokazuju kao neosnovani. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, ukazujući u obrazloženju svoje presude na osnovne principe iz člana 10. Evropske konvencije, zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu ograničenja slobode izražavanja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost.
  • 42.
    Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 43.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je postupak pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, u najvećoj mjeri zbog neaktivnosti tog suda, trajao više od pet godina, a, pri tome, taj sud nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za takvu neaktivnost, odnosno za ovako dugo trajanje postupka pred tim sudom.
  • 44.
    Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
  • 45.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.