Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2947/09, rješavajući apelaciju Momčila Grubana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Momčila Grubana, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ-06/200 od 16. februara 2009. godine i broj X-KR/06/200 od 30. maja 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Momčilo Gruban (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Duško Panić, advokat iz Doboja, podnio je 16. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciono odjeljenje) broj X-KRŽ-06/200 od 16. februara 2009. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR/06/200 od 30. maja 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 26. februara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH je odgovor dostavio 15. marta 2010. godine, a Tužilaštvo BiH 11. marta 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 16. aprila 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Sud BiH je Presudom broj X-KR/06/200 od 30. maja 2008. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tač. a), e), f), g), k) i h), a sve u vezi s čl. 29. i 180. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedanaest godina.
  • 7.
    Apelant je proglašen krivim zato što je u periodu od 30. aprila 1992. godine do kraja 1992. godine u vrijeme oružanog sukoba u BiH, u kontekstu širokog i sistematičnog napada na bosanske Muslimane, bosanske Hrvate i ostalo nesrpsko civilno stanovništvo s područja općine Prijedor, izvršavao plan permanentnog preseljavanja bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i ostalih nesrpskih stanovnika, u okviru kojeg je oko 7.000 nesrpskih civila s područja općine Prijedor sistematski zarobljavano, odvođeno i samovoljno zatvarano u logore "Omarska", "Keraterm" i "Trnopolje". Logori su bili formirani i djelovali su prema direktivama Kriznog štaba općine Prijedor, i u njima su zarobljeni držani u nehumanim uvjetima i bili podvrgnuti teškom fizičkom, psihičkom i seksualnom zlostavljanju. Mnogi od njih su ubijeni zbog nacionalne, vjerske ili političke pripadnosti, a u ubistvima je apelant direktno učestvovao. Naime, utvrđeno je da je apelant bio komandir jedne od tri smjene straže u logoru "Omarska", te bio nadređen i imao nadzor i stvarnu kontrolu nad radom i ponašanjem stražara i većine posjetilaca za vrijeme svoje smjene, te vršio nadzor nad uvjetima u logoru "Omarska". Učestvovao je u samovoljnom lišavanju slobode zatočenika, te je doprinio daljem jačanju funkcioniranja logorskog sistema zlostavljanja i progona zatočenih u logoru. Koristio je različite oblike fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja i mučenja i, pošto je imao ovlaštenje i dužnost da poboljša uvjete u logoru, koji su bili surovi i degradirajući, stvarao atmosferu terora, držeći zatvorenike bez osnovnih životnih namirnica tj. hrane, pitke vode, lijekova, zdravstvene zaštite, te u nehigijenskim uvjetima i prenatrpanim prostorijama, i podvrgavao ih svakodnevnom isljeđivanju i batinanju, šikaniranju, poniženju i psihološkom zlostavljanju. Držao ih je u neprestanom strahu za svoje živote. Najmanje stotinu zatočenika je ubijeno ili je umrlo od posljedica ovakvog stanja, uključujući: - ubistva zatočenika, pobrojana u izreci presude, koja su za vrijeme rada njegove smjene počinila direktno i lično lica nad kojim je on imao stvarnu kontrolu; - ubistva zatočenika pobrojana u izreci presude koja su počinila direktno i lično lica izvan njegove smjene; - ubistvo koje je rezultat opisanog sistema zlostavljanja i progona u logoru, u kojem je apelant učestvovao; - premlaćivanja i drugi oblici fizičkog nasilja pobrojana u izreci presude koja su nad zatočenicima počinila direktno i lično lica za vrijeme rada njegove smjene i nad kojim je on imao stvarnu kontrolu; - premlaćivanja i drugi oblici fizičkog nasilja pobrojani u izreci presude koja su nad zatočenicima počinili direktno i lično lica izvan njegove smjene; - silovanje i drugi oblici seksualnog zlostavljanja pobrojani u izreci presude, koje su počinili nad zatočenicima direktno i lično lica izvan njegove smjene, a sve s ciljem da pospješe opisani sistem zlostavljanja i progona u logoru.
  • 8.
    U obrazloženju presude Tužilaštva BiH od 7. jula 2006. godine je, pored ostalog, istaknuto da su apelant, te Duško Knežević i Željko Mejakić, optuženi za krivična djela koja su navedena u izreci presude optužnicom koju je Tužilaštvo BiH preuzelo kao potvrđenu od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ).
  • 9.
    Dalje, u obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je apelant u završnoj riječi istakao da nedostatak transkripta pred Sudom BiH čini praćenje suđenja nemogućim, te da to predstavlja kršenje člana 153. stav 1. i člana 253. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH). Ukazavši na pojedinačne dijelove audio-zapisa, odbrana je konstatirala da se oni ne slažu s onim kako je te iskaze interpretiralo Tužilaštvo BiH. Odbrana je dalje tvrdila da čak i neki audio-zapisnici nisu predati strankama blagovremeno, tako da Tužilaštvo BiH nije bilo u stanju da uzme u obzir i olakšavajuće informacije iz svjedočenja svjedoka odbrane koji su među zadnjima dali svoje iskaze.
  • 10.
    Dalje, u obrazloženju presude je ukazano da se u konkretnom slučaju može primijeniti kao važeći zakon KZ BiH. U vezi s tim Sud BiH se pozvao na stanovište koje je zauzeto u predmetu Maktouf, a koje je podržao i Ustavni sud svojim stavom da je primjena KZ BiH u predmetima zločina protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom u skladu s Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Ustavom BiH. Najzad, ukazano je da je pitanje primjenjivosti krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH, koje kao takvo nije bilo eksplicitno propisano Krivičnim zakonom SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), kao zakonom koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, Sud BiH je riješio u prvostepenoj presudi protiv Dragoja Pandurevića koju je potvrdilo drugostepeno vijeće. Najzad, ukazano je da se ovo vijeće slaže s utvrđenom praksom Suda BiH.
  • 11.
