Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3563/09, rješavajući apelaciju T. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. januara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija T. L. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002 111 od 6. jula 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    T. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gabele, kojeg zastupa Branko Mandrapa, advokat iz Čapljine, podnio je 13. novembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002 111 od 6. jula 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženih Suzane Mijatović, novinarke, i Senada Avdića, glavnog i odgovornog urednika nezavisne informativne revije "Slobodna Bosna" iz Sarajeva, i "Press-singa" d.o.o. Sarajevo, izdavača nezavisne informativne revije "Slobodna Bosna" iz Sarajeva, zatraženo je 14. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. juna 2010. godine, a Suzana Mijatović, Senad Avdić i "Press-sing" d.o.o. Sarajevo nisu dostavili odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Kantonalnog suda dostavljen je apelantu 14. septembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Općinski sud je donio Presudu broj P 36 99/05 od 24. maja 2006. godine kojom je obavezao tužene Suzanu Mijatović i DOO "Press-sing" da solidarno apelantu na ime naknade štete zbog klevete isplate iznos od 2.000 KM. Također je obavezao tužene da o svom trošku objave izreku ove presude u nezavisnoj informativnoj reviji "Slobodna Bosna". Apelantov tužbeni zahtjev u pogledu visine preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan (tužbeni zahtjev je glasio na iznos od 5.000 KM). Također, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se tuženim zabrani daljnje prenošenje izražavanja neistinitih činjenica koje su objavljene u informativnoj reviji "Slobodna Bosna" broj 439 od 14. aprila 2005. godine kao neosnovan, te tužbeni zahtjev da se o trošku tuženih objavi u cijelosti ova presuda i da se tuženim zabrani da uz objavljeni tekst presude objave komentar ili drugi prilog u vezi s presudom, kao i tužbeni zahtjev za donošenje privremene mjere zabrane daljnjeg prenošenja izražavanja neistinitih činjenica. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
  • 7.
    Iz obrazloženja ove presude slijedi da je apelant u tužbi naveo da je u nezavisnoj informativnoj reviji "Slobodna Bosna" broj 439 od 14. aprila 2005. godine, u okviru sadržaja tog broja, objavljen tekst u kojem je navedeno: "…iako je više nego evidentno, kako su vladajuće nacionalističke stranke uz pomoć međunarodnih supervizora navodnu reformu obavještajnih službi iskoristile za protivzakonitu čistku svojih političkih protivnika i instaliranje vlastitih stranačkih egzekutora, zanimljivo je da su u tome našli podršku korumpiranih predstavnika opozicije od kojih je jedan T. L. (navedeno apelantovo puno ime i prezime) SDP na čelu skupštinske Komisije za nadzor zakonitosti rada tajnih službi." U istom broju je objavljen i članak pod naslovom: "L. (navedeno apelantovo puno prezime) u OSA-u vratio Zdravka Jukića koji je sudjelovao u operaciji prisluškivanja i kompromitiranja šefa SDP Zlatka Lagumdžije." Navedeno je da je apelant zastupnik u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, a ujedno i predsjednik zajedničke sigurnosno-obavještajne komisije. U navedenom članku iznesene su tvrdnje o apelantu koje su neistinite, čime je nanesena šteta njegovom