USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1084/09, rješavajući apelaciju Save Todovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Save Todovića, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRŽ-06/275 od 6. novembra 2008. godine i X-KR-06/275 od 28. februara 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Savo Todović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Jovan Debelica, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRŽ-06/275 od 6. novembra 2008. godine i X-KR-06/275 od 28. februara 2008. godine. Također, apelant je osobno 11. aprila 2009. godine, putem Kazneno-popravnog zavoda "Foča", dostavio apelaciju protiv navedenih presuda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 3. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 23. jula 2009. godine, a Tužilaštvo BiH 10. jula 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. augusta 2009. godine.
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 3. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 23. jula 2009. godine, a Tužilaštvo BiH 10. jula 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. augusta 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Suda BiH broj X-KR-06/275 od 28. februara 2008. godine apelant i M.R. proglašeni su krivim da su radnjama opisanim u izreci navedene presude, pod tačkama od 1 do 5, učinili krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), a sve u vezi s članom 29. i članom 180. st. 1. i 2. KZBiH, i to: pod tačkom 1. koja uključuje podtačke 1.b) i 1.c) - mučenje i druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja iz tačke k) i f) člana 172. KZBiH; pod tačkom 2 - lišavanje druge osobe života (ubistvo), iz tačke a) člana 172. KZBiH; pod tačkom 3 - zatvaranje ili drugo teško oduzimanje slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava, te druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje, ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja iz tačke e) i k) člana 172. KZBiH; pod tačkom 4, koja uključuje podtačku 4.a) odvođenje u ropstvo iz tačke c) člana 172. KZBiH, pod tačkom 4.b) i 4.c) odvođenje u ropstvo i druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja iz tačke c) i k) člana 172. KZBiH, te pod tačkom 5. deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva i prisilni nestanak osoba, iz tačaka d) i i) iz člana 172. KZBiH. Prvostepeno vijeće je za navedeno krivično djelo, na osnovu odredbe člana 285. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), uz primjenu čl. 39, 42, 48. i člana 49. KZBiH, optužnog M. R. osudilo na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci a apelanta osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i šest mjeseci.
- 7.Dakle, apelant je navedenom osporenom presudom proglašen krivim što je u vremenskom periodu "počev od aprila mjeseca 1992. godine do oktobra mjeseca 1994. godine u okviru sistematičnog napada vojske i policije Republike Srpske kao i paravojnih formacija, usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva na širem području općine Foča, znajući za taj napad apelant u svojstvu zamjenika upravnika KP doma 'Foča' (u daljnjem tekstu: KPD Foča), zajedno sa upravnikom istog doma M.K., te zatvorskim stražarima, i drugim članovima zatvorskog osoblja i pripadnicima JNA, srpske teritorijalne odbrane, civilne i vojne policije Republike Srpske i paravojnim formacijama, učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je cilj bio zatočenje muslimana i drugih nesrpskih civila iz Foče i okolnih područja u nehumanim uslovima u KPD Foča koji je imao sva obilježja logora, u kojem je bilo nezakonito zatočeno najmanje 700 zatočenika nesrpske nacionalnosti, posebno bošnjačke, tako što je počinio: progon nesrpskog civilnog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi, mučenjem, premlaćivanjem, ubijanjem, nečovječnim postupanjem, nanošenjem povreda tjelesnog integriteta i zdravlja, prisiljavanjem na prinudni rad, prisilnim nestancima, deportaciji i zatvaranjem. Također, apelant je kao nadređena i odgovorna osoba propustio da preduzme nužne i razumne mjere u sprečavanju činjenja navedenih djela i kažnjavanju počinitelja istih djela na način kao što je navedeno u izreci osporene presude u tački 1, 1b), 1c), tač. 2, 3, 4, 4a), 4b) i 4c) i tački 5".
- 8.Apelantu je, na osnovu člana 56. KZBiH i člana 2. stav 4. Zakona o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza pribavljenih od MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH, u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru, prema odluci MKSJ i rješenju suda BiH, s početkom od 15. januara 2005. godine, pa do upućivanja na izdržavanje kazne. Apelant je primjenom člana 188. stav 4. ZKP BiH oslobođen dužnosti da nadoknadi troškove postupka. Istom presudom apelant i M. R. su oslobođeni optužbe da su na način opisan u tačkama 1 i 1.a) oslobađajućeg dijela presude počinili krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1.tačke f) i k) KZBiH.
- 9.U obrazloženju osporene presude navedeno je da je odlukom od 7. aprila 2006. godine Pretresno vijeće MKSJ usvojilo Drugu izmijenjenu zajedničku optužnicu Tužilaštva MKSJ protiv apelanta i M.R. kao važeću u predmetu Tužitelj protiv apelanta i M.R. IT-97-25/1-PT, Naredba o važećoj optužnici, 7. april 2006. godine. Optužnicom su se apelant i M.R. teretili da su učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio zatvaranje muslimana i drugog nesrpskog civilnog stanovništva iz Foče i okolnog područja u nečovječnim uvjetima i njihovo izlaganje premlaćivanjima, mučenju, držanju u ropskom odnosu, deportacijama i prinudnom premještaju. Prema navodima optužnice apelant je bio zamjenik upravnika KPD "Foča". Apelant se teretio na osnovu individualne i komandne odgovornosti za krivična djela zločina protiv čovječnosti, progona, mučenja, nečovječnog postupanja, ubistva, zatvaranja i držanja u ropskom odnosu i kršenja zakona i običaja ratovanja, mučenja, okrutnog postupanja, ubistva i porobljavanja. Nakon što je 4. septembra 2006. godine Žalbeno vijeće MKSJ potvrdilo odluke Vijeća za prosljeđivanje MKSJ o ustupanju predmeta prema pravilima 11bis, od 8. jula i 31. maja 2006. godine konkretan predmet je 3. oktobra 2006. godine proslijeđen u nadležnost pravosudnih organa Bosne i Hercegovine, te je apelant prebačen iz Pritvorske jedinice MKSJ na teritoriju BiH i predat nadležnom Sudu.