    U vezi s pravnom kvalifikacijom sistema u logorima "Omarska" i "Keraterm" kao udruženog zločinačkog poduhvata ukazano je da sud prihvata koncept "udruženog zločinačkog poduhvata" kao oblik krivične odgovornosti sadržan u članu 180. stav 1. i članu 29. KZ BiH, prema kojima se cjelokupna situacija u logoru "Omarska" može pravno kvalifikovati kao sistem organiziranog saizvršilaštva sve vrijeme egzistiranja samog logora. Takav organizirani (ili sistemski) oblik saizvršilaštva u okviru zatvoreničkog logora predstavlja varijaciju osnovnog oblika saizvršilaštva, koji se u terminologiji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) zove "udruženi zločinački poduhvat". Dalje, ukazano je da je sistemska varijanta "udruženog zločinačkog poduhvata", odnosno saizvršilaštva u okviru zatvoreničkog logora, kao oblik krivične odgovornosti poznata u međunarodnoj praksi još iz vremena procesuiranja zločina počinjenih u nacističkim logorima u toku Drugog svjetskog rata. U presudama povodom ovih zločina je utvrđeno da svaki način kojim je podržavan rad logora, koji postoji kako bi se izvršavala krivična djela, za sobom povlači krivičnu odgovornost. Tako se u slučaju logora koji je osnovan radi protivpravnog zatvaranja, maltretiranja i ubijanja ljudi, niko od osoblja logora ne može braniti argumentom da je "samo vršio dužnost". Sud BiH je ukazao da je ovo osnova u međunarodnom običajnom pravu i da je od početka prihvaćen i pred MKSJ, na kojem ovaj sud i temelji svoje pravno tumačenje pri uključivanju "udruženog zločinačkog poduhvata" u član 7. stav 1. Statuta MKSJ koji regulira oblike lične krivične odgovornosti. Ovo međunarodno običajno pravo je, ratifikacijom Ženevskih konvencija i njihovih protokola 1977. godine, propisano u ovim zakonskim tijelima (instrumentima), postalo je dio poretka bivše SFRJ i ostalo na snazi i nakon proglašenja nezavisnosti BiH. Kako je član 180. stav 1. KZ BiH doslovna kopija člana 7. stav 1. statuta MKSJ, zaključeno je da je namjera zakonodavca bila da tumačenja koja je dao MKSJ o članu 7. stav 1. Statuta učini primjenjivim i na suđenja u predmetima ratnih zločina pred Sudom BiH. Dalje, tumačeći član 26. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), Sud BiH je zaključio da je koncept saizvršilaštva blizak terminu "udruženi zločinački poduhvat" što je označeno kao dodatni argument za primjenu koncepta "udruženi zločinački poduhvat". Prema navedenom, Sud BiH je zaključio da primjenom ovog koncepta krivične odgovornosti nije narušeno načelo zakonitosti iz člana 3. stav 2. KZ SFRJ. Najzad, ukazano je da dotadašnja praksa Suda BiH kada je u pitanju primjenjivost koncepta "udruženi zločinački poduhvat" podržava ovakav stav. U vezi s tim je ukazano na prvostepenu presudu u predmetu Todorović i Rašević od 28. februara 2008. godine, te na prvostepenu presudu u predmetu Mandić od 18. juna 2007. godine. U obrazloženju je dalje ukazano da su uvjeti za utvrđivanje postojanja lične odgovornosti na osnovu sistemskog oblika "udruženi zločinački poduhvat": (1) postojanje organiziranog sistema maltretiranja zatvorenika i vršenja raznih navodnih krivičnih djela; (2) svijest optuženog o prirodi sistema; (3) činjenica da je optuženi na neki način učestvovao u provođenju sistema, tj. podržavao, pomagao, ili na bilo koji način učestvovao u realizaciji zajedničkog kriminalnog plana. Zatim, ukazano je da je žalbeno vijeće MKSJ dodalo da u pogledu umišljaja, "(…) ne postoji poseban pravni uvjet da optuženi mora dati značajan doprinos udruženom zločinačkom poduhvatu". Ali onda navodi da je… "značaj učestvovanja optuženog relevantan da bi se dokazalo da je optuženi dijelio namjeru ostvarivanja zajedničkog cilja". Stoga, (4) značajan doprinos sistemu maltretiranja kroz položaj optuženog u sistemu, preuzimanje dodatnih dužnosti u sistemu nakon što je saznao za zločinačku prirodu sistema, vrijeme koje je optuženi proveo u sistemu, značaj njegovih dužnosti, verbalne izjave o sistemu, ili bilo kakvo direktno učešće u actus reusu osnovnih krivičnih djela mora biti utvrđeno da bi se dokazalo postojanje zajedničke namjere (presuda MKSJ u predmetu Kvočka i drugi).
  • 12.
    Dalje, u obrazloženju presude je ukazano da apelant nije lično i aktivno učestvovao u izvršenju actus reusa bilo kojeg konkretnog osnovnog krivičnog djela, pa da nema potrebe za obrazlaganjem osnova odgovornosti kao direktnog izvršioca.
  • 13.
    U pogledu komandne odgovornosti ukazano je da je na nesporan način utvrđeno da je apelant imao efektivnu kontrolu nad stražarima u svojoj smjeni, bilo da se radilo o policajcima ili pripadnicima TO, te da je zahvaljujući svom položaju bio u mogućnosti da spriječi stražare da izvršavaju krivična djela, te da zabrani nezvaničnim nasilnim posjetiocima da ulaze u logor. U vezi s apelantovim položajem ukazano je da je većina svjedoka potvrdila da je smjena stražara koju je vodio apelant bila najbolja za zatvorenike. S tim u vezi je ukazano i da su svjedoci Tužilaštva BiH u sudnici zahvaljivali apelantu na korektnom postupanju prema njima za vrijeme dok su bili u zatvoreništvu. Također, svjedoci su ukazivali i da je apelant u pogledu poboljšanja uvjeta u logoru uradio mnogo više nego druge vođe smjene. U vezi s tim je ukazano da je on više koristio svoja ovlaštenja da spriječi stražare i posjetioce u maltretiranju zatvorenika, davao je veću slobodu zatvorenicima kako u prostorijama tako i van njih, u njegovoj smjeni je bilo manje prozivanja i maltretiranja zatvorenika noću i zatvorenici su mogli mirno jesti svoj obrok, bez fizičkih i psihičkih provokacija. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da apelant nije bio nasilan čovjek, niti je direktno učestvovao u zlostavljanju zatvorenika, nego da je, nasuprot tome, iskazao korektnost i pokušao na određeni način poboljšati njihov položaj, a što ni prema stavu optužbe nije bilo sporno. Međutim, na temelju provedenih dokaza je utvrđeno i da niti jedna smjena u logoru "Omarska", pa tako ni apelantova, nije bila bez incidenata, na što upućuju pojedinačni događaji za koje je utvrđeno da su se desili u apelantovoj smjeni. Zatim, ukazano je da apelant, usprkos tome što je bio upoznat sa situacijom u logoru "Omarska", nije preduzeo razumne mjere prvenstveno da spriječi svoje podređene i nezvanične posjetioce logora da izvršavaju krivična djela u njegovoj smjeni. Ukazano je da je apelant, pored dokaza na koje je ukazano u odnosu na optuženog Željka Mejakića, ali koji važe i za svako lice koje je radilo u logoru "Omarska", lično vidio povrede koje je zadobio zatvorenik E.B. Prije nego što je bio pozvan na još jedno premlaćivanje, spasio je zatvorenika E.K., pošto je znao sudbinu zatvorenika koji su tom prilikom prozvani. Njegova kancelarija se nalazila pored prostorija koje su koristili isljednici i on je, stoga, morao čuti stalna maltretiranja, često je razgovarao sa zatvorenicima, donosio im pakete koje je slala rodbina, pa je mogao iz prve ruke uočiti njihovu glad, strah i očaj. Najzad, s obzirom da nije imao efektivnu kontrolu nad isljednicima i njihovim pomoćnicima, specijalcima iz Banjaluke i osobljem rudnika "Omarska", kao ni nad stražarima koji su bili u drugim smjenama u logoru, zaključeno je da apelant u odnosu na njih nije odgovoran po komandnoj odgovornosti.
  • 14.