ugledu. U spornom članku apelant je prikazan kao korumpirano lice, koje je iskoristilo svoj položaj i utjecaj za osiguranje radnopravnog statusa njemu bliskih lica. Također je navedeno da se apelant založio jedino za status Zdravka Jukića, bivšeg glavnog inspektora u federalnoj tajnoj službi. U članku je, dalje, navedeno da je apelant svoju podršku usvojenim zaključcima Komisije uvjetovao postavljanjem Jukića, za kojeg je naveo da je kadar SDP, na mjesto savjetnika direktora. Budući da ovaj ustupak podrazumijeva legaliziranje svih nezakonitosti u dosadašnjem radu OSA-e, nije teško zaključiti da su ostali članovi Komisije prihvatili apelantov zahtjev. U tužbi je navedeno, suprotno navodima spornog teksta, da apelant nikada i nikome, pa ni na spornoj sjednici Komisije nije izjavio da je Jukić kadar SDP, niti se zalagao za njegov radnopravni status, a niti je podršku zaključcima Komisije uvjetovao postavljanjem Jukića na mjesto savjetnika direktora. Uz to, netačne su i tvrdnje koje se odnose na apelantovu korumpiranost.
  • 8.
    Općinski sud je na ročištu za glavnu raspravu izveo sve predložene dokaze, i to čitanje predložene dokumentacije, saslušanje u svojstvu parničnih stranaka apelanta i tuženih i saslušanje predloženih svjedoka. Na osnovu izvedenih dokaza Općinski sud je zaključio da je tužena Suzana Mijatović, kao autorica spornog teksta, u tekstu iznijela informaciju da se apelant kao predsjednik Komisije za nadzor nad radom zakonitosti rada tajnih službi založio jedino za budući status Zdravka Jukića, bivšeg glavnog inspektora u federalnoj tajnoj službi. Iznesena je informacija da je apelant svoju podršku usvojenim zaključcima uvjetovao postavljanjem Jukića na mjesto savjetnika direktora. Navedeno izražavanje je, prema ocjeni suda, neistinito i njime se apelant predstavlja u negativnom kontekstu. Općinski sud je zaključio da postoji odgovornost tuženih u smislu člana 4. Zakona o zaštiti od klevete kojim je propisano da se pod klevetom podrazumijeva nanošenje štete ugledu fizičkog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica, identificiranjem tog fizičkog lica trećem licu. Pri tome je taj sud ocijenio da je ovakvim izražavanjem prekoračen i veći stepen tolerancije u pogledu izražavanja koji treba iskazati apelant kao javna ličnost.
  • 9.
    Sa druge strane, u pogledu spornog dijela teksta kojim je u podnaslovu objavljeno da je apelant jedan od korumpiranih predstavnika opozicije, Općinski sud je zaključio da navedena tvrdnja ne predstavlja klevetu. Naime, prema ocjeni tog suda, upotreba navedenih riječi koja se veže za apelanta je iznošenje mišljenja, koje se definira kao izjava koja ne sadrži činjeničnu konstataciju čija istinitost se može dokazivati. Općinski sud se pozvao i na rječnik poznatog autora u kojem riječ "korumpiran" ima značenje moralno pokvaren, iskvaren, podmićen, potkupljen novcem ili drugim stvarima. U kontekstu spornog teksta nigdje se ne spominje da je apelant lice koje je potkupljivo novcem ili drugim stvarima, pa, prema ocjeni tog suda, i tuženi nisu imali namjeru da apelanta prikažu kao takvo lice. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da su tuženi, nazivajući apelanta korumpiranim, samo izražavali svoje mišljenje na koje imaju pravo i u smislu člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 10.