- 10.U obrazloženju presude je dalje navedeno da je Tužilaštvo BiH 22. decembra 2006. godine podnijelo prilagođenu Optužnicu broj KT-RZ-162/06 kojom se apelant tereti za počinjenje krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) progon KZBiH u vezi sa tačkama a), d), e), f), k) i i) istog člana, a u vezi s čl. 29. i 180. st. 1. i 2. KZBiH. Sudija za prethodni postupak je 29. decembra 2006. godine prihvatio prilagođenu optužnicu. U toku dokaznog postupka sud je izveo dokaze Tužilaštva BiH i apelantove odbrane (saslušao apelanta i njegove svjedoke), izvršio uvid u brojne druge materijalne dokaze, te saslušao brojne svjedoke optužbe koji su žrtve počinjene inkriminacije u periodu obuhvaćenom optužnicom. Navedeno je da je tim svjedocima još u postupku pred MKSJ dodijeljena zaštita podataka i identiteta, a apelant i njegovi branioci su bili u potpunosti upoznati s njihovim identitetom. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da dokazi van sumnje dokazuju da je od sredine aprila 1992. godine do oktobra 1994. godine, u KPD "Foča" postojao "sistemski udruženi zločinački poduhvat u koji je bilo uključeno više osoba iz više organizacija, institucija i tijela. Zajednički cilj sistemskog udruženog zločinačkog poduhvata bio je progon nesrpskih civila iz fočanske regije kroz njihovo nezakonito zatvaranje u KPD u nečovječnim uvjetima, porobljavanje nekih zatvorenika, podvrgavanje zatvorenika sistematičnom i organiziranom isljeđivanju koje je često uključivalo premlaćivanja i mučenje, i konačno, njihovo trajno uklanjanje iz fočanske regije gdje su do tada bili zakonito prisutni, sistematsko ubijanje nekih zatvorenika, prisilni nestanak drugih zatvorenika i konačno deportovanje i prisilno preseljavanje svih preostalih zatvorenika. Time što je doprinio ovom sistemu progona, znajući za zajednički cilj da se vrši progon, vrstu krivičnih djela koja su počinjena i diskriminatorsku namjeru tih djela, i time što je imao namjeru da lično doprinese sistemu progona, te time što je imao diskriminatorsku namjeru, apelant se krivi za krivična djela utvrđena u tačkama 1-5 presude kao saizvršilac u sistemskom udruženom zločinačkom poduhvatu".
- 11.Dalje je istaknuto da su apelant i M.R. krivično odgovorni "prema KZBiH kao saizvršioci u sistemskom udruženom zločinačkom poduhvatu: 1) zato što se na njih tj i na apelanta primjenjuje međunarodno običajno pravo, koje priznaje udruženi zločinački poduhvat, te 2) što se na njih primjenjuju zakonski propisi BiH, uključujući član 180. stav 1. KZBiH, u koji je ugrađena međunarodna pravna definicija i sudsko objašnjenje kojim se definiše učinjenje i utvrđuje da je sistemski udruženi zločinački poduhvat oblik saizvršilaštva po tom zakonu". Obrazloženo je da se član 180. KZBiH primjenjuje isključivo na neka krivična djela, uključujući i zločin protiv čovječnosti, dok član 29. KZBiH propisuje uvjete saizvršilaštva. Istaknuto je da bi se optuženi smatrao krivim za saizvršilaštvo prema članu 29. KZBiH, "on mora ili učestvovati u actus reus krivičnog djela ili preduzeti što drugo, čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela. Ako je optužni zajedno sa drugim licima učestvovao u samom krivičnom djelu, pod uslovom da postoji potrebni mens rea, to je dovoljno prema članu 29. da se on smatra saizvršiocem i bude kažnjen kao glavni počinilac. Međutim, ako je počinio što drugo što je dovelo do učinjenja krivičnog djela, tada ta njegova radnja mora predstavljati odlučujući doprinos učinjenju krivičnog djela". Dakle, apelant je u svojstvu zamjenika upravnika KPD Foča, kao nadređena i odgovorna osoba s ovlaštenjima i dužnostima poput onih koji pripadaju komandantu logora, svojim postupcima učestvovao u održavanju sistema kažnjavanja i zlostavljanja zatočenika, doprinosio stvaranju i održavanju loših životnih uvjeta u logoru, učestvovao u progonu nesrpskog civilnog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi, mučenjem, premlaćivanjem, ubijanjem, nečovječnim postupanjem, nanošenjem povreda tjelesnog integriteta i zdravlja, prisiljavanjem na prinudni rad, deportacijama i zatvaranjem, bio upoznat sa sistemom udruženog zločinačkog poduhvata te značajno doprinio uspostavi i održavanju zločinačkog poduhvata u KPD "Foča" i u tom smislu postupao s direktnim umišljajem, organizirao sistem zlostavljanja i u njemu učestvovao preduzimanjem zločinačkih aktivnosti "čiji je doprinos bio presudan", prisilnim nestancima, prebacivanjem na nepoznata mjesta kojim se od tada gubi svaki trag, ali koji su pronađeni u toku 2004. godine na lokalitetu Rudnik-Miljevina-Foča i ekshumirani iz masovnih grobnica I i II u toku 2004. godine, te identificirani u toku novembra mjeseca 2006. godine i čiji su lični podaci poimenično navedeni u tački 5. prvostepene presude (str. 5, 6. i 7).