    U vezi s apelantovom odgovornosti po osnovu pripadnosti "udruženom zločinačkom poduhvatu", ukazano je da svjesno učešće u samom održavanju rada logora "Omarska" nosi krivičnu odgovornost i u apelantovom slučaju za sva djela koja su izvršena kao dio "udruženog zločinačkog poduhvata". Dalje, ukazano je da je apelant vršio dužnost vođe smjene u logoru "Omarska", i to kroz niz nadzornih funkcija, te je demonstrirao svoja ovlaštenja nad stražarima i posjetiocima logora na očigledan način. Zatim, ukazano je da je apelant na osnovu svog doprinosa održavanju sistema u logoru "Omarska" odgovoran samo za ona krivična djela koja su izvršili isljednici i njihovi pomoćnici, takozvani specijalci iz Banjaluke, osoblje rudnika "Omarska", te za izvršena djela u toku druge dvije smijene za koje nije bio zadužen. Dalje, ukazano je da pod ovaj vid odgovornosti potpadaju i krivična djela koja su počinili neutvrđeni počinioci u logoru "Omarska". Najzad, ukazano je da i opći nehumani uvjeti u logoru moraju biti uključeni u krivičnu odgovornost optuženog na osnovu njegovog učešća u "udruženom zločinačkom poduhvatu".
  • 15.
    Dalje, ukazano je da je apelant bio svjestan da postoji široko rasprostranjen ili sistematičan napad protiv nesrpskog civilnog stanovništva općine Prijedor. Eskalacija cjelokupne situacije je bila razlog da on bude mobilisan kao rezervni policajac. Zatim, ukazano je da je apelant znao da logor "Omarska" predstavlja sastavni dio široko rasprostranjenog ili sistematičnog napada, te je morao uvidjeti diskriminacijski karakter napada kao takvog i konkretnije sistema u logoru. Nadalje, ukazano je da je apelant kao vođa jedne od tri smjene straže u logoru imao dovoljno ovlaštenja da zaustavi maltretiranja koja su vršili stražari koji su bili u njegovoj smjeni i nezvanični posjetioci koji su dolazili u logor u vrijeme dok je on bio na dužnosti. Činjenica da je bio svjedok ovih okolnosti ali da očigledno nije spriječio izvršenje prethodno opisanih krivičnih djela dokazuje da postoji apelantova neophodna namjera. Zatim, ukazano je da je apelant bio svjestan činjenice da, postupajući u skladu sa svojom ulogom vođe smjene stražara u logoru "Omarska", doprinosi nastavku funkcioniranja logora, ali je odlučio da ostane na svojoj dužnosti u logoru. S tim u vezi je ukazano da je, od trenutka kada je postao vođa smjene, imao važnu ulogu u funkcioniranju sistema logora, te da se njegov doprinos može opisati kao značajan, čime se utvrđuje njegova namjera da doprinese "udruženom zločinačkom poduhvatu" u logoru "Omarska". Najzad, ukazano je da se neophodna namjera razlikuje od motiva koji je optuženi mogao imati za svoje ponašanje. Ovo posljednje je s pravne tačke gledišta nevažno, pošto za "zajedničku kriminalnu namjeru" nije neophodna lična satisfakcija ili entuzijazam saizvršioca, niti njegova lična inicijativa u doprinošenju udruženom poduhvatu.
  • 16.
    Apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj X-KRŽ-06/200 od 16. jula 2009. godine djelimično uvažilo apelantovu žalbu, prvostepenu presudu preinačilo tako da je apelant proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tač. a), e), f), g), k) i h) KZ BiH a u vezi s čl. 29. i 180. stav 1. KZ BiH. Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina.
  • 17.
    U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da su neosnovani navodi odbrane da je došlo do povrede prava na odbranu zato što sud nije sačinio i blagovremeno dostavio zapisnik s glavnog pretresa. Naime, odbrana je tvrdila da su zapisnici sačinjeni i dostavljeni za samo četrnaest od stotinu održanih ročišta pa da je prekršen član 253. stav 2. ZKP BiH. Apelaciono vijeće je, imajući u vidu navedenu odredbu kao i član 155. ZKP i druge odredbe, ukazalo da zapisnik s pretresa ne mora biti vođen u obliku pisanog zapisnika, već da se može vršiti i audio ili audio-vizuelno snimanje, te strankama i braniocima dostaviti zapis tog snimka. U konkretnom slučaju cijeli tok postupka sniman je na audio i video zapisu, a apelant i branilac su imali pravo i mogućnost da pogledaju i dobiju CD. Apelaciono vijeće je zaključilo da nije povrijeđeno pravo na odbranu zato što je apelantu i njegovom braniocu umjesto pisanog zapisnika dostavljen CD na kojem je snimak kompletnog toka pretresa, a koji sadrži i sve podatke, koje prema ZKP BiH zapisnik mora da sadrži.
  • 18.
    Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi koji su se ticali primjene KZ BiH. Apelaciono vijeće je ukazalo da su razlozi koje je s tim u vezi dalo prvostepeno vijeće mogli i trebali biti opširniji, ali da ono što je navedeno zadovoljava minimum standarda jer se radi o stavu koji je u više navrata potvrđen pred ovim sudom, više puta je javno objavljivan, te podržan i od Ustavnog suda u predmetu Maktouf. Analizirajući odredbe čl. 142. i 154. KZ SFRJ, Apelaciono vijeće je ukazalo da je zaprijećena kazna po važećem KZ BiH blaža. Analizirani su i član 22. KZ SFRJ, te član 29. KZ BiH, i zaključeno je da je definicija saizvršilaštva iz važećeg člana 29. KZ BiH data uže, zbog čega je također KZ BiH blaži zakon. Dalje je ukazano da su zločini protiv čovječnosti u periodu obuhvaćenom optužnicom predstavljali krivično djelo, kako s aspekta međunarodnog običajnog prava tako i "principa međunarodnog prava". Najzad, ukazano je da su međunarodno običajno pravo i međudržavni ugovori koje je potpisala SFRJ postali automatski obavezujući za BiH, u vrijeme dok je bila djelom SFRJ, kao i kada je postala država nasljednica SFRJ. Tako je, kao država nasljednica, ratifikovala Evropsku konvenciju i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP). Budući da oba dokumenta sankcionišu kažnjavanje za bilo koje činjenje i nečinjenje koje je u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava, a kakav je i zločin protiv čovječnosti, zaključeno je da su neosnovani navodi da se osudom za ovo krivično djelo narušava princip nullum crimen sine lege.
  • 19.
    Apelaciono vijeće je ukazalo da su pitanja ugrađenosti odgovornosti po osnovu sistemskog udruženog zločinačkog poduhvata u KZ BiH i primjene teorije sistemskog udruženog zločinačkog poduhvata, u skladu s principom zakonitosti, razmatrana u brojnim presudama Suda BiH i MKSJ. Zatim, Apelaciono vijeće se pozvalo na stavove koji su zauzeti u prvostepenoj i drugostepenoj presudi u predmetu protiv Mitra Raševića i Save Todorovića s kojim se u cjelini saglasilo. Prema navedenom, zaključeno je da je sistemski udruženi zločinački poduhvat oblik odgovornosti koji je ugrađen u član 180. stav 1. KZ BiH, te da odgovornost po ovom osnovu predstavlja dio međunarodnog običajnog prava koje je dio zakonodavstva BiH. Zaključeno je da primjena odgovornosti po ovom osnovu ne vrijeđa povredu principa zakonitosti. U vezi s tim je ukazano da je apelant podlijegao međunarodnom običajnom pravu u vrijeme izvršenja krivičnog djela i u skladu sa zakonom koji je tada bio na snazi. Odgovornost po osnovu sistemskog udruženog zločinačkog poduhvata predstavlja dio međunarodnog običajnog prava u vrijeme izvršenja krivičnih djela koja su predmet ovog postupka, pa je apelant mogao predvidjeti da će biti krivično gonjen za izvršenje krivičnog djela po osnovu odgovornosti za sistemski udruženi zločinački poduhvat.