    Protiv prvostepene presude žalbe su izjavili samo tuženi. U žalbi je navedeno da sporno izražavanje predstavlja, u prvom redu, kritiku apelantovog političkog rada, da je tekst posvećen reformi obavještajnih službi čija je posljedica otpuštanje više od 300 zaposlenih. S druge strane, apelant je predsjedavajući nadležne komisije i kao takav odgovoran za nadzor nad zakonitosti njenog rada. Također, izvor spornih informacija je bio član iste komisije, što upućuje na zaključak da je izražavanje tuženih u suštini istinito.
  • 11.
    Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-06-002 111 od 6. jula 2009. godine kojom je uvažio žalbe tuženih i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime nematerijalne štete, u dijelu u kojem je tuženi obavezan da izreku prvostepene presude objavi o svom trošku, te u odluci o troškovima parničnog postupka. Time je u cijelosti odbijen apelantov postavljeni tužbeni zahtjev.
  • 12.
    Kantonalni sud je primijetio da je prvostepenu sud usvojio stav da objavljeni članak sadrži neistinite navode o apelantu koji štete apelantovom ugledu i časti, te da, stoga, trpi duševnu bol, pa je ustanovio da je pravična naknada iz člana 200. Zakona o obligacionim odnosima 2.000 KM. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da sporno izražavanje tuženih predstavlja, u prvom redu, kritiku apelantovog političkog rada, a dužnost tuženih je da izvještavaju javnost o političkim zbivanjima. Prema ocjeni ovog suda, sporni tekst je posvećen reformi obavještajnih službi, izvor informacija za autora teksta bio je član Komisije čiji je predsjednik apelant. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je predmetno izražavanje istinito, te da može biti neistinito samo u nebitnim elementima, a što isključuje odgovornost tuženih za klevetu u smislu člana 7. stav 1. tač. a) i c) Zakona o zaštiti od klevete, zbog čega je odbio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev. Apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant smatra da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da sporno izražavanje predstavlja, u prvom redu, kritiku apelantovog političkog rada i da je predmetno izražavanje neistinito samo u nebitnim dijelovima. Suprotno tome, iz činjenične građe se mora zaključiti da su tuženi imali namjeru da diskreditiraju apelanta kao lice, mada su u toku parničnog postupka to željeli prikazati kao kritiku njegovog političkog rada, što je neosnovano prihvatio drugostepeni sud. Apelant podsjeća da je potrebno napraviti razliku između činjenica i vrijednosnih sudova. S tim u vezi, navodi da su činjenice na kojima su tuženi zasnovali svoj vrijednosni sud netačne i da taj sud o apelantu nije bio dobronamjeran. U toku postupka tuženi nisu dokazali istinitost tvrdnji koje su objavili u spornom tekstu, niti su pokušali provjeriti sporne informacije. Apelant, također, smatra da je u toku postupka dokazao da je, nakon objavljivanja spornog teksta, bio izložen negativnom sudu javnosti, čime su povrijeđeni njegovo dostojanstvo, čast i ugled, zbog čega je duži period trpio duševne bolove. S obzirom na navedeno, smatra da je Kantonalni sud osporavanom presudom povrijedio njegova ustavna prava na pravično suđenje i na poštivanje privatnog i porodičnog života.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    Kantonalni sud u svom odgovoru navodi da vijeće ovog suda u svemu ostaje pri obrazloženju osporene presude i smatra da njome nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" br. 59/02 i 19/03) relevantne odredbe glase:

Cilj zakona

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica, iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Principi koji se ostvaruju zakonom

Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

  • a)
    pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
  • b)
    pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
  • c)
    sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Odgovornost za klevetu

Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

[...]

Izuzeci od odgovornosti

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

  • a)
    ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
  • b)
    ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili pronositi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
  • c)
    ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stav 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

  • -
    način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,
  • -
    prirodu i stepen prouzrokovane štete,
  • -
    dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda,
  • -
    pristanak oštećenog,
  • -
    vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,
  • -
    činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,
  • -
    te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002 111 od 6. jula 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. septembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

[…]

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

  • 21.
    Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju primjenjivi standardi prava na pravično suđenje, jer je riječ o postupku radi utvrđivanja naknade nematerijalne štete zbog klevete, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelantove navode o tome da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Ustavni sud podsjeća da je, prema utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i napredak svakog pojedinca. Međutim, ova sloboda, ipak, nije apsolutna i ona može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju da jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao puku deklaraciju (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava već stavio do znanja da se mora uzeti u obzir da li se sporni izrazi tiču nečijeg privatnog života ili nečijeg ponašanja u službenom svojstvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, aplikacija broj 28114/95, stav 50).
  • 23.
    Ustavni sud, također, podsjeća da mora postojati jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se istinitost informacije može dokazati, a za vrijednosnu ocjenu ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine).
  • 24.
    Odredbom člana 7. stav 1. tač. a) i c) Zakona o zaštiti od klevete propisano je da ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje, ili ako je to izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima, c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno.
  • 25.
    U konkretnom slučaju Općinski sud je u obrazloženju svoje presude u odnosu na sporni tekst napravio distinkciju između dijela teksta za koji smatra da predstavlja neistinito izražavanje i dijela teksta za koji smatra da predstavlja vrijednosni sud. Naime, Općinski sud je zaključio da je tužena Suzana Mijatović, kao autorica spornog teksta, u tekstu iznijela informaciju da se apelant kao predsjednik Komisije za nadzor nad radom zakonitosti rada tajnih službi založio jedino za budući status Zdravka Jukića, bivšeg glavnog inspektora u federalnoj tajnoj službi. Iznesena je informacija da je apelant svoju podršku usvojenim zaključcima uvjetovao postavljanjem Jukića na mjesto savjetnika direktora. Navedeno izražavanje je, prema ocjeni suda, neistinito i njime se apelant predstavlja u negativnom kontekstu. Sa druge strane, u pogledu spornog dijela teksta kojim je u podnaslovu objavljeno da je apelant jedan od korumpiranih predstavnika opozicije, Općinski sud je zaključio da navedena tvrdnja ne predstavlja klevetu. Naime, prema ocjeni tog suda, upotreba navedenih riječi koja se veže za apelanta je iznošenje mišljenja, koje se definira kao izjava koja ne sadrži činjeničnu konstataciju čija se istinitost može dokazivati.
  • 26.
    Apelant protiv ove presude nije izjavio žalbu, tako da zaključak prvostepenog suda u pogledu dijela teksta za koji je ocijenio da predstavlja vrijednosni sud i da nema odgovornosti tuženih za klevetu nije bio predmet ispitivanja pred drugostepenim sudom. S druge strane, Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tuženih na prvostepenu presudu, razmatrao samo dio te presude koji se odnosi na sporni tekst, i to u dijelu za koji je prvostepeni sud ocijenio da predstavlja neistinite činjenice. Dakle, Kantonalni sud je odlučivao o tome da li su činjenice iznesene u dijelu spornog teksta istinite ili ne, od čega zavisi da li postoji ili ne postoji kleveta u smislu člana 7. Zakona o zaštiti od klevete. Za razliku od prvostepenog suda, Kantonalni sud je u osporavanoj presudi zaključio da je predmetno izražavanje istinito, te da može biti neistinito samo u nebitnim elementima, a što isključuje odgovornost tuženih za klevetu u smislu člana 7. stav 1. tač. a) i c) Zakona o zaštiti od klevete, zbog čega je odbio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev. Uz ovakav zaključak Kantonalni sud je dao odgovarajuće obrazloženje. Naime, Kantonalni sud je zaključio da sporno izražavanje tuženih predstavlja, u prvom redu, kritiku apelantovog političkog rada, a dužnost tuženih je da izvještavaju javnost o političkim zbivanjima. Prema ocjeni ovog suda, sporni tekst je posvećen reformi obavještajnih službi, izvor informacija za autora teksta bio je član Komisije čiji je predsjednik apelant. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je predmetno izražavanje istinito, te da može biti neistinito samo u nebitnim elementima, a što isključuje odgovornost tuženih za klevetu u smislu člana 7. stav 1. tač. a) i c) Zakona o zaštiti od klevete, zbog čega je odbio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev.
  • 27.
    Ustavni sud naglašava da, općenito, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 28.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da nema ništa što bi vodilo zaključku da su osporavana odluka i obrazloženje Kantonalnog suda arbitrarni.
  • 29.
    Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 30.
    Također, imajući u vidu zaključak u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno ispitivati navode iz apelacije u vezi sa kršenjem prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da su ovi apelantovi navodi identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje o čemu je Ustavni sud već dao detaljno obrazloženje.

VIII. Zaključak

  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada osporavana presuda Kantonalnog suda nije donesena arbitrarnom primjenom Zakona o zaštiti od klevete.
  • 32.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.