- 12.Apelaciono vijeće Suda BiH je, odlučujući o izjavljenim žalbama Tužilaštva, apelanta te optuženog M.R. protiv Presude Suda BiH broj X-KR-06/275 od 28. februara 2008. godine, na sjednici održanoj u prisustvu tužitelja Tužilaštva BiH, apelanta i njegovih branilaca 6. novembra 2008. godine donio Presudu broj X-KRŽ-06/275 kojom je odbijena kao neosnovana žalba Tužilaštva a djelomično uvažena žalba apelanta i optuženog M.R., te je prvostepena Presuda broj X-KR-06/275 od 28. februara 2008. godine preinačena u pogledu pravne ocjene krivičnog djela, na način da su apelant i M.R. proglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci prvostepene presude učinili krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tačkama a), c), d), e), f), i) i k) KZBiH, a sve u vezi s članom 29. i članom 180. stav 1. KZBiH (za razliku od prvostepene presude koja se pozivala i na stav 2. navedenog člana koji regulira komandnu odgovornost), te je presuda preinačena u dijelu odluke o kazni u odnosu na optuženog M.R. tako da je osuđen na kaznu zatvora od sedam godina.
- 13.U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da po ocjeni Vijeća Suda BiH prvostepena presuda ne sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je žalba ukazivala, niti je osporena presuda nerazumljiva i protivrječna izvedenim dokazima, budući da je njena izreka jasna, a razlozi iz obrazloženja nisu joj protivrječni. Osporenom presudom nije povrijeđen metodološki princip pri utvrđivanju odlučnih činjenica predviđen članom 14. ZKP BiH, "koji se odnosi na standard 'jednakosti u postupanju', budući da je ispitala i utvrdila činjenice koje se jednako odnose, kako na one koje terete optužene, tako i na one koje im idu u prilog". Apelaciono vijeće suda BiH je konstatiralo da je pretresno vijeće, u svakom trenutku, vodilo računa o pitanjima koje je postavljala odbrana, a koja se odnose na vjerodostojnost svjedoka, te ih je uzelo u obzir. U odnosu na žalbeni prigovor koji se odnosio na nemogućnost izjavljivanja posebne žalbe na rješenje o utvrđenim činjenicama, Vijeće je ocijenilo da nije ugrožen princip pravičnog suđenja. Obrazloženo je da "ovo ne znači da pravo na žalbu ne postoji generalno, već da nije dozvoljena posebna žalba, ali s tim što se utvrđene činjenice mogu pobijati u žalbi na presudu, što je dovoljna garancija zaštite prava optuženog. Pored toga, interesantno je da odbrana nije koristila pravo pobijanja utvrđenih činjenica u toku dokaznog postupka, niti to čini u žalbenom postupku, budući da žalba odbrane ne pobija tačnost utvrđenih činjenica, već je prigovor usmjeren samo na nemogućnost izjavljivanja posebne žalbe". Istaknuto je da Vijeće smatra da je prvostepeni sud, na osnovu rezultata dokaza prihvaćenih na glavnom pretresu i činjenica na koje se poziva u obrazloženju presude, na pouzdan način utvrdio da su apelant i M. R. svojim učešćem značajno doprinijeli izvršenju krivičnopravnih radnji opisanih u tačkama od 1 do 5 izreke presude, te pravilno našao da se u opisanim radnjama stiču sva zakonska obilježja krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), c) d), e), f), g), i) i k) KZBiH. Takve zaključke Vijeće je u potpunosti prihvatilo i zaključilo da odbrana nije ponudila nijedan ozbiljan razlog utemeljen na činjeničnoj osnovi da bi se zaključilo da su zaključci pretresnog vijeća "pogrešni ili nepotpuno utvrđeni", odnosno tvrdnje odbrane nisu identificirale opravdane osnove za pronalazak greške u presudi sudskog vijeća. Dalje, Apelaciono vijeće je u potpunosti podržalo zaključke do kojih je došao prvostepeni sud, a koji se odnose na činjenicu da udruženi zločinački poduhvat nepobitno predstavlja institut međunarodnog običajnog prava koji je postojao i bio u primjeni mnogo prije nego što je apelant počinio krivično djelo koje je predmet optužbe u konkretnom predmetu. Imajući u vidu da su odredbe međunarodnog običajnog prava, i one koje se odnose na udruženi zločinački poduhvat, bile obavezujuće i za Bosnu i Hercegovinu, a prije toga i za SFRJ, zbog činjenice da oba Ustava propisuju direktnu primjenu potpisanih ratificiranih međunarodnih ugovora, pa tako i onih iz oblasti međunarodnog humanitarnog prava (uključujući i Ženevske konvencije i oba Dopunska protokola, a posebno Martensovu klauzulu koja osigurava zaštitu građanskih lica i boraca u skladu s međunarodnim običajnim pravom), Apelaciono vijeće je ocijenilo da primjenom doktrine udruženog zločinačkog poduhvata prvostepeni sud zapravo primjenjuje pravila međunarodnog običajnog prava, koja su bila ustanovljena mnogo prije nego što su konkretni zločini bili i počinjeni, iz čega proizlazi zaključak da takvim postupanjem ni na koji način nije narušeno načelo zakonitosti. Dalje je obrazloženo da, iako KZBiH, KZSFRJ, pa ni Statut MKSJ ne spominju izričito udruženi zločinački poduhvat kao oblik individualne krivične odgovornosti, taj koncept je našao mjesta u brojnim presudama MKSJ, a pojavljuje se i u predmetima koji se vode pred Sudom BiH.