  • 20.
    Nadalje, Apelaciono vijeće se u cjelini saglasilo s razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda na kojim je utemeljena apelantova odgovornost po osnovu učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu. Također, ukazano je da je apelant bio upoznat sa sistemskim udruženim zločinačkim poduhvatom i da je namjeravao da doprinese provođenju tog sistema, a s obzirom da je bio upoznat sa sistemom i da je nastavio da igra značajnu ulogu u njegovom funkcionisanju. Pri tom, ukazano je da je apelantova namjera da doprinosi provođenju sistema postojala nezavisno od njegovog motiva. Zatim, ukazano je da je apelant pokušao pomoći zarobljenicima u pojedinačnim slučajevima, te da ova pomoć nikad nije bila zamišljena tako da ugrozi efikasno vođenje logora, niti efikasno upravljanje stražarima, odnosno da je pružana tajno. Prema navedenom, apelant je i proglašen krivim po ovom osnovu odgovornosti, jer je i on podržavao sistem logora i nije se potpuno isključio iz njega što bi svakako bilo teško ali ne i neizvodljivo. Apelant je ipak imao mogućnost izbora, dok zatvorenici nisu mogli otići iz logora. Najzad, ukazano je da će apelantovi činovi dobrote biti razmotreni pri odmjeravanju kazne, ali da ne predstavljaju dokaze koji dovode u sumnju njegov odnos prema sistemskom udruženom zločinačkom poduhvatu, s obzirom da za zajedničku kriminalnu namjeru nije potrebna lična satisfakcija ili entuzijazam saizvršioca, niti njegova lična inicijativa u doprinošenju udruženom poduhvatu (drugostepena presuda u predmetu Krnojelac, pragraf 100).
  • 21.
    Nadalje, Apelaciono vijeće je razmotrilo i da li je apelant odgovoran po osnovu sistemskog udruženog zločinačkog poduhvata i za krivična djela za koja je prvostepenom presudom pogrešno proglašen odgovornim po komandnoj odgovornosti u smislu člana 180. stav 2. KZ BiH. S tim u vezi je ukazano da je apelant na način opisan u izreci prvostepene presude počinio zločin i omogućio da drugi učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu izvršavaju zadatke i čine zločine, tako što je svojim doprinosom osigurao da žrtve budu na jednom mjestu, bespomoćne i oslabljene, uvijek dostupne drugim učesnicima u udruženom zločinačkom poduhvatu i nezvanim posjetiocima, i nemoćne fizički ili psihički da se odupru zločinima protiv sebe. Po ocijeni vijeća apelant se ne može braniti time da nije lično učestvovao u svim aktivnostima, niti počinio sve zločine koji su neophodni za izvršenje zajedničkog cilja udruženog zločinačkog poduhvata. Zaključeno je da je dovoljno što je, obavljajući poslove u okviru funkcije koju je imao, doprinio actus reusu nekih od zločina i doprinio u odlučujućoj mjeri ukupnom zločinačkom cilju udruženog zločinačkog poduhvata u logoru "Omarska".
  • 22.
    Po ocijeni Apelacionog vijeća, u toku postupka je na sasvim pouzdan i nesumnjiv način utvrđeno da je apelant počinio krivičnopravne radnje na način, u vrijeme i na mjestu kako je to precizno navedeno u izreci prvostepene presude. Djela koja je apelant počinio imala su za cilj da se zatočenici liše osnovnih prava, kao što su pravo na život, slobodu i sigurnost, što je u suprotnosti, kako s domaćim zakonodavstvom, tako i s međunarodnim pravom. Na osnovu iskaza svjedoka, koje je prvostepeno vijeće ocijenilo kredibilnim i konzistentnim, jasno je da su žrtve ubistava, premlaćivanja, vrijeđanja i omalovažavanja, a koje su počinili apelant i ostali optuženi s diskriminacijskom namjerom, bili zatočeni nesrpski civili u logorima "Omarska" i "Keraterm", sve s ciljem prikupljanja informacija, zastrašivanja žrtava i njihovog kažnjavanja. Nadalje, ocijenjeno je da je kao pripadnik sistemskog udruženog zločinačkog poduhvata u logoru "Omarska" apelant aktivno učestvovao u sistemu maltretiranja u navedenom logoru, znajući za taj sistem i s namjerom da provede taj sistem, te da je krivično odgovoran za sva krivična djela u skladu sa sistemskim zločinačkim poduhvatom ili s ciljem da ga provede. Apelantovi navodi da se nije slagao sa zločinima počinjenim u logoru ocijenjeni su kao neosnovani. U vezi s tim je ukazano da apelant nije uradio ništa kako bi prekinuo dalje vršenje zločina, grupno zaštitio ili pustio zarobljenike koji su bili u njegovoj nadležnosti. Zajednička namjera da se ostvari udruženi zločinački poduhvat ne implicira nužno ni lično zalaganje i zadovoljstvo, niti ličnu inicijativu u davanju relevantnog doprinosa zajedničkom zločinačkom planu. Na temelju navedenog, Apelaciono vijeće je zaključilo da je apelant, kao učesnik u sistemskom udruženom zločinačkom poduhvatu kriv za sva krivična djela za koja je prvostepenom presudom osuđen po ovom osnovu odgovornosti, odnosno da je po ovom osnovu odgovornosti kriv i za ona krivična djela za koja je prvostepenom presudom proglašen krivim po osnovu odgovornosti nadređenog.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 23.
    Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant smatra i da su mu povrijeđene garancije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. i članom 7. Evropske konvencije.
  • 24.
    Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer sud nije sačinjavao i blagovremeno dostavljao pisane zapisnike s glavnog pretresa. Zapisnici su sačinjeni i dostavljeni za samo četrnaest od stotinu održanih ročišta. Apelant ukazuje da je ovo isticao i u toku prvostepenog postupka kao i u žalbi, te da je Apelaciono vijeće o ovom žalbenom navodu kao neosnovanom odlučilo primjenom odredbe ZKP-a koja nije bila na snazi u vrijeme održavanja glavnog pretresa. Dalje, apelant ukazuje da je u žalbi ukazivao da je zakon pogrešno primijenjen jer je primijenjena teorija sistemskog udruženog zločinačkog poduhvata. Apelant ističe da ovaj institut nije propisan niti definiran krivičnim zakonodavstvom u BiH, te da je primjena ovog koncepta u suprotnosti s članom 29. KZ BiH koji regulira odgovornost saizvršilaca i članom 32. KZ BiH koji regulira koncept limitirane odgovornosti. Zatim, apelant navodi da se osporene presude temelje na stavu zauzetom u presudama u predmetu Mitar Rašević i Savo Todorović od 28. februara i 6. novembra 2008. godine. S tim u vezi apelant ukazuje da je