- 14.Naglašeno je da su se kroz dosadašnju sudsku praksu iskristalisala tri oblika udruženog zločinačkog poduhvata, kako je to prvostepena presuda i navela - "osnovni", "sistemski" i "prošireni". "Sistemski" udruženi zločinački poduhvat, koji se osporenom presudom utvrđuje, predstavlja varijantu osnovnog oblika udruženog zločinačkog poduhvata, s tim da, kao dodatni element, zahtijeva znanje optuženog o postojanju organiziranog sistema zlostavljanja i namjeru optuženog da se on ostvari. Obrazloženo je da je doktrina zločinačkog poduhvata obuhvaćena članom 7. Statuta MKSJ, a cilj joj je osigurati da se odgovornost za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava ne ograniči samo na one koji zapravo izvrše actus reus predmetnog krivičnog djela (odnosno na one koji planiraju, podstiču, naređuju, fizički čine zločin ili na drugi način pomažu i podržavaju njegovo planiranje, pripremu ili izvršenje), već da se obuhvate i oni koji sa zajedničkom nakanom preduzimaju zločinačku aktivnost, koju izvode bilo svi zajedno, bilo samo neki od članova te grupe. Navedeno je da se o obimu učešća i značaju radnji koje je apelant poduzeo od aprila 1992. godine sve do oktobra 1994. godine prvostepena presuda detaljno pozabavila u paragrafima i. (str. 149) i ii. (str. 156) i dalje u pasusima označenim u osporenoj presudi, na osnovu čega je donesen ispravan zaključak da su oba optužena, tj. i apelant, značajno doprinio uspostavi i održanju sistema zločina u KPD "Foča", te da je u tom smislu postupao sa direktnim umišljajem, čime je nesumnjivo počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Stoga, "obim zločinačkog poduhvata, funkcije koje je optuženi obavljao, vrijeme koje je proveo učestvujući u sistemu zlostavljanja, te napore koje nije poduzeo da bi omeo ili spriječio funkcioniranje sistema, kao i težina i obim počinjenih zločina, te revnost koju je apelant iskazao u obavljanju svojih zadataka, jasno dovode do zaključka da se radnje i ponašanje apelanta nedvojbeno uklapaju u obrazac zločina počinjenih u KPD 'Foča' što je [apelant] htio i čega je cijelo vrijeme bio svjestan". Apelaciono vijeće je istaklo da prvostepena presuda daje valjano obrazloženje na osnovu čega zaključuje "da je u KPD 'Foča' na snazi bio organiziran sistem zlostavljanja, da je apelant bio upoznat sa tim sistemom, svjestan karaktera i obima krivičnih aktivnosti koje su se u KPD 'Foča' poduzimale, te je svojim radnjama na odlučujući način doprinio da se takav sistem održi". Nadalje je naglašeno da je "potpuno nelogično optuženog smatrati krivično odgovornim zato što je planirao, podsticao, naredio ili izvršio krivično djelo, a istovremeno ga osuditi i zato što to djelo nije spriječio ili kaznio počinioca", te je pozivajući se na presudu u predmetu Krnojelac, istakao da se "optuženi ne može oglasiti krivim (osuda se ne može izreći) po oba osnova nije moguća" zbog čega je zaključio da je na takav način povrijeđen zakon na štetu apelanta i M. R., pa je u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio u pogledu pravne ocjene djela.
- 15.Apelaciono vijeće suda BiH je ocijenilo neosnovanim apelantov žalbeni prigovor kojim je osporavao primjenu materijalnog zakona, odnosno isticao da je prvostepeni sud, umjesto KZSFRJ koji je bio na snazi u vrijeme izvršenje krivičnog djela, pogrešno primijenio KZBiH, povrijedivši na taj način kako princip zakonitosti, tako i princip vremenskog važenja krivičnog zakona koji su propisani čl. 3. i 4. KZBiH. Obrazloženo je da je nesporno da u vrijeme izvršenja radnji koje se apelantu stavljaju na teret, a u kojima su ostvarena sva bitna obilježja bića krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, navedeno krivično djelo, kao takvo, nije bilo propisano krivičnim zakonom SFRJ, kao materijalnim zakonom koji je u vrijeme izvršenja djela bio na snazi. Nadalje, istaknuto je da je nesporno i to da, prema načelu zakonitosti, nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna (član 3. KZBiH), dok se prema načelu vremenskog važenja krivičnog zakona, na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela, a ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca (član 4. KZBiH). Naglašeno je da je načelo zakonitosti propisano i u članu 7. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u članu 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Međutim, članom 4.a) KZBiH, na koji se i prvostepena presuda ispravno poziva, propisano je da čl. 3. i 4. KZBiH ne sprečavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je, u vrijeme kada je počinjeno, predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava. Time su faktički preuzete odredbe člana 7. stav 2. Evropske konvencije i člana 15. stav 2. Međunarodnog pakta, te je omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZBiH, kao i odstupanje od obavezne primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu. Konstatirano je da je navedeno upravo slučaj u konkretnom postupku protiv apelanta i M.R., jer se radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava. Naime, istaknuto je da je u osporenoj presudi ispravno obrazloženo, zločin protiv čovječnosti je u periodu obuhvaćenom optužnicom nedvojbeno predstavljao