u predmetu protiv Ranka Vukovića i Rajka Vukovića u drugostepenoj presudi od 2. septembra 2008. godine zauzet sasvim suprotan stav od onog koji je slijeđen u njegovom slučaju. Apelant navodi da je u predmetu Vuković zauzet stav da: "...pojam udruženog zločinačkog poduhvata nije propisan niti definisan našim krivičnim zakonodavstvom, niti ga prvostepena presuda konceptualno pokušava objasniti, ne zna se naime, da li se radi o posebnom krivičnom djelu (odredbe člana 180. stav 1. KZ BiH iz čijeg ekstenzivnog tumačenja se izvodi teza o udruženom zločinačkom poduhvatu je sitematizovana unutar glave XVII KZ BiH, dakle izvan opštih odredbi zakona) ili oblik krivične odgovornosti, te ako prihvatimo ovo posljednje, teško da je ovaj koncept saglasan sa klasičnim institutom saizvršilaštva kakvo poznaje naš krivični zakon. Nepobitna je razlika između svakog od tri oblika udruženog zločinačkog poduhvata utvrđenih u jurisprudenciji MKSJ i instituta saizvršilaštva u smislu člana 29. i 32. KZ BiH, naročito na planu mens rea, jer udruženi zločinački poduhvat na nivou subjektivnog elementa postavlja zajednički umišljaj... dok saizvršilaštvo postavlja princip limitirane odgovornosti, te je nemoguće izjednačiti krivičnu odgovornost propisanu citiranim članom sa konceptom udruženog zločinačkog poduhvata razvijenog u jurisprudenciji MKSJ". Apelant smatra da je Sud BiH u identičnoj situaciji, tumačeći institut udruženog zločinačkog poduhvata, zauzimanjem suprotnog stanovišta u njegovom slučaju, iskazao nekonzistentnost u odlučivanju i tako povrijedio i ustavni princip zabrane diskriminacije i doveo ga u neravnopravan položaj. Najzad, apelant smatra da je Sud BiH povrijedio pravilo o zabrani retroaktivne primjene krivičnog zakona kada je primijenio KZ BiH umjesto da primjeni KZ SFRJ. Apelant ističe da je KZ SFRJ zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela. U vezi s tim navodi da je KZ SFRJ i blaži zakon. Po apelantovom mišljenu Sud BiH je primjenom člana 4a. KZ BiH zaključio da se radi o potpuno novom krivičnom djelu koje nije postojalo u KZ SFRJ. U vezi s tim, apelant ukazuje da se uporednom analizom odredbi ova dva zakona jasno može zaključiti da se radi o identičnim odredbama koje imaju različitu numeraciju i zaprijećenu kaznu. Pri tom, apelant ukazuje i da je član 180. KZ BiH (individualna odgovornost) nova odredba, ali da to nije novo krivično djelo pa da u odnosu na njega ne može biti primijenjen član 4a. Najzad, apelant ukazuje da je Sud BiH u predmetu Kurtović u drugostepenoj presudi od 25. marta 2009. godine zauzeo stav da je primjenjiv KZ SFRJ kao i da je ovaj zakon blaži. Apelant smatra da je i ovo primjer da je u istoj pravnoj situaciji Sud BiH u njegovom slučaju zauzeo drugačije pravno stanovište i tako ga doveo u neravnopravan položaj i povrijedio princip zabrane diskriminacije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 25.
    Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su apelantu i braniocu bili na raspolaganju i dostupni CD-ovi s ročišta koji su u cjelini i doslovno sadržali kompletan tok suđenja, da je odbrana imala mogućnost da izvrši uvid u svaki zapis, a što je omogućeno i apelantu u pritvorskoj jedinici. Dostavljanjem CD-ova na kojim su snimci kompletnog toka pretresa i koji sadrže i sve podatke u skladu s odredbama ZKP BiH, po ocijeni Suda BiH nisu povrijeđena apelantova prava na odbranu. Zatim, ukazano je da je tačno da teorija udruženog zločinačkog poduhvata nije propisana kao oblik odgovornosti krivičnim zakonom koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, odnosno da nije propisana kao oblik odgovornosti u KZ BiH. Međutim, i pored toga, ukazano je da primjena ovog koncepta ne vrijeđa princip zakonitosti i da osporene presude u tom smislu sadrže jasna i precizna obrazloženja. Pri tom, ukazano je da je udruženi zločinački poduhvat u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio dio međunarodnog običajnog prava i mogao se primijeniti na apelanta. Dalje, ukazano je da je Sud BiH dao jasne i obrazložene razloge zašto je u konkretnom slučaju primijenjen KZ BiH, te da je s tim u vezi ukazano na član 142. stav 1. KZ SFRJ koji upućuje na kršenje odredaba međunarodnog humanitarnog prava, i u sklopu toga, počinjenje krivičnih djela, a što je primjenjivo na konkretan slučaj. Najzad, s tim u vezi je ukazano i na stav Ustavnog suda u predmetu Maktouf.
  • 26.
    Tužilaštvo BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da apelaciju treba odbaciti kao neosnovanu zbog toga što je Ustavni sud o istom pitanju već odlučivao i jer je apelant zloupotrijebio pravo na apelaciju. Zatim, ukazano je da nije došlo do povrede člana 253. ZKP BiH jer su audio i video snimci tačno i doslovno zabilježili tok glavnog pretresa, a bili su i dostupni apelantu, kao i da nije postojala obaveza da se sastavljaju pismeni zapisnici. Tužilaštvo BiH je ukazalo da Sud BiH primjenu oblika odgovornosti po udruženom zločinačkom poduhvatu u sklopu člana 180. stav 1. KZ BiH predstavlja tačno tumačenje ovog lex specialis. Nadalje, ukazano je i da u skladu s Ustavom običajno međunarodno pravo čini sastavni dio zakona BiH, pa da se prilikom primjene člana 180. stav 1. KZ BiH u njegovom tumačenju može rukovoditi trenutnim principima međunarodnog prava. Najzad, udruženi zločinački poduhvat i saizvršilaštvo su dva različita oblika krivične odgovornosti koji nastaju neovisno jedan od drugog. Članom 180. stav 1. KZ BiH udruženi zločinački poduhvat je predviđen kao oblik odgovornosti samo za krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom u skladu s poglavljem XVII KZ BiH i mora se smatrati kao lex specialis. U prilog ovog stava ukazano je i na član 4a. KZ BiH, kao i da je sličnu teoriju odgovornosti propisivao i član 26. KZ SFRJ. Nadalje, ukazano je i da iz citata iz presude Vuković na koji je apelant u apelaciji ukazao proizlazi da se govori o razlikama između saizvršilaštva iz čl. 29. i 32. KZ BiH i udruženog zločinačkog poduhvata u jurisprudenciji MKSJ, odnosno da se ne radi o istim saizvršilaštvima, kao i da je ostalo otvoreno pitanje da li se ili ne udruženi zločinački poduhvat može primijeniti u skladu s KZ BiH. Ukazujući na član 4a. KZ BiH zaključeno je da su neosnovane apelantove tvrdnje o primjeni KZ BiH, te blažeg zakona. Najzad, ukazano je da ničim nisu argumentovane tvrdnje o diskriminaciji. Po ocijeni Tužilaštva BiH, Sud BiH je, u drugostepenoj presudi u predmetu Kurtović, "netačno odlučio", suprotno svojoj i jurisprudenciji Ustavnog suda BiH. I ovaj predmet se odnosio na ratne zločine i konkretno je navedeno da je izuzetak iz člana 4a. KZ BiH bio primjenjiv na zločine protiv čovječnosti, te da je trebao biti primijenjen KZ BiH.

V. Relevantni propisi

  • 27.
    Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Načelo zakonitosti

(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.

Član 4.

Vremensko važenje krivičnog zakona

(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.

Član 4.a)
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava

Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.
[...]

Član 29.

Saučinioci

Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 32.

Granice krivične odgovornosti i kažnjivosti saučesnika

(1) Saučesnik je krivično odgovoran u granicama svojeg umišljaja ili nehata, a podstrekač i pomagač u granicama svog umišljaja.

(2) Saučesnika, podstrekača ili pomagača koji dobrovoljno spriječi učinjenje krivičnog djela sud će osloboditi od kazne.

(3) Osobni odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost ili dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne, mogu se uzeti u obzir samo onom učiniocu, saučiniocu, podstrekaču ili pomagaču kod kojeg takvi odnosi, svojstva i okolnosti postoje.

Član 172.

Zločini protiv čovječnosti

(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

  • a)
    lišenje druge osobe života (ubistvo),
  • e)
    zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava,
  • f)
    mučenje,
  • g)
    prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja,
  • h)
    progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi sa bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine,
  • k)
    druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora

Individualna i komandna odgovornost

Član 180.

(1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg okrivljenog, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utječe na ublažavanje kazne.

[...]

  • 28.
    Krivični zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 26.