krivično djelo kako sa aspekta međunarodnog običajnog prava, tako i sa aspekta "principa međunarodnog prava". Dalje je obrazloženo da su međunarodno običajno pravo i međudržavni ugovori koje je potpisala SFRJ postali automatski obavezujući za Bosnu i Hercegovinu, bilo za vrijeme dok je bila dijelom SFRJ ili nakon što je postala država nasljednica nekadašnje SFRJ. Zatim, Bečka konvencija o državama nasljednicama Međunarodnih ugovora iz 1978. godine, koju je ratificirala SFRJ 18. aprila 1980. godine, u članu 34. navodi da svaki međudržavni ugovor koji je bio na snazi na dan sukcesije i koji se odnosio na cijelu teritoriju prethodne države ostaje na snazi u svakoj državi nasljednici, osim ako se država nasljednica drugačije sporazumije. Također je naglašeno da se 10. juna 1994. godine Bosna i Hercegovine izjasnila da kao država nasljednica prihvata sve međudržavne ugovore koji su bili obavezujući za bivšu Jugoslaviju, a pored toga član 210. Ustava SFRJ je predviđao da se međunarodni ugovori automatski provode i direktno primjenjuju od dana stupanja na snagu, bez donošenja provedbene regulative. Zaključeno je da iz navedenog proizlazi da je Bosna i Hercegovina, kao nasljednica bivše Jugoslavije, ratificirala Evropsku konvenciju i Međunarodni pakt, te su ovi međunarodni dokumenti za nju obavezujući, a budući da oni propisuju obavezu suđenja i kažnjavanja lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa načelima međunarodnog prava, što zločin protiv čovječnosti nesporno jeste, te da žalbeni prigovori kojim se ukazuje da suđenje i kažnjavanje za ovo krivično djelo predstavlja povredu načela nullum crimen sine lege su, prema ocjeni ovog vijeća, u cijelosti neosnovani.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 16.Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija), pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona prema članu 7. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s povredom prava na pravično suđenje, apelant je, u suštini, ponovio navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude. Apelant je u svojoj apelaciji problematizirao činjenicu što mu u toku postupka na rješenja o utvrđenim činjenicama nije dozvoljena žalba, prije žalbe na presudu. Apelant smatra da je trebalo da sud obezbijedi pravo žalbe u smislu člana 318. stav 1. ZKP BiH.
- 17.Također, apelant je naveo da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja načela (in dubio pro reo). Istaknuto je da je na Tužilaštvu BiH u konkretnom predmetu ležao teret da dokaže apelantovu krivicu van svake sumnje, budući da "optuženi ima pravo na presumpciju nevinosti, koja mu je garantirana članom 3. ZKP BiH, zajedno sa principom in dubio pro reo, kao i članom 6. stav 2. Evropske konvencije." Apelant smatra da je sud tokom cijelog postupka koji je vođen protiv njega "u potpunosti prihvatao 'tezu Tužiteljstava BiH' o njegovoj krivičnoj odgovornosti za djela za koja se teretio optužnicom".
- 18.Apelant je, dalje, naveo da je u konkretnom predmetu došlo do kršenja člana 7. stav 1. Evropske konvencije, naglašavajući da se "ne može primijeniti KZBiH, umjesto KZ SFRJ koji se imao primijeniti uz dva razloga: kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme navodnog počinjenja djela, ali i kao zakon koji je blaži za počinioca. Obje ove obaveze su propisane u članu 7. stav 1. Evropske konvencije (iste ove odredbe sadrže i drugi međunarodni dokumenti o ljudskim pravima: Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i slobodama, […]".
- 19.Slijedeći osnov po kojem je došlo do kršenja člana 7. stav 1. Evropske konvencije, apelant je istakao primjenu koncepta udruženog zločinačkog poduhvata. Naime, apelant ističe nemogućnost primjene koncepta udruženog zločinačkog poduhvata, naglašavajući da je navedeni koncept ustanovljen u sudskoj praksi MKSJ, ali da je taj koncept ušao u praksu MKSJ nakon vremenskog razdoblja u kojem je apelant navodno počinio djela za koja je proglašen krivim. Naime, apelant je istakao da "koncept udruženog zločinačkog poduhvata nije propisan u KZSFRJ, kao zakonu koji je bio na snazi u vrijeme navodnog izvršenja krivičnog djela, a niti u KZBiH, kao zakonu koji Sud BiH primjenjuje, pa čak nije postojao niti kao dio međunarodnog običajnog prava". Apelant je, također, istakao prigovor diskriminacije u vezi s pravom na pravično suđenje, navodeći da je vođenjem postupka pred Sudom BiH stavljen u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na položaj koji bi imao da mu je suđeno pred drugim bilo kojim sudom u Bosni i Hercegovini ili pred MKSJ. U tom slučaju primjenjivao bi se KZSFRJ, kao blaži zakon, ili zakon koji ima propisan minimum kazni (u slučaju vođenja postupka pred MKSJ), te bi obje situacije za apelanta bile znatno povoljnije. Apelant je u apelaciji koju je dostavio putem Kazneno popravnog zavoda "Foča" osporio predmetne presude Suda BiH iz istih razloga koji su navedeni, s tim što je istakao da je "povrijeđeno njegovo pravo na adekvatnu odbranu, jer ga je u postupku zastupao pored branioca Jovana Debelice, advokata iz Sarajeva, i branilac Mladen Šarenac, advokat iz Sarajeva, koji je izjavljivao da je 95% invalid (civilna žrtva rata, zbog povrede glave)".