Krivična odgovornost i kažnjivost organizatora zločinačkog udruženja

Ko je radi vršenja krivičnih dijela stvorio ili iskoristio organizaciju, bandu, zavjeru, grupu ili drugo udruženje krivično je odgovoran za sva krivična djela koja su proizašla iz zločinačkog plana tih udruženja i kazniće se kao da ih je sam učinio, bez obzira da li je i u kom svojstvu neposredno učestvovao u izvršenju pojedinog od tih djela.

Član 38.

Zatvor

[...]

(2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od 20 godina.

[...]

Glava XVI - Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Napomena: obuhvatala, između ostalih, sljedeća krivična djela: član 141. genocid; član 142. ratni zločin protiv civilnog stanovništva; član 143. ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; član 144. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; član 145. organiziranje grupe i poticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina; član 146. protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja; član 147. protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištima; član 154. rasna i druga diskriminacija; član 155. zasnivanje ropskog odnosa i prijevoz lica u ropskom odnosu).

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacija imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

[...]

Član 154.

Rasna i druga diskriminacija

(1) Ko na osnovu razlika u rasi, boji kože, nacionalnosti ili etničkom porijeklu krši osnovna ljudska prava i slobode priznate od strane međunarodne zajednice,

kazniće se zatvorom do šest mjeseci do pet godina

[...]

VI. Dopustivost

  • 29.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 30.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 31.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ-06/200 od 16. jula 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 16. septembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 32.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 33.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 7. Evropske konvencije. Apelant smatra i da su povrijeđene garancije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s garancijama iz člana 6. stav 1. i člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 34.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 35.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
    • b)
      da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti za pripremanje odbrane
    • c)
      da se brani sam ili uz pomoć branioca kog sam izabere[…].
  • 36.
    Ustavni sud najprije podsjeća da su osporene presude Suda BiH u ovom predmetu već bile predmet preispitivanja pred Ustavnim sudom u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2751/09 od 10. oktobra 2012. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Naime, navedene presude su osporavane zbog povrede prava iz čl. 6. i 7. Evropske konvencije. Stoga se Ustavni sud, u pogledu navoda iz predmetne apelacije kojim se, gotovo na identičan način, pokreću pitanja u vezi s povredom prava iz čl. 6. i 7. Evropske konvencije poziva na razloge i obrazloženje iz navedene odluke.
  • 37.
    Naime, u predmetnoj apelaciji apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer Sud BiH nije sastavljao i dostavljao odbrani pismene zapisnike, već audio i audio-vizuelne zapise s glavnog pretresa, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na odbranu. U naprijed citiranoj Odluci, a u vezi sa sličnim navodima, Ustavni sud je ukazao (vidi Odluka broj AP 2751/09, tačka 40) da je prvostepeni sud odluku o snimanju glavnog pretresa na audio i videozapis donio na osnovu odredbe člana 155. ZKP BiH, koja ne zahtijeva vođenje zapisnika sa glavnog pretresa, da se vodi u pismenom obliku, tj. koji predviđa metodu snimanja audio ili vizuelnim sredstvima, a kojim su doslovno i tačno zabilježeni snimci toka glavnog pretresa i koji su bili dostupni objema stranama u postupku. Zatim, ukazano je da su apelanti imali mogućnost da iznesu svoju odbranu lično i uz pomoć branilaca, zatim da predlažu izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što su i činili. Također su imali priliku da ispitaju sve dokaze optužbe, da ih ospore, te da osporavaju i način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Prema navedenom, zaključeno je da su navodi apelanata u ovom dijelu neosnovani.
  • 38.
    Ustavni sud smatra da ni u apelantovoj situaciji nema ništa što bi upućivalo na zaključak da mu je zbog nepostojanja pisanih zapisnika sa svih održanih ročišta za glavni pretres povrijeđeno pravo na odbranu. Naime, apelant ne osporava da su CD-ovi dostavljeni i njemu i braniocu koji je advokat i koji ga je zastupao u toku cijelog postupka, odnosno ničim ne dovodi u pitanje i navod Suda BiH da je na CD-ovima vjerno zabilježen glavni pretres. Prema navedenom, Ustavni sud se u cjelini poziva na naprijed navedene razloge i obrazloženja iz Odluke broj AP 2751/09, te zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
  • 39.
    Dalje, apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je pri utvrđivanju njegove krivične odgovornosti primijenjen koncept udruženog zločinačkog poduhvata. U naprijed citiranoj Odluci broj AP 2751/09 Ustavni sud je, u vezi s navodima kojima je osporavana primjena ovog koncepta, pri utvrđivanju krivične odgovornosti ukazao (vidi tačku 41)...da je sud prihvatio koncept da je udruženi zločinački poduhvat kao oblik krivične odgovornosti sadržan u odredbama člana 180. stav 1. i člana 29. KZ BiH, jer se cjelokupna situacija u logoru "Omarska" može pravno okvalificirati kao sistem organiziranog saizvršilaštva koji je postojao tokom cijelog egzistiranja samog logora. Nadalje, Ustavni sud je ukazao da u osporenim presudama nisu izostala jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi na koji način su apelanti doprinijeli održavanju ovog sistema, te u čemu se sastoji njihov doprinos u njegovom održavanju, a u čemu su iskazali odlučnost i upornost. Shodno navedenom, Ustavni sud je zaključio i da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
  • 40.
    Ustavni sud smatra da ni u apelantovoj situaciji ne postoji ništa što bi upućivalo na drugačiji zaključak od naprijed citiranog. Naime, i u odnosu na apelanta Sud BiH se pri utvrđivanju krivične odgovornosti pozvao na član 180. stav 1. u vezi s članom 29. KZ BiH, detaljno je obrazložio u čemu se sastoji apelantovo učešće i doprinos održavanju sistema uspostavljenog u logoru "Omarska", u kojem je vršio dužnost vođe straže, te da se, iako to ne bi bilo lako, ali ne i neizvodljivo, apelant nikad nije isključio iz navedenog sistema. Prema navedenom, Ustavni sud se i u ovom dijelu poziva na razloge i obrazloženja iz Odluke broj AP 2751/09, te zaključuje da su apelantovi navodi neosnovani.
  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
  • 42.
    S obzirom da se apelantovi navodi o povredi ustavnog principa o zabrani diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u suštini svode na tvrdnju da je Sud BiH zauzeo različit stav u svojim odlukama o primjenjivosti koncepta udruženog zločinačkog poduhvata, a koji su već ispitani u ovoj odluci i za koje je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u vezi s povredom garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