b) Odgovori na apelaciju
- 20.Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi apelacije već bili izneseni u žalbi na prvostepenu presudu Suda BiH, te da se o tim navodima izjasnilo i Apelaciono vijeće Suda BiH u svojoj presudi. Sud BiH je, između ostalog, u odnosu na apelantov prigovor koji se odnosio na povredu prava na pravično suđenje, time što mu nije omogućeno izjavljivanje posebne žalbe protiv rješenja o prihvatanju utvrđenih činjenica, ocijenio prigovor neosnovanim. Naglašeno je da je rješenje o prihvatanju utvrđenih činjenica procesno rješenje, koje sud donosi radi pripremanja presude, te da optuženim, tj. apelantu, nije uskraćeno pravo na žalbu protiv ovakvih rješenja, s tim što je ZKPBiH u tom pravcu postavio ograničenje da se žalba može izjaviti u okviru žalbe na presudu. Prihvatanje bilo koje činjenice ni na koji način nije utjecalo na apelantovo pravo da prilikom iznošenja svoje odbrane pobija bilo koju prihvaćenu činjenicu, kao što bi to uradio s bilo kojim činjeničnim prijedlogom u vezi s kojim je tužitelj izveo dokaz. Dalje, Sud BiH je naveo da su nejasni i paušalni apelantovi navodi da je sud vjerovao tezi optužbe, te na taj način prebacio teret dokazivanja na odbranu i povrijedio jedan od osnovnih principa krivičnog postupka, presumpciju nevinosti. Istaknuto je da su svi dokazi izvedeni na glavnom pretresu, uključujući i iskaz optuženog apelanta, a cijenio ih je prvostepeni sud zasebno i u međusobnoj vezi, i na osnovu tako izvršene potpune ocjene dokaza donio je odluku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Sud je naveo da, ako je prigovor, koji se odnosi na povredu presumpcije nevinosti, usmjeren također na odluku o prihvatanju utvrđenih činjenica, naglašeno je da "Sud BiH nije prihvatio kao utvrđenu nijednu činjenicu iz koje bi neposredno bio izveden zaključak o krivičnoj odgovornosti optuženog apelanta".
- 21.U odnosu na pitanje primjene materijalnog zakona i povredu člana 7. stav 1. Evropske konvencije, Sud BiH je naveo da predmetno krivično djelo predstavlja jedno od najtežih krivičnih djela kojim su ugrožene osnovne vrijednosti zaštićene međunarodnim pravom. Ukazano je na član 4.a) KZBiH koji propisuje da "član 3. (Načelo zakonitosti) i član 4. (Vremensko važenje krivičnog zakona) KZBiH ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava". Naglašeno je da je krivično djelo zločin protiv čovječnosti sadržano u međunarodnom običajnom pravu koje je bilo na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, a iako u KZSFRJ predmetno krivično djelo nije bilo propisano kao zasebno krivično djelo, kako to čini kasnije KZBiH, i članu 172, bilo je propisano kroz pojedinačna krivična djela u čl. 134, 142-147, 154, 155. i 186. KZSFRJ. Dakle, ponašanje i radnje koje čine bitna obilježja predmetnog krivičnog djela, iako u vrijeme izvršenja nisu bile propisane kao zasebno krivično djelo, bile su zabranjene po međunarodnom običajnom pravu tako i posredno, kroz pojedinačna krivična djela propisana tada važećim krivičnim zakonom. Navedeno čini opravdanim procjenu suda da je u konkretnom postupku koji je vođen protiv apelanta, zbog predmetnog krivičnog djela, opravdana primjena KZBiH, a ne KZSFRJ. Dalje je istaknuto da je u postupku protiv apelanta, započetom pred MKSJ u skladu s članom 2. Zakona o ustupanju predmeta, vođenje postupka ustupljeno Sudu BiH, koji je stvarno nadležan za postupanje u predmetima ove vrste, da je postupak vođen u skladu s važećim zakonskim propisima, te stoga, apelantov navod da je učinjena povreda člana 14. Evropske konvencije nema osnova.
- 22.U odnosu na apelantov prigovor da je koncept udruženog zločinačkog poduhvata neprimjenjiv u našem pravnom sistemu, Sud BiH je naveo da je on neutemeljen, pozivajući se u cijelosti na vrlo opširnu argumentaciju prvostepene presude u vezi s tim pitanjem, te je u konačnici istaknuto da primjena tog koncepta u odnosu na apelanta nije narušila načelo zakonitosti kako je to apelant istakao. Naglašeno je da je potpuno neutemeljena tvrdnja da Tužilaštvo BiH nije dokazalo apelantovo učešće u bilo kakvom udruženom zločinačkom poduhvatu, te da stoga odbrana nije bila u mogućnosti da se od ovih optužbi brani. Navedeno je da je jednostavnim čitanjem prilagođene Optužnice Tužilaštva BiH broj KT RZ-162/06 od 22. decembra 2006. godine vidljivo da se optuženi apelant i M.R. terete da su učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio zatočenje muslimana i drugih nesrpskih civila u nehumanim uslovima u KPD. Na ove okolnosti tužilac je izvodio dokaze, a odbrana je bila u mogućnosti da osporava svaki dokaz koji je tužilac izvodio, uključujući i dokaze koji su se odnosili na zločinački poduhvat.
- 23.Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navelo da su navodi apelacije koji se odnose na povrede prava iz člana 6. stav 3, člana 7. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, te na povredu principa in dubio pro reo očigledno neosnovani. Imajući u vidu da apelant pod povredom prava iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije podrazumijeva uskraćenu žalbu na rješenje o prihvatanju određenih činjenica, Tužilaštvo BiH je istaklo konstataciju koja je navedena u osporenoj presudi Apelacionog vijeća Suda BiH koja glasi: "Žalba na rješenje o utvrđenim činjenicama nije uskraćena odbrani, pravo na žalbu podrazumijeva da je odbrana utvrđene činjenice mogla pobijati u žalbi na presudu, no u žalbi od 16. jula 2008. godine odbrana to nije učinila i nije pobijala tačnost utvrđenih činjenica, već je prigovor bio usmjeren samo na nemogućnost izjavljivanja posebne žalbe na rješenje". Dalje Tužilaštvo BiH smatra da se Apelaciono vijeće s pravom rukovodilo razlozima kod potvrđivanja prvostepene odluke o primjeni materijalnog zakona, te osnovano obrazložilo da je Bosna i Hercegovina kao nasljednica bivše Jugoslavije ratificirala Evropsku konvenciju i Međunarodni pakt, da su međunarodni dokumenti za nju obavezujući i da oni propisuju obavezu suđenja i kažnjavanja lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava, što zločin protiv čovječnosti nesporno i jeste. U odnosu na navode apelacije da je u konkretnom predmetu došlo do kršenja člana 7. Evropske konvencije, ne samo zato što je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, već što je primijenjen i koncept udruženog zločinačkog poduhvata, Tužilaštvo BiH je citiralo dio presude Apelacionog vijeća u kojoj je navedeno pitanje obrazloženo, koje obrazloženje prihvata u cijelosti i Tužilaštvo BiH, a ono glasi: "O obimu učešća i značaju radnji koje su optuženi poduzeli počev od aprila 1992. godine pa sve do oktobra 1994. godine prvostepena se presuda detaljno pozabavila u paragrafima i. (strana 149.) i ii. (strana 156.) te dalje u pasusima c., i., ii., iii., iv., v. i d. presude, na osnovu čega je donesen ispravan zaključak da su oba optužena značajno doprinijela uspostavi i održavanju sistema zločina u KPD, te da su u tom smislu postupali s direktnim umišljajem, čime su nesumnjivo počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Stoga, obim zločinačkog poduhvata, funkcije koje su optuženi obavljali, vrijeme koje su proveli učestvujući u sistemu zlostavljanja, te napore koje ni(su) uložili da bi omeli ili spriječili funkcioniranje sistema kao i težina i obim počinjenih zločina, te revnost koju su optuženi iskazali u obavljanju svojih zadataka, jasno dovode do zaključka da se radnje i ponašanje optuženih nedvojbeno uklapaju u obrazac zločina počinjenih u KPD, što su optuženi htjeli i čega su cijelo vrijeme bili svjesni". Dalje, u odnosu na navode da je osporenim presudama došlo do kršenja načela in dubio pro reo, Tužilaštvo BiH je istaklo da nije osporavalo i ne osporava da optuženi ima pravo na presumpciju nevinosti, ali je Tužilaštvo u toku postupka van svake sumnje dokazalo da je apelant počinio predmetno krivično djelo i stoga ne stoji konstatacija "teza Tužilaštva - prihvaćeni su dokazi Tužilaštva", jer sud presudu i može donijeti samo nakon svih dokaza provedenih na glavnom pretresu.
V. Relevantni propisi
- 24.Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Načelo zakonitosti
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.
Načelo krivice
Član 3.a)
Niko ne može biti kažnjen niti se prema njemu mogu izreći druge krivično pravne sankcije ako nije kriv za počinjeno krivično djelo.
Član 4.
Vremensko važenje krivičnog zakona
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Član 4.a)
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava
Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.
Način učinjenja krivičnog djela
Član 21.
(1) Krivično djelo može se učiniti činjenjem ili nečinjenjem.
(2) Krivično djelo je učinjeno nečinjenjem kad je učinilac koji je pravno obavezan spriječiti nastupanje zakonom opisane posljedice krivičnog djela to propustio učiniti, a takvo je propuštanje po djelovanju i značenju jednako učinjenju tog krivičnog djela činjenjem.
Saučiniteljstvo
Član 29.
Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.
XVII GLAVA SEDAMNAESTA
Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom
Zločini protiv čovječnosti
Član 172.
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
- a)lišenje druge osobe života (ubistvo),
- b)istrebljenje,
- c)odvođenje u ropstvo,
- d)deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva,
- e)zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava,
- f)mučenje,
- g)prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja,
- h)progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi sa bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine,
- i)prisilni nestanak osoba,
- j)zločin aparthejda,
- k)druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
Individualna i komandna odgovornost
Član 180.
(1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utječe na ublažavanje kazne.
(2) Činjenica da je neko od krivičnih djela iz člana 171. do 175. i člana 177. do 179. ovog zakona učinjeno od strane podređenog, ne oslobađa njemu nadređenu osobu od krivice ukoliko je ta nadređena osoba znala ili je mogla znati da se njen podređeni sprema učiniti takvo djelo, odnosno da je već učinio takvo djelo, a nadređena osoba je propustila da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi učinjenje krivičnog djela, odnosno da učinitelj tog djela bude kažnjen.
[...]
- 25.Zakon o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza koje je pribavio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ
Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ, ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
- 26.Krivični zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 38.
[...]
(2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od 20 godina.
[...]
Glava XVI - Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Napomena: obuhvatala, između ostalih, sljedeća krivična djela: član 141. genocid; član 142. ratni zločin protiv civilnog stanovništva; član 143. ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; član 144. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; član 145. organiziranje grupe i poticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina; član 146. protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja; član 147. protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištima; član 154. rasna i druga diskriminacija; član 155. zasnivanje ropskog odnosa i prijevoz lica u ropskom odnosu).
- 27.Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07,76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Jednakost u postupanju
Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 23.
Stvarna nadležnost Suda
(1) Sud je nadležan:
- a)da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom,
- b)da odlučuje o žalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu.
[...]
Član 318.
Dopuštenost žalbe na rješenje
(1) Protiv rješenja Suda donesenog u prvom stepenu, stranke, branitelj i osobe čija su prava povrijeđena mogu podnijeti žalbu uvijek kad u ovom zakonu nije izričito određeno da žalba nije dopuštena.
(2) Rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude mogu se pobijati samo u žalbi na presudu.
- 28.Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 29/00, 24/02, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04 i 61/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13.