  • 43.
    Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije.
  • 44.
    Član 7. Evropske konvencije glasi:
  • 1.
    Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

[…]

  • 45.
    Apelantovi navodi se u suštini svode na tvrdnju da je trebalo primijeniti KZ SFRJ kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, kao i da je ovaj zakon bio blaži, te da primjena KZ BiH predstavlja retroaktivnu primjenu krivičnog zakona. Također, apelant tvrdi i da primjena koncepta "udruženog zločinačkog poduhvata" predstavlja povredu principa o zabrani retroaktivne primjene prava jer ovaj oblik odgovornosti nije bio propisan KZ SFRJ. Najzad, pozivajući se na stav Suda BiH u predmetu Kurtović o primjeni KZ SFRJ, apelant tvrdi da je i diskriminiran.
  • 46.
    Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2751/09, razmatrajući navode koji su u odnosili na presude koje su predmet osporavanja i u konkretnom slučaju a kojim je također pokretano pitanje primjene KZ SFRJ ili KZ BiH, blažeg zakona, te retroaktivne primjene prava ukazao (vidi Odluka broj AP 2751/09, tačka 43) "...da je istovjetna pravna pitanja Ustavni sud razmatrao i u Odluci AP 519/07 od 29. januara 2010. godine" (Odluka o dopustivosti i meritumu dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je obrazložio primjenu člana 7. Evropske konvencije. Između ostalog, Ustavni sud je zaključio da član 7. Evropske konvencije objedinjuje princip da samo zakon može ustanoviti krivično djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), da kažnjiva djela i važeće kazne moraju biti jasno ustanovljeni zakonom, zatim da ipak, koliko god pravne norme krivičnog prava bile jasno definirane, postoji i neizbježno sudsko tumačenje. Zatim, Ustavni sud je ukazao da (vidi Odluka broj AP 2751/09, tačka 44) "...u Odluci AP 519/07 Ustavni sud je u tački 69, analizirajući noviju praksu Suda BiH o primjeni KZ SFRJ, istakao da u citiranoj presudi i Sud BiH konstatuje (vidi tač. 120. i 121. predmet Kurtović, a na koju u konkretnom slučaju apelant ukazuje) da je član 4.a) Krivičnog zakona BiH primjenjiv na krivično djelo zločina protiv čovječnosti, kao krivično djelo po opštim principima međunarodnog prava, učinjeno u vrijeme kada je bio na snazi preuzeti Krivični zakon, jer taj zakon uopšte nije propisivao ovo krivično djelo. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je potrebno direktno primijeniti član 7. stav 2. Evropske konvencije koja se na osnovu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim drugim zakonima. Također je naveo da, imajući u vidu i primjenu člana 4.a) Krivičnog zakona BiH u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, zaključuje da u konkretnom slučaju primjena Krivičnog zakona BiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije". Rukovodeći se navedenim principima, Ustavni sud je ukazao (vidi Odluku broj AP 2751/09, tačka 45): "Imajući u vidu da je i osporena presuda zasnovana na odredbama člana 4.a) KZ BiH u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, te da su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti, koje je učinjeno u vrijeme kada je na snazi bio KZ SFRJ, koji uopće, kako je to već navedeno, nije propisivao predmetno krivično djelo, Ustavni sud se u pogledu žalbenih navoda apelanata umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku, te zaključuje, podržavajući i stavove Evropskog suda u predmetu koji je sa ovog aspekta pokretao gotovo identična pravna pitanja (vidi Evropski sud, Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine od 10. aprila 2012. godine, aplikacija 51552/10, tačke 21-25), da u postupku koji je okončan osporenim presudama nije došlo do povrede prava apelanata garantiranih članom 7. Evropske konvencije".
  • 47.
    Imajući u vidu da je i u konkretnom slučaju apelant proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti koje je učinjeno u vrijeme kad je bio na snazi KZ SFRJ, koji nije propisivao predmetno krivično djelo, Ustavni sud se, u pogledu apelantovih žalbenih navoda o primjeni KZ SFRJ kao zakona koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i koji je blaži, te o retroaktivnoj primjeni prava, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na naprijed navedena obrazloženje i razloge iz Odluke broj AP 2715/09.
  • 48.
    Ustavni sud zaključuje da u postupku koji je okončan osporenim presudama nije došlo do povrede apelantovih prava garantovanih članom 7. Evropske konvencije.
  • 49.
    Apelant je istakao i da smatra da je zbog retroaktivne primjene KZ BiH, kao i koncepta "udruženog zločinačkog poduhvata" povrijeđen ustavni princip iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi apelant je ukazao i na presudu Suda BiH u predmetu Kurtović.
  • 50.
    S obzirom da se apelantovi navodi o povredi ustavnog principa o zabrani diskriminacije u suštini svode na tvrdnje koje su ispitane u odnosu na povredu garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije i za koje je utvrđeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u vezi s povredom garancija iz člana 7. Evropske konvencije u vezi s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Najzad, u vezi s izričitim ukazivanjem na presudu u predmetu Kurtović, Ustavni sud primjećuje da se u ovom slučaju radilo, pored ostalog, o osudi za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva koje je bilo propisano kao krivično djelo i u KZ SFRJ kao zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja djela, a što nije slučaj s krivičnim djelom zločina protiv čovječnosti za koje je apelant proglašen krivim.

VIII. Zaključak

  • 51.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud u skladu sa zakonskom odredbom apelantu i njegovom braniocu dostavi na uvid audio i audio-vizuelne zapise koji u cjelini i doslovno sadrže kompletan tok suđenja umjesto pismenog zapisnika, a u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa drugo što bi upućivalo na zaključak da je to uticalo na efektivno ostvarivanje prava na odbranu, te kada razlozi i obrazloženja o postojanju krivičnog dijela i krivične odgovornosti u skladu s važećim zakonom ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i arbitrarne primjene prava.
  • 52.
    Ne postoji povreda pravila kažnjavanja samo na osnovu zakona predviđenog članom 7. Evropske konvencije, jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava, koje su prihvatili "civilizirani narodi", a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije. Imajući u vidu i primjenu člana 4.a) Krivičnog zakona BiH u vezi s članom 7. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju primjena Krivičnog zakona BiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije.
  • 53.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 54.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.