Krivična nadležnost
(1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.
[...]
VI. Dopustivost
- 29.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 30.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 31.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ-06/275 od 6. novembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. februara 2009. godine, a apelacija je podnesena 9. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 32.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 33.Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije, kao i člana 7. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
- 34.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 35.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- 35.
b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane,
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe; (…)
- 36.U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred redovnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
- 37.Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).
- 38.Ustavni sud primjećuje da se apelant žalio na to da je sud prilikom donošenja presude nepravilno utvrdio činjenično stanje, proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, te da je prihvatao samo dokaze Tužilaštva BiH - "Teze Tužilaštva".
- 39.U odnosu na navod o utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno pravilnost pribavljanja i ocjene dokaza, te prihvatanja činjenica kao dokazanih, budući da, prema apelantovoj tvrdnji, nije mu omogućeno izjavljivanje posebne žalbe protiv rješenja o prihvatanju utvrđenih činjenica koje sud donosi radi pripremanja presude, te proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
- 40.Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 27, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 24/02 odnosno broj 27/05). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Istovremeno, sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
- 41.Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza svih izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem je saslušan veliki broj svjedoka i vještaka koje su predložili i Tužilaštvo i odbrana. Osim toga, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza, a apelant je imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično na glavnom pretresu. Ustavni sud zapaža da je na osnovu rezultata dokaza prihvaćenih na glavnom pretresu i činjenica na koje se pozivaju osporene presude na pouzdan način utvrđeno da je apelant svojim učešćem značajno doprinio izvršenju krivičnopravnih radnji opisanih u tačkama 1 do 5 izreke osporene prvostepene presude, tj. da je pravilno utvrđeno da se u opisanim radnjama stiču sva zakonska obilježja krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tačkama a), c), d), e), f), g), i) i k) KZBiH. Stoga Ustavni sud smatra da obrazloženje Suda BiH u pogledu dokaza na kojima su zasnovane osporene presude, niti u jednom dijelu ne ostavlja utisak proizvoljnosti niti dovodi u sumnju zaključke da je apelant na način opisan u izreci presude prvostepenog suda počinio predmetno krivično djelo.
- 42.Navodi apelacije koji su se odnosili na to da je apelantu "usljed činjenice, što na rješenje o utvrđenim činjenicama nije dozvoljena posebna žalba, prije žalbe na presudu, značajno ugrožen princip pravičnosti suđenja" Ustavni sud primjećuje, a kako je to i obrazloženo u osporenim presudama, da je u tom slučaju obezbijeđena dovoljna garancija zaštite apelantovih prava, budući da se radilo o vrsti procesnih rješenja koja donosi sud radi pripremanja glavnog pretresa i presude, koja se generalno mogu pobijati kroz formu žalbe na presudu. Ustavni sud naglašava da to ne znači da pravo na žalbu ne postoji, budući da je to pravo samo odloženo do donošenja presude, te se ono, dakle, može ostvariti kroz formu žalbe na presudu. Apelaciono vijeće je u tom smislu dalo jasno i argumentirano obrazloženje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza u cijelosti prihvatilo i Apelaciono vijeće, što je i obrazloženo. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u svojoj presudi razmotrilo sve apelantove prigovore, koje on ponavlja u apelaciji, te se o njima jasno i detaljno izjasnilo. Naime, Apelaciono vijeće je zaključilo da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju, ocjeni činjenica i primjeni materijalnog i procesnog prava.
- 43.U odnosu na apelantove navode o nemogućnosti primjene koncepta udruženog zločinačkog poduhvata, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je apelant krivično odgovoran prema KZBiH kao saizvršitelj u sistematskom zločinačkom poduhvatu, budući da je bio upoznat sa sistemom udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je učestvovao i dao presudan doprinos. Sud BiH je obrazložio da je u konkretnom slučaju primijenjeno međunarodno običajno pravo i član 180. stav 1. KZBiH, u koji je ugrađena međunarodna pravna definicija i sudsko objašnjenje kojim se definiše učinjenje i utvrđuje da je sistemski udruženi zločinački poduhvat oblik saizvršilaštva po tom zakonu. Ustavni sud naglašava da udruženi zločinački poduhvat predstavlja institut međunarodnog običajnog prava koji je postojao i bio u primjeni mnogo prije nego što je apelant počinio krivično djelo koje je bilo predmet optužbe u konkretnom predmetu. Naime, Ustavni sud ukazuje da su u konkretnom slučaju sudovi primjenom doktrine udruženog zločinačkog poduhvata primijenili pravila međunarodnog običajnog prava, koja su bila ustanovljena mnogo prije nego što su konkretni zločini bili i počinjeni. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je apelantove navode kojim je problematizirao koncept udruženog zločinačkog poduhvata Apelaciono vijeće detaljno razmotrilo, te u obrazloženju svoje odluke dalo vrlo opširnu argumentaciju zašto je taj koncept primjenjiv, u kojim obrazloženjima Ustavni sud, s obzirom na svoju nadležnost, ne nalazi nikakvu proizvoljnost pa apelantove navode u tom dijelu smatra u cijelosti neosnovanim.
- 44.Također, apelant je naveo da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja načela (in dubio pro reo), te naglasio da je u konkretnom predmetu na Tužilaštvu BiH ležao teret da dokaže apelantovu krivicu i to van svake sumnje, budući da apelant kao optuženi ima pravo na presumpciju nevinosti, koja mu je garantirana članom 3. ZKP BiH i članom 6. stav 2. Evropske konvencije, zajedno sa principom (in dubio pro reo).
- 45.U vezi s apelantovim navodima da je u predmetnom postupku prekršeno načelo in dubio pro reo, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77; i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana ili ne.